Urota zrinsko-frankopanska/I.

← Naslovnica

Urota zrinsko-frankopanska I. autor: Eugen Kumičić

II. →

I.

Od grada Karlovca tri sata hoda put sjeverozapada, upravo u onom skrovitom kraju gdje se rijeka Kupa izvija vilovitim prigorjem do velike pokupske ravnice, ponosno se diže na osamljenoj i suroj klisuri starodrevni grad Ozalj. Na samom tjemenu vrleti hitnule su se uvis četiri kule oblice, svaka uz jedan ugao kneževskoga dvokatnoga dvora, a pred ovim, sve naokolo u prostranom dvorištu, razveli se mnogi obori, stražarnice, konjušnice. Od podneva gradu, pod ropavim kukom, stremenito se propinje iz prodola tvrda cesta i svija se do mosta što visi na jakim željeznim lancima nad mrkim ponorom pred glavnim vratima. Od sjevera struji Kupa pod okomitom liticom, s ostalih strana štite grad dvostruki bedemi, poduprti izvana potpornjima i laktima, a ovi kao da su nikli iz stanca kamena na stravičnim izbočinama iznad duboke jaruge, razrovane gorskom bujicom.

Takav bijaše, na prvi pogled, grad Ozalj ljeta Gospodnjega 1664.

Iste godine dana devetnaestoga studenoga, u predvečerje, stražila su na vrhu istočne kule dva vojnika, haramije, ogrnuti dugim crvenim kabanicama, visoki i vitki, jedri i žilavi, mrka lica, surih očiju. Naslonjeni o krunasti zid kule, gledali su zamišljeno u prodol, kao da motre kako se Kupa pjeni i praši među grebenima na pličini gdje se svija na lakat, i kako zatim teče po ravnini, pozlaćena suncem, na mahove. Vrijeme bilo blago, rijetki su oblaci lagano plovili nebom, duhao je topli jug, na duge zapuhe kao da šuma sjetno uzdiše, i trgao posljednje požutjelo lišće, bacao ga u provalije i u Kupu, a kadšto bi ga zagnao na most i na široka gradska vrata, pod onaj svod gdje je bilo nekoliko vojnika na straži. Sjene bedema i visokih kula duljile su se prodolom i Kupom: samo u neke prozirke i puškarnice, i šira zjala otkud su virili topovi, koso su upadali sunčani traci. U dvorištu šetao je neki fratar u bijeloj suknji s crnim naplećkom, a vojnici prošli bi pokraj njega te ga ne bi ni pogledali, kao ni on njih. Iz konjušnice prodrlo bi živo rzanje i odjeknulo bi silnim bedemima.

Kad se fratar našetao, uđe u crkvicu u dvorištu nasuprot, velikim stepenicama kneževskoga dvora. To opaze haramije s kule.

— Otac Franjo hoće da se pomoli za spas svoje duše — slomi muk stari haramija.

— Bilo bi dobro da se pomoli i za naše — zaklima i zijevnu mlađi.

— Tomo bit ćeš ti velik grešnik... kako ti je bilo u Primorju?

— Dobro, brate kao i ovdje u Ozlju — zasuče Tomo crni brk, a lice mu se smrkne.

— Svi hvale Frana Frankopana. Lijepo je njemu u Primorju. Čujem da se ženi.

— Ja nisam ništa čuo. Moj Grga, bojim se mlad će poginuti, jer ti je u kreševu pravi zmaj. Junačka majka prva zaplače. Vidio sam ga ja kod Bobovca i kod Jurjeve Stijene! On ti se zaleti među Turke kao među djecu s drvenim sabljama.

— I naš knez Petar pravi je zmaj, i on ti je dozrio u ograšju i megdanu. Drago mi je što je danas primio od Sv. Oca Pape pismo kojim ga naziva "braniteljem Svetog Evanđelja".

— Knez Petar zaslužio je taj naslov. Junak je on kao i brat mu ban Nikola. Već bi knezovi Zrinjski bili zatrli sve Turke da nije u Hrvatskoj bečkih generala. Svačija za vremena, pa i njihova! Ti znaš što radi u našoj zemlji austrijska vojska... — zašuti Tomo, a lice mu se osu tamnim rumenilom.

Grga Tonković i Tomo Pakanović bili su vojnici banske vojske. Ban Nikola Zrinjski dao ih svojemu bratu Petru da ga prate na svakom pogibeljnom putu. Među haramijama, naime među "plaćenim" banskim vojnicima, nije bilo premca ni Tonkoviću, ni Pakanoviću; svakoga su nadmašili junaštvom.

Zamišljen i mrk gledao je Tomo u prodol, na Kupu. Nakon poduže šutnje šane Grga, onaj stariji:

— Tomo, jesi li našao tijelo svoje sestre?

— Nisam — trže se Tomo. — Nisam ga našao, nisam... sudim da su je draguni karlovačkoga generala bacili u Kupu. Grga, ti znaš, ugrabili su je na paši jedno veče, mrakom... Oh, jadna Stana! Bila je mlada kao kaplja, dobra i lijepa... — uguši mu se riječ u grlu.

— Proljetos vidio sam ja kod Novog Zrinja te junačine dragune! — počne Grga. — Turci navale, a oni bjež'. Mnogi su se utopili u Muri. Ostala velika cesarska vojska mirno je gledala kako Turci provaljuju u grad. Cesarski je general htio da Turci osvoje grad. Onaj general, neki Montecuccoli, sam ga bijes znao, kako sam čuo, najveći je neprijatelj banu Nikoli. Htio bi da ne bude u Hrvatskoj ban, nego da nam zapovijedaju bečki generali. I karlovački general uvijek tuži Zrinjske bečkom cesaru Leopoldu. Da je na svijetu mrvica pravice, knez bi Petar bio general u Karlovcu. Bi!

