Ubio!

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Ubio!
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Narodnim novinama broj 6, 9. siječnja 1904. godine.


Mladi kipar Lacković dođe preko Božića iz Münchena u Pariz. Već se odavna oduševljavaše za crtanje i za bakrorez pa proučavaše naročito Callota, Daumiera, Ropsa i moderne, kopirajući u Louvreu i vježbajući svoju plastičnu memoriju prizorima iz života. Bojeći se literature i estetičkih suhoparnih refleksija kao žive vatre, prolazio je kroz život kao objektivan gledalac i, kako je zanimljive vidike i osobe učio — kako govoraše — napamet, da bi ih docnije što vjernije mogao baciti na papir, življaše kao u snu. Nekako prije odlaska ponestalo mu novaca, pa je iz štedljivosti morao dan preležati u krevetu, a noću bi osamljen tumarao po boulevardskoj ljudskoj košnici, po samotnim, srednjevjekovnim ulicama ili bi zašao u kafanu punu posebnih ženskinja koje je proučavao i crtao odmah ili kod kuće, iz sjećanja, podržavajući bolnim studijama Toulouse-Lautreca. Tako mu se život neopazice pretvorio u pravi pravcati san kroz koji se pružaše u neizmjernost ulica izranjena elektrikom, gdje umirahu stare, mrke kućerine u drevnim, preživjelim fasadama, pod olovnim teretom ponoći, prekidane zagušenim hropcem orobljenog malograđanina — gdje grehota, glad i požuda šetaše kao gladna vučica u obliku propale, nabijeljene i sušičave nimfe u toaletama Francisa i krznu Grünwalda oko glupog, bogatog, snopskog ćalova ili međunarodnog pustolova.

Jedared se Lacković vraćaše iza ponoći kući ozebao i zlovoljan. Ljutilo ga što nije mogao tačno zapamtiti neke detalje izvanrednog starog propalice, prodavača novina, sa glavom kao parodija Tintoretovog autoportraita. Putem si dozivaše pred oči njegove tragične cipele, njegov izvanredni cilindar s dlakom kao u crklog fijakerskog konja, ono kukavno hodanje i kretanje na kratkim, brzim, pacovskim nogama, one lijene, lopovske, vlažne i odvratne ručice, pa njegovo bradato, sijedo i kaljavo lice, gdje u alkoholskoj magli plovi sedam smrtnih grijeha. Noć bijaše hladna kao kamenita grobnica. Svaka zima ima posebnu vrstu hladnoće, a pariška, naročito suha, ima tanku maglu, oštru i providnu kao staklo, pa sjajno, metalno nebo bez zvijezda s agonijom gradskih ozeblih i zalutalih svjetala, klupe s očajnim beskućnicima, dok iz zida i iz pločnika bije hladna propast kao smrznute lešine. Lacković stigne na pusti i goli boulevard Saint-Germain. Tek dvije, tri ženetine ga drsko nagovore. Taman prijeđe preko puta, a na kućnom pragu opazi čeljade i stane, zadivljen i poražen, ne vjerujući očima! Kao da se ova bijedna, smrznuta noć pretvorila u najjadniju svoju žrtvu. Blizu svjetiljke stajaše žena, sitna, mršava i nijema, u lakom odijelu, golovrata i gologlava, kose pune mraka, mraza i inja. Pružila je drhtave, ozeble ruke u grudi pod bluzu sve do razderanih laktova. Na tankim joj ramenima žut, nečist vunen rubac. Odijelo i kosa joj blatna kao rastrgani pariški oblaci, sa lica viri bijeda najbjednije ulice, oko je razbijeno i tamno kao sirotinjsko okno. Lacković još uvijek stoji i gleda! Tako što nije nikada vidio. Ona ni riječi. Vidi joj se da se stidi i da nije navikla dočekivati noćne prolaznike. — Pođite za mnom i ne bojte se! — oslovi je svojom groznom francuštinom, a ona pođe bez riječi, kao pseto. Ćutaše i onda kada je ogrnu svojim zimskim kaputom. Iz njenog pokornog, bezvoljnog držanja je zaključio daje sluškinja bez mjesta. U dobri čas se sjeti da ima kod kuće salame i čaja, pa kada je kupio kruha, ona stane putem pričati, trabunjati. Lacković razbiraše daje odista bez mjesta već tri mjeseca, da su ju zbog duga od petnaest franaka bacili iz svratišta i zadržali joj sve stvari, da ima petogodišnjeg sina na ladanju, za kojega već dva mjeseca nije ništa mogla platiti. Nije plakala. Život joj uze i suze. Pravi nesrećnici ne plaču. Lacković ne bijaše buntovnik, naprotiv, ali misao da u tom prebogatom gradu ne može naći korice i zakloništa slab, čestit i marljiv ljudski stvor, tako ga raspali da pruži ruke, hvatajući za grlo crnu noć. Zaboravio je da je poveo nesrećnicu kao jeftin i izvrstan model. Cijelim putem je kradom jecao, jer se sjetio svoje majke, sirotice, što živi o maloj mirovini dolje u Primorju, i jedne dobre, lijepe i sirote djevojke, koje neće moći još dugo uzeti, jer su oboje kao ove suze što mu kaplju na rukave... Još nikada ga toliko ne taknu nevolja čovjeka, našeg brata.

