U registraturi/Drugi dio

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Prvi dio U registraturi —  Drugi dio
autor: Ante Kovačić
Treći dio


Eto našega gospodara! Znadem ga po teškim koracima i po ljutom alkoholičkom vonju. Eto ga! - škljocnu dremovno registar, kano da je čaplja zatvorila kljun. Čovo što je razgaljivao život registratora povuče se natrag u sunjicu stola i ondje se šćućurio poput žira. Mlada generacija u registraturi ili je spavala hrčući ili dremuckala zijevajući te domahivajući rukama i nogama na pripovjedača, kano da će mu doviknuti: - Što te još đavo drži tuđe? Što još ćeretaš i dosađuješ? Kakav jezik! Kakav je jezik! - ... Starci pod stropom žagoriše tiho. Udarili živo u mrtvu latinštinu srednjega vijeka. Što još bijaše polubudno od mlađe generacije, to je bacalo porugljive poglede na starce i sarkastično se osmjehivalo: - Pa da nije za vatru taj stari trulež? Pa zar ga neće jednom već izbaciti napolje? Prevalilo već sto godina što se nalaze među nama u ovom domu registrature; a zakon naročito nalaže da ih treba sve na lomači spaliti poput vještica čim probortaju trideset godina u registraturi! - Tako se potcikivalo i šuškalo na starinu. Ali mlada generacija nije uistinu razumjela iskusne razgovore staraca u "sredovječnoj" latinštini, pa to ju je davilo, ljutilo i razgoropadilo!

- Šta oni mrmljaju, šta oni brundaju pod stropom? Tko bi ih razumio u tom mrtvom jeziku kojim govorahu fratri i kuharice srednjega vijeka! Kolike li starosti? Kolike li tmine, nazatka i mračnjaštva? - zijevaše grozno dugonja da mu se gotovo otkopčiše i izmakoše vilice.

- Uzaludno ti, moj dragane, sve to! Mi latinski niti znamo govoriti, niti pisati. Razglabati gerundije, raščinjati infinitive, nagađati participe i nabrajati iznimke: to da! Stari nijesu doduše u svakoj školi i u svakom poljeću s drugom gramatikom razbijali glave i kvarili moždane, ali su znali i znadu latinski - propišti debeljko na dugonju.

- E, e! Pa ti držiš da znati latinski znači jedino da umiješ govoriti taj mrtvi jezik! Onda si ti malo upamtio od dugačkih uvoda naših učitelja o potrebi nauke latinskoga jezika i do čega je stalo u poznavanju istoga!

- Da, stari čitaju Cicerona, Seneku, Tacita, Vergilija, Horacija, poput Ezopovih basana, naslađujući se idejama te milinom jezika i stila; mladi pako kljuju kano drozdovi hrastovo deblo uz silne gramatike i rječnike da im se mozak uzvrti... i još ništa ne razumiju - propišti neki starac pod stropom...

- A šta? - mahnu rukom onaj plavušac koji razlagaše o starim Grcima i Rimljanima - ne vlada danas više ona: Quot linguas calles, tot homines vales. Da se mučimo jezicima, dok je prevađača Nijemaca! A mi po njima znamo i možemo prevesti sve jezike svijeta!

- E da - izbijeli zlobne zube onaj crni, koštunjasti svat koji je prije nahrupice plavušca prekinuo u njegovu razglabanju o literarnim školama - ta naši prvi književnici i velikani prepjevuljavaju, pohrvaćuju i "ponašuju" iz francuskog, engleskog, španjolskog, ruskog - sve po njemačkim prijevodima! A gdje toga ne mogu, onda oni što ćirilicom pišu pretaču iz latinice, izmjenjujući ulice sa sokacima, mostove sa ćuprijama, a zlobu sa pizmom itd. Drugi opet što latinicom pišu pretaču iz ćirilice, pohrvaćujući krdžalinke, jandžike, tekije i kaveze... Čorbine čorbe čorba!...

- Tko da još o tome govori? O našoj književnosti - literaturi? Kakvi literati? Kakvi umovi? Kakva pera? Šta je njima poznato? Koji svijet? Sve je to nezrelo, zeleno, slinavo. Ovaj opisuje ličku kravicu, onaj đačku ljubav! Treći se učahurio u strašni naslov pseudonima i protegao na hvat dugačko, a onda besmisleno, bez cilja i svrhe udara na svoje prijatelje, karikira ih, izvrgavajući ruglu i sprdnji sve ideale mladosti kojima bijaše sam najljući i najrevniji svećenik! - Oni poznaju svijet i ljude tek od Zagreba do Šestina! A, molim vas, pustite to - nije vrijedno sve ni lule duhana; ni jedne jedincate riječi, da je u vjetar potrati razborita glava! - razmahao se dugonja. - Ima nas, hvala bogu, velika većina koji ništa ne čitamo, niti ne pogledamo što god produciraju naši literati! A neka mi tko reče da ne imamo pravo? Što će za nas napisati kakav golišavac i gušavac koji nije svršio ni gimnazije - za nas doktore? Za nas učene glave koji probubasmo sve nauke, sva načela, sve sporove i sve vjekove! Tamo oko godine 1869. i 1870. dok pišu i pjevaju naši prvaci: ajde, možeš jošte štogođ naći, nasladiti se i naučiti. Ali danas i od neko doba ovo četiri-pet godina što se drlja, maže, nateže i laže - sve nije vrijedno ni pišljiva boba, velim vam!

- Vi, dakle, hvalite doba oko godine 1869. i 1870. i priznajete vrijednost ondašnjoj poeziji i prozi? - obrati se plavušac dugonji.

- Apsolutno priznajem! - poviknu dugonja nehajno.

Sada stade plavušac citirati neke ondašnje pjesme, navađati i raščinjati prozu što današnje vrijeme jedva da bi pronašlo vrijednim da se tiska; a naprotiv navađa on današnje primjere poezije i proze, sravnjujući ih s onim plodovima pa odatle izvodi i zaključuje silan napredak odonda do danas.

Dugonja nespokojno zijeva, a napokon skoči i prekine plavušca:

- A, šta to mene napokon briga! Niti sam ja čitao ondašnje stvari, a još manje da čitam današnje! Ja načelno neću da išta znadem o književnosti i gluposti literata! Drugi posao, ozbiljan i trijezan, razbija moju glavu, a ne takve ludorije!...

- Tako? - okrenu se od prazna lomotala plavušac blaženim osmijehom - quod non est in actis, non est in mundo - mislim da glasi stanovito vaše pravničko načelo. Vi dakle sudite i vičete o stvarima o kojima nemate ni pojma! To je čudno - moda - obijest - zanovijetanje i zvekanstvo, šta li!...

Registrator već je davno unišao u prostorije registrature. Bijaše to ovisok starac, kratko ostrižene, čupave i posve bijele glave. Obrazi uski, dugački, brci crni i spušteni poput grana strmogleda... Crna njihova mast s napola ljubičastim preljevima očito je dokazivala da crnilo nije prirodno, nego umjetno. Lice moglo je biti nekada lijepo, muškaračko i ugodno, ali ga sada nakazuje plosnat, velik, crveno-modar nos... Ne cvate doduše poput božura, ali priliči svjetlu žalosti što je o bijelu danu upaljeno kraj kakve stare ikone... ili kada se posljednja polugnjila kruška njiše o vjetru s okresana i neplodna stabla...

Registrator - Ivica Kičmanović - opuhne sa stola prašinu, zamumlja dubokim glasom nešto nerazumljivo, pljucne jedan put desno, drugi put lijevo, i dohvati svoju lulu zemljušu, nasađenu na dugačkome kamišu... Najprije utisne duboko u njezino ždrijelo svoj kažiprst, istrese pepeo ravno pod registarski stol, a onda izvadi duhankesu od prostog i velikog mjehura, polagano puneći lulu...

- Ah, da utažim ovaj ljuti dah... Samomu se meni grusti... uh!... Da iždenem tu žgaravicu! - progunđa registrator sam sebi te stane o svoje loše i izlizane hlače upaljivati do tri zajedno stisnute žigice... i one planu, a na usta registratora provali gust, blatan i težak dim... Zatim otključa svoj stol te izvadi bilježnicu u crnim koricama, i dugo, dugo šaraše po njoj...

Na vratima pomoli glavu mlad, pomno obrijan, zaliven i naličen gospodičić... Njegovo, u nogama i prema glavi trouglasto, a sredinom četverouglasto tijelo primicaše se geometrijskim koracima tiho i lukavo iza leđa registratora...

- Dobro jutro, stari! He-he - kakva li su to tajna notata? Ha?

I mladić drsko uhvati za bilježnicu da će je registratoru oteti...

- Mir, drljane! Prelomit ću ti na leđima ovaj dugački kamiš ili ću ti praznu mladu tikvu rastreskati lulom zemljušom - kako je ono u pjesmi Kraljević Marko Tošiću Stojanu... Mir, kerove! - odrine registrator mladoga kicoša...

- No, no, stari! Polagano! Ne misli da mi je baš toliko stalo do tvojih tajnih bilježaka. Valjda su u njima stari i novi grijesi - pa i to spada u registraturu!...

Mladi gospodin uredovaše zajedno s registratorom; no on bijaše samo registrirani vježbenik, ali po običaju društvenosti pobratim Ivice Kičmanovića: mladić od kojih dvadeset i tri godine - i starac blizu šezdeset!...

- Kuc - kuc - kuc...

- Herajn!... - ciknu mladi vježbenik. Ovako zahtijeva ukus i uglađenost nove generacije... Herajn...

- Hvaljen budi Isus i Marija, milostivna i slavna gospodo! - provuče se kroz vrata jak, stasit, nešto pognut seljak, sa silnim crvenim kišobranom ispod pazuha i velikom košarom u lijevoj ruci...

- Što je dobro? - okrenu se kicoš na desnoj nozi okolo seljaka, pokazavši mu za leđima takozvana "duga ušesa"...

- Sve staro i zlo, milostivi gospodine! Ali, prosim boga i njih, ja bih se rado priupitati kod staroga gospodina - pokaže seljak rukom na registratora.

- A, a! Koja sreća? Klijentela tvoja! - prošunta kicoš nijemštinom po običaju svih malih polutanskih činovničića što ureduju polunjemački i poluhrvatski, a osobito pred seljacima, da se pokažu većima, zagonetnijima i mudrijima: prevraćaju očima i jezikom u tuđem jeziku...

- Šta bi, majstore? - oglasi se dubokim i krupnim glasom registrator.

- Znadu, milostivi, onu moju pravdu: ja sam našoj ladanjskoj Židovki i hranio i pitao guske "s polovice". A kada je došla hora da dijelimo, ona otjera čitavo čredo gusaka, a meni ni mrkac; i otuda nastade pravda među nama. Ah, pravda! - ponovi i uzdahne seljak - nikada joj kraja ni konca, a već se vuče kao gladna godina punih pet ljeta! Promijenit ću fiškala - pa ih prosim da mi rastumače kako je ta stvar sada.

- Vidiš ga opet! - okosi se registrator. - Pravda, čredo gusaka, pripovijest koja počima od Adama i Eve a dočima na sudnji dan! A gdje ti je kakvo pismo, broj, šta li? Zar misliš da je tu samo jedno pismo, samo tvoja pravda - kano tvoja jedna glava!

- Ali, prosim ih, oni znadu već... zato su tu da takve stvari imadu u glavi... Ja, bog i duša, nemam ništa pri sebi... Pisma su sva u fiškala, a s njim sam se porječkao pa ću zato k drugome.

- Gle ga opet kako mudruje, ko popovo prase... Pismo, velim ti, pismo...

- A, ja ga nemam! Neka onda vrag nosi i pisma i pravde i sve skupa! - mahnu seljak rukom i naravna torbu na leđima.

- E, pa onda neka odnese i tebe tvoj vrag, pa se vrati ovamo poslije sudnjega dana u šest sati navečer! - i registrator opet zapali skoro ugaslu lulu.

Sada priskoči vježbenik: - A kako se zovete vi i vaša Židovka, i pred koliko godina započe ta pravda o guskama?

Seljak mu odgovori pripovijedajući nadugo i široko, a kicoš prevraćaše dosta ustrpljivo registar te napokon izvuče spis i razloži seljaku čitavu stvar...

Kada bijaše sve gotovo, seljak počne se iza uha česati, pogledavši dva-tri puta ispod oka "staroga" registratora.

- Čuju, mladi gospodine, oni su čisto drugi čovjek nego ovaj... - pokaže seljak na registratora.

- O, i ja mislim! - klikne kicoš, a onda grohotnim smijehom izlaja u tuđem jeziku registratoru što mu je taj seljak tajno prišapnuo.

- A gdje oni stanuju ikako se zovu, mladi gospodine? - šaptaše opet seljak.

- Oh, oh, oh! - rikaše kicoš vadeći iz prižepića velike, sjajne karte sa zlatnim obrubima. - Evo, tako se zovem... tako se zovem.

- Ja ću ih u njihovu stanu potražiti... - šaptaše dalje seljak.

- Oh, oh, oh! U stanu će me potražiti! - i on opet priopći sve to tuđim jezikom drugu registratoru...

- Pozdravi roditelje i domare! - poprati kicoš porugljivo seljaka na odlasku.

- Vrati se ovamo poslije sudnjeg dana u šest sati navečer! - ponavljaše registrator, odloživši lulu i čeprkajući po aktima.

- Bog s njima, milostiva gospodo, i dobar apetit!

Seljak polagano silažaše hodnicima, a na izlazu iz zgrade nagovori skinuvši ponizno klobuk, nekoga vrlo otrcana i boležljiva gospodina.

- Prosim ih neka mi pročitaju šta vele na toj bijeloj karti? - I poda onu kartu što mu je predao kicoš u registraturi.

Gospodin naškubi usta, ponjuši kartu i pročita dosta, otresito:

Martin Vinko Slavoljub plem. Plantić-Plantanović Simeunov de Rodnagora, ispitani gruntovničar i opć. bilježnik te registrirani praktikant kod... itd.

Gospodin pusti seljaka, a on se zamišljeno provuče na velika vrata zgrade:

- Bože moj! Bože moj! Tko bi upamtio tu svatovsku popijevku od imena i prezimena!? - - - mrmljaše on, ponavljajući nekoliko puta jedne te iste riječi...

- Moj plemeniti Plantić-Plantanović Simeunov, ja zabranjujem da se miješaš u akta kada ja već odbijem stranku! Time škodiš autoritetu starijeg i "pretpostavljenoga"! Ti si ovdje praktikant, pa ti se valja pokoravati mojim odredbama...

- No, no, gospodine Kičmanoviću! - usprotivi se kicoš - ja također razumijem i znadem što nalaže zakon registratoru. Čemu da mučimo mužeka kada se njegova stvar može naći po registru? A zato se i vodi registar... Uostalom meni se tako svidjela ta pripovijest o "židovskim guskama" da i sam poželjeh zaviriti u akt... A stara Hebrejka će izgubiti parnicu, sudeći po alegatima u spisima...

- Izgubit će? Brus će izgubiti! - kliknu tanko alegat iz akta - što dakako živi stvorovi, gospodin registrator Kičmanović i njegov drug Plantić-Plantanović nijesu čuli ni razumjeli...

- Ja izgupila procesa?... - pomoli iz akta ružnu glavu akt stare debele, nespretne seoske kramarice... - Ja izgupila procesa? To bi lepa prafica pil... fuj joristeraj!... A ona prefrigana mušek pojela sve pomalo svoja del guske... Danas pojela jednoga najboljega: škanjac ga odnesla!... Sutra pojela drugoga: lisica ga odnesel!... Onda pojela trećega: Cigani ga ukrala! I sad bi još mušek dopila proces... Nu lepa joristeraj! Fuj, joristeraj!...

- Eh, kako si još mlad i neiskusan! Stara Hebrejka će izgubiti parnicu! Kano da se parnice samo tako gube i dobivaju!... - mrmljaše registrator povezivajući konopcem spis da je Hebrejki umah u grlu zapela riječ, te je teško prostenjala...

Nato proviriše seljačke glave iz drugih mnogobrojnih akata, te, gnjevno omjerivši Hebrejku od pete do glave, stadoše glasno kašljati i porugljivo pljuckati, a onda vikati u sav glas: - Vidiš ti nje, seoske pijavice! Ona bi još rada dobivati parnice! Guli nas na selu i pije našu krv, pa ovdje još vapi za pravicom!...

- Za pravicom! Čujte je, braćo Hrvati! Zaostali ste daleko za nama, zaostali, dok se u vas kraj svega toga još ne pojavljuje nigdje ni jedan antisemita! - poče se hrustiti i rogoboriti neki madžarski patriota koji je slučajno prije kratkoga vremena zalutao u registraturu kano svjedok u stanovitoj izvlazbenoj parnici sa željeznicom... - Zavirite vi malo tamo k nama pa učite što vam valja raditi!...

Seljaci hitro potegoše glave natrag u akta, i govorniku nije odvratio nitko ništa; tek registar škljocnu i ne pogledavši patriotu: - Mir! Sada nije vrijeme da mi nastavljamo naše prepirke i razgovore! Međutim, ja neću nikada dopustiti da ovamo unaša bio tko mu drago razdor i neslogu, te da buni ovaj dom i smeta javni mir i poredak! Mi, Hrvati, kakvi smo da smo, ali u takvim smo pitanjima tako strogo pozorni da često i kakvu gorku šalu držimo bunom, smetanjem javnoga mira, draženjem narodnosti i ponizivanjem vjerozakona, te ukalupimo najstrožije zakone na ovakve pojave!...

- Istina je! Istina je! - nastane vika iz druge sobe gdje se nalazila kaznena registratura pod velikim, poluzarđalim ključem. - Neka samo dođe ovamo među nas taj novi prorok antisemitizma: prisjest će mu propagandistička smjelost, a strest će mu junačko srce groznica kojoj nema ravne ni oko Balatona!...

Iza trećeg, četvrtog li brda od prnjavora zgubidana Jožice i maloga "kanonika" dizala se čvrsta i lijepa zidanica, a naokolo nje više drugih gospodarskih zgrada. Na zidanici, pomno pobijeljenoj, zamjerno se isticahu svojim svježim zelenilom rebrenice na visokim prozorima, onda lijepo iskićen i izrezuckan trijem, te dva silna trsa prikrivajući bujnim raspletom svojih trta čitavo pročelje zidanice... Tu življaše seoski bogatun, vinski i konjski trgovac Medonić, u onim brdinama seoski polubog i novčani patron, poznat naširoko i daleko. Bijaše osobiti dobrotvor seljačkom puku, jer uzajmljivaše novce bez kamata! Ali za ovo dobročinstvo tražio bi obilato uzdarje u prirodnim darovima. Ako uzajmi seljaku dvadeseticu, pedeseticu, stotinarku itd., on dakako ne traži nikakvih kamata, no dužnik valja da ga u jeseni obdari s toliko akova novoga vina, od koliko se desetača sastoji njegov zajam. K tome pripadaju još druga pridarja, kako je već bog blagoslovio dužnikovu kućicu: po koji vagan kukuruze, graha, proje, raži itd. Kad je stalo padati jesensko lišće sa stabala i vinove loze, tada su putem do Medonićeve zidanice škripala kola za kolima, na kojima dovažahu njegovi klijenti darove: ovaj vino, onaj žitak, perad, jaja itd.

Seljaci često uzdisahu nad tako silnim imetkom i bogatstvom. A stare kume bojažljivo šaputahu da to nije s pravim računom zgrtano i nakrcano: tu valja da ima vrag svoje prste, koji kupuje ljudske duše s vrećama zlata i srebra... Pronosilo se pače selom da je prije više godina nesretnjaković Blažun Tomica, pokoj mu duši, noseći u Medonićeve podrume vino, naišao na nekakva gvozdena vrata, u kojima opazi silni zarđali ključ, te otključavši ih radoznalo uniđe u rupu što zaudaraše sumporom i mrtvacima... Tu zareži na njega čudovište, pripeto o lancu... Oči su mu tako sjale da rasvjetljivahu čitavu rupu... Imalo je životinjsko tijelo od jarca, crno, rutavo; crljen rep, glavu čovječju s rogovima, a jezik krvav, isplažen preko brade... Nesretnjaković pobježe na vrat na nos, te je za čitava vijeka ostao poremećene pameti... I puk prišaptavaše da je to pripet o lancu živ živcati đavo, koji Medoniću kuje novac i radi banke... zato i bijaše Medonić pobožan gospodar, koji putovaše po svim proštenjima, darivajući crkve i oltare, plaćajući svete mise, pužući na golim koljenima i ližući svece i crkvene zidove... samo da spasi dušu od vraga, koji ju je sigurno već vagnuo i zapisao u svoje "analije"...

Mali "kanonik" bijaše također jedan od klijenata Medonićevih. Svake jeseni natovario bi on omanja kolica s lagvićem, a k tomu bi prikrcao po koju vreću priroda, pa kolica potpregao kravom i junčićem, te prizvavši svoga sina Mihu, vukli oni zlim puteljcima preko brda i uvala darove "kanonikovu" vjerovniku.

Mali "kanonik" zapalio bi svoju lulicu, cmoknuo bi dva-tri puta, a onda: - Plavojko! Riđane! Hoj, na - ajs! Ej, vidiš, Miha, tako ti je to. Vozimo opet u mlin... Melje ti se sve to u našega bogatuna! Silni imetak, sine moj, silni imetak. Kažu da prospe sve novce, umro bi čovjek od straha i prepasti, toliko je toga nagrcano i nakrcano... Pa ludi svijet štošta brunda i zanovijeta: ovaj o vragu, onaj da je našao zakopano blago! A ne znadu klipani da mlin - mlin nosi, evo ovako! - pokaže "kanonik" rukom preko brda i povuče kravicu na konopcu koja je teglila kolica. - Koliko nas imade što ovako poput romara putujemo k Medoniću. A svatko misli da žitak nije ništa, vino ništa! Ali sve to majstor Medonić smelje i zbažda skupa, pa dođe trgovac sa dalekih strana i preko dola s punim ćemerom blaga, te on udari o dlan i jedan i dva i deset puta, a Medonić se smiješi i odvraća: - Puno to vrijedi, brate, puno; ne prodam li ljetos, pa ću dogodine - doći će glad i žeđa na ljude, a to su moji stari znanci i prijatelji, jer oni isprazne moje podrume i moje žitnice, te prazninu zamijene onim ugodnim što se lako i na srcu nosi, a maloga je obujma i maloga prostora... Čekat ću, čekat... - I dalje se smiješi Medonić... A trgovac lupaj opet o šaku i nateži bogatuna: no on je tvrd kao kremen. I trgovac popusti, te otkapčaj ćemer i broji, mila majko, da će ti oči oslijepiti od onoga slatkoga sjaja zlata i srebra... Pa onda konjski trgovac! Eh, to istom kako li nosi! Otputuje Medonić tamo daleko, do Italije, do Madžarske - i što ti ga ja znam - eh, bio sam mu i jednom poganjač te brzonoge kopitaste živine - svi ga poznadu! A on kupuj na stotine konja. Razumije se sa svim vragovima! S Ciganinom će u ciganske litanije, s Morlanom u nekako "ši, ši, ši", pa "kvešta"; s Madžarom u "išigen baratom"; sa Švabom u "toshajst, tosbajst" - i sve ih on nadviče, i oplete, i omete: kupuj polagano, pogađaj hitro, plaćaj smjesta; a oni samo zjaju i čude se i pokimavaju glavama: Kolik novac! Otkuda li? A Medonić, što kupi za stotinu, prodade za dvije: i to je onaj njegov vrag i zakopano blago! Znam ja to, kada vrijeme potegne, dobijem pri kravici polovicu više nego sam ja dao za nju; pri juncima i više, a to je na malo. Gdje se pak radi na veliko, ej, onda sagradi crkveni toranj u koji ćeš novac sasipavati... Tako ti je to, Miho moj - okrene sada mali "kanonik" na pravi put, i strigne očima na svoj porod, premetnuvši kamiš slijeva nadesno. - Ti si mudar, tvrd i mučaljiv. Naučilo te štošta računati pisati i čitati. Dobro bi to bilo da se onako metneš na trgovinu, isprva pomalo, pa rasti, rasti poput razmočena kvasa! Šta veliš, Miha, ej? Hm, kada bi to zvečalo po džepovima, a sjalo se i caklilo; pa puno, puno toga! Onako isprva sitna vrećica, pa do nje druga i veća, prostranija i punija - ha-ha! Drugačiji bi čovjek bio moj Miha, nego zgubidanov Ivica, koga školaju za gospodina u velikom varošu... Gospodstvo, gospodstvo, do vraga mu gladno i zakrpano gospodstvo! Sve to izvana gudi i pjeva, a iznutra cvili i zijeva! Gospodstvo da; naš Medonić je gospodstvo, a ne crni kaput i nacifrane hlače! Naš Medonić, naš Medonić! Kada on u grad među gospodu, a to se uzvijaj uz njega i fiškali i pisari i suci i ašešori. A da se vidi tko je Medonić, ovome frkni banku, onomu škudu: - Sve za cigare, sve za cigare, vaše gospodstvo i gospodstva vaša! - Oni pak zavidno gledaj i bleji u silnu Medonićevu kesu: oh, prodali bi i zamijenili sve svoje gospodstvo za nju, kano onaj u Svetom pismu svoje prvenstvo za zdjelicu leće... Tako ti je, Miha moj! Samo da mi se opernatiš... Govorio sam ja već s Medonićem da te uzme za svoga pogoniča... On reče: - Hoću, hoću! Nije to bogzna šta! - ... A ti, Miha, prigledaj malo bolje ondje, priškilji tamo, zapamti ovo, priveži si na dušu ono... pa s vremenom moći ćeš se i sam latiti posla na svoju ruku... Tako, tako. Danas idemo zajedno k Medoniću, a ja ću mu opet natuknuti; pa i ti koju nadoveži, da vidi kakva duša iz tebe piri i da nisi mrtvo puhalo ili bablje uzdisanje...

Miha, crnomanjast, nizak i zbit mladić, komu se lične, osušene kosti čudno bliještile, odavajući neku ukočenost, rasuđivanje i trpljenje seljačko, pokimavaše glavom i rijetko bi štogođ prigovorio očevu razlaganju i snovanju...

Tako dovukoše otac i sin blizu Medonićeva doma svoje darove na kravi plavojki, polaganom, mamurnom i dosta mršavom živinčetu, s jednim napola skrhanim, a drugim posve okresanim rogom - i na junčiću riđanu, zapuštenom i zaostalom od prerana jarma.

Nešto viši brdeljak od dobra plasta sijena pouzdigao se ispod dvorišta bogatunova. Tu sustade i krava plavojka i njezin drug riđan, te ih obuze tolika tvrdoglavost da ni makac dalje. Hitri "kanonik" odreže u bližem grmu dvije odugačke ljeskove šibe, poda jednu sinu Mihi, a drugu zadrža sam, pa udri po leđima i nogama: - Plavojko, na, ajs! Čo! Hijo! Na!... - Plavojka nakrene, napne i sustane. Isto tako i riđan.

- O, trista ti đavola! - ruknu mali "kanonik", podupre kolica i opet stade mastiti ljeskovcem plavojku, dok je Miha bio nešto blaži prema riđanu. Marva nakrene ustran, i bilo bi se sve to sunovratilo niz brdo da "kanonik" žurno ne poskoči pred rudo. Sada stade sazivati on i okolišne svece...

Nato izađe iz svojih gospodarskih zgrada čovjek od kojih pedeset godina, srednjeg stasa, krupna debela tijela, lica zaobljena, crvena i pomnjivo obrijana, na kome se gizdahu dobro prisukani, prosijedjeli brci. Rubenina bijaše na njemu bijela poput snijega, a okolo tijela napola sapet velik, crni prsluk s čvrstim lancem srebrenjakom, o kome je visjela stara omašna džepna ura, isto tako srebrenjarka... Bijaše to sam gazda Medonić.

- Tko li se to hoće uspeti preko "Laloke" - tako su okrstili onaj brežuljak pod bogatunovim dvorištem - nadnese gazda široku, crvenu i dosta nježnu ruku nad oči. - A kune i psuje poput Turčina i viče kao Ciganin na vašaru!... A, a! Mali "kanonik"! Baš se požurio... E, vrijedan je on gospodar! Ej, pristrpi se malo, što vičeš toliko? - kliknu glasno gazda i pokroči prema brdeljku. - Ima, hvala bogu, u mene još koji rogati svat da izvuče tvoja kola preko "Laloke"! Ej, Stipe, deder natakni jaram na naše busonje, Bjelana i Rosonju, pa pripregni da zdravo prevale kola tu zlokobnu "Laloku"! Kolikoput već nasjekoh da ćemo je otkopati i nekako uravnati i priurediti...

Stipe, plećat i visok momak, plava pribrisana brka, izagna iz staje dva lijepa velika vola, donese krasan, diljem nacifran i izrezuckan jaram, prizove delije i zafićukne neku melankoličnu melodiju, a Bjelan i Rosonja turnuše sami svoje jake i zamjerne šije pod jaram, pa se zaputiše iz dvorišta niz brijeg.

- Ej, da! - nasmiješi se Stipe - kako će krava i ovo nedonošče izvući kolica preko naše "Laloke"! Ta junčić bi još muzao, a u krave vimena ni za lijek! Kako da i bude? Tko je vidio ujarmljivati kravu? Pa vime i jaram, to se lje nikada ne slaže! A junčić vam je posve zahirio. Kako nije dječarac za kosu i motiku, tako je i u marve, poštujmo sveti krst! - prigovaraše Stipe priprežući lijepe bogatunove volove pod "kanonikova" kola.

- Moj junošo, nije svuda tako kako je u tvoga gospodara, budi hvala bogu. S tim delijama povukao bi ti ovo čitavo brdašce, a nekmoli moja kolica! Ali i moja plavojka i riđan povuku, pa makar bila ona vol s vimenom, a riđan teglić komu još ni rogovi ne dorastoše, ipak oni povuku i veće terete, ali danas kao da im je metulj zavrtio u mozgu: nikud i nikamo! Kano da znadu kakvih delija imade u stajama tvoga gospodara - odvraćaše mali "kanonik" otirući rukavom mutne znojne kaplje sa šije i obiju obraza...

- Hijo! - vikne Stipe, a ogromni bogatunovi volovi povuku u brdo da zaškripaše kola i jaram što je sapinjao omršavljelu šiju krave jalovice i druga joj junčića riđana. Doskora se privoz našao u prostranu dvorištu gazde Medonića, zaraslu šljivama, jabukama, kruškama, a pri plotu starim, neokresanim i poluusahlim orahovim deblima, na kojima je već stalo žutjeti lišće...

- Hvaljen Isus, gazda Nikola! - otiraše znojne grudi i čelo mali "kanonik".

- Hvaljen bio na sve vijeke vjekova amen! - odvraća gazda Medonić. - Pa kako tamo u tvojim brdinama? Je li obrodilo trsje i kako se ponijela ljetina? Kukuruz? Grah?

- E, tako. Dobro gdjegdje. Nešto slabije naokolo moje kuće. Uh, kušaj što jest, a ne želi čega nije: tako mi trvimo i mrvimo od godine do godine, otkako nas taru sada zle, sada slabe, sada pobolje, sada opet gladne godine - češe se iza uha mali "kanonik", odrješujući kola dok mu sin Miha skida jaram s plavojke i riđana te ih vodi u deblji hlad i privezuje o šljivovo stablo...

- Nemoj, sinko, ne tamo! - opomene gazda Medonić. - Vidiš da je stablo mlado i slabo. Marva mu uzdrma korijenje pa se može do godine osušiti. A stabla, to su moji zadrugari, moja djeca. Tko da na njih ne pazi gdje ti obrode ko božji blagoslov. Pripni ti, dragoviću moj, tu sakatu kravicu i tog kržljavog junčića tamo o ono orahovo deblo što je napola istrunulo. Ionako ćemo ga na domaku zime sasjeći te ispiliti orahovine koliko se već bude dalo. Mnogo je rastočio crv, a još više uništilo vrijeme i grom božji, hvala mu i dika budi, te poštedio moj ubogi dom, slava mu na visini!...

Mali "kanonik" zaškilji porugljivo ispod oka na seoskoga bogatuna, dovikujući svome sinu: - Deder, Miha, deder! Privuci ih dalje k plotu i pripni o orah, bog blagoslovio dom gazde Nikole! Oh, da su ti svi tako ubogi domovi kako je njegov, ne bi se lje nas dva mučili po ovim bregovima sa svojim mršavim teglićima! Ali blagoslovio bog dom gospodara Nikole!... - pljunu zlovoljno mali "kanonik", odrješujući posljednju sponu na prtljagi u kolima...

- Vidiš li moga "kanonika" kako on to prede i zamata! - sjedne na drvocjep gospodar Medonić te zažvali krupnu lulu, na kojoj se svjetlucaše bogat nakit i sitna fina ureha... - A taj momak je tvoj sin? Je l' de? E, boga mi, dječak, da ga je puna pregršt. Ne pada plod daleko od stabla. Bit će jak i nabit, kako mu pripovijedaju i za oca. E, pa u slavu božju! - stade dimiti iz načičkane lule gazda Nikola.

- Baš da je momak! - To potvrđuju svi naši bregovi! - stade puniti lulu mali "kanonik". - No, šta ćeš? Valja mu se prebijati i mučiti motikom i ralom, rogljama i grabljama. A da mu je u svijet da što vidi i nauči: ele, bilo bi štogođ od njega, bilo! Piše ko biskup, a računa ko veliki sudac! Naučio on mnogo toga, pa sve prikrivaj i taji za sebe! Šteta, šteta da će sve to ishlapiti kraj pluga i motike! A da mu je paripče, pa da ga pustiš srnuti u svijet: velim ti, to bi bila ljudina! Ovako, potajno, potajno kipi, iskipi i ohladi - pa šuć-muć i prolij!... No, pustimo to; ali, gazda Nikola, kuda ćemo i kako s ovom kapljicom što ti je dovezosmo, i ovo nešto žita što prigrnusmo na kola k lagviću?...