— Grga, ti znaš kako je bilo kod Novoga Zrinja, a ja znam kako je bilo kod Sv. Gottharda. Evo, još nisu tomu četiri mjeseca. Od Novoga Zrinja krenuše Turci u Ugarsku. Kršćanska vojska za njima. Nijemce je vodio onaj Montecuccoli. Francuski kralj poslao je na pomoć Beču lijepu vojsku, ljude bogate, mnogo plemića. Vojske se približile kod Sv. Gottharda, na rijeci Rabi. Turci navale, natjeraju u bijeg Austrijance, gone ih kao site ovce. Sad ti opazi vezir Ćuprili one Francuze, pa se čudi: takve vojske nije nikada vidio! Francuzi sve u svili i skrletu, lica im glatko obrijana, kosa im pala na ramena! Misli Ćuprili to su žene, pa veli svojim pašama i agama da ih ne ubijaju nego lijepo pohvataju. Veseli se vezir što će neviđen plijen dognati u Carigrad, kako će se srce sultanovo razigrati! Turci navale na one žene da ih polove, ali jao viteške nevolje: Francuzi udri po njima, mlati, sijeci, da je milota! Turci bjež' navrat—nanos. Uh, da ti je bilo pogledati kako su se davili u onoj vodi! Francuzi poklali bi sada do zadnjega Turčina, ali to ne da vrhovni zapovjednik Montecuccoli! Ćuprili opet sabire ostatke svoje vojske, a dok ih sabire, Nijemci lijepo miruju. Francuzi hoće i opet da navale ali general Montecuccoli ne da. Veli i razlaže kako bi to bilo pogibeljno, pa ugovori mir s Turcima!... Čujem da se zbog toga mira bune sva hrvatska i ugarska gospoda i da glave sastanak kod bana Nikole u Čakovcu. Eto, tako ti vojuju bečki generali! — obori Tomo, pa se ušeta kulom, pognute glave, srdit.

Grga strugne očima i okolicom i nebom pa opet zuri u prodol. Sunce bilo zašlo, zrak posivio; vjetar je jače duhao, na licu osjećala se vlaga; tamo na zapadu, nad zakovitlanim brdinama, gomilali su se oblaci, crvenkasti odozgo, tamni odozdo. Dolje pred gradom, na okuku gdje se naglo u prodol svija cesta što vodi iz Karlovca u Ozalj, pomole se dva konjanika, haramije, a malo za njima vitka djevojka u plavoj haljini na gizdavu vrancu. Njoj usporedo jaše velikaš u crnom odijelu. Hip zatim bane na okuk šest konjanika, sve haramije od pratnje. Grga reče drugu da se kneževa kći Jelena vraća doma sa šetnje. Ne potraja dugo, Jelenin vranac zarže u dvorištu krasnoga grada.

— Tomo, gizdav ti je onaj vranac! Zna on koga nosi. Jezdi Jelena kao da pliva zrakom. Divota!... Onomu mladomu knezu nekako se ne da iz Ozlja. — otegne Grga. Govorio je o velikašu, koji je jahao uz Jelenu.

— Nije čudo: kapetan Bukovački kaže da nije nigdje na svijetu vidio ljepše djevojke od Jelene. Roditelji lijepi, pa kako da ne budu i djeca? Tomo, jesi li štogod čuo u Ugarskoj o mladom knezu? Bogat, ha?

— Rakoczy je poznato ime. Njegovi stariji bili su erdeljski knezovi, ali je ta obitelj starinom iz Hrvatske. Ovo sam čuo od kapetana Bukovačkoga. Ako nije Rakoczy bogat, bogata je kći našega kneza: samo u podrumu ovoga grada ima knez Petar hiljadu vedara vina! A mnogi gradovi, a silne zemlje! Bogatiji je naš knez od samoga bečkoga cesara. Kad još nitko nije znao za mnoge današnje velikaše, cesareve i kraljeve, sav je svijet znao za ime knezova Šubića Zrinjskih. I knezovi Frankopani isto su tako...

— Gle, amo jašu karlovački draguni! — prekinu mu Grga riječ.

Na zavoju ceste, dolje pred gradom, brzim kasom zakrenuše u prodol jedan časnik i odmah za njim dva momka. Haramije siđu s kule u dvorište gdje sjaše dragunski časnik i upita ih je li knez Petar Zrinjski u dvoru. Kažu mu da je doma, pa ga odvedu na bijele i široke stepenice, pokrite debelim sagom. Na vrhu stepenica razgovaralo je nekoliko slugu, krasno odjevenih, a hodnikom je šetao omašit čovjek, guste smeđe brade, crvena lica. Na kovrčastoj kosi naherio mu se crn kalpak, jako tijelo sapela mu sura surka, uz bok visi mu sablja.

Grof Sigmund Rottal, pobočnik generala Auersperga — pozdravi dragunski časnik.

— Juraj Malenić, kapetan. Što želite? — pita ovaj pod kalpakom.

— Došao sam službeno. Molim da me odvedete pred kneza. Malenić mu se nakloni da pođe za njim, a na kraju hodnika uđe u dvoranu, nakon toga izađe i reče časniku da slobodno stupi pred kneza.

U sjajnoj se dvorani mladi dragun malko zbuni...

Velikaš u modroj svilenoj dolami, visok rastom, golem i skladan, savršen lik junaka, ustane od stola, odloži pero, pa pođe u susret dragunu gipkim i gospodskim krokom. Duboke i crne oči umno i strogo sijevaju pod gustim obrvama, krasan brk resi mu muževno i crnomanjasto lice, na široka ramena pala mu valovita crna kosa razdijeljena posred tjemena.