Popevši se u sobicu na šestom spratu, pristavi čaj i bez riječi je ponudi hljebom i salamom, zaboravivši da je i on ogladnio. Ona se baci na hranu, i Lacković je vidio da je čovjek najhalapljivija životinja. Posjećivaše menažerije, vidio je kako žderu gladni jastrebovi i hijene, ali toga — toga ne vidje nikada! Samo majmuni imaju ovako gladne pokrete. Premda joj prednji zubi bijahu crni i sasvim izlomljeni, progutala je pola hljeba za tili čas. Nozdrve joj se miču kao ptičja krila u letenju, oči se zrcale pod niskim, ropskim čelom, punim dubokih, poprečnih brazda. Lacković ne vidje još čela na kojemu bijahu briga i skrb bolji orači. Ona je jela, jela i jela, da joj pucahu zaušnjaci, mljaskala je jezikom, kašljala i tresla se kao u ljutoj groznici. Zimaju tresla kao tat voćku. Kada se nahranila, stala se skidati i grepsti po cijelom tijelu punom crvenih točaka, a zatim se bez pitanja i ponude uvukla u egoizmu patnje pod jorgan, cvokoćući još uvijek zubima i tresući se cijelim tijelom kao mokro smrznuto pseto. Pošto popije i drugi čaj, zažare joj se mršave jagodice, te usne, hrčući i glasno bulazneći, skupivši se pod pokrivačem u klupko.

Lacković obuče kaput i mišljaše dočekati zoru čitajući. No pošto nije više mogao trpjeti u nogama bol od zime sa hladnog poda od opeka, uzme šešir da izađe. Ona se probudi, moleći ga uzaman da ostane, a on joj obeća da će ju sutra uveče, oko devet sati, potražiti na mjestu njihovog sastanka i da će joj naći zaklonište dok ne nađe posla. Ozebao i nezadovoljan čamao je u kafanici do bijelog dana.

Kada se vratio, glavoboljan, s gorkim ustima i mislima, legne i s uzrujanosti zaspi tek predveče. Probudivši se, sjeti se svog obećanja, skoči kao poparen i brzo se odjene. Oko da mu ispadne od nesnosne boli u desnoj sljepočici. Drhtaše od zime i od gladi. Od sinoć nije gotovo ništa progutao. U odaji vladaše još uvijek onaj sirotinjski, lešinasti zadah. Otvori širom prozore, i ljuti mraz ga udari u lice, u grudi i probije mu kosti. S poda digne dvije, tri zarđale igle za kosu i blijedu fotografiju, sa mladom, srećnom, ljepuškastom ženom sa ružom i golišavim jedrim djetetom na prsima... Lacković otrči na ročište. Kada stiže, izbijaše jedanaest na tornju Sv. Sulpicija.

— Prekasno, prekasno! — buncaše glasno, jureći do polnoći boulevardom i pokrajnim ulicama. Njegovoj beskućnici ni traga. Lacković ode u krčmu preko Seine i ne može blagovati unatoč gladi i bolnoj, zvučnoj praznini u utrobi. Njeno lice, tamno, žuto, pokorno, automatsko, bez traga od volje, oči bez sjaja, masna, prašna, neočešljana kosa i tupo, izorano, bestijalno čelo goni ga jasnoćom žive slike. Sjetio se na drevne Erinije i s trepetom opazi kako mu beskućnica probada grudi, zamrlim, gladnim, pasjim, prosjačkim očima, a nad tragičnim i glupim čelom sikću već zmije i štrcaju mu na čelo otrov preko stola i stolnjaka. Ne može više mirovati u fukarskom dimu i dremovnom razgovoru, pa izađe na puste ulice. Zima mu postane nepodnošljiva. Odrpano, nametljivo priviđenje prati ga kao zlikovac. Toliki ga obuze strah da bježi u prvi »bar«, pun bekrija i djevojčura. I budne mu jasno, nesumnjivo jasno, da je njegova kobna bijednica ostala nesumnjivo noćas bez krova, da se dosele jamačno smrzla na kamenu ili pod klupom pored gladnog pseta. I budne mu kao sunce jasno da ju je ubio — ubio! — ne došavši na vrijeme na sastanak... Strahovita bol i očajnost, ne očajnost i bol lupeža, hotimičnog ubice, niti grižnja savjesti nehotimičnog zločinca, nego grozno kajanje onoga što lakoumno napušta, ubija slabo dijete, ženu, majku. Do zore lutaše oko svog stana, zapovjedivši da bijednicu puste, puklo kud puklo, u sobu. U sjeni stare kućetine, u vlažnom, uskom i ledenom ćorsokaku nađe žensko klupko, zapali žigicu i sa teškom kletvom na ustima opazi neznanu pijanu propalicu, koja mu, otvorivši krmežljive, krvave oči, stane praviti bljutave, užasne ponude.