- Znadeš već da će kapljica u podrum, a ne u mlaku; a žito? E, to će Stipe sa ženama urediti i udesiti... Da, pustimo za sada to, pustimo. Što li si ono izvio iz svoje zasukane "kanoničke" lubanje? Da, o tvome momku... Pa vidiš, ti si mi već govorio; bijaše tamo u krčmi kraj crkve vaše u onog suhonjavog krojačkog majstora... O čemu se ono već govorilo? Hm, sjećam se, sjećam: o muzikaševu pogospođenu sinu, kako li ga krstite? Zgubidanom! Jest, zgubidanom! A ti mi reče da momka uzmem u goniče kad pođem na konjsku trgovinu u Madžarsku ili Talijansku ili Furlansku... Pa, ja ti i rekoh zašto ne? Nije to bogzna što, nije! Ali goniči moji dobro živu. Koliko pako vide novoga svijeta i novih nacija. Nije baš tako naporno: zajaši mrcinu, pa neka te nosi. Uhvati po kojega kakva madžarska boljetica, pa i to mine... Pogine li koji, e, tomu ja nijesam kriv... Ali živi se dobro i može se štošta naučiti... i puno zaslužiti...

- E, gazda Nikola, pravo si rekao i zdravo misliš! Moj se pak Miha ne plaši ničega! Madžarske i talijanske boljetice hvataju se samo lijenih i kržljavih ljudi! Ali, moj Miha! Kremen i žeravica! Nešto je pognut i mučaljiv: no takvi su svi mudrijani i prisukanci! Povedi ga, povedi na prvi sajam, gazda Nikola! Nećeš se lje ogriješiti ni kajati! Ti ćeš samo vidjeti koliko ti on vrijedi... E, deder sada da ovu kapljicu sunovratimo u dubljinu tvoga podruma pa ćemo tada nastaviti koju više. Velim ti, kapljica je izvrsna, i ne bih želio da je miješaš u drugi pritok, nego je pohranimo samu za sebe, da vidiš kasnije što ti ona vrijedi! Nijesam ja kakva god šumula tumula: moja kaplja ne raste ni na vrbi, ni na bekovini, gazda Nikola! - otiraše mali "kanonik" rukavima nos i usta, a zatim ih prisuče iznad lakata da dovrši posao...

- Čega dakle ima više, koje vrsti božjega dara, da li jagodulje ili rosulje? - zaškilji lukavo gazda Medonić.

- Rosulje što je nebo sasulo bez molbe i bez pitanja; a sve ostalo čista jagodulja, gazda moj! Ej, nijesam ja lje ni šuša ni buša, gavane dragi! - odvraćao ponosno mali "kanonik". - Miha! Priskočider amo da skinemo lagvić, priskoči!

- Pa neće ta roba baš tako teška biti - ustane Medonić lijeno sa drvocjepa te prikučivši se "kanonikovim" kolicama uhvati objema rukama lagvić, privinuvši ga na svoj trbušni obujam koji bijaše nešto manji od lagvića, i ravnim korakom, a da mu ni žilica u obrazima nije nabrekla, odnese lagvić u svoj veliki podrum.

- Uhvatimo ga danas! - prišapnu mali "kanonik" sinu kad je Medonić uminuo u mrak svoga podruma. - Miha! Ja sve držim i slutim da se tu sreća smije tebi! Vidi samo kakva je to zidanica. Ravne joj nema u čitavom našem kraju. Svaki grof i svaki barun - velim ti - i biskup bi mogao stanovati u njoj! Vidi te zgrade naokolo, sve pokrito crijepom koji se žari i crveni na suncu kano krv. A kad ugledaš podrum! Hi, hi! Tu je istom prava utroba gavana Medonića! Ajde, pohitimo za njim da vidiš, Miha, da vidiš!...

Otac i sin omakoše niz stube u tamni podrum. Isprva oba napipavahu zid da se gdje ne spotaknu, tako bijaše mračno u njemu.

- Samo polagano dalje! - javi se gazda Medonić kano da prikričava iz dubljine kakva jaza. - Samo polagano, dok ti se oko svikne. Ja znam već svaki kutić, svaku stranputicu napamet. A duše mi, po danu neću da palim luč dok ona božja žari i sija na nebu. Kad rasvjetljuje čitav svijet, neću se ni ja rugati bogu da u tom svojem siromaštvu nažižem luč!

Sada se ocu i sinu privikoše oči na podrumski polumrak, te oni počeše razabirati silne lagve, koji veličinom i ogromnošću nadvisivahu daleko onaj brdeljak "Laloke" preko koga ne mogoše malo prije "kanonikova" plavojka i riđan prevaliti natovarenih kolica s tovarom što ga je gazda Medonić netom golim rukama odnesao u svoj duboki podrum...

- Ej, momče, skočider gore u kuću te prikriči ženama neka namaknu pogače i prismoka! - dahnu teško gospodar Medonić iz dubljine, jer su nasred podruma vodile nove stube tako reći u drugi sprat podruma.

- Idi, idi, Miha, pa mi se hrabro ponesi među ženama! - prišapnu "kanonik" sinu.

U velikoj, čisto popođenoj sobi koju ispunjavaše jak stol od hrastovine, dvije visoke do stropa postelje, zastrte od poda do stropa bijelim latkom, pročičkanim i našivenim crvenim i plavim vezovima - nađe Miha do tri žene gdjeno se vrte oko silne naslage ubijeljena platna.

- Dobar dan, gospodarice - nazva krepkim glasom mladenac a da se najmanje nije smeo.

- Da bog dao, momče! - odvraćaju gotovo u jedan glas žene. Prva od njih bijaše niska, jaka i krupna, lica naokrugla i smilovna, očiju plavosivkastih. Osobito joj se isticahu goli, obli lakti, mičući se neprestance amo i tamo oko ubijeljena platna... Moglo joj je biti trideset i pet godina, a začudo još je mlada i štono se veli - bujna seljakinja. To bijaše bračna drugarica gazde Medonića, a poznavahu je nadaleko samo pod imenom Margarite. Pa i dražesne su priče kolale o njoj. Sačuvala je ona bujnost svoga tijela i posljednje obrise mladosti, jer nije toliko radila kao ostale seljanke, a također ne ustezaše usta svoja od obilja gazde Medonića... Priuštavala si ona najbolje kapljice, najslasnijega prismoka i bijele pogače, pa joj zato cvate lice, i kreskaju još oči, a bujna joj put još vitka i žitka i živa i blagodarna.

Druga od žena bijaše možda i mlađa od gospodarice Margarite, ali nekuda nakukuljena, izbočene gornje usnice, tubasta zaruljena nosa, nečiste žute kose te upalih obraza i suhonjavih, tankih i dugačkih ruku. Vidjela se ne baš ružnom, no u nje jest nešto čudno, neugodno i trpko, tako da čim je pogledaš, ona te odbija i kano da je ne bi želio vidjeti više i s njome sresti se na putu... Ova je na pao rođakinja, na po sluškinja u Medonićevoj kući... jedno od onakve kućne čeljadi što je uvijek čangrizavo te se izjeda sa svoga položaja... Kad joj se zapovijeda, ona se mrgodi, jer nije tobože sluškinja; a kada je moliš, opet se gnjevi, jer čemu je prositi; ta ona je samo sluškinja u toj rodbinskoj kući!

Treća od žena, sudeći po spuštenim preko leđa kratkim pletenicama, uvijenim raznobojnim vrpcama, bijaše djevojka... Lica su joj tupa i osora, a ponešto hrapava, po kojima nikoše ovdje-ondje nekakve crvenkaste i modrikaste, gdjegdje napola zgnječene mesnate bobice... Oči su joj također nerazmjerne: desno oveće, a kad bi pogledala koga činilo se kano da je zrakavo i donekle razroko, dok bi lijevim vazda škiljila, što te se doimalo neugodno; čelo nisko, izbočeno naprijed, a ispod njega duboko utisnut, pri korijenu širok, a prema vrhu zašiljen i malo zavinut nos... Ukratko: ta djevojka nije se ni sama smatrala seoskom ljepoticom... A to su najdublje i najosjetljivije oćutjeli vlastiti roditelji, Margarita i gospodar Medonić, koji bi možda rado dali polovicu svoga imetka kad bi se ono neugodno roditeljsko njihovo ćućenje da im je jedinica, ako ne ružna a ono niti lijepa - pretvorilo u san... Ta bogataška kći nosila zamamno ime: Justa. Bijaše ohola i naduta, svjesna da je bogata. A znala bi i sama uskliknuti među svojim družicama: - Nijesam baš lijepa, ne, to ja najbolje znadem, ali i ne treba da budem! Šta treba da budem lijepa kad sam bogata... Mladići ljepote varaju, a bogatstvo žene, pa bilo ono razroko i gluho!... - I tu je ujede neki tajni zlokobni crv za živo srce kada su mukom priznale njezine drugarice da je sve tako kako ona oholo zbori, a glavno da gavanova Justa nije doista lijepa...

- Gospodar Nikola tamo iz podruma poručuje ženama da pripravite smoka i pogače - izgovori grlato Miha.

Margarita žmirnu dva-tri puta očima na mladića, zatim mu se ljupko osmjehnu, podsukavajući svoje rukave do ramena, a jake bijele i oble ruke još više isticahu svoju dražest...

- Pa kako ti je ime, čestiti mlače, da baš tebe odabra gospodar da nam donosiš ovakve poruke? Hej, ne bježi, momče! Ne dršću ti valjda koljena od straha pred ženskim haljinama?...

- Pa ja ne bježim nikuda! Mislite da ja baš prezam pred ženama? Ljuto se varate, gospodarice! Da, kako mi je ime pitate. Ja sam Miha, sin maloga "kanonika"!

- Sin "kanonika"! Ha-ha-ha! - stade se Margarita goropadno smijati, pokročivši do Mihe i potreptavši ga po leđima... - E, hoćeš li nam nešto veći narasti od svoga ćaće? Hoćeš li? A jesi li takav majstor i previjanac kakav ti je otac? He? - uštinu Margarita glatko mladenačko lice i udalji se iz sobe.

Justa je ispod oka prezirno promjerila mladića, ljuteći se potajno na svoju majku što posvećuje toliko vesele pažnje tome siromašnome garavcu. Ona je držala da je sve prnjavo i ubogo što duguje njezinu ocu i privaža u jeseni takve darove...

Kada je nestalo iz sobe gospodarice Margarite, vrati se u podrum i Miha...

- Jesi li im sve isporučio, momče? - upita ga preko ramena Medonić, a zatim potegne iz peharčića pucnuvši jezikom...

- Jesam! - odvrati Miha.

- Jesi. Pa šta žene na to?

- Našalila se sa mnom gospodarica te išćeretala koješta što sam shvaćao i ne shvaćao...

- Vidiš, vidiš! Sve, sve valja shvatiti, delijo moj! - I gazda Medonić poda peharac malomu "kanoniku". Ovaj ga uhvati objeručke i čvrsto povuče, kano da će peharčiću izvući dušu i srce...

- Oj, dobro je, po bogu, a silno! Kako li protječe svim žilama, kako ugodno grije... I ja ti dovezoh upravo savršenu kapljicu, ali ovdje, pogni čelo i pokori se! To je baš "rozol" - e, e - nema ga pod suncem tko će se s tobom...

- Deder, podaj momku! - opomene gazda Medonić maloga "kanonika", koji još uvijek pritiskaše peharac na svoje grudi...

- Da, vidiš, Mihi! Ded, Miha, okusi, pa onda znaj kakve kapljice imade u podrumu našega gavana... - i "kanonik" preda peharčić svome sinu...

- Šuti, mali, šuti! Kakav li ti gavan ne kopa po glavi? Sirotinja, sirotinja, dragane moj. Ovo nešto se stislo i prikupilo, a luda svjetina umah u trublje i talambase! No neka im. Bog me blagoslovi i sačuvaj od razbojničkog noža! A njihovi mi jezici neće ni pomoći ni odmoći... pa neka predu i zanovijetaju besposlice: to im je i posao...

- A, ne struži ti tako pod brdo kano ono gorska voda što se kratka i podjeda dok ne obori i stoljetni dub! Pa čemu tajiti? Ta ti si dika i ponos svemu kraju, čitavoj županiji, bilo pred obrazima velike gospode, bilo pred popovima, bilo pred samim svijetlim carem! - otkrije se pobožno mali "kanonik".

- Ej, prestani, prestani! Umukni, pa ne cifraj kano da si starješina gdje na svadbi! A ti, momče, recider mi kako ti se sviđa kapljica? Miriše li više po zemljanom peharu ili vinskom lagvu, hej? - obrati se domaćina Mihi.

- Kako li mi se sviđa? - zamrmlja mladić, zureći u prazan pehar - nikako! Japa baš do dna povukoše i tako mu ne bih znao ni teka ni mirisa!

- Ha, ha, ha!.. - smije se krupnim glasom seoski gavan. - Baš do dna povukoše. - Zatim dohvati peharac iz Mihinih ruku te se opet spusti po stubama u donji sprat podruma.

- Gospodaru, blagoslovio bog i djelo i radnike, ne bi li sad moga nažuljao? Da vidimo kakvo li je ono! - prikriča mali "kanonik".

- Neću, ne, ja njega načinjati! Neka otpočine kapljica. Znam da je čestita i da "kanonik" na svojoj kravici ne dovaža tek nešto. Bit će to mlijeko kakva nema plavojka u svom praznom vimenu! - vikaše veselo gavan, tapkajući po stubama s punim peharcem. - Na, sinko! Daj ti sada prvi povuci i posrkni, da te opet ne izdijelimo! - poda gavan Mihi pehar, a onda dohvati s police drugi velik pehar, puhnuvši i huknuvši dva-tri puta u nj pa se prikuči do nekog odugačkog i niskog lagva; pa što bi okom trenuo, već ga je nasuo do vrha vinom, a krepak miris zaokruži teški podrumski zrak...

- Aoh, mila majko, krasne li kapljice! Taj je grozd rastao i zorio u božjem krilu! - pucketaše Miha jezikom podavajući peharac svome roditelju... Kratko vrijeme kolaše on naokolo, a kada mu proviriše do dna, pruži domaćina Mihi pun onaj veliki pehar, na jednoj strani nešto okrhnut, i oni se izvukoše iz podrumskog mraka na svijetli dan, a ključi zaškripaše zatvarajući gavanove podzemne dvore... I sva trojica šuteći pođoše u kuću gdje bijaše već prostrt velik stol bijelim stolnjakom poput snijega, a po njemu biše razmetana dva-tri drvena tanjura, na jednom od njih crvena i masna butina, na drugom hrpa malih siraca, a na trećem omašan hljeb kruha koji bijaše tek načet.

- Hvaljen budi Isus! A božji blagoslov prolio se nad ovim čestitim domom! Cvala mu sreća, sjalo mu sunce, grijala ga nebeska toplina! Zdravo da si nam, čestita gazdarice! Zdravo da ste i sva ostala pilad i nejačad u ovome domu! - raskokodakao se mali "kanonik" komu je već lice sijevalo, a srce se uznosilo od podrumskog zraka...

Nato muškarci posjeđaše oko stola dok su ženske stajale. Svi počinju zalagati, a veliki pehar kola iz ruku u ruke...

- Dakle, momče - obrati se gavan k Mihi kada je ovaj podao pehar iz svojih ruku gazadarici - za nedjelju dana da si mi se spremio pa ćemo na konjski sajam baš tamo u Furlandiju! Samo ako mi ne budeš premlad...

- Da, premlad! - zagunđa mali "kanonik", škiljeći ispod oka na djevojku Justu... - Šta bi on bio premlad, ta već bi se mogao i ženiti... A noge su u njega brze kao u srne, a ruke žilave, jake i okretne... Vidjet ćete samo, vidjeti...

- Bilo u zdravlje! - nagnu pehar domaćica i prisjedne sada k stolu do svoga druga gavana. - Nije on premlad, nije! - strigne žena lukavim očima na "kanonika"... - Šta bi premlad bio? Muškarac nije nikada ni premlad ni prestar!...

I tako su još i dulje raspredali, namatali i odmatali, te istom u podvečerje zapregoše "kanonik" i sin mu pod svoja kolica plavojku i riđana i otpute se svojoj kući. Seoski gavan nije zaboravio negdje duboko u ormaru naći i izvući tanak rovaš, urezavši u njemu nekoliko dubokih poteza...

- Miha! Za osam dana, kazao je bogatun. Za osam dana - a ti eto u svijet gdje mene ne bijaše nikada! - započe mali "kanonik" kad se već otisnuše preko prvoga brežuljka od gavanove kuće, pucketajući bićem iznad glava svoje plavojke i riđana. - O, znam ja dobro koji će biti konac tome! Ha? Miha! Da li se ti čemu domataš? Konac svemu bit će taj da će i moj Miha postati konjski trgovac i da neće dugo goniti i mučiti se s gavanovim konjima! Je l' de?...

Mladić kimnu glavom, a na obraze stala mu izbijati rumen, kano da se stidi da mu roditelj pogađa misli štono ga zaokupljaju i razigravaju nadama...

- A jesi li se ti, moj Miha, malo po gavanovu domu ogledao i zavirio po kutovima, hej?

- Kako, zavirio po kutovima? Ja vas ne razumijem, japa!

- Hm, ne razumiješ! Rekoh ti već da ne smije ništa da bude što ti ne bi razumio! Pa dobro: jesi li vidio onu nadundurenu djevojku, šta?

- Jesam, jesam! Pak onda?...

- Pak onda? Ludo. Zar ti baš ništa nije puklo među očima?...

- Mogu naslućivati što vi to mislite, japa!...

- Tim bolje ako pogađaš... Justa je jedinica u gavana... Tako je već to u svijetu... U nas je djece, no budi hvala bogu, kano šipka. A taj gavan? Jedva jedno i ono je žensko... U tulipana i gizde i ljepote: ali ni ploda, ni mirisa! U šipka sirotinja, trn i pustinja: ali mu cvijeće miriše, a ploda, onoga crvenoga ploda!... Tako je i u čovjeka. Ja i naš susjed zgubidan Jožica pravi smo šipak prema gavanu... Muzikaš ipak vazda sanja o tome kako će mu sin Ivica postati velikim gospodinom, a tada gladi bradu... "Veliki gospodin" već će se pobrinuti za sav onaj drobiš i sitniš štono se mota i plete, dere i drobulji po kući... I u nas braće i sestrica puno, moj Miha... no ti već ne možeš postati veliki gospodin... ali bogat bi mogao biti: a to je više od gospodstva... Tako ti se to meni vrti u moždanima danas da mi malone pomračuje vid... Ona je djevojka gizdava i ohola, kažu... nije ni lijepa! Onako za naša brda: ali ona zna dobro da je bogata, da je sve njezino u oca i matere... pa se zato dunduri i oholi... Vidiš, Miha, poći ćeš u daleki svijet: okreni se tamo i lijevo i desno, prigledaj i naprijed i natrag! Pazi i mazi gazda Nikolu: kuda on okom, tuda ti skokom. A u tebe je lijep obraz i dobra pamet! U djevojke će nestati gizde... pa danas-sutra prišapni ovdje, prikriči ondje, lijepo pogledaj, namigni, prošali se: a žena je žena... pa bi ti, Miha moj još mogao postati i zetom našega gavana... Što misliš, ha? - skoči mali "kanonik" s kola i potrča pred plavojku i riđana jer su dospjeli na nizbrdicu.

Sin nije ništa ocu odvratio, nego se zamislio i zaglibio nekuda samo mu se trzahu lične mišice, a kadikad prošao je dlanima preko čela, kano da hoće nešto otjerati iz glave što ga muči i kopa mu po njoj...

Približavajući se otac i sin k svojim brdinama, sastanu na putu susjeda muzikaša Jožicu gdje podštapljen o dugačku savinutu ljeskovaču s punom do grla torbom, sagnut unaprijed, raširuje što jače i brže može svoje krakove i grabi put, rekao bi da mu se nekamo žuri...

- Hej, Jožice, kamo si se opet otpravio kano da ćeš preko mora? - nagovori ga mali "kanonik", obustavljajući plavojku i riđana te gladeći ovoga po šiji.

- E, otpravio sam se k njemu... tamo k njemu.

- Pa kako je njemu, gospodski, je l' de? - škiljaše očima mali "kanonik", a usta kano da mu podrhtavahu nekom zlobom i porugom.

- A, lijepo mu je! Ljepše nego nama! Svaki dan pečenka i bijeli krušac te masni zalogajac... Oh, ima toga tamo na pregršti. Prosti, bože - pljunu Jožica - u gospode i svinje i psi bolje žive nego mi gospodari na selu!

- To ti samo tako uzdišeš, moj Jožica! Mi seljaci živimo po svoju, a gospoda u gradu po svoju! Misliš li ti da je sve u čovjeka bijeli krušac i masni zalogajac? E, nije, moj dragane, ne! I uz bijeli krušac umijese često crnu pogaču - a uz masni zalogajac pogrca se katkad gorka i kisela čorba! Nu, što sam htio ono da reknem?... Da, da... Pa hoće li biti što od tvoga dječaka? Hoće li... Zašto ga ono školate? Za suca? Šta li? - počne mali "kanonik" primetati lulicu, sjednuvši na zelenu travu i pogledavajući ispod oka Jožicu.

- Tko bi to već sada pravo znao? Ja i žena mi od srca želimo da ga iškolaju za župnika... Svećenik je svećenik! Svet i častan gospodin a svuda za njim i pred njim raste bijeli kruh dok on kano i ptice nebeske ne treba ni orati, ni kopati!... Ali oni tamo... taj naš rođak kumordinar Jurić, pa stari milostivi gospodin neće ni da čuju o tome, izrugavaju se; oni hoće samo da moj Ivica bude sudac ili fiškal!... Eh, pa šta ćemo? Oni ga hrane i odijevaju, a onda treba da oni odlučuju u takvim pitanjima... - Jožica popravi torbu i podigne štap da će dalje svojim putem...

- Stani, stani, susjede! Jošte ćeš ionako dosta rano prispjeti... - iscjeđivaše "kanonik" svoju lulu... - Tako je to u gospode! Oni već malo ili nikako ne cijene svećenike. Ali bi ipak bila dika i ponos našemu selu da se tvoj dječak iškola za popa! Pa zato deder i ti ubrazdi na svoju. Zar nijesi gospodar svome djetetu? Ej, da je meni tako, pokazao bih ja njima, pokazao... Miha, ne stoj s kolicima! Potjeraj plavojku i riđana, umah ću ja za tobom, umah...

Miha, koji se nije ni jednom jedincatom riječi umiješao u razgovor, spokojno potjera blago i doskora umine u šikari štono okruživaše brdeljak ispod koga prolažahu.

- A gdje si bio sa svojim kolicima? - priupita sada Jožica.

- U gavana. Nešto sam nalio vode, nešto mošta, i to mu odvezoh na prodaju... Dobro i pošteno ga je platio, a da ga ni pokušao nije! Ono, ono ti je gospodin, dragi moj! Gospodin u seljačkim gaćama i košulji! Oj, da mi je njegovo blago: ne bih se mijenjao sa svim župnicima i sucima!

- Čudno da je gavan od tebe kupio za gotovo mošt. Ta on ga nikada ni kapljice ne kupi, nego puni svoj podrum samim "darovima"! I meni valja k njemu poći - češaše se Jožica iza uha, pomaknuvši klobuk slijeva nadesno - no, kada se vratim povest ću i ja malen dar u njegove ambare i podrum...

Mali "kanonik" nije ništa odvratio, ali je razumio kuda šiba muzikaš. Jožica se pak okrene: - Zbogom, susjede! - i zagrabi dugim krakovima uski puteljak, obrastao gustim busenom.

- Sretno! - skoči "kanonik" iz trave te se požuri za svojim sinom i kolicima.

Na brdinama, gdje stajahu kućerci i druge zgrade drvenjare muzikaša Jožice i maloga "kanonika", sinuo je Veliki petak u svoj proljetnoj dragosti i miloti. Bijaše hladno jutro, da ljudi stiskahu prsnike oko tijela, a bosonogi dječarci, pastiri i pastirice tapkahu sitno po brđanskom busenu da im se ugriju noge. Jutro osvanulo jasno i lijepo, ali polja, vrtovi i sjenokoše kano i voćke bijahu pokrite debelim mrazom štono se ljeskaše i odsijevaše o sunčanim zrakama kano da si protkao i provukao srebrena vlakanca naširoko i daleko...

- Uhu si ga nama jadnima! - huknu mali "kanonik" sa svoga brda, izašavši bosonog pred kuću. - Veliki petak, ali si crn osvanuo premda je tako čisto i jasno nebo, premda sunašce prosinu kano nebeska luč s istoka! Oh, pozebe nam voće, pozeboše nam vinogradi! Oh, oh, oh! Crni petak, ne bilo te nikada!

- Mraz na Veliki petak! - zijevnu na svom brdu muzikaš Jožica, provirivši preko plota nizbrdo, a u glavi mu je šumjelo i kuhalo da nije pravo znao je li sumrak ili jutro? Da li on to sniva ili je doista na javi? Jučer u predvečerje došao mu je sin Ivica da uskrsne praznike proborta u seljačkom domu svojih roditelja. S njim je došao i časni kumordinar Žorž... Pilo se dugo u noć... On je zadudao i u svoj otrcani bajs; dapače netko je pobrzao na Jožičin brijeg i s guslama da se tako lijepo upotpuni kruti bajs - sve u slavu đaka Ivice i kumordinara gospodina Jurića... Uh, pilo se, pilo... a Jožica bijaše veseo i široke volje. Tko bi jučer uz pun pehar rumenike, gdje je sve vrelo i kipjelo, mogao tako crno slutiti da će drugoga dana zabijeljeti mraz po brdima i dolinama?

Uhvativši se objema rukama o prošce i sagibajući se muzikaš Jožica preko plota, dune mu tih ali studen vjetrić u zažareno lice, i on gromko kihnu...

- Pomogao bog! - viknu mali "kanonik" s drugoga brda...

- I tebi pomoz' bog! Hvala!...

Gle, kakav li nam je kleti gost došao u pohode na sam Veliki petak! Omrknut će nam uskrsna pogača! A što ono u tebe takva buka noćas, kano da slaviste svatove? A bilo je i igranke i pjevanke, hej? - Došao moj mali pa i rođak gospodin kumordinar Jurić da prosvetkujemo zajedno uskrsne dane; a kada takvi svatovi preko kućnoga praga, onda već znaj da se svadbuje - zijevaše pospano Jožica, dovikujući svomu susjedu da se jedva čulo...

- Tako je to, tako... Uvijek se rado doklatari gospoština što je niknula iz opanaka i konopljenih gaća u naš prnjavor, u naš seljački dom... Eh, eh, eh! Blago si ga tebi! - zijevnu nehotice mali "kanonik" - tvoj mladi gospodin vazda u horu osvane u našim brdinama! Vidiš, moga Mihe lje nema te nema... otkako se dao na samostalnu trgovinu konjima, marvom i drugim stvarima, nije ga pravo nikada doma... Oj, kako se sve to promijenilo, kako ga ono odvede u široki svijet gavan Medonić... On ti sada na svoju ruku bludi i klatari se po tom širokom svijetu pa i taj mu je pretijesan, premalen, preuzak... Mladina, mladina, pa šta ćeš?... A Medonić ponavlja često: "Miha, Miha! Taj je momak skočio vragu iz torbe... Nije se rodio ni Furlan, ni Ciganin, ni Židov, ni Talijan, a da mu dođe haka! Šta je moja trgovina, šta je moje znanje, moje iskustvo, moj novac prema prevrtljivosti i mudrijaštvu Mihinu?... " Ništa i ništa! Sve je lijepo i godi čovjeku; ali njega nikada kod kuće, a kada dođe, onda je mrk ko oblak, mučaljiv ko zimska noć, a otresit ko grmljavina... Vazda računa i broji - broji i računa... i opet bježi u svijet!...

- E, moj mali, valjani su njegovi putovi! - dahnu u zrak muzikaš Jožica. - Ta sva okolica već glasno podvikuje da je tvoj Miha nekim čudom zgrnuo već toliki imetak da mu doskora ni gavan Medonić neće doseći ni do maloga prsta! Pa tako mlad - pa tako sretan! Ne tuži se, susjede, da se on tako probija trnovitim i bijelim ovim svijetom: pčela sabira med, mrav kupi hranu i gradu za svoj dom, a Miha zgrće po svijetu zlato i srebro! Blago si ga njemu, blago si ga tebi!...

- Bit će, biti toga čudovišta u njega! Prije godinu dana dojahao na nekakvoj vražjoj, sitnoj, brzonogoj i crnoj talijanskoj bedeviji - bilo je upravo kano da se pomolila na nebu zvijezda Danica - i doturao kovčežić, sav okovan i gvožđem i bakrom, a to bijaše teško i šuplje sa stotinu kojekakvih pretinaca, i ta nakaza pripeta je o stijenu širokim i jakim lancem u Mihinoj komori... Silan lokot zatvara tu tajnu, koja svoja njedra otvara tek onda i samo na časak kadno se dječak vraća sa dalekih sajmova... A ja često prigledam u komori, pa diži to četverouglasto čudovište, i što sam nekada mogao najtežega vola u selu dignuti, prikučivši mu se pod ogromnu tjelesurinu - sada, brate, toga maloga okovanoga vraga nikud i nikamo ne možeš okrenuti... - dovrši mali "kanonik" mičući klobuk nahero i ponoseći se svojim sinom.

- Tako je, tako - mrmljaše zapinjući muzikaš Jožica. - Miha je uhvatio pravu žicu. Sjekira mu baš pala u med kadno ga uze u svoje pogoniče gavan Medonić. Sve je ostalo prazno, šuplje i utlo: ali novac, novac, novac, taj je pravo, i korenito gospodstvo!... A, pa tako je to na tom svijetu - zijevnu opet Jožica, otkrenuvši se od svoga plota. - Idem, idem da vidim kako spavaju gradski ljudi... gospoda, ha-ha-ha! Dugo se to spava i ljenčari, dugo! Ej, šta ćemo? Gospoda, pa gospoda!... - i muzikaš Jožica otetura u svoj krljavi kućerak...

Veliki je petak... Sunce poskočilo već visoko u lazurno i jasno nebo... Nigdje ni oblačka, ni jedne mrlje... Divno proljeće zadahnjuje sav horizont mladošću, svježošću, miloduhom, ljepotom i nekom prelesnom i neopisivom milotom.

- Kako je to krasan dan! - ogledavaše se kumordinar Žorž, ispuzavši na seljačko dvorište svoga rođaka. - Lijep Velik petak: krasna sjetva i obilata žetva! - dahnu teško kumordinar. - Ej, ljudi, dovucite vode ovamo da se čovjek umije i očisti! - Bože moj, kolike li prostačine i neopranosti! Ne znadu ni toga da čovjek uredan i valjan treba ujutro da opere obraz i glavu počešlja!

- Da, lijep Veliki petak: krasna sjetva i obilata žetva! Ali gospoda su prospavala pravi Veliki petak, a taj nam je omrknuo ujutro s debelim mrazom kano da si ravnice i doline željezom okovao. Dobar dan, draga i milostiva gospodo! - dovuče se iza plota mali "kanonik", skinuvši šešir i pustivši iz usta svoju lulu.

- Dobro jutro, susjede, dobro jutro! Kakav dobar dan? - stade otirati sumorne oči i grepsti glatko lice kumordinar Žorž... - A, vi ste to, "kanoniče", vi? Tko bi vas umah i prepoznao: sve se mijenja u životu pa i ljudi! No, jeste li još živi? A kako zdravlje, susjede?

- Živ sam kada me prepoznaje i vidi vaše gospodstvo! A zdrav kako-tako, samo da se čovjek miče, da mu oko vidi, a jezičina da se vrti poput mlinskoga kotača! - prikorači mali "kanonik" bliže i poda hrapavu ruku kumordinaru... - Opet u naša brda, opet u naš prnjavor? - zaškilji lukavo mali "kanonik", pokrivajući ponizno svoju glavu i potežući iz kamiša da oživi pola utrnulu vatru u svojoj luli.

- Da, opet! - ukoči se kumordinar - Ja baš nijesam bio voljan, ali naš đak, on previjaj i izvijaj ovamo i onamo, te me napokon namami da pođem s njim u brđansko siromaštvo! Neka mu bude! Kada mu već sve dobro i milo uradimo, neka mu i toga veselja! Ja baš pravo ne poimam što ga vuče u taj krpež i sirotinju, dok mu je tamo u našim dvorima tako lijepo, ugodno i lagodno! Ali mladac - mladac - i vazda će ostati takav!... Ali, ljudi! Vode mi dajte da se čovjek očisti, umije i uredi! Već im nekoliko puta prikričah, no kao da propadoše u zemlju! Oh, oh, oh! Na selu, na selu, na selu! Mizerija i nevolja!

- Vode - promumlja "kanonik"... - Vidiš vraga! Jožice, ili ti susjedo, gdje ste? Dederte kakvu zdjelu, pa i kopanja je dobra: malo ćemo je isprati da se gospoda lijepo umiju i načinčure. Muzikaš! Rado bi gospodu hraniti u kući, a tako je blesast da im zaboravi i vode podati da orose lica svoja!

Uto izađe još i Ivica... Mladić se obukao, uredio i kano da se spremio na kakav odlazak...

- O, zdravo, Ivice, zdravo, mladi susjede! - poda mu "kanonik" ruku, a lice mu se nekuda otegnulo i brada čas na čas trznula kano da mu riječi ne izviru baš onako od srca... - Pa kako? Kako je? - pljunu "kanonik". - Dobro, hvala bogu! - odvrati mladić bistro. - A jest ponajbolje da svakomu odvraćaš: "Dobro". Odgovoriš li neprijatelju: on će se izgrizati i jediti. Odvrneš li prijatelju i susjedu, kako ste mi to vi, on se raduje i valjano srce mu se veseli!