Časnik se nakloni, reče knezu svoje ime i odmah doda:

— Poslao me amo moj general da predam vašoj milosti ovo pismo.

Oblak zlovolje zasjeni visoko Petrovo čelo. Uzme pismo i raspečati ga. Mladi grof omjeri sada ispod oka i s nekom bojazni silni i kipni stas onoga Zrinjskoga, začudi se sjaju srebrnih toka na dolami, pa se zagleda u oštru crtu što se je duboko usjekla na čelu, okomito nad orlovskim nosom, lijepo uliknutim. Na plemenitom licu nije bilo ni jednoga nabora, osim one brazde među obrvama. Zrinjski čita pismo, a ona brazda sve dublja...

— Grofe, vi valjda znate što mi piše Auersperg? — upita iznenada Zrinjski dubokim i zvonkim glasom, upirući pogled u golobrado i nabuhlo dragunovo lice. Grof se gane i nakloni se da zna.

— Recite svojemu generalu da mu neću predati pašu Čengića.

— Molim pismeni odgovor...

— Već sam jednom pisao vašem generalu da mu neću izručiti pašu — nakloni se Zrinjski i pogleda na sat na zidu.

Mladi grof stoji kao ukopan, a knez želi da bi otišao. Vidi zatim da je grofić porumenio, da je smućen, pa ga zapita što još želi.

— Dopustite, milosti vaša... — zapne časnik.

— Govorite.

— Bih li smio iskreno izjaviti da ono sveto čuvstvo... bih li smio?

— Izvolite.

— Već sam više puta imao sreću vidjeti plemenitu kneginjicu Jelenu, kćerku vaše...

— Vi ste se naumili ženiti?

— Da kneže.

— Tako mlad?

— Meni je već dvadeset godina.

— Već!

— Moj je stric tajni savjetnik njegova veličanstva, a njemu bi zastalno drago bilo kad bih bio ja onaj sretnik koga će vaša kćerka...

— Gospodine grofe, eto noći: Karlovac je dosta daleko.

— Da sam odan vašoj milosti, neka je dokaz moja iskrenost: meni je žao što će vaša milost doživjeti neugodnosti...

— Hvala! — pretrgne ga knez. U njegovu je glasu zazujala i žica dosade.

— General Auersperg tužit će vas zbog paše Čengića... — smrsi pobočnik tiho, sažalno, veoma važno.

— Grofe, noć, kiša. Želim vam sretan put.

— Da, da; noć i kiša. Sluga najpokorniji. Uistinu žalim što će tužiti general... — izmuca časnik, izađe iz dvorane, duboko i nespretno klanjajući se, pobrza u dvorište, vrgne se na konja i udari oštrim kasom put Karlovca.

Zrinjski stade da šeta dvoranom što je bila jedan dio njegove knjižnice. U krasnoj dvorani, rasvijetljenoj velikom svjetiljkom, sve je bilo na kneževsku: ormari od hrastovine, s divnim rezbarijama i ukladama, stolovi od orahovine i mramora, stolice od crnoga i svijetloga drva, prevučene žutom jakom kožom. Na jednoj stijeni nanizale su se slike u crnim okvirima, a tu se vide crveni kalpaci, kabanice optočene hermelinom, dolame sa zlatnim tokama, šarene ječerme, predivno izvezene. Na visoku nadstroplju razabiru se slike iz hrvatske prošlosti: konji se propinju, lome se koplja, viju se zastave, pa kacige, štitovi, žezla, krune. U jednom je kutu visok kamin, obložen mramornim pločama, urešen cvijećem od porculana, a na njemu su krasne bakrene posude. Na stolovima i u ormarima sjaje se knjige, uvezane u žutu kožu i pozlaćene. Pred onim stolom gdje je pisao knez Petar, prostrta je pardusova koža.

Zrinjski je šetao i razmišljao što da učini s pašom Čengićem koga bijaše uhvatio pred godinu dana kod Jurjeve Stijene. General Auersperg dobro je znao da bi paša dao mnogo zlata za svoju slobodu, pa je stoga tvrdio da mu Zrinjski mora izručiti pašu, jer je Zrinjski navalio na Turke mimo bečku dozvolu!... Tako je umovao karlovački general, brat svemožnoga Leopoldova ministra. On je često tužio Zrinjskoga da ne sluša kraljeve zapovijedi nego da samo draži i izaziva tursku silu na Beč.

Knez Petar prijeđe desnicom preko namrštena čela, sjede k stolu i primi pero da vrši započetu pjesmu. Nikako se ne može sabrati, jer mu glavom kopaju svakojake nevesele misli. Tako zamišljen i zabrinut zagleda se u sliku na stijeni, a s njegova lica iščezne ona zlovolja, oči mu se rasklope, blaga se u njima tuga zasjaji... Slika je prikazivala velikaša u crnoj dolami i s bijelim kalpakom, a Petru je bilo kao da ga utješljivo gledaju one velike smeđe oči sa slike. Svjetlost je malahno titrala na stisnutim usnicama, te bi mislio sad će nešto reći onaj naslikani junak. Ona je slika vjerno prikazivala Petrova oca koji je mlad poginuo ne na razboju, nego od Wallensteinove osvete. To su posvjedočili njegovi suvremenici, hrvatski junaci i povjesničari Petev Grgur i Ratkay, i mnogi drugi. Juraj Zrinjski, otac Petrov i Nikolin, ban hrvatski, vojevao je s Wallensteinom na Turke u Ugarskoj. U jednom kreševu odsiječe ban Juraj glavu nekomu junačini i reče Wallensteinu: "Gledaj, ovako se kazne neprijatelji." Wallenstein odbije posprdno: "Bane, vidio sam do sada mnogo takvih glava." — Ban Juraj otkresa: "Bit će da si ih vidio, ali ih nisi sam odrubio!" — Te su riječi zapekle Wallensteina. Da se osveti otrovao je bana rotkvom pri svojem stolu... Tako je poginuo ban Juraj u svojoj dvadeset i devetoj godini, mlad i slavan. Petru su onda bile četiri godine, ali se dobro sjeća kako su mrtvo tijelo njegova oca donijeli iz Požuna u Čakovec, kako su ga spustili u porodičnu grobnicu u samostanu Sv. Jelena. On je vidio s bratom Nikolom, kojemu je onda bilo pet godina, kako je plakala njihova majka Katarina za svojim mladim i dobrim drugom. Davno je tomu, bilo je to god. 1626. Nikoli i Petru dadoše pet skrbnika, a među tima i pohlepnoga Frana Batthyányja koji je oteo djeci grad Rakovec i lijepi posjed okolo njega.