Vrativši se oko podne kući, pitahu ga da nije bolestan. Legne, ali onaj zagušljivi vonj, ušuljavši se u krevet, u zrak, u zidove, tako ga trapio, toliko mu je dočaravao onaj kobni, neodoljivi, torturski, ženski lik da se morao dići i promijeniti sobu. Da silom usne, izvuče iz sanduka staro, ogromno, crno čislo, majčin darak, i stane glasno, pa sve tiše i tiše, mehanički moliti krunicu.

Probudi se tek drugi dan, slab i porušen, a prikaza mu se objesi za oči još življe, još bolnije. Čitajući u kafani — iza tolikog vremena! — časopise i novine, šaraše nesvjesno, ali vjerno njen grabilački, gladni profil, bestijalni, majmunski pokret uglastih, prozeblih lakata i pasivni, neodoljivi, ropski i tiranski onaj pogled — pogled mučiteljice i žrtve.

Za nekoliko noći obašao je sve pariške krajeve. Zapitkivao je u policijskim stanicama, ako joj i nije znao imena ni prezimena, čitao je uz rječnik različite novinske vijesti. Uzaman je pretražio jedno dvadesetak zavoda za namještanje služinčadi. Razderao je cipele; od kiše, nepogode i besanice se pretvorio u velegradskog propalicu, potroši vši već polovicu troška za povratak. Najzad ga stane tješiti da je cijeli onaj sastanak jamačno san, autosugestija, posljedica napora njegovog plastičnog sjećanja, šta li, a beskućnica imaginaran produkt njegovih uličnih studija. Sjetio se — i to mu je vrlo laskalo — Pigmaliona i da su često umjetnici u časovima najuspješnijeg stvaranja vjerovali u realnost stvorova ugrijane mašte. Lacković već zahvaljivaše tajanstvenom slučaju te mu pruži zgodu da bez modela iskleše najrealniji a ujedno i najopćenitiji simbol proletarijata, modernog stradanja i nezaslužene, tragične boli. Djela moderne umjetnosti činila mu se prama ovomu mačjim kašljem. Njegov mramor će biti okamenjena suza. Tu se sjeti na Morgue, na mjesto gdje se izlažu kao roba u trgovinama bezimeni mrtvaci, bijedno ljudsko iverje s kanibalskog pariškog puta. Često je prošao pored te kobne zgrade, na ironijskom mjestu iza katedrale, na vrhu seinskog ostrva, koja čeka, hladna i žuta kao zlikovac u busiji, na nesrećne utopljenike, ali nikada se ne usudi ući. Njegovi živci su jedva podnijeli nezgrapne fotografije parija na ulazu.

I sada je već nekoliko dana dolazio do praga, punog sumnjivaca i ološa, jezik mu se osušio, srce lupaše da razbije grlo, ali na kamenitim stubama ulaza ostavljahu ga sve sile, javljajući se to neodoljivi-jim žudnjama što bijaše dalje od te u kazalište pretvorene grobnice. U njemu se javiše, mučeći ga na javi i u bolnim snovima, dva glasa: jedan ga vuče da ide, da vidi, da se uvjeri, drugi — da ne ide u gotovu smrt. Nije mogao više jesti. Požutio je i porušio se kao sušičav. Blizu kukavnih, otrcanih, prosjačkih žena klecaju mu koljena od slabosti i od nesvjestice. Jedne grozne noći, sanjajući, kao obično, o svojoj beskućnici, probudi se s ledenim znojem na čelu i napiše olovkom pismo:

Draga Jelko, vraćam vam zadanu riječ. Da vam ne dosadim suvišnim pričanjem, priznajem da vas nisam više dostojan. Ja sam zločinac. Ja sam ubio. Neka vas tješi da za moje djelo nikada niko neće doznati. — Vaš Franjo.

Slično pisamce napisa majci, dodavši neka mu oprosti te ne može preživjeti zločina.

Bacivši pismo na poštu i držeći se jedva na nogama, uhvati se za rame začuđenog stražara da ne padne, jer je opazio nju, beskućnicu, svoju mučiteljicu, kako evo korača prama njemu. Nije je odmah prepoznao, tako se ugojila, raširila, užirila. Na glavi joj šešir, na ruci rukavica, po odijelu bi je držao gospođom. Ispod ruke je vodi ogroman gardista. Prolazeći kraj Lackovića sa srećnim suzama u očima, nije ga ni opazila.



Povratak na vrh stranice.