- Doista, tako je i nikako drugačije! - mrmljaše okiselo i oporo mali "kanonik", žmigajući ispod oka na mudrost toga đačića.

Sada donese domaćica, Ivičina majka, vodu u velikoj zemljanoj išaranoj zdjeli, pa je smjesti na stolicu štono se desila pod oniskom i krošnjatom šljivom.

- Donesi mi, rode, onaj moj crni kovčeg sa posrebrenim obručima.

- Hoću ja, kumordinaru Žorže! - ponudi se Ivica i skoči u kuću.

- A kakva li je to zdjeletina, rođakinjo? Oh, oh - vi ladanjski ljudi!

- Zar štogod manjka? - zažari se tiha ženčica u obrazima, nadnesavši kecelju na usta.

- Vidiš, draga moja, ovdje ti je zamrljano; ondje ima i prirasla staroga blata da bi mogla i kupus saditi. A voda je nekuda mutna i natrunjena... Oj, moji ljudi, imate do dvije ruke, imate dosta vode... Sama nemarnost i nečistoća... Čovjeku će se utroba okrenuti i želudac na usta izvrnuti.

- Ali, gospodin kumordinar! - procvili gotovo plačući krotka majka Ivičina - nije ono blato, već je nekakva nabreklina što se potkrala lončaru. Takvu sam zdjelu kupila, odmjerivši za nju pun lonac kukuruze. A vodu je Barica upravo sada dovukla iz jarka, iz čista studenca poput zrcala.

- Simo i tamo, desno i lijevo, rođakinjo! Takvi ste vazda vi seljaci, bog vam prosti! Neka samo tvoja Barica ispere čisto i zdjelu i pehar, pa neka još jedared privuče svježu vodu iz toga vašega jarka.

- Ah! - uzdahnu uvrijeđena domaćica, pogledavši turobno maloga "kanonika" koji je stao rukavom trti sad lijevi, sad desni kraj nosa te odobravati prigovore kumordinarove. - Ah! - uzdahnu ona - gdje bi u nas seljana našla gospoda sve ono na što su se naučila?... - I pogledavši još jednom "kanonika", za koga je znala da će ove kumordinarove prigovore s mnogim dodacima i prišvarcima rastrubiti po devetim selima, uzme zdjelu i odnese je natrag u kuću da se iznova udesi stvar kako je to zapovjedio gospodin kumordinar.

Ivica sa Žorževim kovčegom sastane majku na pragu te začudivši se priupita je potiho:

- Čemu nosite, mamo, već natrag zdjelu? zar je već umio svoje glatko lišce naš viteški Jurić? - podigne mladić visoko obrve, izušćujući sarkastično posljednje dvije riječi...

- Ah, tko bi vam, gospodo, ispunio vašu veliku volju! Sve je to zamazano, blatno i natrunjeno, sine moj, za gospodu...

- E, da: kumordinar! Mogu misliti! Sutra ćemo mu naliti pun onaj badanj za berbu da se operuša i napliva u njemu... Šta ćemo? Uš postane slonom kad se popne iz opanka na gospodski vrat.

Majčino lice sine blagim, utješnim smijehom, i ona umine u kuću.

- Velerođeni i visokoštovani gospodine kumordinaru! U svoj svojoj poniznosti i priklonosti donosim vaš posrebreni kovčežić. Samo da se ne ljutite kako ste se netom na moju majku! Dostojte, velerođeni! - podade Ivica pola porugljivo, pola ozbiljno kovčeg gospodinu Žoržu...

Mali "kanonik" sjedne na drvocjep i zijaše sad u kumordinara, sad u đaka Ivicu... Kumordinar otvori svoj kovčeg, a iz njega prodru različiti mirisi...

- Oh, gospodin kumordinar, u tom finom, okruglom lagviću bit će čitava apoteka! - zavapi "kanonik". - Takvo što sam oćutio i sam u apoteki, da ti se u glavi zavrti.

Kumordinar nije odgovorio "kanoniku", već je pozorno vadio iz kovčega kojekakve omote sada većeg, sada manjeg obujma. Svakoga bi prinjušio i nasmiješio mu se.

- Deder pripravi se, Vanča! I ti treba da se urediš i pogladiš, da ne budeš ovako kuštrav i naboden ko podrpana vreća puna slame! - obrati se kumordinar k Ivici poput kakvog pedantnog odgojitelja.

- Hvala lijepa! - kliknu obijesno mladić. - Ja sam već uredio i svoje lice i svoju kosu. Ta vidite da sam se obukao i umio! Tko će na selu gledati na sve sitnice i tražiti bogzna kakvih cifrarija? Budi mi svježe i bistre vode - pa ovaj brđanski zrak! Oj, to vam više vrijedi, nego sve one vaše gradske tamnice i kojekakvi mirisi štono se onuda vuku poput kužnih magla.

- Jezik za zube! Rujatuš! Stidi se da si mi ovakav kostriš i divljan! Kada te veseli selo, ova prostota i mizerija, a ti se lijepo vrati natrag u nju, da vidimo kako li ćeš žalosno fućkati i uzdisati!

Uto donese sam muzikaš Jožica drugu vodu u zdjeli.

- Budi zadovoljan, dragi gospodin kumordinar, nije ti u nas gospodski, nego onako po mužački. Što se može, to se i hoće... A čega nema... Da smo mi kako je tamo u vas gospode... hej! hej! Rođače, ne bi se lje mi trnapili i prebijali po ovim brdinama i s ovom sirotinjom, već bi se mi lijepo preselili, ako nikamo dalje to u našu crkvu, pa bi se izvalili uz lulu te kroz kamiš noge pružili...

Tako mudrovaše muzikaš, a "kanonik" se podsmijevaše kimajući glavom: - Tako je, tako u našem prnjavoru! Teško li gospodi među nama, jadno li nama među gospodom! Kraj se s krajem slaže, ali voda i vatra, gospoda i seljaci nikada te nikada!

Sada kumordinar svuče košulju tako da bijaše gol do pojasa. Namakne si sapun i tako se naperuša njim da mu je čitavo gornje tijelo do pojasa i glava plivala u pjeni i mjehurićima od sapunice.

- Bože moj, izgulit će si do krvi kožu. Taj đavo izjest će mu oči! - mrmljaše "kanonik" prema muzikašu Jožici. - Šta veliš, kada bi se nas dva ovako nadrli i nasapunali?

- Aj, bog da je soli i kruha! - mahnu glavom muzikaš. - Od čega da kupujemo sapun, pa još ovakav. Na, miriši jače nego tamjan u crkvi.

Kumordinar ispiraše hrlo sapunicu, a voda škrapaše i šikaše na sve strane oko njega da se valjalo maknuti s mjesta muzikašu Jožici, Ivici, pa i malomu "kanoniku" s drvocjepa.

- Aho! Aho! - trljaše se zadovoljno gospodin kumordinar, drhtureći čitavim tijelom... - Aho! Aho! Tako bi valjalo da se vi mužeki perete i ribljete svaki dan, pa vam se ne bi po vratu, obrazima i rukama kupilo blato da možeš repu sijati! Oh, sveta, oh, draga čistoćo!

- Aj, gospodine kumordinaru, kada bi mi seljaci svakoga dana ovako prežuljivali i ispirali svoje tijelo: mi bismo možda čistiji bili, ali našu sjetvu i našu žetvu prerastao bi drač, korov i čemer! Bog da dospijemo, kada idemo na sajam, svoje krave i volove gdje u potoku ovako česalima istrugati i urediti kako evo vi radite - približi se opet "kanonik" čim je prestala voda škrapati okolo kumordinara.

Otrvši Žorž tijelo, ruke i glavu, počne ispirati nekom pjenušavom tvari svoje zube tako da mu je crna i krvava pjena izbijala na usta i obrlatila usnice, bradu i nos.

- Eto, gledaj sada drugoga bijesa! Crnim ispiraš zube, a oni će pobijeljeti! - čudi se Jožica.

- Pa šta ti misliš? Crvi i gnjus izjedoše ti zube ako ih ovako ne ispereš i ne očistiš, osobito ujutro nakon što si uvečer jeo i pio. A vi seljaci, to je barem jevtino, mogli biste svakoga jutra ispirati usta mrtvim ugljenom.

- Koga vraga? Ugljenom! Upamti, Jožica, šta li nam to pripovijeda gospodin kumordinar.

- Da, smrvljenim ugljenom u sitan prašak - progunđa Žorž koji ispiraše pjenu s usta i nosa.

- E, e! Kruh kukuružnjak, kruh kukuružnjak, taj ispira i čisti naše zube! Kada ga ono gladan melješ i glođeš, osobito kada malo opusti, sve grmi i škriplje u ustima da ti gotovo utrnu kosti i mišice u licu! Gledajte kumordinaru, s dopuštenjem, moje zube - zinu široko mali "kanonik" - gledajte ih na: već je polovica stotine godina na mojim leđima, pa - kako su jaki i bijeli, a svi kano vojnici jedan do drugoga, a nije nijedan pocrnio ni pošupljio!

- Može biti, može biti među gavranima i koja bijela vrana - odvrati kumordinar u pol glasa, istirući bijelim ručnikom zube.

- No, gledajte ih, gledajte! A pokažite sada vi, da vidimo eda li kruh kukuružnjak bolje čisti i drži zube ili ove vaše fabulije što izbijaju crnu i krvavu pjenu iz usta? Kumordinar, komu bijahu svi kutnjaci crni i šuplji, a polovica mu ih je falila, stisnu zube i okosi se na "kanonika":

- A šta? Valjada nijesam mužačka krava na prodaju da mi ogledavaš zube! Imaj ti svoje kakve hoćeš, a ja imadem svoje!...

Sada je izvadio kumordinar iz zamota dva zrcala koja ljesnuše o sunce silnim svjetlom... Htjede jedno prikopčati o šljivovo drvo, ali mu se izjalovio pokus.

- Oj, rujatuš, dođider amo! Deder mi pridrži zrcalo - na, ovako...

- Hoću ja! Hoću ja! - odazove se Jožica i skoči naprijed.

- Samo hoćeš li ti znati držati?

- E, neću! Kako ne bih znao?...

Drugo ogledalo držaše kumordinar sam, naravnavši ga iznad svoje glave tako da je u onome što ga je Jožica držao u ruci vidio i svoje lice i svoj zatiljak te stražnju stranu glave... Iza toga stade češljati i prilizavati svoje vlasi, natirući ih mirisnim i skupocjenim mazalom. Onda još izvuče iz zamotaka svakojakih četkalica i nekakvih svjetlucavih zasukala te to lišpanje trajaše tako dugo da muzikašu Jožici malo što nije utrnula ruka...

- Vidiš, mali "kanoniče", kako li se to gospoda opremaju, maljaju i zasukavaju!

- Ni naš sakristijan svece u crkvi ne ispuca i ne izlišpa ovako fino i lijepo! - pljunu "kanonik" na drvocjep. - A kako to da se ti, Ivica, ne iscifraš i ne nafickaš? - obrati se "kanonik" k đaku nekom zloradošću...

- A, ja sam još mlad i svjež, pa mi ne treba takva belaja... Gospodinu kumordinaru, komu se već zreli dnevi izorali kojekakvih brazda po obrazima i sljepočicama, njemu takvo šta dakako valja upotrebljavati!...

- O, i vam bi, mladi gospodine, prudilo da se kadšto uredite bolje, da vam čovjek ne opaža svaki čas đačko blato i mrljilo od crnila za ušesima!...

- Nijesi li čuo, Jožice, kumordinar poštuje Ivicu... Kako to? - nagnu se "kanonik" k uhu svoga susjeda šapćući...

Jožica samo sažme ramenima...

- Pitaš, zašto poštivam gospodina rujatuša? E, moj kopune! Njemu se već ne smije reći: "ti". Njega poštuju i njegovi profesori, pa otkuda onda nama pravo da mu "ti" velimo? - odgovori kumordinar malomu "kanoniku"... Ovaj jedva kimnu glavom, te nekom sumnjivom seljačkom ironijom pripali svoju lulicu: - Eh, tako je, tako! Čega sve nema u te gospode! U nas samo mlađi poštuju starije; a tamo ti valja već djecu u zipci pozdravljati sa "Hvaljen budi Isus i Marija!..."

- Tako baš ne... Gospoda se ne običavaju pozdravljati ovako, kako vas mužeke naučiše fratri i popovi... Tamo se pozdravlja: "kut morgen", "kut namt!, "kistimant"... i drugačije! Zar ne, rujatuš Ivice?... Deder pouči naše vrijedne zemljake od ilovače! - naceri se kumordinar i stade zamatati svoje stvari te ih spremati u kovčeg.

- Ded, rode Jožice, izlij tu vodu iz zdjele - pa ne da možda kasnije objedujemo iz nje!... Hej? - prikriča načinčureni kumordinar, pokrivši visokim klobukom svoju umnu glavurdu koja se sjala na suncu od silne masti poput olaštene čizme...

Domaćin Jožica ne odvrati ništa, nego odnese ravno na gnojište obraslo dračem i korovom, onu ružnu smjesu u koju se pretvorila čista voda u zdjeli nakon što se umio i uredio plemeniti kumordinar.

- A hoćeš li, susjede, danas što sijati? - upita muzikaša Jožicu, kada se vraćao s praznom zdjelom s gnojišta, mali "kanonik", podigavši se sa drvocjepa i otpravljajući se doma na svoj brijeg.

- E, teško da ću štogod!... Ženska glava ionako priprema za Uskrs, a treba i danas štošta priudesiti za objed... Pa i prastari je običaj da se na Veliki petak ne dira u zemlju...

- Što si to rekao, Jožice? Ako li sam dobro čuo i razumio da će se danas spremati objed? Nije potreba. Ja i Ivica polazimo sada tamo do župnika, pa onda do školnika i još kojekamo... Bit će ondje posnih seoskih zalogaja; a baš mi se rače posna jela, dok čovjek u gradu vazda i vazda trpa meso u svoje "grešno tijelo", kako bi rekli fratri! - stade mudrovati gospodin kumordinar.


- Pa baš na Veliki petak, rode? Ja bih rekao da na takav dan ne idete od kuće u goste! Bog i duša, ne znam drže li gospoda naš seljački običaj, ali mi na Veliki petak ne bi išli u goste ni u susjednu, ni u prijateljsku, ni u stranu kuću... - odvrati Jožica.

- A, šta? Lari-fari! Gospodin župnik, samotni ladanjski pop kano ćuk u duplji, pa moj "tucbruder" školnik, koji se u najvećoj žegi smrzava od seoske dosade - i oha druga "metelegencija" jedva će nas dočekati! Nije to šala tako iznenada ugledati gradsku gospodu gdje im se približuju u njihove zapuštene i podivljale seoske stražarnice - okrene se kumordinar na desnoj nozi, uhvati štap da će nizbrdo... - Ajde, Vanča! Ajde...

- Danas jošte ja ne idem, ostat ću doma, gospodine kumordinaru!

- Kako ne idete? No, to je lijepa finoća i udvornost! A šta ću im ja reći? Kako ću ispričati? - ozlovolji se Žorž.

- Ja danas nikako i nikamo! Poslije Uskrsa priskočit ću malo i ovamo i onamo, ali danas me najviše veseli doma... Bože moj, Veliki petak, pa ovdje među svojim ljudima, uz svoju majku, braću i sestre! Ta topim se od milja kad će mi živim životom opet oživjeti sve te slatke uspomene našega divnoga seljačkoga života o velikim godovima!...Ajde, ajde, gospodine kumordinaru! Ja ostajem doma! Sretan put k ladanjskoj gospodi... Ja nijesam došao k njima, već k svojim roditeljima i braći!...

- Mužačka krv ostaje mužačka krv! Vazda prosta i surova! Oh, kakav li će to biti od njega rujatuš! - puhne kumordinar uvis zamahnuvši dva-tri puta štapićem te spustivši se nizbrdo dosta sitnim koracima...

Jožica sa sinom ode u kuću... Gospodarica se marno vrtjela okolo zdjela i medenica pripravljajući bijelu pogaču i kolače za Uskrs... Tu bi pritrusila nešto brašna, tamo prigleda kvas, ondje prilije ili odlije mlijeka, a nekuda je tmurna i dresela, a svaki čas joj se vine duboki uzdah...

- A što ti je, ženo? Nešto kano da ti nije pravo, a naš Ivica, evo, hvala bogu došao da zajedno proslavimo uskrsne blagdane! Bogzna tko i kako će ih doživjeti do godine? Netko živ, netko pod ledinu dotle!

- Kao da me zmija ujela za srce kad mi je ono prigovorio kumordinar. Ne bih ja oćutjela njegova ukora da nije došao "kanonik" njušiti oko naših uglova. A on će u devetim brdinama i u desetim selima ogovarati, gristi i rugati se da će čovjeka raznesti na jezicima. Ta znaš kako vazda propitkuje za Ivicu i brine se za nj. A kad pukne iznenada ovdje ili ondje kakav sumnjiv i crn glas da se s njime zbilo ovo i ono, da ga protjeraše iz škole, e tko li tu prede paukove mreže? Tko pakosno ishitruje i sam svoje izmišljotine raznosi? "Kanonik" i nitko nego on! A onda se pobožno otkriva, sklapa ruke hinjeno prevrćući očima: "Oh, hvala budi bogu! Moj Miha je vrijedan i on će biti na diku i ponos čitavoj župi! Ele, on je trgovac da mu ne ima premca preko devet planina i preko devet voda! To potvrđuje sam gavan Medonić!"

Sada stade tješiti sin majku svoju: - Oprostite, majčice, našemu kumordinaru Juriću! Ta znate ionako da mu fali nekoliko dasaka u glavi! Pa neka ćereta što ga volja i dosađuje svojim prigovorima. Znamo ga svi kakav je svat. A "kanonik"? Neka njuši i miriše oko naše kuće. Šta nam može? U laži su kratke noge i gdje ona ruča, tu doista ne večera! A njegovu Mihi dao bog svako dobro i sreću punih ruku! Mi mu lje ne zavidimo!

- Da, da! Pratio sam i ja svaki mig maloga "kanonika" i vidio sam i shvatio kakav crni duh iz njega diše i čemu se omata i vijuga oko našega praga! Lisac li je on. Neka, neka, mnogo, mnogo toga je izmislio, izbljuvao i nasjekao protiv nas, a napose protiv tebe, Ivice, ali šta će on?... Baš mi se danas pohvalio da taj njegov Miha imade o stijenu prikovanu škrinju punu blaga i novaca! Bit će možda i suviše hvalisanja. Pa budi mu! Ali čemu se uvijek miješa u naše poslove, te prede i snuje oko naše kuće? - ushodao se muzikaš Jožica po širokoj seljačkoj sobi, nabitoj tvrdom zemljom koja zaudaraše nekom smjesom kiseline i dima.

Ivica jače natuče klobučić na glavu te izađe iz očinskoga doma i spusti se nizbrdo.

- A kamo ćeš, ti naš dragi? - uhvati mati svoga sina za ruke.

- Valjda ćeš za kumordinarom? No gdje ćeš ga ti stići, on je već daleko odmaknuo! - pridoda otac, muzikaš Jožica.

- Ne, idem pod naš brijeg tamo do pastira u zelenilo? Ah, kako mi je milo i ugodno, da znate, u tom našem brđanskom zelenilu... I tada se svega sjećam; svaki grm, svako stabalce, svaka jaruga i uvalica budi u meni krasne i slatke uspomene!

- Ajde, ajde, dragane naš! Evo upravo iza barda naći ćeš na paši našu Marticu, maloga Matu i Doricu. Oj, dokle nijesu mogli usnuti jučer, kada te ugledaše... A danas ujutro, istom što je zora svanula, oni već krenuše na pašu... A bijaše mraza; ele ih je negdje studen izmučila i izubijala! - zabrine se Ivičina majka ne zaboravivši premiješati tijesto i potreptati nabujali kvas.

- Kakva zima, bog s tobom! Nijesu oni ludi! Pribraše već suvarja pa gdje i po koje drvce te naložiše vatru... Tepčeta, vidio sam rano jutros kako suklja dim da je nadvisio isto ovo naše brdo... Lako njima... No, danas je veliki post, odoše praznih torbica pa će ogladnjeti, ratoborci mali moji!

- Vidiš, vidiš, Jožice... baš mi je sada puklo među očima. Stanider, Ivice moj, i strpi se malo. Peć se već žari da sve puca i sijeva. Metnut ću u nju malo onoga tijesta, umiješana samo mlijekom i maslacem, pa će se začas ispeći i tebi i svakomu njih mala pogačica; alaj će se veseliti, tim pako više što će im Ivica donijeti kolačiće! Hoćeš li, Ivice, počekati? Hoćeš li?

- Kako ne bih, majko? A i ja se radujem pogačici što ćeš je meni umijesiti! Oh, ala će mi biti slatka.

- Oj, dragiću moj! Neće li ona biti preprosta za tebe? Ta u nas nema ni meda ni sladora - kako je svega toga na pregršte tamo u velikoj varoši. Ta vidiš kumordinara, on svemu prigovara, na sve se mrči i psuje da će čovjeku oganj ispaliti obraze od stida...

- Pa deder, stara, i za mene baci šaku toga posnoga tijesta u peć! Nekako sam ti mamuran, a u glavi kano da mi šume i prohode sitni mravci... Tako sam ti nekuda ni kršten ni poganin... Ej, bijaše toga noćas puno!

I marna gospodarica uzvinula ruke, prigrnula žeravku iz ogromne seoske peći, otrgla nekoliko komada tijesta, te naslagala takve buturice, jednu uz drugu, na loparu, pa ih rinula u rasijanu peć... Ona bijaše sada zadubljena u svoj posao, a muzikaš Jožica prikuči nekakvo drvce i širočku te stade tesati luč ravnu i tanku poput hartije papira... Ivica sjedne na hrapavu, dugačku seljačku klupu uz stijenu, te je nekuda daleko, daleko poletio svojim mislima.

I nije dugo potrajalo vrijeme, a mati izvadi niz pogačica jednu za drugom iz peći. Bijahu rumene kano božićnice, a iz njih udaraše ugodna toplota, napunjajući čitavu seljačku sobu onim neisporedivim mirisom što se izvija iz pečena pšeničnoga tijesta.

- Eto, stari, to je tvoje! Pa protjeraj svoju mamuru i te kobne mravce što ti kopaju po glavi! Eto, Ivice, to je tvoj! Gledaj samo kako je rumen: anđeli bi ga okusili. Pazi, pazi - ne tako hrlo da se ne opečeš! Ej, šta ćemo, tvoji prsti nijesu tako kruti kako su naši... A ruke fine i bijele, hm, dakako gospodske! Na našim žuljevima možeš vatru ložiti, pa nećemo oćutjeti! A ova tri za naše drage pastire: taj najveći patri Martici, a ona dva Mati i Dorici! Oj, kako će se radovati ti naši vrapci! Pa kad im ti doneseš! Svaki dan spominju svoga braca Ivicu i za tebe se mole bogu - užurbala se razdragana gospodarica usplamtjelih obraza, te se baš živo razgovorila kako se možda nije već godine i godine. Ta Veliki je petak! Ta uskrsni su blagdani, a svi su evo na okupu oko nje! Oj, bog neka znade, tko će dogodine doživjeti Uskrs.

Ivica se već spustio niz brijeg. On razgovara sa svakom travkom, sa svakim grmom, sa svakom izdubinom, sa svakim puteljkom, štono se vijuga nizbrdo u doline, šumice, pa onda dalje na druga susjedna brda... Sve su to njegovi stari znanci. I sve mu je sada manje, puteljci kraći... A majka gviraše naprije iz brđanske potleušice kroz sitan prozorčić, da bi jedva turio pest kroz njega. Pa kada joj je Ivica uminuo pred vidom, ostavi ona tijesto i vatru i pecivo, te pohrli preko praga, a onda na dvorište, pa se popne čak i na plot, da gleda svoga sinka, da mu mjeri korake.

- Oj, moja stara, kako si mi djetinjasta! Ta nagledat ćeš ga se do mile volje. Evo, malo da ti nije zagorjela velika pogača!... Aj, aj, ženska glavo!

- Muči, muči, Jožice! Šta li ti znaš kakvo je majčino srce... Oh, ta moje ga oči ne vidješe već godinu dana! Pa onda da mi ne bude za svaki trenutak; eda mi uzalud ne umakne! Na, još jedva tri dana, pa bogzna kad ću ga opet vidjeti! Lako tebi, ti napuni torbu, potpali lulu, štap u ruke, pa ajde k njemu u grad! Ali ja, sirota, ja? Pa ipak, eno, sam pripovijedaš, kadnoli te na odlasku sprovede čak nakraj grada, a ti se okrenuo za njim, popostani i sto puta pokroči natrag u grad po deset koračaja, da ga se nagledaš. Pa na, kakav li si mi tvrdonja? Ti sada meni zamjeraš da ga se jedva nagledati mogu!

- Ivica! Ivica! Ivica! Naš bratac, naš bratac! - kliktahu bosonoga djeca, udarivši trkom i vriskom prema njemu kadno ga opaziše. Martica bijaše djevojčica od kojih deset godina, ozbiljna i mučaljiva, upirući svoje velike modre oči u Ivicu. Ona je polako trčala za Matom i Doricom, djecom od pete do sedme godine. Mato i Dorica, pritrčavši do Ivice, jedno ga obujmi okolo nogu, drugo ga uhvati i objesi mu se o ruku... A Martica ih opominje: - Mato! Dorice! Što se uzlepršaste? Što se uzjoguniste? Ta zamrljat ćete Ivicu! Na, netom su rovali i dubli zemlju, gradeći peći i kućice, a sada s ovakvim rukama mažete Ivicu! Zar mislite da njegovo odijelo stoji novčić ili da ga sašiše od hrastova lišća! - i ona ih stidno odrivava od Ivice.

- Neka, neka, Martice! Neće oni ništa zamrljati. Pa ako i budu, sve ti se može očistiti. - I mladić zagrli sestricu Marticu, pa onda ona dva vrapčića štono mu se veru oko nogu i navlače ga sada za kaput, sada za ruke, sad za džepove. - Evo, nosim kolače! Svakome po jedan! - klikne on. A blago na paši, ugledavši toga stranoga, šareno obučena gosta, razbjegava se dalje i ugiblje s puta... Druga pastirska čeljad gleda plaho izdaleka. Od najvećih jedva da neki prepoznavaju i da se sjećaju Ivice, te šapću potiho onim manjim drugovima i mudro pokazuju rukama na Ivicu. Ovi pako utiču palce u usta, hvataju se za klobučiće ili kapice i ne mogu se odlučiti bi li, ne bi li se otkrili pred njim, bi li mu cjelivali ruke, kako to valja župniku, učitelju i ostaloj gospodi. Jedni stoje i nepomično gleđu, a drugi se polako, plaho i stidljivo primiču da ga bolje vide.

Ivica stade dijeliti kolače Martici, Mati i Dorici, na što su se počeli primicati i drugi pastiri, najprije plaho i postidno, a onda sve smjelije... Sada djeca razlomiše svoje kolače i bratski porazdijeliše među pastire... Sam Ivica nešto okusi, a ostalo podijeli... Tu ga osobito zateče djevojčica od kakvih dvanaest godina. Ona je tako sveto i pobožno gledala Ivicu, a jagodice joj se zarumeniše i crne očice jače zasjaše. - Evo, mala, uzmi i ti pogače. A čija si? Vidiš, ne mogu je prepoznati, no sve se nešto domišljam... Čija li si? - Mala se ustezaše, a druga djeca odvratiše da je to "kanonikova" Anica. - Gle, gle! - pogladi je Ivica po obrazima - kako je narasla... A ne znaš li kako se zajedno igrasmo, a? - Šta ne bih znala - otpovrne krepko mala... Tu se Ivica zamisli, zašuti i po nekoliko puta pogleda ispod oka djevojčicu.

Pastiri postadoše sada smjeli i slobodni.

- Aj, kako li ti, Ivice, imaš lijepe čižmice, pa te gege, pa šešir? Je li to odijelo skupo? Zar se sva gospoda tako odijevaju? - počeli filozofi opipavati i navlačiti đaka. - A jesi li i ti već gospodin? - prikriča neki mali, bucmasti svat zaprljanih usta, a zasukanih gaćica iznad koljena.

- Šta tako ludo pitaš, Periša? - ukori ga dječarac bjelokos poput janjeta, gutajući svoj zalogaj pogače... - Da je on već gospodin, ne bi dolazio među nas, nego bi se gizdao i puhao poput druge gospode, a mi bismo mu ljubili ruke i skidali kape. Pa kakav bi on još mogao biti gospodin? Misliš da se gospodinom tako hitro postaje... On će istom tada biti gospodin kad postane župnikom! - dokrajči mali, a ostali udariše u smijeh i čude se što danas ovaj sve ne zna! - Omudrila ga pogača! - dodade neki garavac tiho.

Osvanuo i uskrsni dan! Lijepo, tiho i nešto ohladno jutro, a nebo čisto i vedro kano riblje oko... Čim je osvanula rujna zora i njezino rumenilo poput čarobne mreže razastrlo se po nebesima, već je seljački puk u bjelini i čist hrlio sa svih brda i od svih strana k božjem hramu, gdje će započeti svetkovina uskrsnuća čim se sunce pomoli na istoku... I mali "kanonik" po drevnom običaju već se spušta niz svoj brijeg prvi, a onda iza njega čitava povorka djece, pa posljednja njegova gospodarica, velika, krupna i koščata seljakinja, vazda šutljiva, koja ne bi nikada prva zametnula riječi. Kad je pak odgovarala, to je hrumilo iz njezina grla kao da orahe siplješ: oporo, kruto i kratko... Kazivahu dapače da je svoga maloga "kanonika" potpregačila tako da se on ne bi nikada s njome upustio u bogzna kakvo zanovijetanje... Nazivali je "dugom Katom"; ali seoske žene zaviđahu njezinoj kreposti, da se nije miješala ni u čije poslove, da nije nikada s babama trla lan da joj prođe dan, i da ne bijaše tuđemu loncu nikada zaklopcem... No, u tome bi je obilato zamijenio mali "kanonik"...

Još nije ni spuzao sa svoga brdeljka "kanonik", kad eno iz kućerka muzikaša Jožice izmili gospodin kumordinar te pospan zijeva na sve četiri strane svijeta. Na njemu sjaju velika puceta, kosa mu se lašti, rukavice mu se bijele... Iza kumordinara pomoli se Ivica u svagdanjem odijelu, a onda sam muzikaš Jožica, koji je danas navukao nešto jače iscifranu košulju i gaće, a u usta utaknuo novu novcatu lulu, kojom ga je nadario kumordinar. Načičkana je ona srebrnim pokrovcem, kojemu ures siže upravo do dna lule; dok kamiš rasprostire toliki miris da Jožica svaki čas napne nos uvis, da mu se obrve naježe. Iza muškaraca zavrti se na brežuljku marljiva muzikaševa gospodarica s troje djece oko sebe.

- Ele, što ih ima! Baš pun brijeg i gospode i seljaka! - okrene se "kanonik" dočekavši svoju ženu s družbom. - A našega Mihe baš na sam Uskrs nema kod kuće, bog ga vidio s njegovom vječnom trgovinom. Pravi ćifta!

- A šta ga i treba! Valjada je gdje na boljem poslu - zagrmi "duga Kata" svom bračnom drugu da mu je umah prisjela riječ u grlu... "Kanonik" porene dalje, pa se doskora opet okrene:

- Hh! Upravo će nas stignuti! Evo ih, već spuzaše s brda, pa će nama u pete!

- A ti pojuri! Šta se uvijek okrećeš ko pijetao na gumnu? - malo da ga nije "duga Kata" laktima gurnula pod rebra... "Kanonik" opet šutke pokroči naprijed, ali nježna polovica tisnu ga ukraj i silnim koracima stade mjeriti puteljak pred sobom, a za njom se potisnu i djeca. "Kanonik" se počne sada sve češće ogledavati i polaganije koračati, ta njemu je i stalo do toga da ga stigne družba muzikaša Jožice.

- Oj, sretne svetke, susjede! Ne tako hrlo, bit će nam laglje i ugodnije ako pođemo zajedno! - doviknu kumordinar "kanoniku", a ovaj jedva to dočeka... "Duga Kata" već bješe daleko odmakla, ne ogledavši se ni jednim pogledom natrag gdje li zaostaje njezin drug.

- Sretne svetke i božji blagoslov! Aleluja, aleluja! Hvala i dika ti budi, veliki bože! - odvraća "kanonik" otkrivši ponizno svoju glavu. - Baš je lijepo uskrsno jutro; to se na nebu raduje sam bog i sveci te anđeli njegovi!... Ah, samo da nam Veliki petak nije onako crno osvanuo - sve bi dobro bilo, sve!

Sada se zgrnuše i s drugih brda seljaci i seljakinje koje bi postajale, upirući začuđene oči u kumordinara i đaka Ivicu... - To je on! - šaptahu gurajući laktovima jedna drugu i pokazivajući prstima sad na kumordinara, sad na Ivicu. - O, bože dragi, kako je to lijepo, kako je to lijepo! - uzdiše druga. - Veselja li materi i ocu - pridodaje treća... A muzikaš Jožica čuje i ne čuje, samo nagađa da se o njemu govori te zapaljuje svoju finu lulu sa srebrenim pokrovcem i mirisavim kamišem... A svjetina se poredala jedno za drugim na uskoj stazici, stupajući jedno drugomu na pete; samo djeca svaki čas zastranjuju u rosnatu travu i polijeću naprijed kano krijesnice... A odrasli sad glasnije, sad tiše dovikuju, mudruju i sjećaju se ovoga i onoga: sada lanjskoga Uskrsa i Velikoga petka, kadno je čitav dan lijevala kiša ko iz kabla; sada starci pripovijedaju o Uskrsu prije pedeset godina kad je zapao snijeg preko gležanja... a ljetina ipak tako ponijela da je proteklo mlijeko i med od obilja i božjega blagoslova... i nikada prije ni poslije ne bijaše tako rodne i plodne godine. - Jest, jest... sve je nekada ljepše i bolje negoli danas... Ah, stara zlatna ljeta nikada se više ne vraćaju... A tu bi kumordinar puhnuo u zrak, skinuo svoj svijetli, visoki klobuk, otirući debele kapi znoja, i opet bi puhnuo da pokaže kako su mu ta seljačka nadmudrivanja dosadna, kako je sve to ludo i blesasto... A onda će se najedanput umiješati u razgovor krupnim i oholim povikom...

