Urota zrinsko-frankopanska/IX.

← VIII.

Urota zrinsko-frankopanska IX. autor: Eugen Kumičić

X. →

IX.

Velikim dvorištem u gradu Ozlju, za vedre noći, lagano šetahu banovi kapetani Juraj Malenić i Fran Berislavić od dvora do gradskih vrata gdje je pod svodom ležalo nekoliko momaka. Kule su bile obasjane mjesečinom, vidjela se svaka puškarnica, ljeskali se neki prozori na dvoru. Kad bi vjetar jenjao, čulo se kako šumi Kupa što je bila nabujala od velike kiše.

— Frane, već je ponoć minula — reći će kapetan Malenić, pogledav neke zvijezde.

— Uistinu ne bih znao gdje se Bukovački zadržao — odgovori Berislavić, pa doda nakon stanke: — Mislim, banica još bdije, strepi za svoga muža, dala bi za njega sto života.

Hrvatska još nije imala ovako plemenite banice.

— Divna žena!

— Moj Frane, da si je ti vidio kad se vjenčala, kad joj je bilo šesnaest godina! Što: ruža, lijer, sunce!... A što da ti kažem?... Da si je vidio, znao bi kakva je bila! — strese Malenić ramenima kao da se naljutio.

— Stani, čovječe, da se sporazumijemo. Čuj: nije li možda bila kakva joj je danas kćerka Jelena? — zaustavi se Berislavić u hodu.

— Ha, tako je!... Ne, nije tako. Da, lijepa kao Jelena, ali nešto drugačije: viša, stasitija. Moj Frane, u ovom gradu nikada nije bilo veselo kao dana 27. listopada 1641!

— Na dan kad se vjenčao knez Petar?...

— Da. Ni u snu nisi vidio onako kićenih svatova! Frane, drago mi je što sam se rodio dvadesetak godina prije tebe, jer sam vidio one svatove. Bilo ih na stotine, sve knez do kneza, velikaši i plemići, poslanici okrunjenih glava, i papinski i onaj francuskoga kralja, i onaj Mletačke Republike, a onda sila građana i slobodnjaka. Bezbroj je kmetova dva dana kliktalo i tanko cijukalo dolje u prodolu... i onamo na ravnici pred gradom. Sve su pivnice bile otvorene, pekli su se volovi, pjevalo se i bučilo: čitava je Hrvatska pirovala! Sjajni svatovi odjahaše odavde u Karlovac, u kuću Katarinina oca, a drugi se dan vratiše amo u Ozalj, pa tek nasta pravo veselje. Došlo amo do dvije stotine izabranih Primoraca i Primorkinja iz Bakra, Kraljevice i Vinodola, a svatovi, ona gospoda, ne mogoše da se do sita nagledaju njihova plesa. Dok su plesali u ovom dvorištu, veselo su pjevali, a kneginju Katarinu ushitilo to pjevanje, pa se uhvatila u kolo sa svojim Primorcima. Govorilo se da je papinski poslanik, gledajući kneginju, kihao od radosti i udivljenja...

— Ma uprav kihao?

— Kihao, brate! — raširi ruke Malenić.

— Hej, koliko je slave bilo u ovom gradu!

— Mnogim su već zazubice rasle za ovim bedemima!

— Nijemci uvijek na njih škilje.

— A znaš li ti, Frane, kakva ih je bila spopala trzavica kad je pred trideset godina puknuo glas da se našla u jednom zidu ovoga grada hrvatska kraljevska kruna, sva nakićena najdražim kamenjem? — snizi glas Malenić.

— Čuo sam o tome...

— Moj je otac vidio krunu...

— Gdje je sada kruna? — uhvati naglo Berislavić za ruku Malenića.

— Ja mislim da to znaju samo Zrinjski i Frankopani. Dok bude njih, hrvatska kraljevska kruna neće se izgubiti...

— Dok bude njih!?... Prođi se ludosti kad nisi lud, zlo te smelo i sa mnom zajedno! Što bi Hrvatska da izginu Zrinjski i Frankopani?

— Što bi Hrvatska?... — stane Malenić u hodu i zamisli se.

— Tako ti oba svijeta, nemoj odgovoriti na moje pitanje! — uzruja se Berislavić. Nakon šutnje dometne: — Dao bih svoju desnicu da mogu vidjeti samo jednom hrvatsku krunu! Ti, dakle, ne znaš gdje je?...

Malenić mu vrgnu ruku na rame i prošapta:

— Ne znam, ali čuj što mi je kazao moj pokojni otac. Frane, ti dršćeš?...

— Kaži, kaži...

— Moj je otac govorio da je kruna u čvrstoj željeznoj posudi, pa zazidana u onom debelom zidu na desnoj strani dvora kad gledaš dvor od istoka, dakle nad Kupom, a na prvom katu, u onoj dvorani gdje obično piše knez Petar. Tako mi moje sreće, to ti je živa istina kao što se sad očima gledamo!

— Je li na zidu kakav znak?

— Nije.

— Kojom je zgodom tvoj pokojni otac vidio krunu?

— Ne znam. Kazivao mi je da ju je vidio samo jedan hip, kroz suze, da je bio ganut kao nikada u svojem životu...