Sjedeći na naslonjaču, Petar bi zatvorio oči kao da spava, još je premetao svoje misli i slušao kako šumi vjetar okolo kula, kako praska dažd po prozorima. Naglo se prenu, ustade, pa izađe iz dvorane. Svaki je njegov kret odavao izvanrednu snagu i odvažnost. Još mu se nije bila napunila dvadeseta godina kada je prvi put pokazao svoju hrabrost. Bio je na lovu blizu Požuna s kraljem Ferdinandom II, i s mnogim velikašima. Razjaren, bijesan vepar nasrnut će na neke lovce, sve u stravi, a Petar potegne mač, poleti na vepra, jednim mu samim udarcem rascijepa cijelu glavu. — Koliko je puta Petar, sam ili s bratom Nikolom, razbio Turke i natjerao ih u divlji bijeg, to bi mučno bilo nabrojiti. Svuda ga je pratila bojna sreća.

Tek je knez Petar izašao iz dvorane, uđe u nju s druge strane njegova kći s mladim velikašem. Jelena je povisoka rasta, vitka pasa, sva dražesna i bajna skladom tijela. Bila je u plavetnoj svilenoj haljini, opasana zlatnim pojasom, oko bijeloga vrata blistahu se tri niza bisera, njedra je obavila snježnim čipkama, a rukavi haljine bili su široki i rasporeni, pa su joj se vidjele prekrasne i oble ruke sve do lakata. Debele pletenice sjajne smeđe kose lijepo su joj bile savite na tjemenu i prikrite zlatnom mrežicom.

— Još lijeva kiša. Meni godi ovaj šum — reče Jelena.

— Onaj časnik neće doći suh u Karlovac — pripomene mladi knez koji je u predvečerje jahao uz Jelenu.

— Ah, ti časnici iz Karlovca! Moj otac nema nikada mira. Bit će opet kakva tužba. Kneže,... — pokaže mu stolicu do stola posred dvorane.

Fran Rakoczy, mlad čovjek srednjeg rasta, jedar i okostan, crne kratke brade, kovrčaste kose, sav u crnom odijelu, duboko se nakloni neka bi ona prva sjela. Sjedoše jedno nasuprot drugomu.

— Dakle opet tužba? I mi u Ugarskoj poznajemo njemačku ćud... — podsmjehne se knez, a u crnim očima zaigra mu sijevak, crnjomanjastim mu licem podudari rumenilo.

— Da, vječne tužbe, neprestano sumnjičenje... — zašuti Jelena.

Knez se radosno zagleda u njezine sjajne oči: ona je sva sijevala milotom, cijelim je njezinim bićem plila dražest i plemenština.

— Jeleno, da znaš kako mi sladi tvoj glas! Neizmjerno mrzim naše tlačitelje; molim te, kaži mi još štogod o njima da ih jače zamrzim.

— Da ti kažem koliko je moj otac pretrpio od bečkih generala?!... I moga strica Nikolu utopili bi u žlici vode.

U taj par doletje u dvoranu jedna djevojčica i jedan momčić glasno smijući se, odjeveni tamnomodrim baršunom, opasani širokim pasom od žute kože. Vesele su im velike oči, čelo visoko, svijetla smeđa kosa pala im je na bijeli oplećak. To su najmlađa djeca Petra Zrinjskoga, a lijepa su, rumena, zdrava. Zori Veroniki navršila se deseta godina, a Ivanu Antunu jedanaesta. Četvrto Petrovo dijete Judita Petronila, dvije godine starija od sestre Zore, već je bila jednu godinu u Zagrebu, u samostanu Sv. Klare.

Čim su Zora i Ivan doletjeli u dvoranu, došli su k stolu u sredinu i otvorili jednu veliku knjigu, pa gledaju u njoj neke slike.

— Zoro, jesi li vidjela oca? — upita Jelena.

— Otac razgovara s majkom — odvrati Zora, pa se nasmije.

— Čemu se smiješ? — gleda je Jelena.

— Ja sam našla sliku kako Turci skaču u vodu. Goni ih onaj naš šukundjed koji je umro pod Sigetom. Oh, kako se guraju tko će prvi skočiti u vodu!

— Jeleno, reci ocu da me povede sa sobom u Beč — zamoli Ivan Antun, prevrćući listove velike knjige.

— Što bi ti u Beču? Budeš li jednom hrvatski ban, zvat će te često u Beč na opravdanje — našali se Jelena i virne kroz duge trepavice na Rakoczyja.

— Smijat ću se njihovim pozivima — odvrati Ivan mirno.

— Dođi k meni da te poljubim za te riječi! — veselo će Rakoczy. Kad poljubi Ivana, pogleda milo i vatreno u duboke i crne Jelenine oči.