- Šta to? Šta to? Nekada je lijepo bilo! A danas zlo i naopako! Stara vaša i vazda jedna te ista pjesma! I prije nijeste ništa više znali i danas ništa više ne znate! I nikada nećete više znati! - Seljaci umukoše da slušaju taj proročanski glas... Nikada nijesmo ništa znali... niti danas ništa ne znamo! - ponavljaju oni šapćući poniknutih glava kao ono za svećenikom kad čita sveto evanđelje.

- Pravo govore gospodin kumordinar, pravo! A šta bi mi, ubogi, zalupani seljani, znali, šta bi? - oglasi se jedan otraga iza kumordinara, te se značajno ozre na starca koji klapaše iza njega... - Samo gospodin bog sve zna, hvala mu i dika budi - pa onda za njim gospoda!...

Tako se to raspredalo i umovalo, a žene slušahu i šaptahu, jedne osvrćući se na razgovore "pametnih" muških glava, a druge ne pazeći na njih uzdisahu i ćeretahu o svojim kućnim poslovima... Ova je koku nasadila... pa joj pobjegla sa gnijezda i ostavila jaja... Onoj se pokvarila uskrsna pogača... zaboravila je na sebe, zijevnula kada je pogaču metala u peć, a eto pogača puče upravo po polovici da je strahota... I tako jedna ovo, druga ono...

Došavši na glavni drum što vođaše do crkve i u mjesto, uskomešaše se seljaci, seljakinje, djeca i starci kano nabujali pritoci od svih mjesta... Žene i djeca ugibaju se s ceste u kraj, usavršivajući svoj nared: jedna navlači čizme na vlažne od rose noge; druga si priudešuje bijelu peču i privezač ispod vrata što se crveni poput makova cvijeta; treća reda svoju djecu, brišući im rupcem lišca, oči i uši, a muškarci žagore smiju se, puše i svaki čas gleđu na crkveni toranj: hoće li skoro zatutnjeti i zaromoniti zvona...

I naši susjedi, mali "kanonik" i muzikaš Jožica, sa svojom su družbom prispjeli do kuća što se redahu blizu župne crkve...

- Japa! Japa! - pomoli iz otmjenije seoske krčme Židova Rajhercera sanenu i kuštravu glavu svat Miha.

- A, Miha! Bog budi s tobom! A što mi ga radiš ovdje, pa na sam Uskrs? Kad si dotle mogao prispjeti, božji čovječe, valjalo ti i kući skočiti: da se ne potežeš današnji sveti dan po krčmama! - uspali se mali "kanonik".

- To je on! - mignu muzikaš svome sinu Ivici.

- Bah! - puhnu otresito kumordinar u zrak.

- Na kakve li se dadoste litanije, moj japa? Ajte vi radije ovamo da se okrijepite dobrom čašom šljivovice; ta ćifta Jakob kune se svojim Betlehemom i Jerusolimom da je prava i naravna! Dođite, dođite, bit će vam lakše noge kod ophoda, a grlo će vam samo po sebi oriti "Alejuja!" - nakesi se mamurno Miha.

- Aj jok: na Uskrs, pa da idem prije u židovsku krčmu negoli u crkvu! Ne daj, bože! A šta će istom moja stara kada doznade. Daj se, Miha, požuri, daj, u crkvu, pa ćemo onda svi zajedno u naš dom na posvećenje. Napekla je moja Kata bijelih pogača da je milina. Puna nam je kuća dara božjega, pa zato je Uskrs!

- Ne zanovijetajte, japa! Ajte unutra! Nećete li vi ovamo k meni - onda neću ni ja, bogami, doma!

Uto zazvoniše zvona milo i veličanstveno izvijajući onu nebesku glazbu što potresa najokorjelija ljudska srca, što dobre duše ushićuje da se krile put prijestolja boga velikoga... Ljudi pohrliše u crkvu, a pred svima tiskaju se djeca i djevojčice da osvoje što ljepše mjesto u crkvenom provodu. Mali "kanonik" također se pomiješa među svjetinu i otetura put crkvenih vrata a da sinu nije nazvao niti "zbogom"... Miha motraše mamurnim okom te bijele valove žuboreće svjetine kada li mu zape oko za kumordinara i Ivicu... I ovi gledahu njega, a kada im se susretoše oči, Miha obori lice, srdito pljune pa povuče glavu natrag u židovsku krčmu, zatvorivši nekako otresito okna.

- Na tako veliki svetac, pa u židovskoj krčmi! A on će u njoj ostati i za svete mise i crkvenoga ophoda! Eh, nije zaman pošao tragom gavana Medonića; ali onaj je pobožan, možda ga njegov đavo puti tako da se pretvara pred svijetom. A "kanonikov" sin, utanačivši paklenu pogodbu s onim istim vragom što se krije negdje na dnu podruma gospodara Medonića, valjda je inače ugovorio: neka baš protivno svijet gleda da on prezire i bježi crkvu i sve obrede... dok će gavan Medonić danas oblizati i osliniti sve crkvene svece i oltare! - raskokodakao se muzikaš Jožica pred svojim sinom i gospodinom kumordinarom.

- Kakvih li opet priča i otipanja! Moj Jožica! - mahnu rukom kumordinar. - Mladić je vidio nešto svijeta pa se pofarbao, i on će vazda biti - pol gospodina, pol mužeka! Čitav čovjek nikada!

I crkva se dupkom napunila naroda, tako da su mnogi starci stajali pred crkvenim vratima. I sveti obred je počeo, i već se glas župnikov najprije tiho, a onda sve glasnije razlijegao po crkvi: Aleluja! Aleluja! Aleluja! A narod se bije u grešna prsa i šapće hrlo molitve svoje i uzdiše.

Sada uzdigoše "nebo" pod kojim će stupati svećenik u provodu, noseći sveto tijelo spasitelja svijeta. Već uhvatiše crkvene barjake, sagibljući ih na crkvenim vratima, a i mali "kanonik" i dugački muzikaš Jožica nose crkvene zastave...

Kad je provod iz crkve krenuo, tu istom nastade prava galama: djevojke stadoše se turkati i gurati laktima, koji par da stupa do "neba"... Takav je običaj, jer da je najpobožniji, najbolji i najljepši onaj par djevojaka koji u uskrsnom provodu stupa do "neba"... Župnik, držeći u rukama otajstvo sa svetim tijelom Isusovim, pogleda strogo djevojke što se turkaju i guraju, a i crkveni šekutor umiješao se među njih, pa doskora prestade borba oko "neba", nastade red, zapjeva učitelj, pa za njim ženski svijet... i provod krene...

Nije dugo potrajalo, a iz židovske krčme izađe Miha... Sve se iz provoda okretaše prema njemu... Njegovo osobito odijelo: mali kaputić, hlače, prsluk, sve to sa stotinu gajtana i okruglih puceta poput šipkovih koštica, pa malen, pusten šeširić... Da, na istoga kumordinara ne svraćahu tako oči... Ovo je odijelo "prostome puku" puno više vrijedilo negoli ono blještavo kumordinara Žorža. - Ah, to je pravo "madžarsko" odijelo - šaptaše neki dugonja zasukanih brkova s prslukom od crvena darovca koji se sav prelijevao od nebrojenih olovnih puceta - poznam ja to odijelo; sva madžarska gospoda nose takvo... Vidio sam sve to baš one godine kad sam postao "carskim kaprolom" tamo u Kaniži... A skupo je, mila majko, da bi prije kupio tri sela nego takvo odijelo...

- E, jest: on trguje i opći s madžarskim Ciganima, konjskim trgovcima - pa eto ga, kako li se iscifrao! - doda zlobno drugi seoski gizdelin.

Mali "kanonik", znojeći se pod crkvenim barjakom, tako reći poluglasno je šaptao svoju krunicu, ozirući se sad na župnika - da li će on vidjeti njegova Mihu - sad na svoga sina tako da je po dva puta došao do sredine Očenaša te izgovorivši: "kako na nebu, tako i na zemlji", pogledavši bojažljivo na koji će se kraj provoda pridružiti Miho, pa je tako zaboravio gdje je prestao u Očenašu, i on opet udri iz početka: "Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje..."

Miha u "mađarskom" odijelu popostane malo, držeći na lijevom uhu malen, okrugli klobučić kao da razmišlja kamo li će pristati... Sada ugleda kumordinara u redu s Ivicom, a iza njih gavana Medonića kako je pokorno sagnuo glavu bijući se ljuto u prsa da sve tutnji... I Miha stane u red do gospodara Medonića tako da tri iđahu zajedno... I to je već poremetilo stari običaj da samo dvojica smiju u redu stupati! Kumordinar koji je prvi oćutio taj neskad, obrnu se nekoliko puta, mjereći prezirno Mihu i mrmljajući kroz zube da je jedva sam sebe razumio: - Eto pociganjena seljaka! Eto pociganjena seljaka! Nasukao tih gajtana i tih sitnih zrnatih puceta po sebi poput ciganskog kneza... - I onda zaboravivši gospodin kumordinar na svoju "vruću" molitvu, te prekrstivši se na latinsku kao župnik šakom i palcem, pogrebe se desnicom po glavi i šiji, a nebrojeno prstenje zasvjetluca na suncu jače nego crkveni križ i drugi sjajni predmeti štono ih nošahu u provodu, a ljevicom u bijeloj rukavici izvadi namirisanu maramu da otare čelo i lice. Ali uzaludno! On je ipak oćutio da je pobijeđen; on je jasno vidio da se "surovom mužačkom ukusu" daleko više sviđa "madžarsko" Mihino odijelo negoli ono fino blještavo gospodina kumordinara... I gospodin Žorž uskipi od zlobe prema tome Ciganinu i plane gnjevom na lude seljake koji ne mogu razabrati svijeću od roga... Pa čestiti i uvrijeđeni kumordinar prestade se moliti bogu i za čitava provoda kano i poslije svete mise ne mišljaše on više na boga i na današnji veliki svetac... On se izgrizaše i najradije bi bio umah ostavio te glupe seljake i vratio se u grad k "ilustrišimušu"...

Dok je trajala ta duševna borba našega kumordinara, gavan Medonić po nekoliko puta bi stisnuo Mihinu desnicu i tiho šanuo: - Pa kako je, sokole? otkuda sada? Kako naši poslovi tamo?...

Provod slave uskrsnuća primicaše se koncu. Svjetina se sabrala u crkvi koja bijaše dupkom puna tako da je mnogo ljudi stajalo pred vratima crkve i sakristije...

Kod velikoga žrtvenika gdje je misnik pjevao misu redahu se na lijevom krilu djevojke, iza njih snaše, a onda istom žene starijih godina; na desnom pako krilu klečao je i stajao muškarački svijet. U klecalima "za gospodu" desilo se nešto seoske inteligencije, a među njom u prvoj klupi kumordinar Žorž, a uz njega đak Ivica... Muzikaš Jožica klecaše ponizno pred ovim klecalima, ističući svoju novu lulu, ali se moljaše vrlo skromno i pobožno udarajući se svaki čas u prsa. Nedaleko od njih stajaše Miha, a u njegovo "madžarsko" odijelo gvirahu i muškarci i žene, te je danas uvidio srditi i zlovoljni kumordinar da sva njegova izlizana i namazana velegradska gizda valja da preda prvenstvo tome "konjskom trgovčiću", bolje "ciganskom konjokradici", kako ga poslije nazivaše od jeda i zlobe savladani kumordinar.

I misa je minula, a svijet se hrpimice turka od žrtvenika do žrtvenika, bije se u prsa, te onaj daruje novčić, onaj opet cjeliva žrtvenik, a šekutor, komu neka himba i lukavština sijeva iz žacavih očiju, nabire lične mišice svaki put kada ugleda da tkogod cjeliva žrtvenik a ne podaje grošića za blagoslovljene svijeće, tamjan i druge crkvene potrebe. Prije dvije-tri godine ode pod ledinu stari, drhtavi šekutor, a izmijenio se i župnik. Novi šekutor, novi župnik, pa i nove crkvene pravice. Kao kobac svoje žrtve mjeri taj novi šekutor nedjeljama i svecima muškarce i žene kako obilaze žrtvenike, moleći, uzdišući i cjelivajući ih. On zna i pamti svaku kršćansku dušu koja je tek cjelovima dokazala svoju pobožnost i čistu dušu. - Lažu i pretvaraju se! - šapće on župniku. Farizejci, Farizejci! - odvraća duhovni pastir vjernome crkvenom štakoru... - Ali Medonić i njegova svojta, oni samo siplju da se sveci na oltarima smiju! - izvodi šekutor iz svoje pameti... - Mara Tragićeva vazda deseticu, stari Jura Purić svoj groš, kad god se primakne k žrtveniku svetoga Jurja... Gazdarica Dora Prlić prinosi na žrtvenik svetoga Antuna Paduanskoga poslije Božića po koji bunčić, lopaticu; a kada bolje obrodi žir, i čitavu butinu. U jeseni opet povjesmo bijelo i čisto, kano da si obrijao uskrsno janje... A sve te dobre kršćanske duše nikada ne oblizuju žrtvenike i ne plaze oko njih. A naš konjski trgovac Miha, kad god se vrati s trgovine i sajmova, on će uvijek udariti na žrtvenik sa srebrnom forintom, pa se onda drži tako ravno i otmjeno kano da je pio bratimstvo sa svecima na oltaru... I gospodin kumordinar polaže na žrtvenik po dvije-tri srebrene desetice kada dođe ovamo k svome rodu... Hajdede, nije baš pravo gospodski, ali i staklo se žari na suncu poput zlata i srebra - obriše se rukavom šekutor, izvijestivši župnika o crkvenim stvarima.

Puk se sakupio pred crkvenim vratima, pa mladići hoće da su mudri, te oni pretresuj ovome čizme što ih je još kupio lani na martinskom vašaru, pa su još ljetos nove kano da si ih sada izvadio iz škrinje; prigovaraj i smij se djevojci Magdi Lilićevoj, što je ponijela do pet pisanica u crkvu, te zaboravivši se držala ih božićnicama i one se satrše i prosuše po odijelu - a Magda bjež nevidom i netragom iz crkve, dok se još ni misa nije svršila... Komu li ih je namijenila, pa baš pet na jednoga! No toga je htjela ljudski svezati i potpregačiti! - hohotaše neki poluvojnik koga nakon godine dana službovanja otpustiše, opazivši u njega neke tjelesne mane kojih se prigodom pregledbe nije opazilo. On je nahero nosio vojničku kapu i sačuvao od vojništva bluzicu zakrpanih lakata, koju je valjda kupio u kakva gradskog staretinara da se tako pogizda pred svojima u selu. - Ej, zašto pet na jednoga? Možda je svaka bila namijenjena posebnome? A možda baš i za tebe ona koja je najprije pukla u njedrima Magdinima? Ta bolje je sa pet pisanica poći u lov za petoricom, nego sa pet njih na jednoga! - ispravi mudro onoga jednogodišnjega kržljavoga vojnika neki vrlo stari seljački mladić komu se obrazi laštijahu od samoga brijanja kano ocu gvardijanu, a kraj uha počela mu već udarati sjedina, dok mu se žućkastobjelahna kosa stala rijediti na vrhuncu glave poput vinograda na koji je navalila filoksera... Taj stari seoski mladić i dosta neugodan kicoš koji bi najradije dosađivao seljačkim snašama svojim udvaranjem običavaše ovako ispravljati svakoga predgovornika, očekujući od slušalaca grohotan smijeh na svoje ispravke. Ali se često događalo da je on sam otpočeo i sam završio veliki smijeh na svoje šale... Kada bi se tako zbilo, povukao bi se i odšuljao netragom, razbijajući svoju pamet: otkuda li taj neuspjeh... Tako bijaše i ovaj put...

Sada se raštrkaše mladići među djevojke, a starci i vremešne žene mrmljahu kako je sve to nekada bilo drugačije i ljepše, te se primiču k rakijašu, koji je razastro svoju žestoku robu s nešto bijela krušca na omalenu stoliću, natačući svim mušterijama u jednu bogovetnu čašicu, tako da je čitavoj hrpi čekalaca valjalo zijevati ili proždirati navalu vode na usta dokle se oni prednjaci izredaju...

Miha se stvori uz Medonićevu Justu... Otkada se "kanonikov" Miha po konjskim sajmovima opernatio i otkako ga je stao njezin otac u zvijezde kovati, otada se i Justina oholost promijeni prema "kanonikovu" garavcu... A postajalo od nekoga vremena i teško i bolno djevojci, ne možda s razmišljanja i uzdisanja za garavim Mihom, nego je ona bistrim okom gledala u dvolične obraze duha vremena i razumjela njegovu tupu britvu kojom reže i dijeli sudbinu budućnosti djevojaka... Ona je već počela sumnjati u svetost svoga nadutoga gesla: da mladići ljepote varaju, a bogatstvo žene, pa bilo ono razroko i gluho - jer se djevojke sirote udavahu za momke bogate i siromahe, sada u jednom te istom selu, sada u treće, peto, deveto selo... a Justa Medonića gavana zlovoljno, zlobno i jedovito mrmljala bi i brundala okolo ognjišta poput ostarjele i oboljele mačke, kriveći tiho i nevidom sad svoje roditelje, sad svoju rodbinu i tete, sad opet isto bogatstvo, jer bi ona tako čekajući od godine do godine mogla još ostati u kući da "zalijeva prašne štuce novim octom"...

No kada je Miha zavrnuo na svoju ruku i stao samostalno trgovati i putovati svijetom, odijelivši se s dobra i s lijepa od gavana Medonića, i kada je proključalo selima da je u Mihe vražja glavica i da mu ne ima premca među svim konjskim trgovcima, i da je, tako reći još dječak, spremio pune torbe novca: okruže duh staroga maloga "kanonika" najružičastije nade, i on stade svojim finim majstorskim njuhom zabadati u tvrdo tlo gavanovih obiteljskih tajna! Pa prisnuj danas ovo, sutra se pripni na ono, prekosutra skoči tiho i nevidljivo dalje - samo neumorno, oprezno i pametno - i "kanonik" je pripravio put svome sinu do ohologa i taštoga srca bogatunove Juste. Bar se tako činilo "kanoniku", te bi se on jednom zgodom, kad se Miha vratio zajedno s Medonićem iz dalekih sajmova, prikučio iza leđa svome sinu potaptao ga i veselo zakukuriknuo: - Miha, pasja capa, bit će, bit će! A ti si mudra trgovačko ciganska glava, pa na juriš! Justa ti je sklona već tako da se zarumeni i uzbuni kano da je pala iz sna u koprivlje kad ja tebe spomenem... A onda je navini tiho i mirno: moj Miha raste kano bor u gori, a svaki dan sve više kupi i prigrće ono čemu se i sveci osmjehuju s oltara... Ej da: pa šta će to sve njemu kad mu nešto treba što se privije uz dušu i srce, kao zeleni bršljan uz stablo... A bi li ti, Justo, htjela biti mojom snašicom, ej, bi li? Moja lijepa i draga, bogato rođena, šta?... Otkrij se meni, a ja mukac kano mramor kamen! - A djevojka se nasmiješi, bože moj, udari me po leđima: - Oh "kanoniče", ne dao bog zla, alaj ste zao čovjek! - Reci ti, mala, da bi, pa je stvar u redu. - A ona ti sažme ramenima, podigne obrve, vrisne: - Bi! Bi! Bi! - i uteče na vrata. A sada, Miho, vidiš, na čemu si!... Nije ona, bog i duša, sa gorice vila - pa i tvoja mati ne bijaše ruža iz paradiza: pa mi lijepo i bogu na slavu složno živimo!... Ali Justa je jedinica - pa što je gavanovo, to je i njezino - a što je njezino, to će biti i tvoje!...

Miha se stvori uz Medonićevu Justu. Ona smeteno pogleda naokolo, kano da pita što će li njezine drugarice. A onda rekao bi da je neznatno porumenjela...

- Justo! Dobar dan - sretan Uskrs! - uhvati mladić djevojku za ruku. - A pisanica?

- Pa ja je imam i za te! I te kakva je! - osmjeli se Justa te izvadi iz svilene marame pisanicu, našaranu cvijećem i nekakim napisom... - Nije li krasna? - oholo će Justa. - Nađi djevojku u koje je ljepša, pa ja joj puštam svoje prvenstvo.

- O, znam ja da moja Justa misli na me - ali i ja mislim na nju u dalekome svijetu - šaptaše mladić ogledavajući pisanicu što je držaše ljevicom, a desnicom izvlačeći polagano zamotak iz njedara... - A to je tebi, mila moja, uzdarje!.. - I zasinu đerdan od bisera... Djevojke se pogledaše značajno, poturkivajući nijemo jedna drugu...

Justa stade previjati i premotavati đerdan, a on ljeskaše i bljeskaše se o suncu. Ona je to samo stoga radila neka se vidi i zna kakvim ju je obdario darom onaj za koga se zavidno pogovara da je njezin zaručnik... A Miha je naherio svoj klobučić, stupajući ponosno uz djevojku i šapćući joj potiho: - Gledaj, sada sam opet cio čovjek; sada mi ništa ne manjka pod tim božjim nebom! Kada sam pak u svijetu - ej, tko da iskaže kako mi je... - Djevojka kano da i ne pazi na njegovo šaptanje, nego još uvijek ogledava darovani đerdan...

Mali "kanonik", koji se motao u vrtlogu muškaraca i vodio glavnu riječ, opazivši svoga Mihu s Justom, hrlo se odsuka iz svoga kola te pripuza iza leđa mladenaca...

- Ele, kako li mi se brzo nađe golub i golubica! Pa jeste li jedno drugo obdarili pisanicama da se zna i vidi kako vaši domjenci nijesu puko ćeretanje i mladenačko zanovijetanje! Da bog blagoslovi takav krasni par kakva nema u devet naših seoskih župa!... Pa valjalo bi i vaše vjenčanje uskoriti... Čemu da se cijepaju i da su odijeljena dva složna i zaljubljena srca!

Prikučila se i "duga Kata", ali ona se ni ciglom riječi ne tače mladenaca, samo je nešto nerazumljivo zahrumila kad je njezin drug dovršio "o skorom vjenčanju". - Kopa tebi po glavi djevojačko bogatstvo, a ne zaljubljena srca - progunđala je po svojoj prilici "duga Kata"...

- Hm, tako je! Sve se danas već događa na svijetu! - okrene muzikaš Jožica u ustima kamiš svoje nove lule. - Jeste li vidjeli kako se obdariše Medonićeva Justa - i Miha? Eh, pada sjekira u med našem susjedu "kanoniku", pa što ćemo? Nekomu ništa a nekomu ovo, nekomu ono a gdjekomu sve!... Justa jedinica je u gavana pa će zajedno imati i Miha i Medonić vraga na dnu gavanova podruma!...

- A zašto ti to natucaš, moj Jožice? Valjda ne želiš postati gavanovim zetom? Pa zar misliš da će se svijet okrenuti zato ako se ta "ciganska konjokradica" oženi Medonićevom dundom! Ona mu je i par, bogami. Njemu udara još mlijeko na usta, a ona bi mu lako bila dojiljom! - govoraše s pritajenom zlobom kumordinar, a usta mu podrhtavahu...

- Dakako, djevojka je starija od Mihe, a nije, bog i duša, jučer procvali ljiljan, pače, već joj se i sljepoočice mreškaju... No, u našem kraju nijesmo ni vični nekakvim ženskim ljepotama... Eh, kolikim sam zadudao u svoj stari bajs posljednju djevojačku notu koje bijahu i kriva nosa i krezube i škiljave i šepave i glava poput bundeve misirače: pa je ipak u životu sve u redu. A gdje se donijela škrinja i po koja škuda: gladi bradu, pjevaj svaki dan: "Narodi nam se kralj nebeski"... Justa pak neće donijeti samo škrinju i po koju škudu nego čitav ambar novaca... Tu će se drugačije pjevati, moj rode. Novac je ipak novac! Najveći, najjači i najsavršeniji gospodin na svijetu! Tko će tada doći haka našemu malomu "kanoniku"? Vidjet ćeš ti njega; neće on ponizno i smjerno okolo tebe kao sad, nego će dignuti nos poput katane i mjeriti sva naša brda kao da im je on gospodar!... Ah, da je moj Ivica ostao u kući, možda bih i njega ja tako oženio! Možda bi i on već danas bio čovjek i gazda poput Mihe! Kako i ne bi, ta on bijaše uvijek bolji i pametniji: hvalila ga gospoda i seljaci, popi i učitelji - - a te škole - duge su, duge, da bog prosti, kano cesta u Rim!...

- Čuj muzikaša kako napija! A šta ti znaš što će još biti Ivica? Doma u vašem prnjavoru ili bi s tobom udarao u bajs po muškim svadbama ili bi gnoj nametao ili bi ovakav konjokradica bio kao i taj Miha! - - A šta će mu novac što ga ne zna ni sam uživati, niti ga drugome dati da ga uživa? Ne znaš li ti, moj prosti muzikašu, da te metnu s vrećom punom zlata u pustaru gdje nikoga i ništa nema, da bi na svojoj vreći otegnuo papke!... A Ivica, on će biti rujatuš... Znaš li pak ti, jadni moj muzikašu, kakva je to zvijer rujatuš?... Onda pitaj našega ilustrišimuša, koji su bili "promuškomuš"... A zašto ne bi i naš Ivica danas sutra postao "promuškomuš"? Hm?... Onda ćemo i ja... i ti biti njegove sluge, a takve pofarbance kakav je taj ciganski trgovac Miha i gavan Medonić dat će on devetati na derešnoj klupi da će se zemlja tresti pod njima! Onda će oni znati što je pravo gospodstvo...

- Eh, ajde, ajde! Da bog dao tako... Ali dugo, dugo traje sve to - grebe se iza uha muzikaš, podsmješkujući se sam u sebi...

"Duga Kata" jurila je doma od svete mise sa svojom djecom kano da je nose vile, ne pitajući ni za Mihu, ni za svoga bračnoga druga, maloga "kanonika", ni za buduću snašu Justu.

Miho i Justa iđahu podalje naprijed, a iza njih "kanonik", gavan Medonić i njegova obla Margarita, koja se danas nagizdala i nacifrala da joj se sve divljaše, a mnogo mladenačko oko sijevnulo je požudnije za njom negoli za njezinom kćeri Justom...

Margarita bijaše danas nekuda smrknuta i onemogla, pa je rijetko, kratko i trpko odgovarala budi "kanoniku", budi svome suprugu Medoniću.

Iza svih njih micao se lagano jak i lijep momak, Medonićev sluga Stipe. On je očito zamicao polaganije, samo da ne stigne otmjenu družbu što je stupala pred njim...

Margarita bi si otrla svilenom krasnom maramom sad lijevi, sad desni obraz, pa bi hitrim pogledom poput munje šinula natrag na momka Stipu, a tada bi joj preletjela obrazima neka zagonetna rumen, pretvarajući se umah počevši od očiju u bljedilo... Nije se moglo razabrati je li to iznenađenje ili kakva grešna tajna ili gnjev...

Najednom stade Margarita i prikriča svome suprugu...

- Nikola! Ne vidiš li našeg gizdelina Stipu kako se njiše otraga, kao da je on gospodar, a mi njegove sluge! Ne bi li mu doviknuo da se požuri kući - ta sve je samotno i pusto ostalo... Zar će on baš uvijek jednako s nama k zdjeli i od zdjele, k misi i od mise?... Ta jake i tvrde su mišice u njegovim nogama kao u konja, može on malo brže poskočiti!

- Pusti ga u miru, moja Margarito! Danas je Uskrs, pa neka i on znade da je velik svetak! Hoće li on prije nas ili kasnije nas otići doma, kuće nam neće spasiti ako propada, niti će propasti ako dosada nije navalilo kakvo zlo...

- Ti si vazda takav! Naklapalo i popuštalo! - okrenu se žestoko Margarita, maknuvši se na stranu da ustupi prostora "kanoniku" koji je iza nje koračao, te tako svi oni krenuše naprijed, a Margarita, zažmirivši nekom đavolskom lukavštinom na jedno oko, vrisnu tobože ljutito: - A šta ti, Stipe, tako gegaš i njišeš se, kao da stupaš po orasima!? Najmlađi je i najjači, a on badrlja za nama kao da mu zabiše u svaku živu petu po čavao!...

- Gle, gle, gazdarice, kako se ukopistila i uskričala na me - mrmljaše momak primičući se Margariti te je žarkim okom promjeri od glave do pete... - Ja baš hoću danas koračati za tobom. Oh, kako je lijepa! Nijedna djevojka, nijedna snaša nije joj premica - šaptaše tiho momak, obzirući se hrlo lijevo i desno da tko ne čuje...

Margarita dugo gledaše zamamljivo i prkosno, obijesno i susprežući se u mladićeva leđa, prsa i čitav stas. - A onda mu zaviri duboko u oči i prasne tihim jecavim smijehom... Miči se naprijed, vučino! - ozre se u tren na sve strane poput munje i u taj čas uštinu mladića tako ljuto da se lecnuo, promrmljao nešto i zbilja hitro pokročio pred njom.

- Htjela sam mu reći... ali baš sada neću; poslije ili sutra, kad bude zgode.

- U dobri čas, kad god ushtiješ - progunđa mladić, ozrijevši se požudnim okom na njezine oble lakte i bujne grudi da joj umah pokaže kako nije prečuo njezinih tihanih riječi...

- Miči se da te ne vidim! - dovrši ona zažagrivši slatkim očima na nj.

- Slušam, slušam najponiznije, gospodarice moja! - i još se jednom značajno ogleda na nju Stipe...

Kad prispješe Justa i Miha na raskrižje gdje jedan put vodi k domu gavana Medonića, a drugi preko malene šumice pa onda dalje u brdine maloga "kanonika" i muzikaša Jožice, stadoše kraj puta ugnuvši se onima što prilažahu iza njih, te Miha uhvati djevojku za obje ruke da mu što kasnije umakne. Mali "kanonik" lijepo i tiho prođe kraj njih nazvavši Medoniću božji blagoslov za današnji veliki blagdan i zamrmljavši samome sebi: - Neka, neka djeca nesmetana razgovaraju i šapću, tko da ih priječi? Ej, kako bogata djevojka navija očima - no - stvar je svakako u najljepšem redu! Neka im, neka! Moja će se osnova ispuniti na vlas: pa će tada Miha biti druga ljudina negoli je taj nalizani i ludi kumordinar ili taj blesasti študent Ivica!?... - Ni Medonić ne dirnu u razgovor mladenaca, već prođe mimo njih svojim putem. Daleko bijaše još gospodarica Margarita, a pred njom hrlim korakom odmicaše sluga Stipe. Ovaj se smrknut omakne mimo mladenaca i malo da se nije trknuo o djevojku.

- O, konjski trgovče, kako li su Cigani po tom širokom svijetu! - prikriča porugljivo i zlobno Mihi.

- Traže tebe, jer ćeš biti dobra roba za njih! - otkresa Miha. Stipa ode dalje, a da ni odvratio nije.

- A šta ste mi se tu zaglibili jedno u drugo? Justo, Justo! Ne znaš li da nas i danas izgleda posao u kući, pa i bio blagdan! Deder, deder poskoči e se ne omuhavaj oko mladića kano mačka oko vrele kaše; opeći ćeš se, velim ti! Oh, nijesmo mi djevojke u svoje doba takve bile, ne! Pa smo se zato onda i sve udale. A danas, prosti bože, ima starih parta više nego snaša! - i Margarita pođe dalje.

- Ele, kakva li je, kano da je nazlobna - šapne Miha.

- Maćeha je, a to je dosta! - pogleda za njom Justa.

Miha je hitro htio djevojku privinuti k sebi...

- Pusti me, pusti! - dahnu ona, otme mu se i pobjegne put kuće.

- Justo, dušo, zbogom!

- Zbogom, Miha moj! - ozre se djevojka.

Dugo, dugo gledaše mladić za Justom, dokle nije zamakla za brdo...

Uskrsni je ponedjeljak. Dan nije tako svečan kano Uskrs. - Svete mise nije tako divno i glasno otpjevao župnik kako jučer - prigovarahu starice i starci, spremajući svoje krunice u džepove. Ali krčme oko crkve puno su veselije i živahnije nego jučer. Tu se cmari i puši pečenje: danas će puk pohrliti u te blagovaonice, ta ovdje je njegova poezija! Tu on razgaljuje svoju dušu i srce.

U Židova Rajhercera, umah čim je svršila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na čelu im Jožica sa svojim bajsom. Svijet hrli ovamo, a debela i lijepa potomkinja Suzana i Dalila mota se i plete među kršćanskim dušama dovikujući: - Hajd kumeka i kumica hajd! Pri nas najbolja vina i najjeftinija, a svako "fela" pečenka! I muzikaši da im ne ima para nigdje drugdje!