Kapetani umuknu. Šećući dvorištem, pogledali bi na dva rasvijetljena prozora dvora i na nebo. Zlatni su Vlašići i Porednici zapali, a kokoti u selima začestili da veselo navješćuju Danicu.

Na prvom katu u dvoru, u onoj sobi gdje je još bilo svjetlosti, sjedile su Katarina i Jelena, jedna nasuprot drugoj. Majka je spustila glavu na naslonjač i zatvorila oči kao da spava. Jelena je čitala neku knjigu na stolu na kojem je gorjelo više svijeća.

— Majko, usnula si? — upita Jelena tiho.

— Nisam, nisam.

— Već je kasno: pođi u postelju.

— Da, kasno, a još ti nema oca... Jeleno, nemoj više čitati. Pođi na počinak.

— Ne bih mogla usnuti. Uistinu čudnovato što još nema oca.

— Lako se zakasni koji sat — reče majka, pođe k prozoru i pogleda u prodol, na cestu.

Kapetan Malenić došao je o podne iz Plaškoga u Ozalj i javio banici da su Turci odbrusili nekamo u Bosnu, a ban da će u Ozalj podnoć.

Katarina opet sjedne na naslonjač, zamisli se, opet sklopi oči. Lice joj je bilo spokojno na prvi pogled, jer se trsila da sakrije svoju zabrinutost pred Jelenom. Samo kadšto preletio bi joj oblak sjete preko čela, duge bi joj i crne trepavice trepnule, teže bi uzdahnula. Jelena je gledala u knjigu, a vidjelo se da ne čita. Naslonila je glavu na dlan desnice i zavezla se u misli.

— Jeleno, što si se zamislila? — uzdahne majka, otvorivši oči.

— Ja sam se?... — osmjehne se Jelena i malko porumeni.

— Ti mi, dakle, nećeš reći?...

— Šta da ti?... — uzbuni se, a neko veliko čuvstvo osvijetli joj lice.

— Dijete, tvoje su misli bile daleko... — nasmiješi se majka i duboko uzdahne.

— Daleko?... — porumenje Jelena jače.

— Mlada djevojka ne razabire dokraja... — šapne Katarina, kao da se razgovara sama sobom, a zatim se gane, pogleda Jelenu i reče: — Govorit ću s tvojim ocem. Treba da se odlučimo...

— Majko, ja ljubim Frana... — obori Jelena oči za jedan hip, pa ih vesele upre u majčino lice.

— Jesi li dobro promislila?...

— Jesam i nisam... Ja ga ljubim.

— S Rakoczyjem čeka te burna budućnost.

— Znam, draga majko.

— Beč će nastojati da što prije satre Petra Zrinjskoga.

— Branit ćemo se.

— Beč radi o glavi svakom prijatelju i savezniku naše kuće.

— Ah, zašto sam slaba ženska glava? — sijevnu joj crne i duboke oči.

— Ti nisi slaba: ti si Jelena Zrinjska. Pomisli na tolike junakinje našega roda! Klis pred tri stoljeća i pol! A majka Nikole Sigetskoga, također Jelena!...

— Ja ne bih htjela biti zadnja od naše krvi. Ustreba li jednom, opasat ću se sabljom.

— Jeleno, govorit ću s tvojim ocem...

— Samo jedno bit će mi teško... Ostavit ću tebe, oca i braću, iz ove ću zemlje... — izgovori Jelena tužno.

— Mi ćemo raditi za tebe, a ti ćeš u Ugarskoj za Hrvatsku. Silna je riječ oduševljene žene, uvjerena sam da će tvoja osokoliti Ugre.

— Ja ljubim kneza Frana, duša mi čezne za njim, ali ne da provodim uz njega blažen obiteljski život nego da ga sokolim u borbi. Kako da budem sretna dok nam razdiru i tlače Hrvatsku?

— Rekla sam ti da te čekaju burni dani.

— Branit ćemo se, majko.

— Nikada ne vjeruj Nijemcu.

— Nikada!

Majka sjedne uz Jelenu, privine je na njedra i uze joj gladiti glavu desnicom. Dok je tako milovala kćerku, oči joj se napuniše suzama pomislivši: tko bi znao koliko će strašnih oluja prohujati nad ovom dragom glavom...

Dvije—tri suze kanuše na bujnu Jeleninu kosu, kad se razliježe oko grada odugi trubalj straže.

— Otac! — klikne radosno Jelena.

— Slava ti, Bože! — odahne Katarina.

Stanu k prozoru: dolje u prodolu, u sjeni, crnjela se konjanička četa na cesti. Majka i kći hitro se ogrnu kabanicama, siđu u dvorište i pohrle na gradska vrata. Četa je već na mostu.

— Otac nije došao... — šane Jelena majci.

— Ne boj se, drago dijete, — odgovori joj majka i uze je za ruku.

Četu je doveo Bukovački. Čim on ugleda Katarinu i Jelenu, skoči s konja i nakloni se:

— Svijetla banice, primite ovo pismo.

— Malenić mi je javio da će ban...

— Svijetli je ban, pošto je Malenić otišao iz Plaškoga, krenuo s knezovima Frankopanima u Primorje. Ja bih sa svojom četom bio prije amo došao, ali sam putem našao posla.