Jelena je razumjela njegov pogled: lice joj plane rumenilom; i u same bijele ruke navali joj jače krv. Knez je zamoli osmijehom da mu oprosti što joj je onako zavirio u zjenice kad je poljubio Ivana u usne... On vidi kako je Jelena smućena, pa nastavi razgovor što im djeca prekinuše:

— Jeleno, rekla si da je tvoj otac mnogo pretrpio...

Ona lagano upravi oči na njegovo lice i nasmiješi se:

— Ni sama ne znam koliko su ga puta zvali u Gradac i Beč pred vojno vijeće na opravdanje. Ali čemu da to pripovijedam?... — prekine, jer je Rakoczy opet upiljio žive crne oči u njezine zjenice. Sva se njegova duša slijevala u njezinu, godila mu je njezina zabuna, dražesna i utješljiva. Ona je sada gledala postrance, stisnuvši malko trepavice.

— Jeleno, molim te...

— Da nastavim? — smiješila se i silila da namršti čelo.

— Molim te, zaklinjem te! — ponovi on sa žarom. I njemu je osmijeh pootvorio usnice, veoma rumene, i vidjeli su mu se bijeli zubi, jaki i zdravi. Gornja mu je usnica bila nešto malo uzvinuta i nemirna.

— Tko bi izbrojio — nastavi Jelena — koliko je već puta moj otac bio svrgnut s različitih zapovjedništava, koliko puta lišen svojih naslova? Bio je najprije komornik, pa kraljevski kapetan, zatim zapovjednik više pukovnija, general lakih karlovačkih konjanika, kapetan slunjske... Ivane, ti bolje znaš...

— Kapetan slunjske, velomiričke i jamničke tvrđave, veliki kapetan ogulinski i senjski i general primorske krajine — nabroji odmah Ivan.

— Otac je bio i veliki kapetan Uskoka! — nadopuni Zora Veronika.

— I uskokâ! — potvrdi Ivan.

— Sve je to bio, ali uvijek na kratko vrijeme — opet će Jelena. — Generali su ga tužili da četuje na Turke, da šalje svoje čete na pomoć svojemu bratu Nikoli u Međumurje, da tajno ugovara s Mlečanima, s Turcima, s francuskim kraljem! Moj otac ugovara da spasi hrvatsko kraljevstvo od konačne propasti. Što još mogu Turci i bečki generali opustošiti? Moga oca liše zapovjedništva, ali čim se digne veća turska sila koja bi mogla i na Beč, odmah ga mole da kupi svoje čete! — govorila je Jelena uzrujano, lice joj se zažarilo, naglo je disala, crne i duge obrve bile su joj se stegle.

— Otac je jednom skinuo cesarske orlove s tri naša grada! — klikne Ivan.

— Onda mu je bilo dvadeset godina. Otac je branio svoje. Austrijanci su posjeli naše gradove, a otac ih je mačem izagnao. Kralj ga je onda proglasio veleizdajnikom! — trže se Jelena, oči joj grozničavo sijevnu.

— Jeleno, da sam znao da će se tvoje plemenito srce tako uzburkati, ne bih te bio zamolio...

— Kneže, čuj: Turci pale naša sela, kolju hrvatski narod, što je mlađe gone u ropstvo, a Beč brani mojem ocu i mome stricu navaliti na turske čopore! Grozno! Tuže mog oca da draži Turke. Smiješno! Mojem jadnom ocu već se ogadilo to vječno klanje; on bi najvolio mirovati ovdje u Ozlju i u Kraljevici, živjeti u krugu svoje obitelji, baviti se državnim poslovima, i još bi imao vremena da radi kao književnik. Kneže, ti znaš kako moj otac ljubi književnost i umjetnost. Isto kao i moja majka. Kako bismo mi sretni bili da je Ozalj još veće ognjište hrvatske književnosti negoli je danas... — počasi Jelena, suza joj zasja u oku, pa doda tužno: — Ali tko bi branio našu rastrganu otadžbinu?...

— Jeleno!... — uzdahnu Rakoczy i poljubi joj ruku.

— Ja znam sva mjesta gdje je naš otac potukao Turke. Znam i ostale njegove ratove — pohvali se Ivan.

— Ti to znaš? — osmjehne mu se Rakoczy sjetno.

— Znam samo za veće bitke. Kazali su mi naši kapetani. Evo, otac je vojevao na Švede i na sjedinjene protestante; u njegovoj je četi bio i brat naše majke, pokojni Juraj Frankopan. Meni je pripovijedao kapetan Malenić kako su se svi ljudi tamo u Češkoj i Njemačkoj divili četi našega oca, jer je bila krasno odjevena i lijepo naoružana. Ja sam to čitao i u knjizi kanonika Ratkaya koji je bio u onom ratu s mojim ocem. Moj je otac mnogo puta potukao Švede; kralj je Gustav Adolf kazivao da se Hrvati bore kao lavovi, i da su novo pleme đavola! Naš je otac potukao Turke kod Slunja, Legrada, Kaniže, opet kod Slunja, i kod Brloga, Perušića, kod Jurjeve Stijene i Drenova Klanca. Lani je uhvatio onoga pašu i doveo ga u Bakar.

— O, nešto si, Ivane, zaboravio: zar ne znaš da je otac potukao Turke i na moru u Dalmaciji i uhvatio jedan njihov brod? — klikne Zora.

— Znam ja i to. Onda su Kotorani darovali našem ocu onu krasnu sablju. Teška je, ali ja već mogu njome mahati! — pogleda Ivan veselo Rakoczya.

Knez ga privine na svoje rame i poljubi ga u tjeme. Uto jekne na pragu dvorane jedan glas:

— Hvaljen Isus!

— Vazda hvaljen! — odzdrave svi.

U dvoranu je stupio dominikanac, suhonjav i blijed. Odmah za njim unišao je Petar Zrinjski, a Rakoczy je ustao, stisnuo im desnice. Svi sjednu. Rakoczy upita dominikanca za zdravlje.