No, dobra su vremena, pa se hitro napuniše sve krčme... U krojača Trepetljike mladi krojačić Eduard razvlači užasnu "harmoniku" da mu niz obraze curkom curi znoj, a uz njega prilaže dugi Štajerac preko Sutle u pištalicu, dok zamrljan, bosonog dječarac udara u nekakav brenčeći stroj, da će te iz kože istjerati milinom toga glazbala, koje imade valjda značiti talambas... Tu se kupi stariji, mirniji svijet. Pije lagano, ali omašno. Svi ti gosti imadu dobar nos, pa ne mare za židovsku muziku ni njegovu jeftinoću. - O, poznam ja svoje goste - šapće im zlobno gospa Trepetljika, donoseći pune vrčeve - a poznadu i oni mene i moju kapljicu... Kod krštena i stare korenike krčmara Trepetljike vino je nekršteno - a kod nekrštena krčmara Rajhercera okršteno je vino svim vodama što cure iz neba i izviru iz zemlje. Iz mlake i iz studenca grabi Židov, krsteći vino za lude kršćane s onom ljubavi s kakvom mržnjom mrzi i prezire kršćanske duše... Ali što ćemo? preokrenuo se svijet: pa mi volimo Antikrsta i njegov krivi oltar nego pravu našu vjeru!... - A Eduard sve jače i jače rasteže "harmoniku", dupkajući nogama i osmješkujući se blaženo na taj stroj komu svaki drugi pisak cvili užasnim glasom kano da si grešnu dušu bacio na dno paklenih muka... Nije šala... Sve što se na tom glazbalu sjalo sada je oderano, izlizano i potrgano; založio ga u krojača Trepetljike prije desetak godina neki poderani, putujući muzikaš komu se nikada kasnije nije više prohtjelo da otkupi taj svoj jedini imetak.

I mali "kanonik" bijaše vazda vjerna mušterija krojača Trepetljike te ne bijaše nedjelje ili drugoga svetka a da se on ne bi svratio u tu krčmu. A danas, na uskrsni ponedjeljak, trkajući gospoja Trepetljika među svojim gostima i amo i tamo, uhvati kroz prozor na oko maloga "kanonika" i njegova sina Mihu u "madžarskom" odijelu.

- Šta je, bog si ga znao, stao tamo mali "kanonik"? Valjada se danas neće iznevjeriti meni i mome starome cimeru?... Na, na! Gle vraga! Idu oni u Kanu galilejsku! Kako to? - stade kričati Trepetljika, a nos kano da joj se uzdigao uvis... Pa vidiš ih - mladi vuče "dugu Katu" za rukave a ona se ne da! Baš nije nje bilo kod mene možda ni tri puta, ali ona se ipak ne da u Jerusolim... A, podala se - odvukli je! Vidiš, vidiš...

- Šta bi se, mamo, toliko čudila tome? Ta Mihu, otkako se pofarbao i postao trgovcem i ciganskim drugom, vazda vidiš u Žida Rajhercera! I na Veliku subotu uvečer došao je iz svijeta onamo te prenoćio u Rajhercera... A ćifta veli da je to jedini kršćanin koji je namazan još židovskom masti i koji trguje poput Cigana, a gospodari poput Židova. Pa onda u ćifte je prva seoska muzika pod ravnanjem bajsa Jožičina i tamo se svraćaju gospoda, a i naš župnik.

Dok se ovako naklapalo u krojača i krčmara Trepetljike, strugao je muzikaš Jožica veselo po svom bajsu, a dva mu pomagača na guslama, od kojih je jedan bio ćorav na lijevom oku, a hrom na lijevoj nozi, cilikahu u sitne strune da su gostima podskakivale noge čim bi stupili u krčmu.

Miha držaše još uvijek svoju majku "dugu Katu" za rukav, vukući je k Židovu. Mali "kanonik" stupaše naprijed, poskakujući na sitan cilik gusala i krupno dudanje Jožičina bajsa. Gavan Medonić ulazio je polagano i bojažljivo, ogledavajući se na sve strane, dok mu je kći Justa stupala tašto i oholo i kano da joj lebdijaše na usnama ponosan poklik:

- Gledajte me uz moga Mihu u "madžarskom" odijelu.

I Rajhercer, patuljast stvor do smiješnosti, a debeo tako da je jedva miguljio iza Mihe, i njegova Rahel, inače gospođa Leontina, navališe oko Mihe, pa ga je mali Rajhercer neprestano treptao po butovima, a gospođa Leontina po ramenima, pjevajući oboje u jedan glas: - To naša čovjek, to naš ljudi! Samo tamo, samo tamo gdje za gospodu soba! - Pa tako nadošli gosti posjedaše oko stola prostrta nekakom modrom tkaninom po kojoj se križahu velike što svježije, što bljeđe crljene mrlje od vina, a škulja bijaše možda još više negoli mrlja. Po stijenama u toj sobi bilo je začudo nekoliko kršćanskih svetaca, pače i jedan evenđelista, koji propisuje za grešno ljudsko tijelo najbolji lijek: vino... A još na veće čudo u kutu među ovakvim slikama desilo se veliko mjedeno i pomnjivo osvjetlano propelo!

Kumordinar, đak Ivica, seoski učitelj i nekakav natučeni pisarčić sitnih, žutkastih zalistaka te vrlo malena stasa, preklapahu pred Rajhercerovom krčmom o životu na selu, o velikim blagdanima, o seljačkim snašama; a u posljednjem pitanju okretaše se mali pisarčić sad na lijevoj, sad na desnoj nozi, dokazujući kako ne bi nitko mislio tko nije iskusio poput njega kako su lukave i prepredene seoske snaše. - U ovim krajevima - reče on - nema lijepih žena, ali su pikantne... A tko gleda Margaritu gavana Medonića, doista će mu uzavreti krv, pa da je najfinijeg gospodskog ukusa...

- Ali Justa? - zijevnu teško kumordinar, komu se sviđalo razglabanje pisarčićevo.

- Eh, Justa... stara parta... pastorkinja Margaritina... Šta ćemo kad ne ključa i njezinim žilama krv Margaritina...

- Pa ona će ipak poći za "kanonikova" Mihu - spomenu učitelj.

- To još može biti na vrbi svirala. Bude li pak od tog brašna pogače: Justu udaju novci njezina bogata oca, a Miha, taj konjski trgovčić i zgrtalo novaca - jer za drugo on i ne umije živjeti - hoće da natkrili gavana i da danas-sutra pod jedan klobuk strpa i gavanovo i svoje blago...

- Ajdemo dakle u "hotel" Rajhercerov! - klikne kumordinar, kad se ispraznio sav prostor pred crkvom i pred kućama oko crkve i kad se svjetina razišla k svojim domovima ili se porazdijelila po seoskim krčmama.

I đak Ivica, učitelj, pisarčić, a na čelu im kumordinar uniđu u židovsku krčmu.

Mali "kanonik", Miha, Justa, gavan Medonić, koji već i srkahu i zalagahu iz punih zdjela štono se pušiše pred njima - digoše gotovo zajednički oči na pridošlice, zatim se pogledaše, a mali "kanonik" kano da je nešto promrmljao obrativši se k Mihi... Drugi svijet ili je pijuckao, složivši se dva po dva ili po tri u društvo, ili je istom naručivao jelo i pilo, ili je ispražnjavao pune zdjele te se već rumenih lica ogledavao za prostorom: hoće li biti gdje poskočiti i okrenuti se na sitni cilik gusala i dostojanstveno dudanje Jožičina bajsa, koji je danas nekako osobito grmio i hrustio se... I težak i ljut i kiseo zrak već je zaokupio krčmarske sobe, pa su počeli i prozore otvarati... Na drugim krajevima stala se razlijegati vika, cika i smijeh, a čaše zvečati... Muzikaši udarahu u strune fino, oprezno i marljivo da ih sve znoj pošikavaše, izgledajući s mukom da se okrenu i poskoče noge, da zatopti krčma od buke, vike, šuma i pijanoga plesa! A onda već ne treba tako paziti na lučac i strune...

Jožica, nagnuvši glavu na svoj bajs, pobožno pogleda pridošlice, prateći budnim okom gospodina kumordinara i svoga Ivicu: kojemu će se stolu pristraniti? Hoće li možda prisjesti do Medonićevih i "kanonikovih"? Ali oni nađoše mjesto u uglu sobe te posjedavši oko stola, kumordinar umah otvori dva prozora da se taj strašni zrak malo provjetri, na što primijeti pisarčić, obujmivši objema rukama svoju šiju i glavu, da bi lijepo molio neka je samo jedan prozor otvoren jer će ga uništiti propuh.

I Rajhercer i njegova bračna družica zavrtješe se oko stola novih gostiju, te videći pisarčića i nalizana gospodina kumordinara, zaštrencaše nosioci velike kulture nijemštinom, jer to je jezik za "našu gospodu"... Kumordinar, dakako, puhnuvši visoko na tu počast te izmjerivši i Medonićeve i "kanonikove", a napose Mihino cigansko odijelo, stade naručivati i jela i vina, pucketajući jezikom i sažimljući ramenima.

Jožica uzdigne glavu od svoga bajsa te počne tiše dudati, samo da čuje kako li rođak gospodin kumordinar "dajčferderbuje"... On je teško izgledao da će đak Ivica "zabosoktati", ali je ovaj mukom mučao... Samo kumordinar i onaj pisarčić dijeliše mejdan s Rajhercerovima.

No kad je Miha začuo kako tamo tobožnja gospoda naručuju i "bosokthajstiraju", i da njemu ne padne mraz na obraz, pozove Rajhercera i stade žvakati nekakvu mješanicu "furlansko-konjske" talijanštine, u čemu priskoči mu u pomoć i sam gazda Medonić...

Svjetina se stala obazirati i šaptati: - Kakav li je to jezik? - A "kanonik" mudro i ponosno pogleda na sve krajeve podsmješkujući se lukavo kumordinaru, kano da će reći: - Deder, gradska metičizmo, niti beknuti nećeš sada! Deder odvraćaj mojemu Mihi, ako si delija! Nije on učio škola u gradu i hlače derao, ali zna do četiri jezika! A to je istom znanje! Sve drugo je pako: trla baba lan, da joj prođe dan. - Talijanski je to jezik - šapne ponosno "kanonik" bližemu susjedu koji je dremovno zurio u Mihu, mozgajući: kakav li je to jezik... - Talijanski! - odšapnu ovaj "kanoniku". - Hm, hm! Bože dragi, čega još nema na svijetu? Pa kako to samo brzo ide, kao trlica... hm, hm! - klimaše susjed. - Ej da, Talijan je vražji ptić, on ne treba drugoga nego svoj "ši, ši - digo, digo... kvešta košta"... pa je više rekao nego mi da smo čitavo popodne čavrljali... Tako ti je u svijetu... To je posve nešto drugo, nego bosokterija i dajčferderberija... - razlagaše mali "kanonik".

I u kršćanskom hramu Židova Rajhercera, čim bijaše više dan na izmaku, postajala sve veća galama i vika, kano među graditeljima biblijskoga Babilona. Od silna plesa mlađega svijeta vijahu se oblaci tamne i stare prašine oko čestitih i žarkih glava pijanoga svijeta i muškoga i ženskoga. Isti muzikaši poklimavahu glavama, a gusle se već drečale, ne pitajući za račun lučac i ruku koja je vukla njime po omaštenim strunama. Jožičin bajs derao se kano da si svlačio kožu sa živoga medvjeda. Sto hrapavih grla nadvikivalo se isprekinuto, divljački, poluzvjerski. Sama gizdava Justa rumenila se i sjala kano da si noću u šuplju bundevu utaknuo svijeću. Ona se toliko zaboravila da je kod plesa pritegla k sebi Mihu i stala ga grliti. A kada je već pao mrak na zemlju i kada Rajhercer i Rajhercerka, jedini odabrani puk u toj Sodomi i Gomori kršćanskih duša, upališe svjetiljke, nastade još veća galama, trka, vika, ples.

- Igraj moju, onu madžarsku! - kriknu Miha i baci na Jožičin bajs srebrnjak.

- Vidiš li ga? - grunu mali "kanonik" gavana Medonića, koji je lijeno zijevao i u vinskoj polunesvjestici točio umorne oči po valovima svjetine, te svaki čas protirao vjeđe, jer ga je grizla prašina u očima. - Vidiš li ga - ponovi žestoko "kanonik" - nema u devet župa oca koji bi imao takva sina; ni tasta koji bi imao takva zeta! Ha? Gavane!

- Istina, istina! - osvijesti se Medonić. I muzikaši zaigraše "onu madžarsku", a Miha baci svoj okrugli klobučić uvis, uhvati omašnu Rajhercerku i počne sitno prebirati nogama, a ljudi pijani zjaju, klimaju i odobravaju. Justa se podsmješkuje, batrljajući kažiprstom sad po nosu, sad po ušima.

- A sada zaigraj, Jožice, onu cigansku! - lupi kumordinar šakom o stol, a oči mu se silno zakrijesiše. - "Cigansku" igraj, eto ti škude, a prekini smjesta taj vrtuljak!

Jožica spravi škudu, mahnuvši uvis lučcem da drugovi prestanu igrati "madžarsku".

Muzikaši posluhnu pa nastade cilik nove melodije.

- Šta, šta? Nećete li vi moju dokraja? - vikaše Miha. - Nijesam li ja pošteno platio? Ne vrijedi li moj novac kano i svačiji drugi? A, to ćemo vidjeti, da vam vašega...!

- To ćemo vidjeti! - dignu prijeteće šake u zrak mali "kanonik".

- Igraj cigansku, Jožice, i ne gledaj ni na koga! Da vidimo tko li će nju znati plesati? Svaki vrijedan ciganski trgovac i konjokradica valja da je znade plesati!

- I svi gradski mažičizme i ližilonci sad će plesati! - odvrati oporim glasom Miha, a mali "kanonik" pograbi praznu bocu, prijeteći kumordinaru.

Muzikaši ipak igrahu da bijaše teško razabrati da li vika nadglušuje gusle i bajs ili će muzika zaglušiti bijesnu viku.

- A šta ste stali vikati, bog vas vidio - izdreča se mali pisarčić - ta to je posve jednaka muzika onoj "madžarskoj" što su je do sada svirali.

- Istina! Istina! To je jedna te ista muzika! - viknu ljudi.

A kumordinar sada prezirno mjeri Mihu i maloga "Kanonika", a sada ponosno gleda na svjetinu poput kakva vojskovođe koji je jednim trenom izvojštio pobjedu nad svojim dušmaninom.

- Igraj drugu! Igraj "oberštajersku"! - zijevnu gavan Medonić.

- Prekini te igraj "oberštajersku"! - zakukuriknu promuklim glasom Justa, zateturavši se i malo da nije pala...

- Zgubidane! Jesi li čuo? Da ti tvoga...! Prekini - i sviraj "oberštajersku", ako hoćeš da odneseš još čitav bajs! Zapovijeda moj sin Miha! Zapovijeda gavan Medonić i moja snaha Justa! Oni vas mogu spraviti u svoj džep i buđelar, što gođ vas ima u ovom domu - pa i Žida Rajhercera! Sviraj, zgubidane, "oberštajersku" - ja ti kažem - jer inače ćemo udarati u druge strune! - lamaše po zraku stisnutim pestima mali "kanonik".

- Oberštajersku - oberštajersku, inače će biti druga muzika... - jecaše isprekinuto Justa...

- Nikakve "oberštajerske", dokle se ne svira naša "ciganska"! - skoči pisarčić na lagane nožice, mjereći izazovno Mihu i njegovo "madžarsko" odijelo.

- Tako je! Japa, da nijeste zaigrali druge no ovu! - dignu se za pisarčićem đak Ivica komu se tresoše usne od razjarenosti, a oči se motale mladiću poput dvaju ognjenih kolobara, jer mu je pola fabrični, pola naravni židovski alkohol čudno kljucao u moždanima da mu se Mihino "madžarsko" odijelo pričinilo kano bajs oca mu muzikaša Jožice, a čas mu se otac pretvarao sa svojim bajsom u kicoša Mihu s "madžarskim" odijelom.

- A šta će nama onaj kuštronja zapovijedati! - baci gusle i lučac šepavi, kratkonogi muzikaš. - Ta nama ne gospodari valjda zgubidan Jožica? On bajs, a mi gusle, pa smo svi jednaki! Podaj amo čašu vina, bilo čijega! Crknut ću od žeđe u toj galami.

Nato priskoči do šepava muzikaša mali "kanonik" podavši mu punu bocu jarkoga vina i prišapnuvši mu nešto...

Guslački Tantalus nagnu bocu i salije vino u sebe na dušak a tada tresnu bocom o zid.

Seoski pisarčić raskolači oči, a zatim počne poput lisice mjeriti sve otvore: prozore i vrata, kuda bi najprije napolje.

- Zašto vi muzikaš trla naša flaša? Vi ju budete i platila - stade vikati Rajhercerovka, tiskajući se do stola da pobere dno od boce i drugu staklovinu...

- Boca je plaćena! - viknu Miha, raskopčavši gajtane do grla sapeta odijela... Kad ja velim - tad kao da je već plaćena!

- Čast, čast! - potvrdi Rajhercer i odvuče Rajhercerovku od stola.

- A, to je druga riječ! - gunđaše krupna Hebrejka, noseći u pregači napolje dno od boce i satrveno staklo.

Dokle trajaše ta prepirka, mali "kanonik" sagnu opet uho i glavu onoga hromoga guslača k svojim ustima i šaptaše pouzdano s njim, na što mu ovaj odobravaše kimanjem svoje rutave i garave glave.

- Među nama muzikašima da je red i mir! - planu sada Jožica, prostrijelivši bijesno očima maloga "kanonika".

- Zgubidane, pazi danas na svoj potrti bajs, pa sviraj onome tko ti bolje plaća! - nakesi se "kanonik".

- Čuvaj se, uzurašu, ja ti velim! - zaprijeti mu se šakom muzikaš Jožica... - Na pošao! - mahnu on sada lučcem svojim dvama drugovima - svirat ćemo "oberštajersku"! - I Jožica potegnu po debelim strunama svoga bajsa.

- Tako, da! - skoči šeponja, i oni bjesomučno zasviraše tu "oberštajersku"; a Miha uhvati Justu oko pasa, drugi opet druge, a vrtlozi se okrenuše kao ono u nabujalim rijekama.

Pisarčić se nakinčuri i napuhne poput žabe kad je vidjela konja udarati kopitama, uhvati đaka Ivicu i oni zaigraše neku smjesu od plesa da se digao novi i najblatniji oblak prašine kano da si istresao najdonje blazine Davidova potomka Rajhercera. Gospodin kumordinar, ne videći nigdje prikladne plesačice, okretaše se polagano sam oko svoje osovine, pridižući često povisoko pete svojih finih cipelica, a onda tapkajući poput race natanko i nasitno da se vidi kako posve drugačije plešu i okreću se gradski ljudi od ovih polumedvjeda.

- Bravo! Bravo! - klicahu Rajhercerovi, a kumordinar se previjaše još nježnije i ljubaznije, svjetlucajući krupnim svojim prstenjem među seljankama i seljacima.

I "oberštajerska" se svršila. Svatko je mislio da će sada znojni plesači i plesačice pohrliti na svoja mjesta i okvasiti zaprašena grla svježom kapljicom... Ali mali "kanonik" skoči do muzikaša Jožice, te udarivši bijesno po njegovu bajsu zaurla:

- Hej, zgubidane! Sad ćeš ti meni i mojemu trgovcu zaigrati onu "furlansku" da se sva zemlja potrese ispod nogu!

- Tebi ću zasvirati ovako, magare jedno! - ošinu Jožica lučcem po obrazima "kanonika" da mu je umah nabubrila brazda preko nosa i preko obadva obraza kano da ih je krt prorovao ispod kože. - Ovo ti je "zgubidan" - a ono drugo plati hoćeš li da igramo.

Nato htjede mali "kanonik", opipavši brzo lica i nos i pogledavši dlan nije li ga možda oblila krv, poletjeti na muzikaša Jožicu, ali ga suzdržaše gavan Medonić i njegova Justa, koje se jednako doimao židovski alkohol kano i muškaraca u njezinoj svojti.

- "Furlansku" zaigraj! Ja plaćam! - skoči gnjevno Miha prema Jožici.

- Stani malo, ti ciganska konjokradice! Misliš li da smiješ starije od sebe tikati zato što si se ogajtanio poput majmuna u cirkusu! - skoči preko stola gospodin kumordinar i grunu u prsa maloga "kanonika" jednom šakom, a drugom trgovčića Mihu.

Iznenađeni "kanonik" posegnu za praznom bocom, ali mu je netko otme; dočim je Miha stao vući nogu od stolca da je istrgne, ali mu zažareni Ivica, ciknuvši dršćućim glasom: - To je moj stolac, poštovani Miha! - izvinu stolac iz ruku, pritegavši ga k sebi.

- Mir, moja gospodo! - viknu plačno mali Rajhercer a zatim im stade u nijemštini dokazivati kakva bi sramota bila da se gospoda među seljacima potuku u njegovoj gostionici.

- Tako je, tako, gospodine! - treptaše miroljubivo ćiftu po leđima onaj poluvojnik koji je nahero nosio vojničku kapu i sačuvao od vojništva bluzicu zakrpanih lakata; i koga slušasmo mudrovati na Uskrs među mladićima pred crkvenim vratima poslije podnevne mise. - Tako je, tako, gospodine krčmaru! - ponovi poluvojnik, namigujući jednim okom Mihi, a drugim malome "kanoniku" da ne popuste... jer neka počne samo bitka, alaj će se zaprašiti bojno polje, a fino gospodsko perje vrcat će na sve strane da će biti milota. Poluvojnik bijaše osobita junačina danas, povlađujući ovdje miroljubivosti Rajhercerovoj, ondje husteći raspaljene elemente na bitku. Pače on nije zanemario i gospodinu kumordinaru prikričati u uho: - Samo hrabro, gospodaru, bit će krvavih glava kano u mesnici, ne bojte se... Ovaj "madžarski" škriljak i hrvatski bedak baš me draže... Ej, bit će mlateža i dereša da će svi vjetrovi pjevati po zraku!

- Igrajte "furlansku" ako su vam mile gusle! - počne se derati trgovac Miha, prosuvši punu šaku srebrna novca guslačima i promjerivši prezirno Jožicu.

- Sviraj našu domaću "poljku"! - skoči kumordinar pred Jožicu, gurnuvši natrag Mihu da mu je okrugli klobučić odletio među svjetinu.

- Hoho! Neće biti to tako, gradska mažizdjelo! - posegnu mali "kanonik" stisnutom pesti prema kumordinarovoj šiji, te ga zahvati po desnom uhu da su mu sva crkvena zvona zatutnjila u glavi.

Kumordinar, osjetivši bol i šum u glavi i ne videći dobro, ošinu jakom desnicom Mihu po nosu da mu je umah šiknula rumena krv. Kumordinar držaše da ga je Miha udario po uhu.

Jožica se dignu na stolac i poda nekomu preko glava gledalaca i bunitelja svoj bajs, zasuče rukave do lakata i srne u klupko.

Guslaći rinuše hitro gusle nekud pod krevet te i oni grunuše na mejdan. Onaj šepavi podvukao se među noge najnaprasitijim kolovođama bitke i čitavo se klupko izvrnulo preko stola i stolca na zemlju. Žene stadoše vriskati i bježati, samo Justa dignu šake poput bojne furije, te ne pazeći ni na koga tiskala se do svoga Mihe, opalivši ovoga po nosu, onoga po ustima, tko god joj bijaše na putu.

Seoski pisarčić šmugnu poput šišmiša kroz prvi otvoreni prozor te hrabro natukavši na slobodnom i svježem noćnom zraku svoj klobučić na glavu uzdahnu: - Hvala bogu! Sretno li sam izmakao! Ej, bit će noćas u Rajhercera strašne batalije i krvavih glava... Jao si ga njima...

Uvidjevši gavan Medonić da tu noćas neće biti dobra, već krvavih glava i izbitih čeljusti, stade se ozbiljno šuljati uza stijenu k vratima te uhvativši svoju kćer Justu za obje ruke, povuče je hrlo i žestoko kroz vrata napolje:

- Bjež'mo, Justo, ako boga znadeš! Tu će biti zlo i naopako! Kad uskipi vino, onda popuca i dno i dužice. Ovdje je uskipjelo u moždanima - pa će komu tomu puknuti čelo ili lubanja.

- Šta? Da bježim? Ne dam ja svoga Mihe, ne! - i ona da će se oteti roditelju svome pograbivši nekakvo drveno oruđe i da će natrag u gungulu.

- Šta si poludjela? Ta ti si djevojka! Mihi ne treba tvoje obrane. Da nije u njega jakih mišica i okretnih ruku, ne bi lje zametnuo bitke; a znaš mu oca! U takvim okršajima on je delija da mu nema premca! Lukav je poput lisice, a hitar kao vjeverica: sve će to vrcati oko njega kao da drmaš stablom punim hrusteva. Neka se oni tuku i kezmaju, bog im blagoslovio! Mi ajdmo doma, ionako je već kasna noć... - I otac povuče svoju ratobornu kćer.

- Neka, neka! Dao bog da vam okrešu glave i nosove. Kad se ponapiše i najedoše, a oni zabadaj i peckaj, a onda udri! O, moj Miha! Suviše je gizde i napetosti u tebe - a u staroga zvekana i tulumana gluposti, i ništa nego gluposti! - zamrmorila je "duga Kata" sama sobom prolazeći mimo Medonića.

- Ej rode, Kato, zar vi ostavljate svoje ljude na krvavome piru, šta? - ugleda je i upozna u mraku gazda Medonić.

- A šta ću im ja? Kakvu spremiše čorbu, neka je i posrču. Kad im suviše šumi i buči u glavi krv, a oni traže vrača pogađača da im otvori junačke žile! Neka, neka! Oj, da tko obadva onako ljudski nasiječe i da im nadrobi ljutih masnica po leđima, poljubila bih mu skute i rukave i platila na oltaru svetoga Filipa barem dvije svete mise! - I "duga Kata" poleti u tamnu noć put svoje kuće.

- Prava vještica! - promrmlja Medonić.

- Lijepe li mi svekrve! - uzdahnu Justa, hvatajući se ocu za ramena, jer joj se u mraku pričinilo kao da pada u duboki ponor, tako se stao oko nje vrtjeti i okretati čitav svijet - ili ona oko svijeta.

U krčmi Rajhercerovoj, kada je hromi muzikaš izvrnuo čitavo klupko bukača što se motahu, vičući i posižući jedan na drugoga rukama, dotle je netko utrnuo svjetlo i prevrnuo stol na ono klupko, a vino, čaše i boce poletjele su na sve strane. Rajhercer i Rajhercerovka, videći da bitke u starom Svetom pismu među Filistejcima i Judejcima bijahu djetinsko loptanje prema ovoj užasnoj galami, potekoše što ih noge nosiše u ostale svoje odaje, pozaključaše sva vrata za sobom i utrnuše sva svjetla, a onu "kršćansku" sobu sa svim pokućstvom, bocama i čašama prepustiše milosrđu Jehovinu. Vrisak, hroptanje, kletve i krič odjekivaše iz "kršćanske" sobe kano iz čistilišta. Bukači i prvi junaci uplašiše se onoga iznenadnog potresa sa stolom, pa tame, pa grozne zveke boca i čaša, a onda potoka vina. Svaki se hvatao sad za glavu, sad za koji kraj noge ili ruke, ne teče li to njegova vlastita krv.

Dok još bijaše svjetla među boriocima, uhvatio je gospodin kumordinar Mihu otraga za ovratnik od kaputa, a to je i sada još držao u ruci dok ga je boca koja je pala sa stola na ono zamotano klupko na zemlji oblila od glave do pete. No on svjestan da još i u tami drži ogajtanjeno "madžarsko" Mihino odijelo, povuče sada što ga sile izniješe... hrsk... hrsk... i on je uistinu izderao čitava leđa iz "madžarskoga" Mihina kaputa. Osjetivši to Miha udari šakom u mraku i lijevo i desno, pa je tako najljuće očepio svoga vlastitoga oca, maloga "kanonika", koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira, ne mareći komu će ogrepsti nos, komu lice, komu oko. Najednom gospodin kumordinar oćuti groznu ručetinu u svojim namazanim i mirisavim kosama. On zabode u te grabežljive pandže svoje dosta velike, ali prefine nokte, od kojih se dva raskoliše čak do korijena, i on osjeti drugu još ljuću bol. One pandže iščupaše mu ipak čitav plast jake kose upravo s tjemena... To bijahu "kanonikove" šape.

Sad se klupko odmota sa zemlje te se namjeri na vrata i posrne napolje. U toj lomljavi opuhnu neko kumordinara po nosu da mu je trista svijeća zakrijesilo pred očima, a kano da se okrenuo veliki točak i onda briznula topla krv... - Tu će biti grozote još danas! - zamumlja bijesno, sagnu glavu i oćuti čist zrak i da nije više u domu Rajhercerovu...

- Oh, lustrišimuš, lustrišimuš! Sam zloduh, sam Lucifer donesao me u taj seljački prnjavor... Gle, gle, vraga! Toga mi je trebalo - brisaše si kumordinar sve topliju i sve više naviruću krv iz nosa, osjećajući isti čas u raskoljenim noktima tupu bol koja mu je časke stezala vrške prsta, kano da ga tko hvata usijanim kliještima...

Sada se istom na prostom zraku razmahala prava bitka... Poletješe i iz drugih krčma, a najviše njih od krojača Trepetljike, te se umiješaše u borbu... Tko po ovom, tko po onom, svaki je hitro našao svoga protivnika i dindušmanina... Strašna tučnjava zavrtjela je svoje krvavo kolo... Tu se osobito smjelo i lukavo vrzaše među raspaljenim elementima onaj otpušteni poluvojnik u vojničkoj bluzici, zakrpanoj na laktima... Nabravši negdje punu maramu omanjeg kamenja, udaraše kao kakvom loptom lijevo i desno ovim čudnovatim oruđem... Netko zajauknu, netko škrinu zubima, netko izlanu strašnu kletvu, kao da se oblak prolomio, pa udri po najbližemu: ni krivu ni dužnu; a naš poluvojnik šulja se dalje, udarajući i zamećući kavgu. Dugo i dugo prije i poslije, što ljudi pamte, ne bijaše takve galame i tučnjave... Mrtvaca doduše ne bijaše, ali krvavih glava i teško ranjenih toliko da im se broja nije znalo.

Krčmari pozatvaraše krčme, utrnuše svjetla, a onda sami ispuzaše sa svojom družinom napolje, šuljajući se okolo galame i krijući se uza stijene i kuda se dalo, nagađajući čiji je pojedini poklik, kletva ili psovka u toj galami... Čitav sat trajala je tučnjava, navlačenje i natezanje... Mnogi koji bijaše ranjen i kada je osjetio svoju vlastitu krv, uhvatio bi najbližega do sebe, stisnuo ga za grkljan i lupio njime o zemlju, kleknuvši mu na prsa i mlatio ga po glavi i kuda bi dosegao... Tako bi se na više mjesta započinjalo i svršavalo pa napokon stišavalo... Junaci šuljahu se sa bojnoga polja, hvatajući svaki svoju stazu i mozgajući o bjesnoći današnje noći... Netko opipavaše već skrućenu krv na vlasima štono se slijepiše u čitave grumenke i grude. Netko oćuti ljuto trganje u obrazima i u nosnoj kosti, sjećajući se kako ga je po tim stranama tijela nekoliko puta šakom opuhnulo... Mnogi je klimao i vukao se k svome domu bez klobuka, drugi izderana prsluka, treći okrvavljenih gaća i košulje i vlastitom i tuđom krvlju...

Od crkvenoga groblja vodaše poprečna stazica strmo nizbrdice... Onuda bi se jedva mogao po bijelu danu spuštati u prodolje gdje ključaše vrutak bistre i lijepe vode... Putujući po noći niz taj brežuljak, mogao bi skrhati vrat... Ipak se noćas spuštaše četveronoške tim puteljkom čudnovat svat... Hvatajući se rukama čas za grmlje, čas za travu, sklizaše se gospodin kumordinar niz strminu ravno k vrutku...

- Ah, moj razbijeni nos! Ah, moj razbijeni nos! Već je natekao tako da mi utrnuše i gornje usnice... Na, strahota, kakav mi se težak i omašan gomolj objesio posred lica! Fuj, još cmilji i teče iz njega krv! Pa i po obrazima i po ušima ostrugnu me neka pijanica tako silno da me sada tuda peče i svira kano da mi tko oštrom britvom remenje kroji s lica i ušiju! - gunđaše gospodin kumordinar i postajaše sve trezniji... Skližući se u mraku niz strminu, ogrebao je jošte i ruke o nekakav bodljikav grm za koji se uhvatio; dapače, na jednom mjestu posegao je u bus kopriva... Teda-negda ipak se dovukao do vrutka... Spokojno i dražesno ključala je vodica kano da sni u mraku ovdje žubore i šapuću...

- Oh, vodice, vodice! Koliko mudrosti i razbora ima u tebe! A ovo kleto vino, kadno uzavrije i probukti u glavi - onda pamet zbogom! Uh, fuj! Gadim se samom sebi! - I kumordinar sada okvasi ruke, pa onda čelo, pa obraze i napokon nos... Mrzlina vode posvema ga rastrijezni... i to mu je godilo; ali začas ga proburazi neka nesvjestica i trzavica od glave do pete, i kumordinar pomisli da je sve to samo neki lud i strašan san... Ipak ga skoro opet osvijeste boli u nosu, u obrazima, u ušima i u rukama... Hladna voda kano da je raskvasila brazgotine i otekline, pa hrabroga kumordinara stalo stezati, trgati, kljucati mu u svim ranama, kano da kovači nabijaju čekićima i zavrtavaju svrdlovima, i kano da obijesni postolarski djetići bodu na sve strane svojim finim šilima... Kumordinar stade bolno stenjati i uzdisati, grabeći šaku za šakom vode te ispirući zakrućelu krv...

Uto začuje kumordinar kako se netko smuca njegovim tragom nizbrdice. Uhvati ga strava, i on će put pod noge... Prigne se i sluša... No upozna glas muzikaša Jožice...