— Posla?... — začudi se Katarina.

— Zrak je oštar da to ovdje u dvorištu pripovijedam.

Bukovački brzo pripovijedi što je bilo kod one kućerine na Korani. Jelena ga upita drhtavim glasom:

— Jeste li spasili sve djevojke?

— Mislim da jesmo.

— Grozno: jadne djevojke! Hvala vam, gospodine kapetane — pruži mu Katarina desnicu koju on poljubi.

Majka i kći vrate se u dvor, u sobu gdje su prije bile, pa pročitaju pismo koje im je donio Bukovački. Petar piše kako Turci nisu htjeli da zametnu bitku, te kako on misli da će se sakupiti u većem broju u Bosni, pa navaliti za koji mjesec na Plaški ili na koji drugi grad. Zatim piše da ide u Primorje gdje će pregledati tvrde gradove, štogod popraviti, a na kraju lista nije on više vojskovođa, nego dobar otac, nježan suprug; sve svoje imenuje po imenu, svakomu nešto piše, svakoga grli i cjeliva...

Katarina i Jelena tri su puta pročitale pismo, otirući suze. Malo pred zoru legoše na počinak.

Sutradan čim je Bukovački ustao, eto k njemu haramije Pakanovića. Stupio je pred kapetana ne kao obično, nego smeteno i stidljivo: gleda u pod i lijevo i desno, a nikako u kapetanove oči.

— Što je, Tomo? Koja te je nesreća pogodila? — posmjehne se kapetan i stisne tamne oči.

— Gospodine kapetane, ne znam kako bih...

— Kaži što ti je na srcu.

— E, kad baš hoćete, reći ću vam, jer se ionako sve obija o vašu glavu. Da se vrag rodi ili umre nakraj svijeta, vas dopane da mu tešete kolijevku i dubete grob. Dakle, gospodine, gospodine... — zakašlje Tomo.

— Odvali jednom!

— Ma eto, mislim, poznat ćete onu Janu koja ima crne oči... — porumeni Tomo.

— Junače moj, meni se vidi da su ti te crne oči opržile srce.

— Opržile srce!?... — usmjehne se Tomo i počeše se iza uha.

— Tomo, momak si od oka, pa možeš ti odabrati: ovu hoću, ovu neću. Ti bi, dakle, htio da se oženiš tom Janom.

— No, nekako ste pogodili! He, znate vi sve, pa i što drugi misle!

— Hoćeš li da ti budem vjenčani kum?

— Nemoj tako! — baci Tomo ruke nad glavu, pocrvenje i promuca: — Nego, nego...

— Tresni!

— Gospodine kapetane, golema je kapa nebeska, na široko i daleko svijetli Božje sunce, a ja i ona Jana nemamo ništa ni pod golemom kapom ni...

— Ima Jana crne oči!

— Njezine su mi oči izorale i dušu i srce, ali se žito ne sije u one crne oči, nego eto na oranicama. Lijepe su crne oči, ali se meni druge mozgom viju — gospodine kapetane, da vi samo hoćete, mogli biste...

— Što?

— Sve!

— Ti si, Tomo, uvijek bio junak: sve ću za tebe učiniti. Govori, moj sokole, jer se razlog oblo govori.

— Naš svijetli ban ima pol svijeta, a da mu vi kažete, on bi mi dao nešto zemljice. Ja tad sretan, a ban opet bogatiji od mene!

— Kad se oženiš, mislit ćeš na ženu, a ne na sablju. Bolje ti je ovako: nit ti mlado plače, nit ti staro kašlje.

— Volim ja sablju negoli ženu! — osovi se Tomo ponosno, pa razloži: — Prije nego sam se upustio u ovaj posao, razmišljao sam od svake ruke...

— Govorit ću danas s banicom o tome. Banica je dobra i zna da si junak.

— Da sam ja junak koliko je naša banica dobra, jao svakomu Turčinu i Nijemcu!

— Tomo, ispunit će se tvoja želja.

— Vi ste duša od čovjeka. Znao sam ja!

— Ajde, sokole moj, ajde, još danas znat ćeš gdje ćeš saviti gnijezdo malim Pakanovićima! — našali se Bukovački zureći mu veselo u oči.

Kad sađe Tomo u dvorište, neki haramije odmah razabraše da mu je sjekira pala u med: šubaru je potisnuo nad zatiljak, radost mu sijevala iz očiju.

Bukovački je htio iz sobe, ali dođoše k njemu Zora i Ivan, najmlađa banova djeca, a odmah za njima dominikanac Bargiglio i upravitelj Zmajilović. Ivan i Zora htjeli su čuti zašto su haramije posjekli one oklopnike na Korani. Dominikanac namignu kapetanu da ne kaže istinu i odmah okrenu govor na drugo:

— Kapetane, jučer smo pokopali Smoljanovića.

— Čuo sam već — zaklima Bukovački glavom tužno.

— Prehladio se, legao, nakon osam dana u grob... Bog ga pomiluj! — uzdahne Zmajilović.

Smoljanovići bijahu rodom iz Kostrene. Ivan Smoljanović, senjski biskup, bio je bratić Ivanu Smoljanoviću koji je umro na Ozlju. Biskupi senjske biskupije stanovali su u Bakru u ono vrijeme.