— Hvala Bogu, ne mogu se potužiti — zazuka dominikanac tankim usnama, pogleda put neba, pa ponizno skloni crne, malene, pronicave oči.

Dominikanac Franjo Bargiglio bio je rodom iz Italije. Petar Zrinjski upoznao se s njim kad je bio sa svojim bratom Nikolom više godina na naucima u Bologni, a kasnije kad bi pošao u Italiju, sastao bi s dominikancem. Pred tri godine pozvao ga k sebi da mu bude učitelj djeci, Zori i Ivanu.

— Frane, čini mi se, okrenut će na snijeg. Vjetar je rastjerao oblake; malko je zahladilo. Ti ćeš, dakle, sutra na put? — upita Zrinjski Rakoczyja.

— Svakako. Jesi li napisao sve listove?

— Samo jedan za Nádasdyja. Vesselenyju i nadbiskupu Lippayu razjasnit ćeš sve usmeno. Ti znaš što misle pošteni hrvatski velikaši i plemići o sramotnomu vašvarskom miru! — reče Petar jetko i ustane.

— Uistinu sramotan mir! — hukne otac Bargiglio.

— Poslije one sjajne pobjede kod Sv. Gottharda tko bi i u snu bio pomislio da će Beč ponuditi mir Turcima? Trebalo bi da pođe u Beč što više hrvatskih i ugarskih velikaša da najoštrije prosvjeduju protiv toga mira. Mi ne smijemo dopustiti da se Turci oporave od svog poraza. O, ja sam uvjeren da će moj stric Nikola kazati i kralju Leopoldu i njegovim ministrima što još nikada nisu čuli! — istisne Jelena uzdrmanim glasom.

— Strašno sramotan mir! — uzdahne opet dominikanac. — Sav svijet govori da kršćanska vojska već stotinu godina nije onako sjajno porazila Turke kao kod Sv. Gottharda. Proslavili su se Francuzi i Hrvati, a sad eto bruke vrh bruke!

— Moj brat krenut će u Beč za koji dan — doda nakon kratke šutnje Petar. — Znam da će i palatin Vesseleny u Beč, ali sam uvjeren da neće ništa obaviti. Lijepo će im na dvoru svašta obećati, masne na prazne: molit će moga brata da se ne dižemo na Turke, a Turci će se spremiti i opet nahrupiti na našu zemlju manjim četama. Turci neće time, po bečkom sudu, prekršiti mir, jer se tu radi samo o Hrvatskoj! Prekršili bi ga samo onda kada bi uperili na Beč... Opet velim da će uzalud velikaši u Beč. Moj je brat istina kazao: "da se je već dosta dima nadimio, ali sumnja hoće li ga kada ugrijati dvorska vatra". Nadam se da će se sutra vratiti iz Čakovca moj kapetan Bukovački. Čut ćemo kad će moj brat u Beč.

Jelena upita oca po što je bio došao sutonom u Ozalj onaj dragunski časnik iz Karlovca, a otac joj reče da mu je donio pismo od generala Auersperga zbog paše Čengića.

— Ja sam vidio pašu u tamnici u Bakru, pokazao mi ga ujak Fran. Gledao me paša, ali nije htio sa mnom govoriti — usitnio Ivan.

— I ja sam ga vidjela: mrk je kao vuk, grozno gleda — uvjeravala je Zora ostale i mrgodila čelo da pokaže kako je paša grozan. Otac joj se osmjehnu i pogladi joj lijepu glavu.

— Auersperg, dakle, uvijek tuži?... — zažmuri Rakoczy.

— To mu je jedini posao! — odmahne desnicom Petar. — Ti generali paze na svaki moj korak. Pomisli: bit će četrnaest godina kad sam bio pošao u Loretto zahvaliti Blaženoj Djevici što mi milostivo očuvala život u krvavom kreševu kod Slunja. Bio je to moj sveti zavjet, a zbog tog hodočašća pozvaše me na opravdanje! Ja im se nisam odazvao.

— Bog im oprostio i prosvijetlio pamet! — sklopi ruke otac Bargiglio.

Rakoczy zaklima glavom čudeći se. Pogled mu je zatim pao na Jelenino lice i zaustavio se na njezinim rumenim usnama gdje se u kutu bio svio smiješak, gorak i jedak ali ne za kneza nego za sve bečke generale. Među onim milovidnim rumenilom usnica sjajili su se Jelenini zubi kao biser.

O. Bargiglio stisnuo ramena, sunuo ruke u rukave, žmignuo okom u kamin gdje nije bilo ognja i potuži se da je dobro zahladilo. Petar zovnu sve da bi pošli u veliku dvoranu.

Prođu nizom soba, slabo rasvijetljenih, a tamo dalje pred njima, u sjajnoj velikoj dvorani, praska visok plamen u krasnom kaminu. Kud idu, u svakoj sobi, svjetlucaju se kipovi, neka poprsja, okviri, srebrno i zlatno posuđe. U velikoj dvorani sjedoše Petar, njegova djeca i Rakoczy oko jednog stola, a o. Bargiglio skutri se do kamina. Pod visokim nadstropljem gori mnogo svijeća na pozlaćenoj svjetiljci nakićenoj kristalnim ružama. Različite majolike, posude damaskovane, kristalne, zlatne i od pozlaćenoga bakra bliještale su se na stupovima od mramora, na stolovima i ormarima od glatke ebanovine, urešenim ukladama od bjelokosti i srebra. Vrata i dovratnici plijene pogled divotnim rezbarijama; zastori su na prozorima od grimiza, opšiveni žeženim zlatom; pod je prekriven mekim perzijskim sagovima. Na stijenama svijetlim poput bijelog mramora, vise slike biskupa, knezova, bana, pod kalpakom, šubarom, kacigom, u oklopu.