- Netko mi je raskolio glavu, ne vidio nikad boga ni božjega lica! Iz krčme, kada se sve zamračilo, sretno isteturam napolje. A kada tu opet se pograbiše. Nigdje ne spazih niti rođaka kumordinara, niti svoga Ivice! Joj, kuda ih je nestalo?... I ja se opet umiješah te očepih koga po čelu, po oku, po glavi, po leđima, po trbuhu... Ali tu odnekuda dunu vjetar, hlunu me nečim tvrdim poput željeza - preda mnom pocrni svijet, i ja se stropoštah pred noge borilaca... Kad je već svega nestalo, stanem se pipati, i eto, bog ga znao: koji će tomu biti konac. Glava mi je raskoljena, to slutim ovako u tami... Ali moji, moji... Šta je s njima? Oh, kako to grize i kopa po glavi kano da mi se pretvorila u mravinjak!... Jožice, Jožice, ne bijaše to pametno! Kada si sretno umakao iz one tmine na božji zrak, mogao si lijepo odmagliti doma... Ali te sotona vukla među njih... dok nijesi dobio svoje... No moji, moji ljudi? Kuda li se oni vrgoše?!... Oh - puhnu muzikaš Jožica, skližući se sve bliže k vrutku...

- Moli sada litanije i pozdrav anđeoski, zgubidane! Ha! Dakle i ti si odnio uspomenu - pa tako je i pravo da ima svaki svoje i da ne zavidimo jedan drugome... A, joj! Prokleta seljačka galama i prostaštvo, šta me trebalo među njima!... A joj! Kako to kljucka i steže... Uhuhu! Grom vas potukao! Marva! - odazove se kumordinar, huhukajući iza grma...

Jožica se ustrmi i sluša; noge mu podrhtavaju, a koljena škljocaju kano da si ih kosom podsjekao. - Je li san? Ili kakav duh?... To je ipak kumordinarov glas! - počne se boriti sam sobom Jožica, neodlučan bi li se oglasio i izdao ili ne.

- Ele, što si umukao, zgubidane? Valjada me razaznaješ po glasu! Ili se plašiš mojega duha s onoga svijeta? Ajde, ajde!... Uhuhu!... Kako je opet zavrtio svrdlom!... Ajde, ajde!... Ja ispirem i hladim što sam dobio... I voda kano da pomaže i blaži što je vino skrivilo! - Ajde, zgubidane, ajde! Bit će nam lakše zajedno... A tvoj bajs ode, čini mi se, do vraga! A, i bajs!... A što susjedi, oni su čitavi izašli, doista čitavi!...

- U... kumordinar je, boga mi, kumordinar! - prostenja muzikaš Jožica - o rode moj! Sam đavo nas je odnio u tu jeruzalemsku krčmu... i gdje je Ivica, moj ubogi Ivica!...

- Ne brini se ti za nj! Lukav je i mudar dječak, a k tomu su u njega hitre noge. Malo je pio, sjećam se, pa mu nije vino zakipjelo u moždanima kao što nama - a onda se ne da razbijati i tražiti što lako dobiješ i suviše, kako smo i nas dva dobili!... On je zaista već doma, duše mi, i kladim se s tobom!... No, ti stenješ i tužiš se na Rajhercerovu krčmu... Pa čemu si pošao svirati tamo? Nije tebe nitko odvukao onamo, a ne bi ni mi drugi išli da nijesmo znali o tebi i tvojoj muzici da ste već tamo... Lijepi muzikaši! Ta sam onaj šeponja, tvoj drug, dogovarao se i namigivao s lijepim susjedom, malim "kanonikom", prije okršaja... A možda ti je i on sam koju prilijepio?... No šta je s tvojim bajsom?... Sve nekako slutim da je postradao u onoj turskoj bici...

- Brus - okosi se Jožica. - Šta bi on postradao! Lijepo smo mi njega opremili i spravili čim zaigraše gromonosni oblaci na nebu... O, znam ja već takve oluje i poznam ih već mnogo godina! Uj, uj! Kako me glava boli, kao da mi kožu sadriješe s tjemena... mh, mh...

- Dakle po glavi, po mudrosti tvojoj ošinula je šiba božja i prokletstvo! - iskesi se kumordinar u mraku.

- Slutim da mi je raskoliše... Bit će to udarac maloga "kanonika"... U onoj tami dosegoh ga ljudski po nosu da mi je sve šaka škljocnula od udarca... Poznao je kumriš moju pesnicu... Ali se ipak sretno iskopah te iskočih napolje... Tu mi ne dao đavo mira i u mraku me nanjuši "kanonik"... te proklet svat dobro me počešljao po glavi... Sve mi se čini da je lubanja pukla...

- A kada si ti ostrugnuo, kako misliš, maloga susjeda?

- Baš u onoj navali na vratima - disaše teško Jožica, prikučujući se do vrutka i posižući u mraku za vodom.

- O, vražji zgubidane, nijesi ti tada zahlapio maloga "kanonika", nego ravno mene: usahla ti ručetina, da bog dao!... Oh, samo ako mi nisi prebio nosnu kost... Grozno me boli, a nos mi sve više otječe da ga već jedva držim na obrazima... i... čini mi se da se već i preko usta objesio poput krastavca!... Sss! Uj, uj! Kako to peče i kljuje!

Muzikaš Jožica ne odvrati ništa, već ispiraše gustim zagrabljajima hladne vode svoju nateklu glavu...

- A, joj! Što će to biti? Što će to biti?... Uzraslo mi na tjemenu čitavo brdo nekakve hladetine da ne mogu napipati ni svoje vlastite kose... te ovaj vrag nikud i nikamo!... A ne usuđujem se dirati u taj nabubreni izrast jer ne znam šta bi to moglo biti.

- Zlo i naopako, moj zgubidane, valjda su moždani - huknu kumordinar. - Pusti, pusti to u miru, pa se vucajmo kući da nas ovakve ne zateče dan!... A nije daleko... Već se nekako bijeli nebo s istoka... Uj, uj! Ta šaka na mome ubogome nosu... pa sad me još ljuće boli kad pomislim da je tvoja bila, muzikaški razbijaču!

- Lako, lako da je i moja bila... Tko da za to odgovara? - odvrati lakonički Jožica, grabeći za grm da će ustati sa zemlje...

- Kumordin... Jur... Ju - rić! - prostenja muzikaš svalivši se nauznak na zemlju.

- Šta je? Šta je? - šanu tiše kumordinar, primaknuvši se k vrutku i pipajući po zemlji... - No toga bi mi još trebalo... Jožice! Jožice! Ustani! - prodrma kumordinar muzikaša kad ga je napipao... - Onesvijestio se!... Bit će zlo!... I Žorž stade opet u mraku rukama grabiti vodu, te je onako izdaleka bacati na muzikaša.

- Vidiš, vidiš kako mi se iznenada smučilo i smrklo pred očima! Bože moj, šta je čovjek na ovome svijetu! Čaša vina... udarac, i ti si svršio! Pa to ti je sve, moj rode - mrmljaše muzikaš Jožica, uhvativši se ponovo za grm, te kad je napeo sve svoje snage, posadi se jedva na noge...

- A sada ajdmo, hitro se odvucimo odavle! Ne čuješ li da se netko skliže nizbrdo... Ajde, nosimo se: mogla bi se još i ovdje ponoviti galama i bitka... Bogzna da li nas tko ne traži, možda smo ipak ostali komu god šta dužni?... A vjere mi, u mene je nestalo svake ratobornosti... i, boga mi, ne bi mi se opet htjelo - šaptaše kumordinar, naćulivši odrpana uha u zrak.

- Pst!... Oni su... poznam ih po glasu... naši susjedi... Ajdmo, ajdmo... Možda su zdraviji od nas... pa u tom mraku kano u rogu! Još imam dva zdrava oka, a želim ih i sačuvati... Ajdmo, ajdmo! - uhvati u mraku muzikaš Jožica gospodina kumordinara za one ranjene prste, po kojima popucaše dugi i fini nokti.

- Uj, uj! Odnio te živi vrag! Uj! Uj! Uhuhu! - procvili plačno kumordinar, izmakavši naglo prste i prinesavši ih u zube.

- Koji ti je bijes?... Izdat ćemo se! - siknu plaho muzikaš.

- Nespretni muzikašu, zar misliš da su moji prsti klinčići na tvojem potrtom i oguljenom bajsu da zavijaš njima na sjever i na jug!... Znaj da mi je ranilo prste... bolje: sam ih ranih... popucaše mi nokti do korijena, pa to boli i steže da će mi prsti otpasti! Kad zagrize, proburazi me studen i toplina po svim žilama i po čitavom tijelu.

I oni oteturaše dalje.

- Miha! Pazi i polagano. Ovdje je hladna i dobra vodica, isprat ćemo okrućelu krv i ranu pa će lakše biti - govoraše mali "kanonik", podupirući jednom rukom svoga sina, a drugom tapajući po zraku.

- O, japa moj! Da skoro dođemo budi kamo, samo da se nekuda naslonim i da se odmorim! Ljuto i strašno me boli glava, a ruke kao da mi obje odsjekoše! Sav sam protrnuo - jadikovaše Miha.

- Nije to opet tako veliko zlo! Ohrabri se, dragane moj! Prvi put si bio u tučnjavi, pa ti se čini krivo, dakako! Ali će proći sve! Mi seljaci ne trebamo za takve malenkosti ni vrača, ni apoteke... Raskoli mu glavu da zijeva poput razlupane bundeve, sve moždani blistaju iz propukline, a mi prilij malo dobra octa pa zakuhaj kakva korijena i drača, i za koji dan si zdrav. Glava pako tvrđa i jača, negoli je ikada bila... Evo i mene je opalio baš iznad uha. Bit će dosta duboko, krvi je iscurilo kano iz vola: ćutim kako mi se sva košulja skrutila od krvi... ali proći će sve to! Nije vrijedno ni mnogo misliti na takve sitnice, onda se rana još više draži...

- Oh, da ga pravo znam tko me očarapio, potražio bih ga po bijelome danu, i on bi dozivao milu majku u pomoć! Ja mu lje nikad ne oprostih!... Kako smo iz židovske krčme pali napolje, ja jedva preko praga, a ono me ošinulo da mi smjesta zacvokotaše zubi, pomračila mi se pamet... i ja držah: svršeno je, nikada više, Miha!... Je li to bio gradski potepuh kumordinar?... Aj, nije... To znam da mi je na leđima kaput razderao od vrata pa do kraja u dvije pole... No tada se u tami drugi podvukoše među nas, i on je iza mene zaostao... ali, tko će to tako dobro znati u onome mraku... Ili me opuhnuo zgubidan Jožica?...

- Ne, ja ne bih rekao. Ti sam veliš da te udarilo nekakvim tvrdim alatom... kamenom, čim li... A gdje bi zgubidan? Njegova je ruka slaba... On će možda šakom, ali kamenom ili drvom nipošto!... Poznam ga ja dobro: kukavica je, sinja kukavica... On ti ni pileta ne može zaklati... Ili je kumordinar ili onaj podmukli kostriš, študent Ivica, hm, budući župnik, sudac ili fiškal... na vrbi svirala!...

- No, kako li su oni prošli da mi je znati! - zastenja muklo Miha, uhvativši se objema rukama za ranjenu glavu.

- Ne brini se, dragane moj: svi su dobili svoje! Nitko lje neće od njih tužiti se bogu da mu je krivo, da ga izdijeliše!... Ali ovo mi kopa i struji po glavi: kako li je prošao naš gavan Medonić? Kako li Justa? Kuda najednom iznikoše!... A djevojka bijaše tako hrabra... ponešto čvrknuta, što baš ne dolikuje djevojačkoj glavi...

- A naša mama, japo? - probugari Miha.

- Ha! Moja "duga Kata"? Ne bi baš škodilo da je tko oplete po leđima; ali ne bojim se za nju! Ona se stalno prva izvukla i odvila iz one galame i ostavila bojno polje natrušenim glavama! Oh, mudra je ona, mudra... prosti joj, bože!... I ne sumnjam o njezinoj kreposti da nam želi da odnesemo iz boja što više masnica... Kata ostaje vazda ona stara moja "duga Kata"!...

Tako dopuza otac i sin do vrutka koji netom ostaviše njihovi krvni protivnici.

- A sada, japo, izgulite ponajprije ove dvije polovice kaputa s mojih leđa... Uh, ni maknuti ne mogu rukama... U onom vrtlogu napolju, koji je sve više i više rastao kad sam se osvijestio do udarca i poletio onamo, netko me nemilo češljao i gladio sada po leđima, sad po laktovima... Štedio je, lupež, ipak glavu...

Mali "kanonik" teškom mukom svuče sa svoga sina desnu polovicu, a onda lijevu njegova ogajtanjena "madžarskoga" kaputa... Sve to bijaše zamrljano i zaliveno krvlju...

- Miha! Miha! Ljudski su ti pustili rogove: sve je to skrućeno od krvi...

- Potražite sada, japo, nutarnje džepove... da li je kesa ostala na svome mjestu?... Miha se izvali na rosnu travu, a "kanonik" stade opipavati svaki gajtan i pretraži sve džepove u jednoj i drugoj polovici kaputa, ali kakvoj kesi ni traga ni glasa...

- Miha! Nema ništa! - otprhnula je ili je ostala na bojnom polju...

- To sam i mislio! Ala je vraški skup taj uskrsni ponedjeljak!... A zamalo da ga nijesam i kožom platio!... Šta velite, japa, da li će tko današnji dan platiti kožom? Je li tko mrtav ostao? Ili će mu otpjevati sutra, prekosutra?...

- Ah! - mahnu "kanonik" objema rukama, a zatim zagrabi vode i stade kvasiti svome sinu glavu... - Nikada još ne bijaše u našim tučnjavama mrtvih glava... Jednom da! Bio sam tada u tvojim godinama, a Martin Požeg, dao mu bog lako pokojnoj duši, bio ljudeskara kano hrast. Kada zamahne ručetinama i krakovima: sve padaj oko njega kao da obaraš drvene svece... Bijaše bitka, teško da će se današnje posramiti, ali se zbivala u krčmi... Satrlo sve stolce i stolove, boce, čaše i prozore: jednom riječi, što god bijaše krhko i pruživo. Martin Požeg sukao s protivnicima kroz prozor i na vrata kano da vijalicom vije... Ali oni popni se orijašu tko na leđa, tko pod noge, tko na ramena i netko ga ubodi u trbuh... Ali zlo... raspori mu orijašku trbušinu... Bio je to neki isluženi vojnik, Vid Kramarić... Kažu da je sudjelovao u tri ognja... u tri rata, pa mu je bilo zaklati čovjeka kao vrapca i da nije znao ni za dušu, ni za boga... Naš Martin Požeg stisni očima, sažmi krutim ramenima i zatuli kano bik, uhvativši se za trbuh. - Pustite, ljudi! Ovaj se ne šali, zaklao me... rasporio mi trbuh - problijedi Martin. A svjetina se razbježala na sve strane. Ljudi zjaju u rvanje i tučnjavu kano telad u nova vrata. Oni gledaju u rascijepane glave i osakaćene ruke... Ali smrt... to je nešto strašno i grozno, i sve bježi što ga noge nose! Naš Martin pribere svoj rasporeni trbuh objema rukama, i on ni pet ni šest, nego ravno k svome domu. Kažu da je u rukama nosio svoja vlastita crijeva... Oh, silna i jaka bijaše to ljudina... On na kućni prag, a žena preda nj sa: - Pomagaj i jao! - Muči, muči, ženo - odvraća on - našalili se malo, pa bocnuli... na!... - Sruši se preko praga i izdahne... Vid Kramarić sam se izda sudu i gospodi te poginu negdje u svijetu u dubokim tamnicama... Onda još imahu za ubojice takve tamnice gdje žive zločince u podzemlju izjedahu jakrepi i gušteri i druga neman; a kad ih oglodaše do kostiju... onda, dakako, hoćeš-nećeš, izdiri s toga jadnoga svijeta!... Ali nespretno je ovako rukama grabiti vodu - svršavaše hitri "kanonik" - gdje je tvoj okrugli "madžarski" šeširić? On će baš valjati za taj posao. A može se i vode nasrkati iz njega... Upravo mi gori grlo od žeđe.

- Kuda je moj klobučić, japo? Nestalo ga još u onoj tami kod Rajhercera; čim izvrnuše stol, i moj šešir otprhnu sa glave.

- E, vidiš, moj ostade čitav... Šteta, šteta, Miha! Svega te ogulilo: oh, tvoje lijepo "madžarsko" odijelo! Sad ćemo ga tek moći nataknuti i objesiti na kolac pak staviti u grašak da plašimo vrapce i sjenice njegovim dronjcima!

I "kanonik" skine s glave svoj iznutra napola krvavi klobuk te zagrabi vode i napije se na dušak.

- Na, hoćeš li ti, Miha? Odlanut će ti! - I otac zagrabi opet pun klobuk vode te poda sinu. Ovaj jedva okvasi usta, a zatim pritegne jednu polovicu svoga kaputa, te ga počne umakati u vodu.

- Tako, japo! Šešira nemam, pa ćemo sada ovim omotati glavu i krenuti doma da nas ne zateče bijeli dan... Sad mi je ponešto prestala bol, samo mi je mučno u želucu. A zar nećete vi, japo, prikvasiti, svoju glavu? Ta rekoste da i vi zadobiste ranu iznad uha...

- Neka je tako, neka! Ja volim da mi se u rani skruti krv... Nekako se to začepi, pa barem ne zapuhara vjetar unutra... Bolje je ovako! E, nije to prvi put, sinko moj! Majstor sam ti ja u takvim poslovima... Šta ćeš? Našemu čovjeku i treba kadšto otpustiti nešto krvi, to je zdravo, Miha moj! Pa iznenada: puf?... I krv curi te ključa da je milota! A onamo sav dršćeš kako će te bocnuti "barbir" svojom sitnom iglicom kano da te buha ugrizla... I tako si se uplašio te neće ni krv da poteče...

Mali "kanonik" pomogne svome sinu na noge, oveže mu jednom polovinom kaputa glavu, a drugu polovinu baci preko svoga ramena.

- Ej, kako negdje tvrdo spava "duga Kata"... blažena li je ona! A mi se ovaki vučemo i šuljamo pod kućni krov!...

- Mh! Alaj me opet presjeklo! - zaskomuka konjski trgovac Miha, te otac i sin otisnuše se svojim putem doma...

Prošla su Tri kralja - ili kako ih zovu "Mali božić"... No ljuta i ciča zima nije ni za vlas popustila; dapače zakijao sitan i suh snijeg na hvat visoko tako da jedva razabiraš seoske potleušice, nego ti se sve to iz daljine vidi poput ovećega grumenja snijega iz kojega suklja onaj idilični, rijetki, blagi i bijeli dim štono se melankolično odvaja i dijeli od seljačkih ognjišta. Zaista, svijet ne pamti tako ljute zime kakva je ova - a sada s "Malim božićem" kano da istom počinje, a imala bi jenjavati... Na selu je tako tiho i nijemo... tek koji pas zalaje dva-tri puta, ali se hitro opameti, podvuče rep i odšulja se u toplu zadimljenu sobu među kućnu čeljad... Gdjegdje zakukurikne pijetao; a babe se pogledavaju: jesi li ga čula? Da li će se vrijeme promijeniti, ili će svatovi u kuću?... Zatuli i koje blašče u stajama, no to ne sluti ni na što, van ako se gospodar ili koje družinče sveti da treba blagu donijeti sijena, pa široko i pospano zijevajući polazi na sjenik, mrmoreći utješljivo: - Taki, taki, plavojko ili rumenko! Dobit ćeš sijena slatkog poput pražetine, da ti ne bude dugočasno!

Sve je tiho, mirno i nijemo s polja... No u tim košnicama poput pčela zuji, mota se, obilazi, mudruje, pjeva i puši. A i srču dobri gospodari i valjanu kapljicu crvenike... Žene upregle svoje kolovrate, pa kako oni drndaju i kolesa okreću, tako jezici ne zaostaju... Tiho i spokojno izvijaju se niti iz čednih povjesama, ali zato predu ženski jezici... Ovdje je kovačnica seoskim novinama, priprostoj diplomaciji, međunarodnim pitanjima i sitno-velikim događajima po brdinama i dolinama - kuda god se steru seljačke kolibice.

- U gavana Medonića sprema se sjajna svadba, kakva se još nije vidjela u devet župa nablizu i daleko - napusti slinu na prste i prenese je na povjesmo, okrećući polaganije kolovratom gospodarica Mandaljena, koja vazda takvim načinom započinje "uvodne članke".

- Masna je kuća, a vele da je sada uz staroga vraga počeo i mladi kovati novce u Medonićevu podrumu... Ovoga je doveo "kanonikov" Miha, "špekulant" veći od svih Cigana na svijetu - odvrati Jaga navodeći konac što joj netom puče na vretenu.

- Ej, ipak je sretna Justa! Stara bogata parta... No, lica joj baš nijesu pisanica, niti vidiš da se umiva mlijekom i rumenim vinom. Bože joj prosti! Par neće biti baš nikakav! Miha je, duše mi, momak da mu premca ni blizu ni daleko... pa je i nekakvi polugospodin! - opomenu snaha Marta, ogromna seljakinja, širokih obraza, velikog, jakog i izbočenog nosa, nalik više muškarcu nego ženi... Ona bi vazda obustavila kolovrat kad je zavrtjela jezikom da bolje čuje samu sebe, jer je njezin glas više grmio nego zanosio na žensko grlo.

- Pripovijedaju da je bilo ljute borbe i žestoka okršaja s maćehom Margaritom. Ona je u zadnji čas planula na te zaruke, zagovarajući domaćega slugu Stipu... Maćeha htjede i milom i silom da joj bude zetom sluga, koji zaslužuje mnogogodišnjom vjernošću i marljivošću da postane gavanovim zetom i da se priženi umah u kuću - pridoda gospodarica Mandaljena.

- He, he! Ta Margarita - pa sluga Stipe! Ne dao bog ni jednoj čestitoj ženi zla jezika... Ali o njih dvoje baš se ljudski stadoše zadijevati jezici... Ista "duga Kata", koja vazda šuti i mudruje, vele da je negdje iza grma pričekala Margaritu te joj zaintačila: "Oj, stani, maćeho mlada, stani! Zašto li si to ono protiv zaruka Mihinih s tvojom pastorkom Justom? Ej, ej, pisana moja! Crvena su još lijepa tvoja lica! Obla su tvoja ramena, a kakva si istom u pasu! Skupo bi te kupio... tko te ne bi poznavao! Misliš da ja ne znam čemu ti vičeš, motaš, pleteš i zagovaraš da slugan Stipe ostane kao priženja u vašem domu?!... O, znam ja to, znam, pisana moja, tako dobro kao i ti! Ne udaješ ti pastorku nego sebe! A u gavana Medonića puno je novaca a malo pameti; zdrava pak vida ni za lijek! Mila moja, ja ću tebi baš onako pravo otkresati. Misliš li ti i nadalje kuriti i cendrati protiv zaruka moga Mihe s pastorkom tvojom, ja ću tebi pripaliti tabane da će uzvitlati dim koji će zamutiti sva naša sela u čitavoj župi! Misliš li da ja ne znam kakva ste - rodbina i svojad... ti i vaš slugan Stipe!... Gledaj, gledaj sada u zemlju da nađeš što brže pepela, pa da pospeš grešnu dušu pokorom!... A i tvome Medoniću otvorit će se vid... i sluh!" Tako "duga Kata", koja možda nikada u životu nije toliko najedanput izgovorila. Mali "kanonik" pak da je živo razmahao svoj jezik po krčmama, otkale leti zao glas brže od puščana zrna... I gazdarica Margita popustila. Stipe se odnesao iz Medonićeve kuće za kravara u gospoštiju Branovačku, i doskora će osvanuti Justina svadba s Mihom! - raščinjaše predmet snaha Marta svojim krupnim glasom, a kolovrat je lijepo slušao i mirovao...

- Pa izmirili se i s muzikašem Jožicom... Trgovčić Miha i mali "kanonik" neke nedjelje natrusili se u Žida Rajhercera onog istog vina, od koga im pobenavila pamet na uskrsni ponedjeljak, da jedan drugomu razbijahu glave kao da su kruške, a ne kosti i ljudsko meso... E, dakako! Bez Jožice i njegova bajsa ne može biti nijedne sjajnije i bolje svadbe! - zacvrkuta Jaga okrenuvši hitro kolovratom da joj opet puče konac, pa je tako trebalo kolovratu stati.

- A Miha da neće voditi Juste u svoj dom, nego da će se priženiti k Medonićevima! I "duga Kata" ne dobiva snahe u kuću, već gubi sina iz kuće! No, ona se i ne bi dugo slagala sa snahom! Nije takve sunce rodilo da bi u nje istrajala dok bi zajedno pojele funtu soli! - sjeti se gospodarica Mandaljena.

- Malomu "kanoniku" da nije bilo pravo što je gavan tražio takvu ženidbu. Ali Medonić ne popušta ni za dlaku: - Ja ne imam muškoga djeteta! Ej, da mi je pokojnica poživjela, obdarila bi me bila i sinom! Margarita je lijepa i rumena... ali jalova! Šta ćemo? Tako hoće bog! Možda nije božjega blagoslova i kućnoga mira kad se nađu u domu djeca od dva braka. A u tebe je i muške i ženske djece kano šipka, pa onda ćeš lako pregorjeti Mihu! - opravdava svoju odluku gavan Medonić. A mali "kanonik" sažima ramenima: - Pri tome pitanju neće se lje razići naši putovi! Kad ti baš hoćeš tako i ne popuštaš, pa neka ti bude! - A u sebi on računa i snuje drugačije: - Baš je voda na moj mlin! Ta upravo bijahu to moje slatke i ružičaste nade! Ovako je Miha najbliži gavanovu imetku... a tu će se i moja kuća uzdignuti i proširiti... - Pa sve je u redu! Neka, neka! Godine su duge, a ljudski život je kratak! Vidjet će i znati tko poživi kako će još biti od te bogate ženidbe, bolje priženidbe trgovčića Mihe u masni dom gavana Medonića - završila snaha Marta, a glas joj bijaše sve krupniji...

- No, gazdarici Margariti nikako ne prija taj brak. Vele da ju je doduše upokorila "duga Kata" - i njezin muž, mali "kanonik", čije je škiljanovo maslo čitava ta ženidba te se ona nekuda naoko smirila. Ali u duši je tmurna i žalosna. Bogatim gavanovim domom ne kreće se već onako žustro i veselo kao prije, nego se tužaka da je boli danas glava, sutra prsa, prekosutra ovo i ono... A tada prikričuje Justi: - Ded, ded! Skoči, makni se, draga moja! Nećeš lje moći jadikovati na me da sam ti bila maćeha! Radim za tebe, za oca ti i za dom savjesnije i marljivije negoli tvoja rođena mati!... A sada, draga moja, povuci i sama: ta za koji dan eto te s tvojim mužem u kući, i ti si gospodinja!... Ja, ah, ja ću onako iz prikrajka gledati kano napol sluškinja, napol rođakinja; eh takva je sudbina svim dobrim maćehama koje ne imadu vlastita poroda! A mjesto da udavaju pastorke iz kuće i dobivaju snašice u pomoć, dođu im na vrat tuđi ljudi, priženje, pa tada makni se, maćeho, na tavan poput starog potrtog pokućstva i oruđa!... - griska i čagrta Margarita dan na dan, a nehajna Justa sažme ramenima, uzdigne oholo glavu i ne odvraća ništa maćehi, kano da u sebi misli: "Tako je i pravo, moja mila!" - razlagaše Jaga nastojeći pokazati kako i njezin jezičac ni najmanje ne zaostaje za Mandaljeninim i Martinim.

Tako su plele i tkale brbljave žene u nekoj od seljačkih kuća u okolici... A u drugim domovima valjada još i gore tu stvar pretresuju sitno i tanko na situ i rešetu...

Iz svega pako rodilo se toliko istine da je prve nedjelje župnik s prodikaonice ozvao ovako: - Poštovani župljanin Miha N. uzimlje, a poštovana djevojka Justa Medonić udaje se za Mihu N. - što ozivljem po prvi put!...

Kada izminuše tri nedjelje, pokazala se pred župnom crkvom do četiri para svatova, a među njima najsjajniji svatovi Medonićevi... na trojim kolima dovezla se svadbena svita, a svaka kola imađahu svoje muzikaše. Na kolima koja su vozila mladoženju i mladenku pa posnašicu svirala je Jožičina družina kano najglasovitiji svirači u čitavoj okolici naširoko i nadaleko... Miha bijaše u novom i skupom odijelu, ogajtanjenom još gušće i finije nego što je bilo ono što ga rastrga kumordinar Žorž prošlog uskrsnog ponedjeljka... Justa se sjajila i blistala poput kakve kraljice iz vilinskog carstva... Rođakinje i seoske prijateljice pomogoše se za kojekakve tajne u gospođe Rajhercer, te Justa najednom postade u licu bijela i rumena da bi rekao: rodila je gospoština u svili i kadifi!

Kadno se dovršilo vjenčanje pred žrtvenikom, pođoše kićeni svatovi uz svoju muziku u onu istu "kršćansku" sobu Židova Rajhercera gdjeno se izvila galama i tučnjava na uskrsni ponedjeljak... Rajhercerovi posebice iskitiše i načičkaše za Medonićeve svatove svoje prostorije, jer su računali na obilnu žetvu današnjega dana. I uistinu, nagrnulo je mlado i staro, muško i žensko na vrata za svatovima da uživa i da se nagleda... Jestvine se počele pušiti i svoj miris razlijevati tako obilato da ga oćutješe u župnom dvoru, u školskoj zgradi i u svim domovima, nanizanim okolo crkve, a vino je teklo kano u okladu... Tko gođ bi se pokazao, dobro je došao! Mogao je do široke volje omastiti brk i nakvasiti grlo koliko mu je srce žudilo!...

- Nikada ovaj kraj ne vidila takova svadba i nikada ga više ne bu vidila i čula! - klicahu ushićeno Rajhercerovi; a patuljasti gospodar judejskoga doma pisao, računao, slagao - pa točio i nosio!

- Hojte ljudi! Hojte! Folkfest je denes kakvi nikada još bil nit ne bude!... Svaka, koji dojde, dobro došel!... Badava dobi piti i jesti, koliko hoće! Šivila svatovi Medonićevi!... Šivila! - ciktahu složno i glasno blaženi supruzi Rajhercerovi.

I krojaču Trepetljiki svratiše se svatovi! Ali suha i kisela bijaše to gozba prema onoj Medonićevoj! Gospa Trepetljika šutjela, škrinuvši katkada jedovito zubima i mahnuvši gnjevnim pogledom prema krčmi Rajhercerovoj kano da pogledava na Sodomu i Gomoru! - Oh, da se svi pretvorite u prah i pepeo! - kuhalo i kipjelo u njezinoj zavidnoj duši. - I takvi su ti naši ljudi! Mi stari prasjedioci spali smo na ovake grane! A dotepi se netko i preko mora - i oni nahrle onamo kano pčele na med! To li smo mi prasjedioci zaslužili i zavrijedili? Koliko puta bi se onaj mali "kanonik" napio na veresiju kod mene; a čini mi se da ga još i sada imam na rovašu!... I on se nije sjetio nas i našega staroga doma! O, naći ću ja rovaš, pa ćemo ga poškakljati pred sudom kad bude najmanje želio i nadao se! Čekaj ti, prnjavče, čekaj! - vrelo je čitavo tjelesno i duševno biće gospodarice Trepetljike... Pa bijaše i prema onim svatovima hladna i srdita koji je počastiše, ne obašavši njezina čestitog doma i koji ni najmanje ne skriviše što su se bogati Medonićevi svatovi usidrili kod Žida Rajhercera.

Siromašnija svadbena svita vraćala se iz krčme već u prvi mrak k domu mladenaca gdje se proslavljuje prva noć i prvi dan svadbe... Njih bi sustizao na putu glas crkvenoga zvona štono je stalo romoniti na pozdrav anđeoski majci božjoj... Tu bi muzika prestala te najprije mladoženja, onda svatovi i muzikaši skidaju klobuke te se lijepo mole i pokornički udaraju u prsa.

Dotle se u Žida Rajhercera razvija najživlji ples, raspliću i odmataju zvonki svadbeni govori. A seljačka muzika, na čelu joj zgubidan Jožica - nije šale, devetero njih - svira i šumi da ćeš oglušiti...

- Zvoni na pozdrav anđeoski! - kliknu netko. - Stanite ljudi, tu već nismo gospoda svatovi, van pokorne kršćanske duše, pa se molimo bogu velikomu!

- Šta bi zvonilo? Pa neka zvoni, mi ne čujemo! Može nastaviti sutra! Muzikaši, udarite složno "tuš"... da bog živi našu gospodu mladence po treći put! Koliko je niti utkano u njihova svadbena odijela... toliko godina da nam požive zdravo i veselo! Koliko kapljica oni ispiju na današnji svadbeni dan, toliko im bog udijelio drobne dječice: po tri dijela muške, po jedan dijelak ženske! Neka viču, neka se deru, neka sviraju i cvile... kako naša današnja muzika! Samo da je sve zdravo i veselo, živo i debelo, glasovito i govorljivo, jasno i krasno... kano i naš današnji svadbeni dan! Da bog dao: prvo što će naša gospa mladenka pelenicama omatati i u cifrastoj zipci zibati, neka bude čovjek... ljudina! Da kosom zna mahati, sjekirom udarati, plugom plužiti, te svakim muškim oruđem baratati i ružiti! Neka mu se vazda čuje u selu i na prelu prvi glas... kano među devet naših muzikaša Jožičin stari, slavni bajs!... Tako nam bilo svima veselo življenje... od svih nas neka tako glasi naše današnje anđeosko pozdravljenje! Bogu na slavu, nama na čast... kao što ova božja vinska kapljica svima nama u slast! Trsje obrodilo, lagvi se napunili, boce se natočile do grla, kupe se nasule do vrha, pa sva gospoda i gospođe ove sjajne svite upravo, gle, ovako! (Tu govornik istrusi do dna.) - I ničija poštena duša da nas nije osramotila i nagnula naopako! Samo zdravo i veselo! Hvala bogu, da ruje kiselo! Dakle, muzikaši, Jožice, udrite "tuš"! - svršio je danas gospodin djever, a inače seljak Janko, dobar gospodar, pametna glava, općinski starješina, sa četrdeset duša družine u zadruzi, osam pari volova i četiri pluga, na svim svadbama govornik prvoga reda, kano da iz knjige čita. Jezik mu je živi plamen, što je na Duhove sašao nad glave apostola - a iz duše i srca vrcaju mu žive varnice i krijesnice da im nije nikada ni kraja ni konca...