Kad ode dominikanac s djecom iz sobe, upita Bukovački Zmajilovića kako je na Ozlju. Zmajilović podigne ramena, čelo mu se naoblači. Kapetan ga živo pogleda.

— Ne sviđa mi se o. Forstall — odgovori Zmajilović tiho.

— Ja ga još nisam vidio.

— Forstall će biti banov ispovjednik, tajnik, sve. Tako sam čuo. Forstall je veoma tajanstven, mučaljiv. Tko muči, zlo misli.

— On ti se, dakle, ne sviđa?... — zamisli se Bukovački.

— Nijemac.

Bukovački se malko gane, potvrdi pogledom da je taj razlog temeljit, zamisli se, pa smrsi napo usta kao da se sam sa sobom razgovara:

— Čudnovato!...

— Šta si se zamislio?

— Ja?... — suče Bukovački brk

— Vidjet ćemo... — saže ramenima stari Zmajilović.

— Da, da: vidjet ćemo... Ban je oprezan, da oprezan... — stade Bukovački šetati sa Zmajilovićem, oba zamišljeni, pognute glave...

Petar Zrinjski bio se sastao u Beču, odmah po smrti svoga brata, s palatinom grofom Vesselenyjem i s njegovom prekrasnom ženom Anom Marijom. Kad se jednom Petar potužio kako mu je teško naći umna i vjerna tajnika koji bi bio posve vješt latinskom i njemačkom jeziku, preporučila mu je palatinova žena augustinca o. Marka Forstalla hvaleći ga da je čestit, izvanredno uman i naobražen čovjek. Pripovjedila je knezu Petru kako ju je Forstall mnogo puta posjetio da joj povjeri neke tajne bečkoga dvora i kako je on proniknuo u sve ministarske spletke. U prvi mah da se nije u njega pouzdavala, ali se kasnije potpuno uvjerila da joj je svaki put otkrio istinu. On joj je kazao da je rodom iz Irske, da je mnogo godina bio u Holandiji, pa napokon došao u Beč. Grofica je tvrdila da Forstall osuđuje bečku politiku koja hoće da satre Hrvatsku i Ugarsku, a osuđuje je zato što je pravedan i što vidi da je pogibeljna po sam dvor. Još je grofica, proslavljena i obožavana ugarska junakinja, potanko kazivala da se više puta ispovjedila kod o. Forstalla, kako je izvrstan ispovjednik i da je prava slast kako on zna poučiti i utješiti grešnika. Ona je razabrala iz Forstallovih riječi da bi on volio živjeti u tihoći među zelenim brdinama negoli u bučnom i raskalašenom Beču. Petar je zaželio da vidi toga čovjeka, to sveto čudo, da se s njim porazgovori, pa će s njim u Hrvatsku ako mu omili. Dva dana kasnije posjetio je Forstall Petra Zrinjskoga: dugo su se razgovarali, pa i dogovorili kako će zajedno na Ozalj.

Još su Bukovački i Zmajilović šetali u sobi na prizemnom hodniku, kadli se naglo otvore vrata, a u sobu uleti jedan mladi paž, blijed, preplašen. Gurnuo ga unutra Jurica Frankulin, držeći ga za vrat... Visoki, krupni, plavokosi i golobradi paž komu je bilo oko dvadeset godina, imao je na sebi plavo baršunasto odijelo, opšiveno srebrom.

— Jurica, što se dogodilo? — začudi se Bukovački.

— Ovaj lopov!... — počne Jurica, crven kao rak.

— Nije istina... — propenta paž.

— Šuti! — vikne Bukovački na paža.

— Ja sam spavao u sobi nasuprot ovoj, a ovaj palavurda, bit će tomu jedan sat, ušuljao se u sobu... — osu Jurica.

— Nije istina... — branio se paž.

— Šuti, ništarijo! Nitko drugi nije bio u mojoj sobi! Da, šuljao si se oko mojega odijela, a kad sam ustao, otišlo mojih dvadeset dukata! Ti si ih ukrao! — krikne Jurica.

— Potvora... Ja ukrao?... — šapne paž drhtavo.

— Sad sam našao ovog tata na hodniku, pograbio sam ga za prsa, tu vam je da mu sudite! — digne Jurica šaku da ga zdimi među oči.

— Stani, Jurica! — ukori Bukovački, a pažu što je oštrije mogao: — Daj amo dukate! Crn ti obraz, kako te nije stid?

— Ja mu ih nisam uzeo. On laže...

— Ja lažem!?... — strese se Jurica i digne šaku.

— Jurica, nemoj mrciniti ruke o tom deranu! — pograbi ga Bukovački za ruku.

— Ja mu moram razbiti nos! — škrgutne zubima Jurica.

— Rudolfe, daj mu odmah dukate! — zagrozi se Bukovački pažu.

— Ali, ja mu ih nisam...

— Što da se natežem s tom huljom? Dvadeset i pet batina, pa s njim u tamnicu! — rasrdi se upravitelj Zmajilović i korakne prema vratima da zovne stražu.

— Milost, milost!... — padne Rudolf na koljena pred kapetanom, i sklopi ruke.