— Časni oče, jesu li danas lijepo učili Zora i Ivan? — zapita Petar dominikanca.

— Posve sam zadovoljan. Talijanski jezik nekako lakše prodire u njihove glavice negoli latinski. E, ne bih smio hvaliti ih suviše. O, ja sam strog, veoma strog! — pohiti dominikanac i skupi obrve, a lice, rumeno od plamena iz kamina, smiješilo mu se.

— Časni oče, vi ste veoma dobri! — veselo će Zora.

Petar privine svoju djecu na široka prsa, poljubi oboje u čelo, pa ih ljubazno pouči neka nikad ne srde svoga dobroga učitelja, neka uvijek budu poslušni.

— Oče, povedi me sa sobom u Beč — zamoli Ivan i ogrli svoga oca.

— Još si premlad. Što ćeš ti, dijete moje, u Beču? — milo ga gleda otac i gladi mu kosu.

— Htio bih vidjeti one ministre koji se na tebe ljute kada vodiš naše čete na Turke. A hoćeš li me, kada navršim petnaestu, povesti na Turke? Reci, koju ćeš mi sablju dati?

— Sinko, daj mira sabljama! — osmjehne se otac.

— Majka!... — klikne Zora veselo i potrči na glavna vrata dvorane.

— Hvaljen Isus! Dobar večer svima! — pozdravi s praga visoka gospođa u dugoj crnoj haljini od baršuna, opasana srebrnim pasom.

Svi ustanu i odzdrave. Gospođa poljubi Zoru u čelo, pa priđe k stolu i poda ruku knezu Rakoczyju.

Veličanstvena je rastom, kipna strukom, crnih i velikih očiju, lica bijela, mila i spokojna. Crna joj se kosa, savita na tjemenu, sjaji pod tankom srebrnom mrežicom; o vratu, na nizu krupnog biserja, visi joj zlatni križ s kojeg sijeva pet alem—kamena.

— Katarino, jesi li svršila pismo? — pogleda je sjetno Petar.

— Pisala sam bratu u Bakar i francuskom poslaniku u Mletke. Kad ćeš, Petre, u Čakovec? — upita Katarina zabrinuto.

— Čekam na Bukovačkoga. Htio bih s bratom u Beč. Već su mi dozlogrdila ta vječna putovanja!

— A, što si ti, kneže, naumio? Meni je milo da si s nama, ali u Ugarskoj imaš mnogo posla! — naglasi Katarina zadnju riječ veoma važno.

— Sutra ću na put. Tvoja me milost tjera odavle?... — posmješljivo će Rakoczy.

— Kneže!... — ukori ga Katarina ljubazno i pruži mu bijelu ruku koju on poljubi.

— Kneže Franjo, ostani još u Ozlju. Poći ćemo na srne — sjeti se mali Ivan, pa upita Jelenu bi li i ona pošla s njima u lov.

— Jelena ima divno oko, izvrsno nišani! — reći će Rakoczy. Vidio sam je kako je pred dva dana pogodila goluba dupljaša...

— Samo goluba?... — oglasi se od kamina o. Bargiglio hotimice tankim glasom, otegnuto. Katarina i Petar poglednu se i nasmiješe, a Jelena uzvrnu oči na majku i porumenje. Rakoczy se mrvu smeo.

Hip zatim živo zavire Katarina i Rakoczy jedno drugome u zjenice. On kao da je htio vidjeti u skrovnoj dubini njezina srca bi li mu dala ruku svoje Jelene, a ona je pak htjela otkriti koliko ljubi mladi knez njeno dijete, kakvo mu srce, kakav duh, jer je brak samo jedan most, a nitko ne zna je li na drugoj obali raj ili pakao. Katarinin je pogled bio silniji: duboko je uronio u njegovo srce, u njegovu dušu. Za jedan čas njezin je duh u blistavim očima sijevnuo velikim blijeskom pod umnim i prekrasno svedenim čelom. Po plemenitom obličju, malo prije posve spokojnom, podudarila je slaba rumen, a sve mile crte, najvećma one oko koraljnih usnica, splele su se bile u divotan, strog i zagonetan sklad, te ne odavahu samo najnježnije materino srce nego i čeličnu postojanost, neslomljivu duševnu snagu.

Petar se zanio u misli dragajući Zoru i slušajući oluje šum.

Visok, suhonjav i ćelav sluga u modroj surki stupi u dvoranu, javi da je večera na stolu i duboko se nakloni. U isti taj hip razabra se jasno u šumu vjetra odug trubljaj u znak da se spušta most pred vratima grada.

— Tko bi to mogao biti u ovaj sat, po ovakvu nevremenu? — začudi se malko Petar.

— Možda je ujak Fran iz Bakra! — poveseli se mali Ivan.

— Ne vjerujem da je moj brat — skretala je Katarina lagano glavom — on bi pisao da će doći. Čujte kako vjetar huče. Ružna noć.

— Možda su Turci provalili iz Bosne, pa nam je netko došao javiti — zabrinu se Jelena.

Sada svi umuknu. U kaminu buktio je i praskao plamen, oko grada šumio je vjetar sve većom žestinom, misliš, strovalit će u Kupu njegove tvrde kule. Visoki bi prozori dvorane svako malo zadrhtali. Iz neke udaljene dvorane začu se štropot: nešto se srušilo, zazvečalo. Zora se prestrašila, drugi se pogledaše. Dugim hodnikom muklo odjeknu jaki stupaji. Zrinjski sam otvori vrata: u dvoranu stupi čovjek srednjeg stasa, pune plave brade, blijed, uzrujan, usopljen. U ljevici drži šubaru, uz bok mu visi sablja, u suroj je surki, visokim čizmama.