I muzikaši namazali tanke lučce i prignuli glave jedan do drugoga i zavinuli klinčace i povukli po strunama i udarili bijesno i ljupko, krupno i tanko, tiho i glasno, nadugo i nakratko, duboko i visoko... A nad svima Jožica duda u svoj bajs, naherivši ponosno glavu kano da će prikoriti sve ostale drugove u nizinama: "Šta ste vi prema meni, šta je cilik vaših gusala prema mome bajsu!" I uistinu, kada druga dva bajsa šume, Jožičin grmi! Kada su svi ostali zviždeći vjetrovi, Jožičin bajs je orkan, sipajući lomot, gromot i oluju!

- He, he, he! Sve badava, recite što vas volja, zgubidan Jožica ipak je najveći majstor među našim muzikašima, što gođ ih pamtimo naširoko i nadaleko! - primijeti danas gospodin "prvodeći", svaki dan pako tih i miran seljačić Grgina, koga vole u svatovima baš u časti "prvodećega", jer se nikada ne utrudi prebirući nogama pred svadbenom svitom i oponašajući glasove sve domaće peradi i četveronožaca... U selu je slab gospodar s jednom jedincatom šušatom kravicom, napola otkinuta repa, dok je desni rog već davno omuzla derući njim o krošnatu jabuku u sredini neograđena dvorišta. Lijevi joj je pako rog od pamtivijeka nekakav zagonetan paroščić sa dva ogranka... No, ako je u Grginu gospodarstvu jedincata šušata kravica - zato na njegovu domu, koji se sastoji od malene seljačke izbice s ogromnom peći, gospodari i razmahuje se gorostasna mu ženica, opaljena, četverouglasta lica... Ona radi za tri Grgine; jede silno, bog joj blagoslovi, te se veseli i uživa kada joj čovječca Grginu odvuku u svatove!... On naime vazda odatle dotura punu torbu, misleći najprije u raskalašenoj svadbenoj galami na izvrstan želudac svoje dobre ženice...

Već bijaše kasna, tamna noć kad se svatovi otpraviše put Medonićeva doma... ta istom sada nastaje prava svadba... U Židova Rajhercera, da se vazda vjerno vrše stari običaji, slavilo se tek predvečerje, tek neki maleni odmor nakon što je svećenik pred bogom i oltarom zauvijek svezao ruke mladencima.

Svatovi i mladenci i muzikaši posjedali opet na troja kola, a konji se odmicahu lagano i dostojanstveno cestom, samo da mogu svirci izvoditi svoje melodije na strunama i da se jače čuje huškanje i potcikivanje veselih svatova. Mladenci valja da budu oprezni za svih svadbenih dana! Ne dao bog da se opije mladoženja! Tada bi zaromorilo i zašuštilo u svim susjednim selima u kojekakve slutnje i gatke, a ukućani svadbenoga doma uzdisali bi i značajno pogledavali jedan drugoga: - Bit će nesreće u braku! Bit će tuge i nevolje u životu. Gospoji posnašici treba još više paziti na samu sebe da joj se ne zapliće jezičac! Ona naime prati svaki kret mladenke. Ona je poučava što joj valja odgovarati na pitanja mladoženjina, a što na pitanja rodbine i svojte; kako joj valja cjelivati ove i one; kako držati glavu i ruke; kako piti i jesti. Jednom riječju, mladenka je lutkica posnašičina. I što gođ sagriješi u tim obredima mladenka, pada odatle mraz na obraz gospođi posnašici. A vinska kapljica običaje se ovdje krupno katkada našaliti i zavesti slabije i neiskusnije gospođe posnašice. No tada, pomozi bože! Godinu dana grme žene po selima, u crkvi, na polju: kako je takvu nesretnicu ulovilo u svadbenoj sviti vino i koliku je nesreću svalila na dom i čitav život mladenaca!... Ni djeveru, ni drugim svatovima nije slobodno zapiti svoju pamet na svadbi. Silna on imade tu posla: kojekakvih zdravica, opreza svadbene etikete i zakučastih ceremonija, u čemu, ako si i najmanje pogriješio ili ti se zapleo jezik ili ti se zamela riječ, čekaju te teške kazne što ih izriče domaći starješina! A čim se stanu vrstati: tada, zbogom pameti! Zbogom, glatka i pametna riječi! Zbogom, dobra i zdrava misli!... Osobita svečanost valja da vlada i da se obdržava u svadbenoj sviti!... Samo "prvodećemu" od svih njih slobodno je zastrančiti kada se već počne slaviti prava svadba - a to je u domovima mladenke i mladenca. Gospodin "prvodeći" treba da je na svome mjestu dok svadbena svita odlazi u crkvu i iz crkve; dok putuje od mladenke u dom mladenčev: dakle samo na svadbenom putovanju valja mu računati sa svojom pameti, a osobito s nogama. Inače, dok traju svadbene gozbe, može se on odvući i kuda na sjenik, pa ga neće nitko zgriješiti...

Kada prolažahu Medonićevi svatovi, svaka je kuća upalila krijes budi na svojemu dvorištu, budi posred ceste. Tu stoji domaćin sa silnim krčagom vina, s kruhom i soli na pladnju. Oko krijesa sva družina, a djeca, veselo pjevajući i ijujućući preskakuju plamen vatre! Svatovi se približuju i silaze s kola - ta već izdaleka ugledaše krijes, a to je osobita počast za mladence i čitavu svadbenu svitu. Muzikaši dovršuju poputnicu, a "prvodeći" priskakuje, vrteći se naokolo, k vatri, dariva djecu i prvi od svatova preskoči plamen krijesa... I gudba prestane i zavlada mir, a domaćin započne: - Da ste mi zdravo, gospa mladenko, gospodine mladoženjo i ostale gospođe i gospodo i cijela slavna svadbena svito, da ste mi zdravo! Kako evo čisto gori i plaminja ovaj krijes, tako gorjela i plamtjela vaša ljubav i štovanje, mladenci moji!... Kako se iz ovoga krijesa ne odmata nikakav dim, nikakav oblačak: tako vam bilo vaše življenje, vaše poštenje i vaše mišljenje! Živite milim životom poput golubova! Budite pošteni poput svetaca na oltaru! Misli vaše neka budu čiste, jasne i kreposne, kao našim anđelima čuvarima! Prigriznite, mladenci moji, hljeba; prismočite ga zrnjem ove bijele soli; srknite iz krčaga ove drage kapljice! Počastite mene i savkoliki dom! Koliko mrvica hljeba, toliko vam dječice zapjevalo u kući! Koliko zrna soli, toliko bilo godinica mudrih, sretnih i radosnih u timarenju stoke i peradi; kod pluga, rala i motike; kod žetve i sjetve; u domu i na putu!... Koliko kapljica u ovom krčagu vinca, toliko vas ljubilo, štovalo i dragovalo milokrvnih, poštenih i iskrenih ljudskih srdaca! - Moj dom i sve ovo moje jest i vaše! Kada budete kucali - otvorit će vam se! Kada budete zvali - odazvat će vam se! Budi nam sve zdravo i ponosno!... Svima vama na radost i veselje - a mojemu domu na čast i poštenje! Živjeli!

I mladenci zagrizu hljeba i prinesu sol k ustima i pokvase usne vinskom kapljicom iz pehara - a onda djever uhvati pladanj s kruhom i solju i krčag s rumenim vincem te sa svim tim preskoči plamen krijesa, pa zaklikta tanko i glasovito: - Kako vi nama, tako i bog vama! Bogu patri molitva, popu lukno i cjelivanje ruku - mi vraćajmo jedan drugomu milo za drago! Ispunile se naše i vaše vruće želje - bogu na slavu, a nama na čast i veselje. Živjeli! Živjeli! Pa se stadoše grliti sa mladencima i svatovima, a muzikaši sviraju da sve vrcaju iskre od struna, i nagiblju pehar da dobro razabiraš kako teče i klokoće vince niz gr'oce u veselo srce. A djeca zavrtješe kolo oko krijesa ijučući i pjevajući.

Tako je bivalo kod svake kuće i dugo trajahu ti obredi dok na domu gavana Medonića već teško i nestrpljivo izgledaju svatove, a najljuće jadikuju kuharice da će im se jela ohladiti i sav im miomiris ishlapiti... Pa i sila božja seoske djece već mrmlja i zijeva. A voda im navire na usta za slatkim zalogajima, i nožice im se podsmiču od žudnje za muzikom.

- Idu! Idu! Idu!... Već su pod brdeljkom Lalokom i već sađoše s kola da se pješke popnu ovamo! - vikne netko iz naslage silnih gostiju što se sjatiše sa svih strana u bogati Medonićev dom... - Idu! Idu! Idu! - kliču i jecaju djeca, poletjevši pred Medonićev dom u dvorište gdje u isti tren planu silan krijes da obasja put mladencima i svatovima.

Sve se uzvrpoljilo i uznemirilo. Isti Medonić nekako žustrije priskakuje sad k ovomu, sad k onomu stolu, namještajući na jednome silne pehare, a na drugom ogromne boce vina stare mjere. Mali "kanonik" s "dugom Katom" kano da se bojažljivo i postidno povlači uza stijenu prema vratima da što prije ugleda mladence i svatove. "Duga Kata" danas nekako voljko gleda u taj božji svijet, a veliki crveni privezač pod vratom odrazuje se tamnim rumenilom na njezine navorane obraze. Margarita Medonićeva okreće se brzo i spretno oko nebrojenih jestvina i naprema uz četiri dobre i marljive pomagačice ili takozvane "strane kuharice", ali ne propusti kadšto nazlobno i mrko promjeriti "dugu Katu" od glave do pete i zagunđati nerazumljivo samoj sebi: - Ah, kako zaokupiše i navališe u taj bogati dom da izjedu moj trud i muku. A on? Moj dragi Stipe? Njega istisnuše i trgnuše od mene... Čekajte, čekajte! Vidjet ćemo!...

Jakov Brdovečki, visok i tanak seljak, malene glavice na dugačkom i sagnutom vratu, dugačkih, tankih poput šipke, plavih brkova - zagledao se u pehar pred sobom na čelu stola i zamislio se u duboke misli... On je danas gospodin starješina ove kuće, a dobro poznaje vragometnoga djevera Janka. Bit će ljuta i teška okršaja u zakučastim i prepletenim obredima pri uvađanju mladenaca i svatova u kuću i k stolu! Ali Jakovu Brdovečkomu, također iskusnome starješini, neće pasti mraz na obraz. Ipak bi mu bilo milije da kakvo šepetalo i prilivoda djeveruje danas mjesto zasukanoga Janka. A gosti puna kuća, mili bože! Toliko ih se doista ne pamti ni na jednoj svadbi čitava kotara. Jakove, Jakove, saberi svoju pamet! Ej, vrijedi ipak i ona nešto! - pomisli u sebi gospodin starješina, prokašlja tankovito i ogleda se na sve strane ne bi li tko pogodio njegovo mozganje. I u taj čas obasja mu lice i čitavu kuću veliko svjetlo krijesa štono je planuo i probuktio u Medonićevu dvorištu.

I već kuca, bolje reći lupa tvrdom šakom o vrata "prvodeći" Grgina...

- No, za te mi je lako! Smotat ćeš se poput ježa preda mnom.

I "prvodeći" uljeze u dom, i obredi otpočeše. Sve teče i odmotava se mudro i pametno i u najljepšem redu. Sada se donjihao i djever Janko. Bila je ljuta i opora borba: ali Jakova Brdovečkoga ledena hladnoća, polagana, gotovo troma riječ, tanko i jasno grlo, dugačke, ali skladne i odmjerene rečenice, jasna i umarajuća logika doskora utrudiše svu govorničku snagu gospodina djevera Janka, i on klone, podavši ruku starješini i šapnuvši mu u uho: - Đavo neka se rve s tobom! Ja se lje neću! Štedimo jedan drugoga, ali zato se oborimo na druge i na ove silne goste da ih smotamo! - Jakov Brdovečki osmjehnu se zadovoljno na svladanoga i kimnu glavom da pristaje.

Iza toga ulazili su mladenci i svatovi uz muziku i silnu halabuku i klicanje gostiju i djece. Na jednom kraju nastalo grljenje i cjelivanje, a od drugoga kraja stadoše kuharice trpati stolove nebrojenim jestvinama. Nigdje se dosada takvo šta nije vidjelo ni čulo! Što je na najsjajnijim svadbama bilo po četiri čorbe i po četiri vrsti pečenja i drugih jestvina, to se u Medonićevu domu dvanaest raznovrsnih čorba zapušilo po stolovima! Onda dvanaest vrsti pečenja različita mesa: dvanaest vrsti pogača i kolača; dvanaest vrsti kojekakvih umaka. Svega po dvanaest vrsti! A Medonić je također natrpao svadbene stolove sa dvanaest vrsti vina, jedno jače i bolje od drugoga. Kako se mladenac priženio u kuću, slavile se obje svadbe u Medonićevu domu i trajale punih osam dana i osam noći. Nikada ne bijaše niti će biti takve svadbe kakva se slavila u Medonića! Prava gavanska svadba i svatovi!...

Kada je Mecena iz svoga doma otjerao đaka Ivicu, zavlada tu nekoliko dana grobni mir, tuga i samoća. Kumordinar luta i mota se po kući, kano da je bez glave. Neprestance uzdiše i nešto tumači samomu sebi, brojeći na prste.

- "Dobrotvore, tu vam ne daje nikakva prava dobročinstvo vaše družinske sobe i odgoj vaših slugu... Ona je moja!" - ponovi kumordinar Žorž riječi svoga rođaka i rujatuša Ivice, te si grebe zamišljeno glavu.

- Ona je tvoja! Pa neka ti bude; ali kako se možeš tužiti "na dobročinstva družinske sobe, na odgoj slugu"? Pa zar nije tebi, tepče, dobro bilo u družinskoj sobi? A odgoj slugu? Kojih slugu? Ta, čovječe, ti si sa mnom bio ovdje u mojoj sobi! Zar sam ja sluga? Je li te takve drzovitosti naučilo u školama? Nijesam li ja gospodin kumordinar Žorž? Nijesam li ja sve tebi dao, sve ti dopustio i priuštio kao i samomu sebi, nesretniče? Ja, sluga! Ja, sluga? Istina je, bio sam... kao što si i ti bio seljačić, svinjar i puretinar! No nekadanji sluga Jurić postade gospodin kumordinar Žorž; a nekadanji zgubidančić muzikaša Jožice postade đak... i doskora rujatuš Ivica! I naš svemožni gospodin nije skočio iz zipke kao lustrišimuš... Pa kako to sve bijaše onoga nesretnoga jutra? Ja sam bio mamuran i zlovoljan; ne mogoh se dosjetiti, zašto zaspah u odajama milostivoga... A u našoj sobi već ujutro puši lulu zgubidan Jožica i pita za svoga sina. - Šta ja znam gdje je. Postao mudar kano da je već odslužio misu... Gdje bi mogao biti: tko će znati? - odgovaram ja Jožici, a on razrogači u me svoje muzikaške oči. U taj tren bljesne mi nešto u ludoj glavi, i ja poletim k ilustrišimušu. Još nije bio ni ustao. I bubnem da je nestalo đaka Ivice, i da sumnjam, nije li... A što dalje bijaše? Groznica me hvata... Odonda milostivoga tresu svakoga dana po tri puta srčani grčevi i nesvjestica. Tek mu doduše nije popustio, ali, čini mi se da jelo što ga guta vrijedi isto toliko kano da ga meću pod stol. A Laura? Pjeva tanko i glasovito kao da ne bijaše ništa u domu; kao da je mjesto Ivice odletjela iz kuće kakva mušica! Sve je nijemo, sve turobno, tek njezino pjevanje prekida tu samoću, taj pusti život. A lustrišimuš nikada ne spominje ni Ivice ni Laure, ni onoga strašnoga dana! - Tako umuje i sjeća se kumordinar Žorž Ivičina izgona iz raja... kako on sam često mrmlja.

Nije takav život ipak dugo potrajao. Mecena uđe ponizno i zamišljeno jednoga dana u odaje Laurine. Ah, tu bijaše bujno i veselo. Svjež zrak struji kroz prozore, titrajući se lišćem i cvijećem što bijaše poredano poput šume po prozorima. Laura vesela, vitka, vazda bujna i neodoljiva, pjevala neku nerazumljivu pjesmicu, a oko joj se zanosilo daleko, daleko. Tko da promjeri te visine i te širine kuda ono leti? Stajaše kraj prozora, sagnuta iznad cvijeća.

- Rođakinjo Lauro! - oglasi se tiho i ponizno starac. Ali ona nije čula. - Rođakinjo Lauro! - ponovi on glasnije i zakašljuca da mu je krv udarila u sljepočice.

Laura se okrenu od prozora i klikne: - A! A! Rođače! Dugo li se ne vidjesmo. Bolest, zaboravnost, nemar!? Ej, dakako!

- Laurice! Ja sam oslabio, otupio, pognjurio se. Rođakinjo Laurice, pustimo sve te crne oblake, neka jure svojim putem! Ti nijesi kao druge... Oh, ja ne dokučujem kakva li to đavolska snaga i sila titra u tvojem biću. Ali ja sam slab, nemoćan, lud! Budi kćerkom mojom, drago dijete, budi. Ja ne razumijem, ja ne znam! Očaralo me! Obajalo me! Dršćem i strepim. Strašan i ružan san, težak poput smrti, navalio iznenada na moj život. Bijaše! Ah, ne spominjimo, jer svaka spomen obnavlja tu tmastu, tu groznu avet, i ona teškim svojim krilima opet počinje zastirati nebo... i život moj! - zarida Mecena te počne plakati i čupati svoju tešku glavu, na kojoj ionako bijaše već malo kose kao plemenita bilja na lošu i neplodnu tlu.

Djevojka gledaše starca kano da ga proučava i u isti čas kano da mu se ruga. Nehajan i ponešto gorak osmijeh bljesnu na njezinim usnama... Ona pokroči prema njemu i poda mu obje ruke. Starac se sagnu i stade ih cjelivati.

- Žorže! Ponesi te stvari k rođakinji! - zapovjedi Mecena kumordinaru nakon ovog sastanka.

Žorž po tri puta sagnu svoje tijelo na poklon i promrmlja u čudu: - Ponesi ove stvari rođakinji! - Uistinu, ona mu je rođakinja - pomisli kumordinar u sebi - ja stalno držah da će ona odmagliti iz dvora poput svih njezinih prednica pa će se pomoliti opet nova zvijezda na obzorju našem. Ali gledaj, ona je rođakinja - i ja joj nosim nove darove... Sve je u redu... samo je rujatuš Ivica nagrajisao i nastradao! Ah, ubogi moj rođače, zgubidane muzikašu! Što ćeš li mi ti sada? Kakve li sramote našem prnjavoru! Kako li će negdje mali "kanonik" svojim kopljem šumjeti i lomiti selom poput vihora te se porugljivo ismjehivati muzikaševoj nesreći!

Otada vratiše se u Mecenov dom opet stari dnevi. I gospodin kumordinar kano da je već zaboravljao na đaka Ivicu pa bi često navečer sabrao društvo svojih drugova kumordinara i njihovih družica. Laura se dovinula većega štovanja i pouzdanja negoli to ikada do sada bijaše. O onoj zgodi nije se nikada pod dobrotvorovim krovom zametnula riječ. I tako je prošlo koje po godine.

Najednom se kumordinar Žorž nekuda snuždi i stade se zamišljeno svaki čas grepsti iza uha kao onaj koga more i trape tajne i teške misli... Mecena poče slabiti, hahuljati i pobolijevati. O tome hitro puče glas čitavim gradom, a i neki stari naočaleni pobornik poganskoga boga Eskulapa ukazivaše se isprva rijetko, a onda sve češće u Mecenovu domu. Pokimavao je nezadovoljno i svakoga dneva napisao dugi latinski recept, a Meceni dao je toliko krvi otočiti što rogovima, što puštanjem žile da se njegovo vjekovito i stalno rumenilo kože pretvorilo u pravu mrtvačku boju. Laura bdijaše neprekidno nad starim bolesnikom, podavajući mu lijekove, pa je nastojala da se što rjeđe desi kod Mecene kumordinar Žorž.

Jedne noći već prvim sumrakom zaurla vihor, pomrači se nebo i zemlja, i udari kiša kao da si prevrnuo kabao. Laura otkloni kumordinara iz odaja Mecenovih, neka vjerni Žorž pođe na počinak, a ona će bdjeti nad bolesnikom.

Dobrotvora obrvao bešćutni polusan, jezik mu počeo zapinjati i kano da ga ostavlja svijest.

Kad je kumordinar oteturao niz stube u svoju družinsku sobu, bljesnu oči Laurine; ona pograbi ljekarsku tekućinu, izlije polovicu i hitro izvadi iz njedara nekakav zamočić od papira, sasu iz njega u tekućinu žutkasti prašak - sve pomiješa pred svijećom i šapnu sama sebi: - Danas treba da je svemu kraj! Još ovo, pa onda...

Mecena snivaše neprekidno, a prsa mu hropila neugodno i grozno. Četvrt sata nakon što je Laura promiješala onu ljekarsku tekućinu, došulja se oprezno do kreveta i probudi Mecenu... Starac uzdignu ugasle oči.

- To-to-t-ko je?

- Lijek valja uzeti, gospodaru - šapće Laura.

- Li-je-ek, moja kć-e-e-ri? Ah, št-t-a sve to vrije-e-di!... - mahnu bolesnik uvehlim rukama.

Laura istoči svu tekućinu u srebrnu žlicu, a starac je proguta na tri maha i klone opet u jastuke. Sad ga shrva težak san u kom se opet pojavi hroptanje. Ono bijaše iz početka glasno i često, onda sve jače, a sve tiše, te napokon zanijemi i hroptanje i disanje. Svuda zavlada grobna tišina. Laura u obližnjoj sobi podbočila glavu objema ruka i zadubila se u duboke i teške misli. Najednom se trznu, skoči na noge i stade prisluškivati. Zatim se primicaše na prstima k postelji. Starcu niz lice teče ledeni znoj, oči su mu zatisnute. Laura uhvati starčeve ruke, onda opipa čelo i obraze, onda noge, prisloni uha na prsa. - Gotov je!!... Dovršio si dakle, mekopuče! Tako je i pravo - neka žive mladi, koji su za svijet, za njegove slasti i nevolje! - Za časak se malo uzbuni, odskočivši od kreveta i obzirući se oprezno po odajama. Tada se opet primakne te izvadi nekakve ključeve ispod jastuka na kojem je ležala ukočena starčeva glava. Polagano otvaraše tim ključevima mnoge pretince po Mecenovim odajama, ali sve uzaludno. Napokon se zadjene o nekakav sandučić u kutu posljednje sobe. Jedva mu pokrov gvirio iz poda koji ona poslije duga napora otvori i podigne. Tu bijaše sila pretinaca koji vođahu u dubljinu poda, ali svi su zaključani. Kako ćeš ih sada otvoriti? Kuša Laura sve ključeve, no uzaludno! Sad joj sine misao: "Možda ih otvara onaj isti ključ kojim otkračunah i pokrovac?" Tako je i bilo. Po redu je otvarala sve i počela vaditi silan novac. Oči joj bljeskahu kao tigru kad ugrabi svoju žrtvu. Obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabežljiv i grozan lik. Sve je ispraznila, naslagavši hrpu vrećica po podu; a tada pozorno pozatvarala sve pretince, a onda i pokrovac, istrgla zubima onaj ključić od ostalih, tisnula ga u njedra i počela tihim koracima sve to blago prenašati po tami u svoje odaje.

Kad je svršila posao, pusti starca u tami, pritvori vrata i sa svjetlom u ruci pohrli niz stube u družinsku sobu.

Tu, naslonjen o dugački stol, hrkaše kumordinar silno uz svijeću i bukaru kojoj se samo na dnu vidjelo nešto vina.

- Kumordinar Žorž! Kumordinar Žorž! - zvaše ga Laura. Ali on nije ni trenuo. - Kumordinar Žorž! - prodrma ga za ramena.

- Ho! Tko je? Šta je? - sunu uvis vjerni sluga da se ista bukara od straha prevalila.

- No, no. Ja sam, gospodine kumordinaru! Ajte sada vi, da bdijete kod milostivoga. Malo prije uzeo je medicinu i naložio da se pritvore vrata spavaonice da može usnuti. Vi ćete stoga u susjednoj sobi pri svijeći čekati i bdjeti dok se milostivi ne probudi, a ja ću se odmoriti.

- Hm, hm, hm! - zijevaše lijeno kumordinar. - Oh, da samo već jednom mine ta bolest! Ja ću sam sutra očepiti toga osedlanoga liječnika; šta to njegova znanost tako dugo čeprka i mota. Ta naše seoske babe već bi svršile svoje račune s takvim bolestima! Milostivi, koji dobro jede i pije a ništa ne radi, kako može on tako dugo bolovati? Da je meni tako dobro, živio bih dvjesta godina! Oh, oh! Ja ne vjerujem ni jednome liječniku na svijetu.

- Ajde, ajde. Pridržite svoje litanije za sutra pa očepunjajte ljudski toga starog zvekana.

I oni se upute u Mecenove odaje.

- Evo - pokaže Laura kumordinaru Žoržu naslonjač kraj omalena stolića - evo tu sjednite. Kraj vas neka gori svjetlo. Vrata od ložnice milostivoga tek sam malo pritvorila, pa čim čujete njegov glas, a vi priskočite k postelji!

- Da, da, da! Ne treba toliko tumačiti staromu sluzi, kao što ne valja staroga psa učiti plota skakati - primijeti Žorž posadivši se na naslonjač.

Laura se još jednom obazre na vrata Mecenove ložnice, onda pogleda kumordinara i tiho se po prstima odšulja, zatisnuvši za sobom vrata, u svoje odaje. Ovdje je još dugo u noć probdjela, uređujući sve stvari i pokradeno blago, a onda utrnu svjetlo.

Kumordinar Žorž zurio je u vrata Mecenove ložnice, a oči mu se stadoše zaklapati, kano da rebrenice zatiskuješ na prozorima.

- Ah, slatko li spavaju milostivi, to je bolje nego svi lijekovi ovakih čudotvoraca kakav je taj stari kreveljasti doktor! O, sutra će biti mnogo bolje milostivomu!

I gospodin kumordinar opet tvrdo usne, a hrkanje njegovih jakih prsiju moglo se čuti ća na stubama pred Mecenovim odajama.

Negdje u noći prodrami se iznenada Žorž, strese glavom i skoči na noge. Svijeća dogaraše na stoliću pred njim.

- Ah! Možda se već milostivi probudio, a ja sam ovdje zaspao kao sit magarac na obilatom gumnu! Ja ću ipak prigledati.

Zgrabivši svijeću protisnu se Žorž na vrata u Mecenovu ložnicu. Obuze ga neka kobna slutnja; a noge mu stadoše klecati i drhtati. Zazvrlja očima po čitavoj ložnici i napokon mu se ustave na Mecenovim obrazima.

- Bože sveti! Da li ja ne čujem ili ne vidim? Milostivi kano da ne diše. A kako su mu blijedi obrazi.

I kumordinar stade pipati obraz, čelo, ruke. Onda uzdigne starčevu glavu uvis: - Milostivi! Milostivi! - Ali glava klonu hladna i mrtva.

- O-o-o! - riknu i zaurla Žorž poluživotinjskim, poluljudskim glasom. Zaokupi ga užas i strah, i pričini mu se kano da ga netko lovi i vuče k Mecenovu krevetu. Vrisne i zaurla još jednom, baci dogarajuću svijeću prema Mecenovoj postelji i poleti u mrak susjedne sobe, u nesvjesnom strahu dohvati kvaku od vrata i sune na hodnik, ali tu se spotače o prvu stubu i stropošta, kako je dug i širok, u mraku. Sada se počne ubogi kumordinar derati i bečiti da je po čitavu samotnom domu odjekivalo kao da mu tko živu kožu svlači s tijela. A njemu se pričinjalo da ga netko čvrsto drži za šiju i za kosu, te se propinje preko njega poput gorostasne aveti...

Laura sleti sa svjetlom u ruci iz svojih odaja.

- Šta je, zaboga, šta je, gospodine kumordinaru?

Ali on samo huče i dere se nerazumljivim glasovima.

Laura stavi svoju svijeću na stube i počne dizati protegnutoga kumordinara. Jedva ga osovila na junačke noge. Drhtao je kao šiba na vodi.

- A-a-a-ah! Strašno! Užasno! Grozno! O-o-o-ni - i!... - i zape mu glas u grlu.

- No, šta je? - viknu tobože uplašeno Laura.

- Ta-ta-ta-mo! - tepaše Žorž, pokazujući rukama Mecenove odaje.

- Ajde, ajde, zaboga, da se prije osvijestite. - I Laura ga krepko uhvati oko pasa te povuče prema svojim odajama.

Ubogi kumordinar šepa i drhturi kano da ga trese devet ljutih groznica. Hoće da desnicom dosegne ogrebeni nos i natučenu glavu, ali čim je pokuša podignuti, pukne mu nešto u ramenima, i on je pusti natrag niz tijelo.

- Ta-ta-mo! - mahnu opet prema odajama milostivoga.

Laura ga jedva dovuče u svoje odaje, ponudi mu neke crne tekućine. On je srkne i budne mu lakše.

- Strah-ah-hota! Užas! Ne ne-ne-mogu! - tepaše kumordinar, a očima bulji u tamne prostore Laurinih soba... - Evo, uhvatilo, uhvatilo me, vuklo i srušilo! To bi-bi-jaše smrt! Ne-ne-mo-gu!

- Još gucnite, dragi, ove tekućine. Bit će vam bolje! Ohrabrite se već jednom pa kažite što je!

Kumordinar Žorž uistinu nagne dršćućom ljevicom i dobro povuče iz staklenice. Strese glavom, uzdahne, a onda prostenja muklim glasom:

- Mrtav! Mrtav! Milostivi je mr-mr-tav! Oh, strahota! Grozota! Užas!...

- Kako mrtav? - zinu tobože uprepaštena Laura. - Vi ste se prevarili, prijatelju. Vama se pričinilo!

- Ni-ni-je! Oh, i mene je hvatalo. Pođite tamo, pa ćete vidjeti! Oh, ja ne idem, ne idem nikada preko onoga praga. Strašno! Uh! Ali ne idite. Ja neću ovdje da sam ostanem. Ja već nigdje neću da budem sam u ovome domu! Budite uz mene! Budimo zajedno! Oh, grozna je ova noć... Ne idite tamo, ne idite, ako vam je život mio! Užasno! Zgrabit će vas i vući i oboriti, kako je i mene... Oh, sva su mi uda slomljena. Po nutrini nešto me pali, kao da prosipavaju žeravicu amo i tamo. A u glavi istom, u glavi: to šumi i hrumi kano da su protekle sve vode ovoga svijeta i okrenule svim mlinovima i njihovim kolesima pod suncem!

- Ah, ne tako, gospodine kumordinaru! I mene već obuzima strava, i ja dršćem - pretvara se Laura.

- Oh, zakračunajte samo vrata! Ovako ćemo zajedno kod svjetla probortati, dok svane dan. Noć ima svoju moć! Velim vam, to sam gorko iskusio danas. Ja nikuda i nikamo odatle, dok ne svane jutro! A i vi od mene ne! - klecaju još uvijek kumordinaru noge i klecaju mu koljena.

- Da barem možemo doviknuti u staje kočijašu i pastirima ili tamo preko dvorišta kuharici ili djevojkama! - primijeti zabrinuto Laura.

- Pustite, pustite do dana! Prije jutra ništa! Ili dok ne zapjevaju pijetlovi u osvitku zore! Danas je pun ovaj dom sablasti, nemani, duhova... velim vam! O, ja više ne ostajem ovdje! Selim odmah! - Laura skoči k vratima i prisluškuje.

- A-a-a! Slušajte samo! Jeste li čuli? Pucketa i šušti nešto... Ded, pođite, ako ste junakinja, da vidimo! - drhturi slomljenim i poraženim glasom kumordinar.

Laura ga potajno omjeri prezirnim okom, a onda će:

- Šta to pucketa i šumi? Ne razumijem!

- Hm, šta pucketa i šumi? Čudnovato i tvrdoglavo čeljade! Velim vam da noćas ovdje piruju duhovi, sablasti, aveti, smrt! Ne vjerujete li, pođite napolje da vidite vlastitim očima; ali žalosna vam tada majka!

- No, pa ja idem, dragi gospodine kumordinaru! Idem!... - i Laura da će otvoriti vrata. Ali Žorž je uhvati ljevicom za odijelo: - Ne luduj, ženska glavo! Ne upropašćuj i mene i sebe! Zaklinjem te životom tvojim! Imaš li još koga miloga u svijetu: slušajte, zaklinjem vas! Ne ostavljajte mene, ne strmoglavljujte sebe! - rida kumordinar promuklim glasom.

I Laura posluša i dugo ćutahu iza toga, ne progovorivši ni jedno ni crne ni bijele.

- No, dragi moj kumordinaru Žorže, čujte: to sve jače pucketa i šumi. Na, kakav je to miris... nije li to dim... paljevina?