— Ha, sad si se omeo kao pas u raži! Gdje su dukati? — smiri se malko Jurica.

— Oprostite... milosti!... — mucao je paž, izvadiv iz njedara Frankulinove dukate, omotane krpicom.

Kapetan ga izgrdi i zagrozi mu se da će ga protjerati s Ozlja. Rudolf je jecao da žali što ga je sam sotona zaveo na grijeh, da on nije nikada počinio što takvo, da će se pokajati i pošteno živjeti. Molio je da ga ne tuže banici i da nikome ne kažu njegov sramotni čin jer bi se ubio od stida...

— Neka ti bude za ovaj put! — smilova se Bukovački i pokaza mu okom vrata sobe.

Rudolf pl. Lahn bio je rodom iz Kolonje. Već je godinu dana služio kod Petra Zrinjskoga koji ga je doveo iz Regensburga.

Bukovački, pošto se smirio, pođe k banici da joj preporuči haramiju Pakanovića. Banica je dala pozvati preda se Pakanovića i napisala mu "Otvoreni list" kojim mu daruje nešto zemlje kraj Švarče i koji ovako počinje: "Mi Frankopan Katarina, vikovični Gospodin od Zrinia, kraljestva Dalmatinskoga, Harvatskoga i Slovinskoga Banica, dajemo na znanje svim i svakomu, kim se dostoji i gdi godir bi potribno pokazati ovi Naš Otvoreni List, kako Mi, videći virnu službu i spodobnu prošnju od Našega virnoga sluge Tomice Pakanovića..." List se svršuje ovako: "... i za većega virovanja i tvrdnosti radi dali smo mu ovi Naš Otvoreni List rukom Našom podpisan i Našim navadnim visećim pečatom zapečaćen."

Dok je Katarina pisala, haramija nije skidao surih očiju s njezine bijele ruke. Tihano škripanje onoga pera godilo je njemu kao najslađa glazba, slađa od istoga Janina šaputanja, svaki put kad škripne ono pero, znači toliko slogova zemlje, toliko vagana žita, toliko bremena sijena. On sluša ono pero, čini mu se da razumije njegov dragi šapat, a pred očima sve veći kupovi krumpira, sve viši stogovi, sve šire livadice, kuda skakuću mali Pakanovići za guskama, racama, kravicom!... Kad je banica odložila pero, bilo je haramiji kao da su mu se svalili na srce teški kameni — međaši. Duboko je uzdahnuo, ali i veselo zirnuo u kapetanove oči. Katarina pohvali hrabroga vojnika, dade mu "Otvoreni list", pa se malko nakloni kapetanu, što je značilo da želi ostati sama. Pakanović htjede nešto reći, ali mu se riječ uguši u grlu. Ne znajući što bi, pogleda umolno i radosno kapetana koji mu namigne na baničinu ruku. Sad sune u njedra "Otvoreni list", pograbi onu bijelu desnicu objeručke, obaspe je toplim cjelovima, pogleda Katarinu kroz suze i povika drhtavo: "Bog da naplati!" Na te riječi podigne naglo ruke nad svoju glavu i čudno se zaljulja cijelim tijelom hrleći iz dvorane na hodnik.

— No?... — nasmiješi mu se Bukovački na hodniku.

— Što da kažem, gospodine kapetane?... Hvala vam do neba! — udari se veselo desnicom po prsima, po onom dragom spisu, glasno se nasmije, pa poleti niza stube.

U taj tren ulazio je dominikanac Bargiglio koji se hitro, na svoju sreću, ugnu haramiji viknuv za njim:

— Hej, momče, pazi da ne slomiš vrat!

— Skače veselo jer će se oženiti — reče Bukovački svrh stuba.

— No, jadan čovjek: već je slomio vrat! — hukne dominikanac.

— Časni oče, kako vi mrzite ljubav! — posmjehne se kapetan.

— Bože sačuvaj! — prevrne Bargiglio oči nekako vragolasto, pa skrušeno uzdahne kao da htjede reći: ne vidite li kakva je haljina na meni?...

— Časni oče, vi se niste rodili u toj haljini... Možda ste se i vi ogrebli o varavi i tašti ovaj svijet, pa ste izabrali tu tvrdu haljinu da vas čuva...

— Dragi kapetane, ni ova tvrda haljina nije štit, ako nije srce... — umukne dominikanac i namigne kapetanu da šuti kad ugleda na drugom kraju hodnika jednog fratra gdje je smjerio k njima pognute glave s nekakvim spisima u ruci.

Taj je fratar bio visok, u crnoj haljini, s crnom i okruglom kapicom na tjemenu. Čim je stupio na hodnik, bio je opazio dominikanca i kapetana, a odmah je oborio oči i približavao se kao da ih nije vidio.

— Hvaljen Isus! — pozdravi ga Bargiglio kada dođe do njih.

— Vazda hvaljen! — odzdravi mekanim i slatkim glasom, pridigne oči, stane u hodu, pogleda Bukovačkoga i nakloni mu se malko.

— Časni o. Forstall?... — upita Bukovački došljaka i upilji mu pogled u dugo, blijedo i nešto žutičavo lice.

— Gospodine, pogodili ste — nakloni se Forstall.