— Bukovački!... — začude se svi.

— Kneže, vaša milosti... — uguši se kapetanov silno uzdrmani glas. Spustio je ruke niz bedra, pa stoji pognute glave.

— Bukovački, što se zbilo da ste se tako naglo vratili iz Čakovca? Vi ste blijedi. Govorite! — zapovjedi mu Petar. Bukovački ogledne se krugom, pa će sporo, s nategom i mučno:

— Kneže, nesreća, velika nesreća...

— Nesreća!?... protrnu Katarina i Jelena.

Petar mu zapovjedi neka govori. On je šutio, sklonjenih očiju.

— Bukovački, to je strašno. Zaboga govorite što se dogodilo? — moli ga Katarina.

— Sinoć, bilo je već osam sati kad stigoh u Čakovec. U gradu sve čudno, žamor. Saznah što se dogodilo, zajašem, evo me... — ponikne nikom, dubok uzdah izvinu mu se iz prsiju.

Petar ga gleda zapanjeno, osvaja ga neka crna slutnja: taj hrabri kapetan komu se je lice toliko puta smiješilo među turskim sabljama sada pred njim oborene glave, satrven! Bit će nešto grozno... Zovne ga, umolno ga pogleda neka govori. Bukovački zadrhta, usili se, zače glasom kao da ga groznica trese:

— Kneže, svijetli ban Nikola bio je jučer u lovu blizu Čakovca tamo oko Nedelišća, s mnogim hrvatskim i ugarskim velikašima. Malo pred sumračje vraćahu se u Čakovec, a jedan lovac doleti i kaže da je u šumi veliki vepar i da je ranjen. Svijetli ban okrene konja da potraži vepra. Ostali velikaši ravno put Čakovca. S banom pođe samo jedan lovac, neki momak, nađu ranjenog vepra, još ga dvaput rane, vepar uteče, u bijesnom bijegu usmrti jednog seljaka i rani malko onoga lovca koji je bio s banom. Vepar pobjegne u šumu Veliki Otok, ban nagne za njim, nađe ga u jednoj kaljuži, misli da vepar izdiše, sjaše i navali nožem, a razjareni vepar nasrne, sruši ga, zada mu više rana...

— Kapetane! — krikne Petar prigušeno i udari korak nase podignuv i raširiv ruke.

— Oh, Bože... — dahnu Katarina i Jelena.

Svi su blijedi, smućeni, svi su upiljili oči u kapetanovo lice. On snizi glas:

— Onaj ranjeni momak opali samokres na vepra koji pusti bana i uteče. Momak zove u pomoć, prvi priteknu plemić Gušić i banov sluga Anđelo. Bili su, srećom, u blizini. Operu banu rane, Gušić se požuri po kola da bi odveli bana u Čakovec...

— Jesu li rane teške? — zadrhta Petar. Bukovački šuti, debeli mu se brk potresuje, svi ga preplašeno gledaju. Pridigne glavu, tužno svede tamne oči na Petrovo lice, krupne mu se suze odrone.

— Kapetane!... primi ga Petar za desnicu.

Bukovački zajeca:

— Tek je Gušić otišao po kola, svijetli je ban...

— Umro? — prestravi se Petar.

— Slava mu! — trže se Bukovački.

— Oh, Petre! — vrisne Katarina prigušeno i primi u zagrljaj Jelenu.

— Oh, jadni moj, mili moj brate! — očajno se otkine iz Petrova srca.

— Sveti Bože, smiluj nam se! — zajeca Katarina.

— Umro moj dobri stric Nikola! Oh, grozne li smrti!... — bolno zacvili Jelena.

Ivan i Zora stajahu uz oca i plakahu. Rakoczy, nasloniv se o jedan ormar, pokrio je oči rupcem.

— Oh, slavni bane, rano si pao u grob! S tobom srušio se najsilniji bedem svetoj vjeri Isusovoj. Svijetlila ti vječna svjetlost! — izgovori dominikanac potresnim glasom sklopiv mršave ruke i oboriv glavu.

— Moj brat, moj dobri Nikola mrtav! Jao, bijedna otadžbino! — zaplače Petar.

Vjetar je šumio oko kula u mračnoj noći; kad bi preletio žešći udarac, čuo se huk i cvil iz puškarnica.

Katarina se iznenada trgne, zamisli se, oči joj sijevnu kroz suze groznim blijeskom, usne joj drhtnu i stisnu se, obrve se skupe. Pogleda silno Petra, pa uhvati Bukovačkog za ruku, prigne se malko pred njegovo lice i upita ga suhim glasom, važno i oštro:

— Je li uistinu vepar usmrtio bana?...

— Kazao sam što sam čuo, a kako se uistinu dogodila ta golema nesreća, to... to ja ne znam — odgovori Bukovački. I u njegovim očima mune neka strašna misao.

Nitko više ne progovori ni riječi, ali iz svojih naglih i značajnih pogleda svi su se već bili, osim djece, uvjerili da je sve obuzela ista grozna slutnja...

Petar Zrinjski, tužan, oborene glave, lagano pođe u svoje odaje, odmah za njim Katarina i Jelena, jedna za drugom. Katarina pritisnuvši rukama srce, rascviljena i sva proniknuta onom groznom slutnjom, hodala je uspravno, Jelena, idući za majkom, sklonila je oči, a ruke su joj pale u napust i našle se onako ispružene, pa se spleli bijeli prsti, tako da su dlanovi bili okrenuti k podu. Poslije njih odmili dominikanac s djecom na druga vrata iz dvorane, a posljednji izađe Rakoczy. Još je vjetar šumio u crnoj noći.

Sljedeća stranica→