— Naš kapetan Bukovački... — reče dominikanac Forstallu, metnuvši desnicu na kapetanovo rame.

— Milo mi je, gospodine kapetane, što mogu stisnuti vašu junačku desnicu. Naš dobri ban mnogo mi je pripovijedao o vašim slavnim... — zašuti krotko Forstall.

— Hvala, časni oče! — smrkne se Bukovački.

— Čednost resi sve prave junake — zakašljuca Forstall.

— Ima ljudi koji hine čednost... — omjeri kapetan Forstalla.

— To su licemjeri... — zakašljuca Bargiglio.

— Da, licemjeri — potvrdi Forstall spokojno.

Dominikancu kao da je na iglama. S nekim usiljenim nehajem počne bosti još jače:

— Gospodin kapetan nije samo junak nego je i veoma uman muž, pronicava i oštra pogleda. Da, on u prvi mah pronikne i u najtajanstvenije srce. Krasne ga vrline rese: uvijek je veseo, uvijek sa svakim iskren, mrzi laž i himbu, a najviše su mu odurni spletkari, opaki pripuzi i podli licemjeri...

— O, to su krasne vrline! — pogleda put neba Forstall, pa doda pokazav spise: — Red mi je poći k svijetloj banici.

Sad ode hodnikom pognute glave kako je bio došao. Bargiglio upita Bukovačkoga koji je zurio kroz trepavice za Forstallom.

— Kako vam se sviđa?

— Ni lijep, ni ružan — sleže Bukovački ramenima.

Lice mu je kao stara nadgrobna ploča s koje je nestalo natpisa.

— Kao stara nadgrobna ploča?

— Da, kao izlizana nadgrobna ploča, jer nije na njemu ni nabora ni traga odsjevu bilo koga čuvstva, nego je hladno, tvrdo, oporo, zbijeno. Mene spopane razdraženost kad ga pogledam: onaj tanki i dugi nos, one blijede usnice, one kovrčaste i guste obrve, one njegove sive i nepomične oči!... Kaži mu što hoćeš, bodi ga, grizi ga, on je uvijek miran, on ti se uvijek jednako smiješi, a ne smiješe mu se ni oči, ni lice, nego samo usnice, jer ih tako nakrivi. Eto, to me srdi!

— To vas srdi, časni oče?...

— Srdi me što ga ne mogu rasrditi. Gospodine kapetane, onakvi su lisci najsilniji ljudi, jer tko može svladati samoga sebe, tko može zatomiti svoje osjećaje, lako svlada drugoga čovjeka. Na svijetu ne bi bilo zla, da nije na njem učenih ljudi a bez poštenja.

— Vi ste, dakle, zabrinuti?...

— Bojim se da bi Forstall mogao raširiti svoju moć u ovom gradu .... šane dominikanac važno.

— Umirite se!... — mahne desnicom kapetan.

— On je Nijemac! — hukne dominikanac, uzevši ga za ruku.

— Čuo sam da je Irac. Bit ćemo svakako na oprezu, jer gdje zlikovci napreduju, poštenjaci nazaduju. Ako se obukao u vražju kožu, prije ili kasnije zalajat će rogovi iz njega.

— Nijemac koji se slučajno rodio u Irskoj. Tako kažu, ali ja sudim da on nije nikada vidio Irsku. On je Nijemac! — dahne Bargiglio, a oči mu sijevnu, licem mu podudari rumen. Zamisli se, pa produlji: — Koliko sam sagriješio u ovo malo razgovora s vama! Ja sam možda sumnjičio... Veliki Bože, oprosti mi! Sad idem u svoju sobu da obavim pokoru: pol sata tući ću se oštrim konopcem po golim leđima, hoću, do krvi!

— Časni oče, nemojte se preveć izraniti...

— Do krvi! — istisne tiho kroza zube, pogleda skrušeno put neba, pa pobrza hodnikom.

Bukovački siđe u dvorište da se prošeće. Čudne su mu misli brujile glavom, nikako se nije mogao smiriti. Da je mogao, bio bi protjerao Forstalla iz Ozlja još isti dan, isti hip.

Oko podne javi Jurica Frankulin Bukovačkom da je dojahao pred gradska vrata neki velikaš s pratnjom, do petnaest konjanika, a Bukovački pohrli k mostu, prepozna grofa Tattenbacha i zamoli ga da uđe u grad. Grof sjaše, poravna odijelo, pa uzađe na prvi kat dvora, ne prozborivši ni pet riječi s kapetanom koji ga sam najavi banici.

— Vi, gospodine grofe, u Ozlju? Dobro došli! — pozdravi banica Tattenbacha i odmah doda: — Moja Jelena.

Grof im nazove dobar dan, poljubi im ruke i stane se klanjati sad majci, sad kćerci. Kad svi sjedoše, upita ga Katarina, odakle je dojahao.

— Ravno iz Karlovca. Kneginjo, već je deset godina što nisam imao sreće da vas vidim — nakloni se grof Katarini, pa produlji, nakloniv se Jeleni: — Dakle, kćerka... kćerka?... Kneginjice, vrlo mi je milo... O, prava majka!...

— Gospodine grofe, i meni je milo što vas vidim pod našim krovom — odgovori mu Jelena samo udvorno.

— Kneginjice, vi znate njemački!?... — začudi se malko grof.

— Moja Jelena govori njemački samo u najvećoj nuždi s Nijemcima koji ne znaju hrvatski — osmjehne se Katarina.

— Znam, znam da nas Zrinjski ne ljube... osmjehne se i grof. — Znam to odavno, a i sinoć sam čuo u Karlovcu... Bio sam u Karlovcu, posjetio sam neke prijatelje, naime, znance, dakako: znance, znance...

— Grofe, recite: prijatelje! — podraži ga banica.

Tattenbachove oči svako bi malo utekle na Jelenu koja je spokojno slušala kako se šali njezina majka, a da on to i ne razabire.

Katarina, nakon kratke šutnje, upita grofa kako su mu djeca.

— Moja djeca?... Kneginjo i sami znate kako je djeci kad nemaju majke! — uzdahne grof i dometne: — Bio sam naumio da im nađem drugu majku... — uzdahne opet i obori oči.

— Vi ste, dakle, naumili?... — stisne Katarina crne obrve.

— Jesam, kneginjo... — odgovori tiho grof, pridigne glavu i pogleda Jelenu koja ni da bi makla trepavicom.

— Drugu majku?... Grofe, to nije moguće, jer maćeha, ma kako bila dobra, nikada ne može... — umukne Katarina.

— Ja mislim da može biti kao i prava majka — zaklima grof smiješeći se i opet uzvine oči na Jelenu koja pogleda značajno majku da bi presjekla taj razgovor.

— Gospodine grofe, obiteljska je sreća najveće blago na ovom svijetu, a ja se nadam u Boga da će moja Jelena biti sretna s knezom Rakoczyjem — reče Katarina stalnim glasom.

Grof se malko gane, brzo pritaji svoju uzrujanost, ustane i nakloni se Jeleni, smijuljeći se usiljeno:

— Čuo sam radosnu vijest... Dakle, istina?...

— Da, gospodine grofe, domala zaručit ću se s knezom Rakoczyjem — potvrdi mu Jelena.

— Mislio sam da možda nije istina... Često se glas pronese svijetom, a nije... Kneginjice, dopustite da vam iskreno čestitam... — duboko se nakloni grof, pa sjede.

Posljednje Katarinine i Jelenine riječi, kao i njihova hladna udvornost, uvjeriše grofa kako bi sasvim suvišno bilo da im oblo kaže po što je došao u Ozalj, pa svrnu stoga govor na drugo, na različite političke prilike onoga vremena. Dok je o tome govorio, neprestano je razmišljao kako ga je krasna Jelena odbila, a to ga je ljuto peklo: činilo mu se da je grdno ponižen. Sada mu je žao bilo što je otkrio svoj naum koji ga je doveo u grad Ozalj i bio je uvjeren da je posve jasno kazao svoju želju, te je stao misliti kako bi razložio Jeleni i njezinoj majci da su ga krivo razumjele ako su možda razabrale iz njegovih riječi da je on htio zamoliti Jeleninu ruku. Stoga navrne opet na prijašnji razgovor, a Katarina i Jelena, videći taj nagli preokret, još su mu pomagale da se što lakše iskopa, te su tako govorile kao da im nije bilo ni nakraj pameti da bi on snubio Jelenu. Grof je dugo pleo i mljeo, napokon je odlučno izjavio da se nikako ne bi htio po drugi put oženiti i naveo je svu silu razloga kako se ne smije oženiti udovac koji ima mnogo djece. Tvrdio je, sa žarom, da su dobre maćehe rijetke kao i bijele vrane.

Još bi grof bio pobijao sebe, da nije plavokosi paž Rudolf pl. Lahn javio da je objed na stolu.

Katarina se nakloni grofu da bi pošli u blagovaonicu gdje već bijahu Ivan i Zora, pa Bukovački, Bargiglio, Forstall, upravitelj Zmajilović i više slugu. Katarina poljubi u čelo Zoru i Ivana, pokaže ih grofu i reče mu kako se zovu. Djeca mu se nakloniše. Dok je Katarina nabrajala grofu imena druge gospode, približio se mali Ivan k sestri Jeleni da joj ljutito prišane:

— Onaj je grof doveo u Ozalj petnaest njemačkih...

— Ivane!... — ukori ga sestra tiho.

— Meni bi drago bilo da odu što prije! — opet će Ivan.

— Budi dobar! — zamoli ga Jelena.

Nato sjedoše za objed. Katarina i Tattenbach razgovarahu se o politici bečke vlade: ona se tužila na tu vladu i na njezinu vojsku u Hrvatskoj, a grof nije isprva htio da kaže ni bijele ni crne. Dogodilo se da se zagledao u banicu dok je živahno govorila, pa nije čuo nijedne njezine riječi. Kad bi je slušao, divio se njezinu umu, jasnom razlaganju, a tako i njezinoj krasoti. Do mile ju je volje mogao motriti, a to je i činio, te nije napokon imao dosta duševne snage da odoli želji da je još gleda, da tone u njezine oči. Više je puta pomislio: ovako divotne žene nigdje nisam vidio... On je osjećao kako ga sve više osvaja njezin topli i zvučni glas, kako ga nehotice zatravljuju njezine oči.

— Grofe, velim, vam: nečuvene grozote! Vi kao da ne vjerujete?... — pitala ga Katarina.

— Molim, molim: neću da branim austrijsku vojsku...

— Oklopnici iz Karlovca ugrabili su noćas nekoliko djevojaka! — usitni mali Ivan, sav rumen, uzrujan.

— Oh, sveti Bože! — uzdahne dominikanac i pogleda banicu kao da joj veli: Ivan nije čuo od mene ni riječi o tim nesretnim djevojkama!

O. Forstall ljuljao je nezadovoljno glavom što je moralo značiti da se dominikanac ne brine za odgoj djece.

— Gospodine grofe, smijem li da vas nešto upitam? — oglasi se Bukovački.

— Molim... — nakloni se Tattenbach i uzvine obrve.

— Kada ste stigli u Karlovac?

— Sinoć.

— Nije bila ružna noć: nešto vjetra, ali mjesečina — nasmjehne se Bukovački, pa nastavi usiljenim nemarom: — Da ste izašli oko ponoći sa svojim prijateljima iz Karlovca, vi biste vidjeli kako znaju jezditi upropanj...

— Gospodine kapetane, ja vas ne razumijem. Molim jasnije... — mirno će grof, ali problijedi, osjećajući u istom hipu kako ga oštro gleda banica.

— Jasnije!?... Nije li jasno govorio gospodin kapetan? — čudila se Jelena.

Grof zirne na Jelenu i zbuni se jače, jer takav bijaše njezin osmijeh.

— Gospodine kapetane, vi biste nam možda znali kazati je li istina da su noćas nastradali neki oklopnici kraj Korane. Vi niste ništa čuli o tome? — upita Katarina krijući uzrujanost.

— Svijetla banice, gospodin je grof noćas bio u Karlovcu, pa je on valjda čuo štogod o tom stradanju. Ja mičem na svoju dušu da su oklopnici ugrabili... Kažite nam, gospodine grofe... — nakloni se Bukovački.

— Ja nisam ništa čuo — odvrne grof žignuto, gušeći svoj bijes.

— Jeste li jutros govorili sa svojim prijateljima u Karlovcu? — upita Jelena grofa.

— Jesam.

— Jesu li bili veseli? — opet će Jelena.

— Bili su zabrinuti kako će da navale na Turke, kako da oslobode vašeg oca u Plaškom... — htio je grof da se našali.

Katarina ga prekosi pogledom kad je spomenuo njezina Petra.

Tako je svršio taj objed. Katarina ustane od stola i pođe s grofom u drugu sobu gdje su prije bili. Stane posred sobe i upita grofa kojemu je sitan znoj izbijao po čelu:

— Grofe, što ste problijedjeli?

— Ja sam uvijek blijed...

— Vi ste razumjeli svaku riječ kapetana Bukovačkoga.

— Kneginjo, žalim što sam došao ovamo na smetnju...

— Svaku ste njegovu riječ razumjeli.

— Nisam...

— Jeste! — istisne banica oštro.

Grof obori glavu. Neko je vrijeme šutio a onda proprti prekinuto i tiho.

— Kneginjo, vi ne znate kako sam nesretan... Vele ljudi da sam najbogatiji velikaš u Štajerskoj, a promijenio bih se sa svakim prosjakom...

— Prosjak?... A što je narod hrvatski?... Vi, Nijemci, vi ste ga upropastili! Kako će biti vama u Štajerskoj, ako nas ovdje Turci slome? Da nije u Štajerskoj šaka vas Austrijanaca, Štajerska bi uvijek znala da je čeka smrt ako nije s nama.

— Kneginjo, zapovijedajte: ja imam čvrstih momaka; imam zlata da ih dobro naoružam, da ih prehranim. Zapovijedajte... — šane grof iskrenim glasom i pouzdano je pogleda.

Katarinine oči sijevnu, malko se gane: neobična, velika misao bila je bljesnula u njezinu duhu. Oštro mu pogleda u oči i upita ga značajno:

— Grofe, što ste vi danas?

— Ništa... bečki sluga...

— Mogli biste biti gospodar Štajerske. Jeste li me razumjeli?

— Jesam.

— Vi znate kako?

— Da budem vaš saveznik...

Banica mu ništa ne odgovori, ali ga još značajnije pogleda. On obori glavu i šane drhtavo nakon kratke stanke:

— I da sam gospodar cijele Štajerske, ja ipak ne mogu biti sretan...

— Ne razumijem vas.

— Da, ne razumijete me... — pridigne grof glavu, pocrvenje, upravi oči na baničino lice, pa nastavi turobno i umolno: — Čujte, kneginjo: ja ljubim jednu ženu otkad je poznam... Ne mislim na vašu Jelenu. Bio sam s drugom oženjen, ali nikada nisam mogao istrgnuti iz srca onu koju već petnaest godina ljubim... — izusti grof grozničavo i pane na koljena pred Katarinom.

Ona korakne nase, omjeri ga ponosno i reče mu spokojno, odlazeći u drugu sobu: — "Grofe, ustanite. Zbogom."

Četvrt sata zatim izjahao je Tattenbach iz Ozlja sa svojom pratnjom, zamišljen i mrk.

Sljedeća stranica→