- Ali umirite se, ženska glavo! Gdje vam je razum? Kad vas uvjeravam svojim poštenjem: duhovi, sablasti i ništa drugo, obdržavaju svoj ples u ovome domu! Hoćete li vi, nesretnice, među njih?

Laura opet pogleda sažalno i porugljivo kukavicu te nasta neko vrijeme muk.

- Ta, čovječe, zar vam je strah tako pomeo moždane i zaokupio srce da ne opažate dima? Evo, gledajte samo... pa ovaj miris...

- Šta još ne? Umirite se...

- Ali, gospodine kumordinaru - trgnu se odlučno Laura i otvori vrata... A kad tamo, jest i što vidjeti. U Laurine odaje sune gust, zagušljiv dim. Iz Mecenovih soba čuje se žestoko praskanje, a hodnikom se odrazi katkada jako svjetlo, kano da je bljesnula munja ili da je oblaznuo ognjeni jezik...

- Žorž, zaboga, to je vatra! Ne vidite li? Ne shvaćate li? Vatra! Vatra! Vatra! Zovimo u pomoć, poletimo u dvorište!

- Oh, ja ne idem nikuda odatle dok ne svane dan, pa baš da živ izgorim ovdje! - procvili plačnim glasom kumordinar, uhvativši se opet ljevicom za Laurino odijelo...

- Gospodine kumordinaru, ne benavite i ne djetinjajte! - udara Laura nožicom o pod. - Doskora će nam zadaniti, kako slutim... Pomognite mi, prijatelju, iznijeti preko stuba onaj stari sanduk, pa će vas ostaviti svaki strah. Da ipak spasim odijelo i da ne odem iz ove nesreće gola i bosa. U dvorištu probudimo kuharicu i djevojke, a one će u stajama dignuti na noge kočijaša i pastire. Tu će domala planuti čitav dom, moj prijatelju! Tu ne valja mudrovati i zanovijetati.

I dim stade gristi u očima Lauru i kumordinara, koji počne kihati i kašljati.

- Uhvatite hitro sanduk sprijeda, a ja otraga; na njemu pak neka stoji svjetiljka! - zapovijedi oštro i surovo namrgođena Laura.

- Ali desnicom ne mogu ni maknuti, udarih se u nju na stubama...

- A vi pograbite ljevicom, Žoržu!

Kumordinar se priredi te donekle uđe snaga u njegova uda i mišice, i nije toliko šepao kao prije, kadno ga Laura vukla sa stuba u svoje odaje.

Po hodnicima i na stubama gušio ih tako gust i težak dim da jedva prolažahu, dok već kroz vrata Mecenovih odaja sukljaše plamen, pomiješan s crnim, vrućim dimom.

Kumordinar stade se osvješćivati... Sve se nečemu domišljaše i dok su prispjeli sa sandukom na donji hodnik, gdje ne bijaše toliko dima, stade mu svitati pred očima... A kada dođoše s Laurinim sandukom u dvorište, tu mu dunu u lice svjež noćni zrak i njemu puče u glavi: da je u strahu bacio dogarajuću svijeću... Huknu od prepasti i da samomu sebi odoli, zariknu i zatuli:

- Na noge! Ljudi božji i kršćenici! Sve je u vatri! Izgorjesmo! Izginusmo! Vatra! Vatra! Vatra! U pomoć, u pomoć, u pomoć!

Laura mučaše mukom potežući tiho i spokojno u najtamniji i skrajni kut dvorišta svoj teški sanduk, koji je istom prije malo vremena zadobio toliku težinu.

Družina se izvukla mamurna i lijena iz svojih kutova. Nastade trka i vika. - Otvorite velika vrata, otvorite! - lupaju i urliču ljudi izvana. Po stubama se već ne može u odaje Mecenove, a ni u Laurine, tako nesnosna vrućina i zadušljiv dim vlada tu. - Otvorite velika vrata, otvorite! - opet ori vika i zapovijed s ulice.

Kumordinar sa dva pastira uljeze u družinsku sobu da potraži ključe, ali ih nigdje nema. Zaokruži očima po sobi, ugleda svoju škrinju i sjeti se, kako je Laura ponajprije mislila na svoj sanduk.

- Uhvatite, momci, škrinju! - zapovjedi on.

Momci je jedva pomaknu,3 huknu i stanu.

- No! Šta je? Vucite!

- Ne možemo, teška je, gospodine kumordinaru, kao da je samo kamenje i gvožđe na dnu njezinu.

- Ne možete! Alaj, vi ste mi ljudine! Ded povucite! Ja ću s prednjega kraja! Koturajmo je poput lagva, samo da izađe napolje, da mi ne pogine još i ta sirotinja!

I sretno dovukoše škrinju u dvorište.

- Srušimo vrata! Srušimo vrata! - viču izvana. - Ključa ne možemo naći u toj stisci i nevolji! Sve je već u dimu i vatri! - odvraća kumordinar.

- Pridignite najjači momci vrata, otvorit će se! - javlja se krupan glas redarstvenikov.

- Čemu to? Strpite se. Deset koračaja odatle je moja kućica; ja ću donijeti otvarače! - ponudi se bravar tiskajući se među ljudima da što prije dopre k svome domu.

- Samo žurno, majstore Davide! Inače ne spasismo ništa. Sve je u plamenu! Eno, već popraskaše prozori, već se svijetli pod krovom, a plamen i dim suklja pod nebo i na ulicu - opet će redarstvenik, tarući znoj sa čela i obraza.

Bravar održa riječ. Protiskuje se već sa svežnjem sitnih i velikih ključeva te kojekakvih zavojaka, gurajući lijevo i desno gledaoce i čekaoce svojim jakim laktima.

I vrata budu skoro otvorena, a naslaga svijeta nahrupi u dvorište. Plamen je već uhvatio sav prvi sprat Mecenova doma, sukljajući bijesno s krova okolo naokolo. Stane cika, vriska i zapomaganje. - Prislonite tamo ljestve!... Dodajte vode... Pripnite kvake, oborite one grede, možda će se ipak nešto spasiti!

- Da, tu će se nešto spasiti! Zar ste slijepi i gluhi? Vatra i dim zaokupili i obuhvatili sve! Daj bog da izvedete napolje što je živo u domu!

- Branite samo na onoj strani, gdje su gospodarske zgrade, da tako ne dopre strahota u susjedstvo!

- Hvala budi bogu da se već davno vihar umirio!... Zakukala bi i zabugarila čitava ulica... Ovako je ovaj dom osamljen, pa će u najgorem slučaju samo on postati žrtvom požara! - vikala i umovala svjetina na svim stranama.

Uto se pronese strašna vijest da je Mecena umro i da se skoro poslije porodila vatra, a mrtvo tijelo starčevo da će izgorjeti u njoj.

- Izvucimo barem mrtvo tijelo! - vikaše policist.

- Kuda? Kako? S kojega kraja?

- Po stubama se ne da, već su u dimu i plamenu.

- Prislonite ljestve na prozore!

- Da, na prozore! Eno, grede se ruše, a vatra sipa mimo njih da je strahota.

- A kako istom suklja dim i vatra iz soba na prozore, kao iz paklenoga ždrijela!

- Tu već spasa nema, ljudi! Jadnik je već izgorio, da mu nema više kosti ni mesa!

- Nema spasa, ne! Hajde komu se hoće ututanj gubiti glavu!

Dok se tako vrzla, motala i gurala uzrujana svjetina i amo i tamo, iznijeli su ljudi težak Laurin sanduk iz dvorišta nekamo u četvrtu ulicu, a Laura ih je pratila uzdišući tobože sva satrvena i slomljena... Ondje je milostivo primi nekakva starica u svoju kukavnu izbicu, i tu se bolna nasloni na sanduk i ridaše očajno lukava glumica tako, da i starici, stanarici izbe, potekoše gorke suze, i ona počne tješiti i blažiti tobože jadnu djevojku.

Mecenov dom sa svim svojim napremama postade žrtvom velikoga požara. Kad je svanuo dan, još su samo gole, ražarene zidine stršile u zrak, a iz golemoga taloga, štono se surva među njih, kipio je crn i blatan dim, a ispod njega laznu ovdje i ondje sad mutan, sad zelenkast, a sad crven plamen poput skerleta...

- Ah, sve je propalo! Sve! I moje sve izgorje, sirota ja, bijednik ja! - lelekaše kumordinar Žorž, ogrlivši svoju ogromnu, izguljenu no jaku staru seljačku škrinju. - Oh, oh, oh! Ali naš milostivi lustrišimuš, naš dobri, naš dragi dobrotvor! Glava će mi pući, srce će mi iskočiti iz grudi! Kako se sve to zbilo! Iznenada! Oh, ja snivam, ljudi! Teško i strašno snivam! Recite, recite da snivam. Vajme, šta li sam bogu skrivio da me je - da nas je tako teško kaznio? Uh, - uh! Grozno!

- Ne snivate, prijatelju! Sve je žalosna i kobna istina! - odvraćala svjetina i mrmljala i šaputala zagonetno.

I tako je svršio desetogodišnji predsjednik društva Poniznosti i ustrpljivosti, a da nije dokrajčio jedanaeste godine, prezaslužan muž, daleko čuveni Mecena i dobrotvor!

Užasan glas letio od usta do usta čitavim gradom, a članovi društva kupili se na hrpe oko garišta, uzdišući žalosno i podižući oči k nebu kano da traže u oblacima sjajni Mecenov dom i obilate njegove stolove. Lirski poet Rudimir Bombardirović Šajkovski - aliter Imbrica Špiček iz Volovšćine - došao na garište u crnini od glave do pete, brišući blijedo lice i dugački, klonuli nos, kano da otire suze! Pa kako da ne bi proplakalo njegovo golubinje lirsko srdašce? Kako da lirski pjesnici ne bi lijevali suza nad svim grobovima zaslužnih i velikih muževa? A onda nad tako kobnim udesom kakav je zadesio starca Mecenu u tom strahovitom garištu! Ali, pravo govoreći, naš Imbrica Špiček iz Volovšćine nije doista smogao baš ni jedne bogovetne suze. No on je ipak tužno prikrio oči rupcem, na kom se isticala grčka muza s lirom i s napisom cijeloga imena dičnoga poete, pa zavapio bolno: - Ah...

Smrt ne gleda ničije lice, Jednako se od nje tlače Siromaške kućarice I kraljevske tej polače! Ona upored meće i valja Stara i mlada, roba i kralja!

Svi članovi društva Poniznosti i ustrpljivosti duboko ganuti naglasiše da se nadaju da će slavni poet usrećiti javno mnjenje "divnom sažalnicom" pokojnom Meceni - ta njemu to samo teče iz rukava!

- Oh, kamen bi proplakao i procvilio; divlje zvijeri bi zarikale od boli i ublažile svoje nutarnje nagone, a kamoli neće zabugariti i zajadikovati vazda vaš Rudimir Bombardirović Šajkovski nad tako slavnim i tako žalosnim grobom našega dragoga Mecene, komu sam baš ja najviše dužan, što je u meni probudio tolik talenat i genij! Da, on bi vječno bio spavao poput začarana blaga u podzemnim spiljama da ga nije otkrio naš Mecena! O, jest, vi ćete čitati "pjevanku žalostinku" kakvu još nije svijet vidio ni čuo! - cvili ženskim glasom poet i malo da nije izdeklamovao čitav svoj životopis, na koji nikada ne zaboravlja u takvim prilikama, poput svih glasovitih ljudi štono se herojički bore s nemani koja se zove taštinom.

Ipak nije lirski poet održao svoje riječi. Baš ovdje zakvačio se sa svojom muzom tako reći do grla, i ona ga iznevjeri! Članovi Društva često ga opominjahu na obećanu "žalostinku" - dok i sami ne zaboraviše na nju.

Redarstvene vlasti preslušale su gospodina kumordinara o kobnoj smrti starca Mecene. A on ispripovijeda sve vjerno, dapače kako je u strahu, smetnji i iznenađenju bacio svjetiljku... U svemu tomu uvidješe samo groznu moć sudbine te otpustiše dobroga kumordinara.

Preostali Mecenov imetak posvoji država kano ošasno dobro, jer se nije našlo nikakva roda ni oporuke, jer sve pokojnikove tajne zajedno s njime postadoše žrtvom požara. Kumordinar i Laura budu bogato nagrađeni iz ostavštine za svoju vjernost i službovanje. Tko bi još sumnjao o zločinu tako lijepe i umiljate djevice kakva bijaše Laura?

Imbrica Špiček iz Volovšćine izumio je za spomenik pokojnikov ovaj napis:

On je živio, da je umro! On je umro - da se posvetio

I ova apokalipsa Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga prikrila je u sebi zločinsku tajnu o kobnom svršetku ilustrišimuša Mecene na sve vjekove.

Sumorno, bolno i ljuto vuče se muzikaš Jožica, više sjena negoli živo biće, tijesnim i zamrljanim gradskim ulicama. Svaki čas odahne teško, kano da mu ponestaje zraka, a onda još šire raspruži svoje krakove, samo da što prije izmakne iz te hrpe hladna kamenja. Zamrljane mu seljačke gaće i košulja ne zanimaju nijednoga gradskoga prolaznika. A nekakva više otrcana krpa negoli haljetak na leđima, na komu ne možeš razabrati pravo kakve je u svom porodu bio boje, osobito se ističe dvjema omašnim krpama od gruba konopljena još neubijeljena platna na laktovima. Iza njega pomiče se sin mu Ivica, oborenih očiju, a srce mu hrlo bije i krv šika u obraze i glave. Stid ga obuzimlje i kini, te mu se pričinja kano da je čitava ulica stala, sav grad provirio na prozore pa ga gleda sažalnim i prezirnim pogledima. Muzikaš Jožica grabi svojim prostim i jakim štapom put i kljuca njim, kao da slijepac spješi naprijed. Tu udara njime o kamenčić što se nađe na putu da je skoro iz njega vrcnula iskra te je odskočio i potočio se u kraj. Ondje se protegnu nečiji, a možda ničiji pas posred ceste, a gola rebra i kosti te podvinuti rep odavaju ga da drijemlje od gladi i da je potepuh i blatotep što se šulja smetištima i oko mesarskih stanica da uhvati kakav zalogaj. No muzikaš Jožica ne mari za sve. Ne pitajući jadno zvijere za domovnicu, ošinu ga štapom kano da mu je ono nešto skrivilo. A pas žalosno zatuli, izbijelivši zube, te se odvuče ukraj ceste, podvinuvši još jače rep i ogledavajući se izdaleka za svojim progoniteljem.

Nijedanput se muzikaš Jožica ne ogleda natrag za sinom Ivicom, da li jošte spješi za njim ili se izgubio nekuda gradskim ulicama. A ni đak Ivica ne gleda na svoga oca, nego oborene glave slijedi njegov trag, te već po nekom ostanu, slutu, znadu oba da se jedan za drugim pomiče i da nijesu daleko. A obojici je težak i zadušljiv zrak u tim ulicama i oba jedva izgledaju da jednom već uminu iz grada - kano da bježe iz Sodome i Gomore.

Kad već odmakoše daleko i kad se posljednjim predgradskim kućercima jedva vidješe krovovi, sjedne muzikaš Jožica na prvu kamenitu mosnicu, sagrađenu preko ceste mosta ispod koga zijevaše dubok i prazan jarak koji je zamjenjivao u ljetnoj suši bučni gorski potočić. S velikim naporom i mukom stade Jožica skidati tijesne i kukavne čizme, kano da si ih zbio od dasaka. Dotle mu se primakne i sin Ivica.

- A, što ipak ideš? Ja sam već mislio da si ostao u gradu i da ćeš zasjesti tamo kakvu sučiju ili fiškaliju! Lijepo li se svršiše tvoje škole. Odnio ga živi đavo tko me prvi poče putiti i zavađati! Aj, aj! Bit će to doista ljekonosna pilula tvojoj majci na smrtnoj postelji! Pa da ne poludiš!

- Prestanite, prestanite! Majka će ozdraviti, a ja ću se vratiti u škole: ne u družinsku sobu bogatoga Mecene, nego ću se već protući od nemila do nedraga kano siromašni đak dokle svršim nauke. A vi šutite, japo, pred majkom, ako boga znate, kano da nijeste ništa čuli ni vidjeli u družinskoj sobi kumordinara Žorža - uhvati dršćući Ivica hrapavu i garavu ruku svome ocu i stade je pokorno cjelivati.

Muzikaš se htijaše svom silom držati trpko i osoro prema dječaku, bolje, momku; ali osjetivši dodir sinovljeve glave, njegov topli dah, njegove umiljate, pokorne i suzama pomiješane riječi, u starcu nešto pukne i nešto se prelomi, kano da se gora srušila i survala, i on ogrli svoga Ivicu.

Šutio je otac od nekog slatkog ganuća i vesele boli.

- Da, da! Ipak si ti moj, sine, a sve drugo je tuđe, zlobno, kivno i sebično! Nikuda mi se nećeš više probijati i mučiti! Doma ćeš ti ostati. Što znaš, znaš: sve će to dobro doći! Svoja kućica, svoja slobodica, pa bila i u prnjavoru. Neka jadikuje naš opapučeni kumordinar, neka se kesi uvijek zlobni naš susjed, mali "kanonik": ti si dobar, ti si marljiv i radin! Lijepo motiku i plug, grablje i vile u ruke, hitro će se ta bijela, bolesno mekana kožica na rukama ojačati i okrijepiti, i mi ćemo raditi i truditi se, pa što bog dade! - Ajde, ajde, pojurimo kući, jedva ćemo sutra stići ovako pješke, samo da majku jošte živu nađemo! Oj, kako te voli ta dobra, tiha i mila ženska! - I otac privine Ivičinu glavu na svoja prsa i dugo, dugo držahu se mučke tako.

- Da li ste, japo, kakav lijek nabavili za mamu u gradu?

- Ej, lijek, lijek! Imamo mi svojih baba pa, žalibože, ni one već ne mogu ništa pomoći! Što će ti onda ljekar dati onako na pripovijesti? Uzaludno bismo samo prosipali novce, da ih imamo, kako ih nemamo! Ja sam ti se doturao ovako pješice uz koru krušca i krišku sira u grad, misleći da će nam rođak kumordinar štogod pomoći za kratko vrijeme... ali na: kad će na čovjeka zlo, onda se prosiplje baš iz rukava... Istjeralo sina i oca... pa... na... neka je i tako! - mahnu rukom Jožica. - U mene imade još nekoliko novčića, što ćeš s time? Ni u vodu, ni u vatru, sine moj! Teška i ljuta su ti vremena: u zemlju ne mo'š... tvrda je, pa hladna i teška. U nebo ne mo'š... visoko je, a nijesi ptica. Molimo se višnjemu bogu za majku, ne smiluje li se on: a mi smo propali!

Sad se Ivica sjeti svog teškog kovčežića što ga je prislonio kraj zaprašenih očevih čizama uz mosnicu. Što bi to ipak moglo u njemu biti? - pitaše samoga sebe, upiljivši u nj oči kano da čeka odgovor.

- Ha! - dahnu on opazivši sitan ključić štono se spuštaše niz kovčežić, viseći o nekakvoj pletenici koja odsijevaše zajedno s ključićem o sunčane trakove, kano da je oboje zlatno. I hrlo se sagnu, digne kovčežić te stade primjerivati ključić, ali nigdje ne može naći budi kakav otvor da utisne ključić u nj.

- Japo, dederte pomognite! Kako li se otvara ta đavolija...

- Pa što ćeš s time, ako i otvorimo? - nježnije će Jožica, motreći tu čudnovatu, ljeskajuću spremicu. - Dede, da vidimo!

I sin podade ocu kovčežić. Ovomu malo da nije pao na zemlju.

- Pa što bi to bilo u njemu? Ta ovo je teško poput kamena - mrmljaše muzikaš, ogledavajući sa svih strana to čudovište, ne bi li se našao ma kakav znak kamo bi mogao utisnuti ključić. - Hm, hm... Hm, hm... - skomukaše on, a čelo mu se stalo vedriti, na što skine klobuk spustivši ga na zemlju do čizama te se zadube u tu sfingu. Nakon duljega umovanja poče ključićem dirati nekakva svijetla od žute mjedi puceta što se redahu na gornjem rubu kovčežića. Kad se najednom o jedno zadjene ključić, a muzikaš ga čvrsto pritisne, te ono puce kano da je skočilo u šupljinu ključića. Sada u isti tren i sva druga puceta skočiše uvis.

- A, bit će nešto, biti! Odgonetnut ćemo zagonetku! - uzradova se Jožica.

Ali to bijaše sve. Kovčežić još uvijek zatvoren, kano i dosada.

- Okrenite, japo, lijevo ili desno ključem, da vidimo... - prikriča mu sin.

Jožica posluša i krene ključićem nadesno i puceta opet poskakala na svoja mjesta kano i prije, a u šupljini ključa nešto škrinulo, pa onda puklo, te muzikaš uvidje da je sve opet onako kako bijaše i prije.

- Stani, strpi se, Ivice, taj čas ga imamo! - I muzikaš opet pritisne na ono puce ključić. Puce skoči u ključ, a ostala puceta digoše se sa ruba. Sada okrenu Jožica ključem nalijevo: sva puceta opet skoče natrag, ali ono u šupljini ključića ostade u njem, i kovčežić se otvori.

Jožica zaviri u nj i zine udivljeno:

- Kakvi li su to tajanstveni papirnati zamoci? Ele, ovako samo vidjevah u našega gavana, pokojnoga Medonića, kad bi otvorio svoju željeznu škrinju. Sinko, to su novci! Ti si bogat!

- Kako pokojnoga Medonića? Je li vam se zareklo, japo?

- Nije mi se zareklo, ne! I bogataši umiru, dragane moj. Tako ti je već na svijetu. No, o tome poslije.

Otac i sin hitro odmotaše jedan od takvih omotića, a iz njega sinu i prosu se srebrni novac, i malo da ne oslijepi ubogoga muzikaša.

- A otkuda tebi novci? Dragane moj! - zadrhta muzikaš.

- No, zar ne opaziste da mi je na odlasku iz Mecenova doma utisla Laura u ruke to čudovište? - zarumeni se sin.

- Laura! - pogleda muzikaš sina. - Onu dakle ženskinju zovu Laurom? Čudnovata li imena!

- A sada, japo, vratimo se natrag u grad da pribavimo majci lijek. Ta vidite, imamo, hvala bogu, drobiša, da i sami ne pojmimo koliko!

- Pa kako, sine, da kupimo lijek? Liječniku valja prije razgledati bolesnika, propisati ljekarije, a tek onda ih možeš kupiti.

- Jest, jest, oče! zato se i vraćamo u grad, da potrazimo liječnika komu ćete vi ispripovijedati majčinu bolest, a on neka tada propiše ljekariju.

- Eh, da! Moglo bi biti! No, meni tada valja opet navući ove teške švakore! - pokaza Jožica na čizme, digne klobuk, posadi ga na glavu, sjedne na mosnicu i počne teškim naporom obuvati svoje grube i neskladne čizme. Debele kaplje znoja procurile mu curkom prije negoli ih je navukao na noge. Zatim potegne iz torbe lulu, zapali je, prodimi, cmokne ustima: - Hajde sada, vratimo se u grad! - promumlja zadovoljno muzikaš - a ti dobro prigrli i čuvaj tu lijepu pticu koja nosi ovakva srebrna jaja...

I oni se povrate u grad, potraže liječnika, kome muzikaš Jožica počne - štono se veli od Adama i Eve - pripovijedati postanak i razvitak bolovanja svoje bračne družice. Liječnik doista propisa ljekarije i naruči Ivici, koga umah upozna da će biti đakom, kako se imadu uzimati lijekovi i kako da dobro pazi na ono što bude napisano na ljekarijama.

Otac i sin sada se i okrijepili u nekoj tamnoj prizemljuši jakom rumenikom te boljim zalogajima od muzikaševa tvrda sira i kruha.

- Dakle Medonić umro? Pa kada? Pa kako to? - sjeti se napokon Ivica kad po drugi put odmicahu otac i sin iz grada i kadno je ovaj već daleko zaostao iza njihovih leđa.

- Umro gavan, umro. Bit će tomu jedva tri-četiri mjeseca, a u bogatom domu njegovu koješta se izvrnulo; kako i neće kad zagospodarili mali "kanonik" i sin mu Miha? Mi se izmirismo, kako znaš, i ja sam bio na svadbi. Aj, nikada takvo šta više doživjeti neću! Osam punih dana slavilo se, pilo, jelo, pucalo, pjevalo, sviralo i plesalo. Pokojni Medonić baš pomahnitao! Ali kad izminuše gozbe, otisnuli se tast i zet u daleki svijet na trgovinu, kano da će pokriti one silne troškove što se prolijalo na osamdnevnim gozbama. Dugo i dugo ostadoše u svijetu. Kad najednom puče glas: gavan Medonić umro, udarila ga božja kaplja. Umro? Čude se i pitaju ljudi. Ta još se nije ni vratio s trgovine. E, pa odatle još može umrijeti! Ta ljudi umiru i u tuđem svijetu - a i našega gavana tamo stiže smrt: jučer - govorahu ljudi kad je umro - jučer došlo od nekuda iz Furlandije pismo sa pet crnih pečata, vele da je od zeta Mihe. Umro stari a da se ni protego nije! Veseo, pobožan i pun života iznebuha pljuskac na trbuh, zabovši nosom u ledinu, zahrokta malo te potrese rukama, i odletjela mu gola duša na račun božji. Miha ga tamo čestito ukopa, posadivši mu velik hrastov križ na grob pa se povrati u Medonićev dom. Vele da je umah poletio na dno gavanova podruma da se porazgovori i dokonča s onim crvenjakom što na dnu podruma novce kuje i gradi. A Lucifer odvraća Mihi da je on to davno znao da će tako svršiti čestiti gavan. Međutim, on je već mnogo prije Medonićeve smrti iskupio njegovu dušu; a sada imade na rovašu i zeta Mihu koji mu je već napola zapisao svoju!

U kući Medonićevoj ne bijaše bogzna kakve žalosti i crnoga petka. Doskora snađoše se oni svi na svojim mjestima, te svaki poče k sebi vući što je najbolje znao.

Nije tako dugo potrajalo vrijeme, a udovica Margarita i gavanova druga izjavi svojoj pastorki Justi da joj se nakon smrti gavana Medonića neće ostati u domu. Neka joj Miha dade što bude pravo i zdravo, i ljudima i bogu i njima koji ostanu na domu, i njoj koja polazi iz kuće - neka joj dade otpravninu - pa ide k svojemu rodu, sve u miru božjem i svetom blagoslovu.

Ne bijaše među njima nikakva inata. Miha je obilato posegnuo u kesu, a maćeha i udovica slatko mu se nasmiješila, te joj oči planuše od radosti i veselja. - Aj, Miha! On vazda bijaše vrijedan zet i na mjestu čovjek! - uvjeravala udova Margarita svakoga tko bi je pitao kako se sve tako hitro i natiho razriješilo među njima, dok drugi vode pravde godine i godine kada se radi o takvim računima.

Isto tako otpremili iz doma ono drugo čeljade, što ga držahu pola rođakinjom pokojnoga gavana, a napola sluškinjom. I ona je dobila svoju otpremninu tako obilato da je samo zadovoljno oborila glavu i šapnula: - Hvala bogu! Nikada se nijesam tome nadala!

Tako je opustio stari Medonićev dom te spao samo na Justu i njezinoga supruga Mihu. Udova Margarita čim se odselila k svome rodu, umah je potražila nekadašnjega slugana Stipu, i oni će skoro postati muž i žena; ta nju je obilno i bogato opremio zet Miha. Naš susjed, mali "kanonik", poče se također od smrti gavana Medonića debljati i napuhavati. Otkako je njegov Miha zasjeo na Medonićev stolac, gizda se naš susjed sa dva para lijepih i punih volova. A nakupovao i plugova i vozova i koješta. Iz Medonićeva pako hatara dotjerao dvije kravetine nekakve strane pasmine da se sve brdo trese kada ih potjera iz staje. Stao je također proširivati kuću i druge zgrade, pa da će ove godine i Anicu udavati... Milota od djevojčeta! U čitavoj župi da joj nema premice.

- Anica! Anica! - promuca đak. - Ona djevojčica! Zar je ta već za udaju dorasla? To je ipak nemoguće! - razabiraše se Ivica.

- Kako ne bi? Dragane moj, djevojčice rastu hitro. Žensko ti čeljade propupa i rascvate se preko noći - ali i godine lete: ta Anici je već na izmaku sedamnaesta godina. Dobra i mila je to djevojka! Kako često ulazi u našu kuću, i mati je tvoja voli poput vlastita djeteta! Vazda ona za te pita i da li ćeš skoro doći doma. A naša Martica, koja je također narasla, i naša Dorica prigrljuju je poput sestre! Uistinu čuditi se da je ovakva ružica propupala u "kanonikovu" hataru! Ni jedno od njegove djece nije joj slično, a kamoli ravno i jednako!

Dok je tako muzikaš Jožica umovao i hvalio susjedovu Anicu pred svojim sinom, ovaj se zamisli i pogruži sam u sebe. A iz srca mu se prelijevalo neko turobno, ali slasno i ugodno čuvstvo te se prelesno protakalo čitavim njegovim bićem i pronicalo mu sav mladenački život. Rado bi štogođ bio odvratiti ocu svome, no kao da ga sapinjaše u grlu kada god bi odlučio pokušati da primijeti nešto, da istisne koju riječcu o toj susjedovoj Anici.

Oca i sina stignu putem i vlastelinska prazna kola, s kojih stari kočijaš, poškiljivši na đaka Ivicu, zaintači:

- E, gospodičiću! Kako vam se zaprašiše čizmice i hlače; zašto se ne bi malo povezli?

- Pa ajde, hoćemo zajedno! - doda bosonogi Jožica koji je svoje "švakore" nosio prebačene preko leđa.

- E, moj kume, vi podbrusiste već dobro svoje žive potplate pa vam niti ne bi dolikovalo da se vozite u takoj gospodskoj kočiji. Mladi gospodičiću, popnite se samo! Konji su jaki i hitri poput vila! Platit ćete koji grošić za duhan staromu Vidu, pa mirna Bosna!

- Stanite da se oba povezemo! Hoćete li? Ja se bez oca neću valjda voziti. I recite koliko ćemo vam platiti?

- A tako? No, pa se popnite oba na kola, pogodit ćemo se već putem.

Otac i sin zasjedoše u mekane naslonjače, a kočijaš potjera konje da je sve zviždio zrak, a oni lete kano za okladu.

Ovako prispješe u svoje brdine u prvom sumraku.

Lijek štono ga donesoše iz grada, pak onaj kovčežić iz koga se crpilo za bolji zalogaj, red i čistoću, sve je to pomoglo bolesnici, majci Ivičinoj, te je ona u nekoliko tjedana opet ozdravila.

Nikuda nije Ivica izilazio iz očinskog doma; a susjed, mali "kanonik", koji je sada lagodno živio i dangubio, pušeći i cmrkajući dan i noć svoju lulu, njušio je i obilazio često oko Jožičina plota da dokuči što pridržava tako dugo đaka Ivicu kod kuće.

Bilo to jedne večeri nakon što je u dalekim crkvama odzvonilo pozdravljenje anđeosko; zažario se na istoku pun mjesec, pomaljajući sve više i više svoje lice. Napokon se uzdigao iza obronaka dalekih i sinjih gora, rastjerao prvi sumrak i rasvijetlio sva brda i dolove, nanizane i nagomilane okolo bregova muzikaša Jožice i maloga "kanonika".

Ivica se u sumraku spustio nizbrdo, prošao dolinom u šumicu vrludajući tuda po uskim puteljcima i baveći se svojim mislima, kojih nitko nije znao ni umio pogoditi.

Tu ga zateče i mjesečeva rasvjeta. Iznenada opazi živo biće gdje se puteljkom, verući se između lisnatoga granja, primiče u susret.

- Ženska je! - šapne sam u sebi, te i on popostane na putu.

Djevojka dođe do njega, skromno mu se ugne i plaho šapne: - Dobar večer, susjede!

- Dobar večer, djevojko! A čija si ti kad me zoveš susjedom?

- Zar ne poznate već Anice? Ah, da, gdje je sada naše djetinjstvo, kadno se igrasmo i naganjasmo po našim brdima? A vi ste već i gospodin... pa sve zaboraviste.

- O, Anice! - kliknu mladić, uhvativši je svojim bijelim i finim rukama za prstiće njezinih ruku. Ona mu se ne otimaše, već je krotka i zamišljena stajala, upirući nevino svoje crne oči u njegovo lice. Dugo mučahu oboje i slatko i ugodno im bijaše.

- Nijesam ja, Anice, tebe zaboravio, nijesam! Pa ti si narasla, bože moj, od ono posljednji put kadno te zatekoh na paši na uskrsni petak prije nekoliko godina s mojim sestrama i manjim bratom. - I počne njezine ruke primicati do svojih grudi. Djevojka sada istom stade bojažljivo i dršćući svoje ruke pritezati k sebi, a lišca joj plamtijahu svetim ognjem iznenadne sreće i uzbuđenosti.

- Velika si, velika, Anice moja! A što to još čujem da ćeš se jesenas već udavati! E-e-e! Mala moja, ne brzaj tako... bit će prerano! Ah! - uzdahne on.

- Kako su bijele i nježne vaše ruke! Pustite, mogle bi se i ogrepsti na moje tvrde i žilave! Pustite... kasno je... Da pojurim kući... znate, strah me je... Pokojni dobri Medonić vazda je moje obraze glatkao i moju glavu milovao kada bi me gdjegođ sastao ili bi došao u naš dom ili ja tamo u njih... A otkako je umro, čim se smrkne, uvijek je preda mnom... pa me je strah...

- Stani, stani, Anice! Zajedno ćemo kući, ta susjedi smo! A ti mi ništa ne odgovaraš što te pitah...

- Ne odgovaram? A što ste me pitali?

- Vidiš je, malu prkošljivku, ko da se već ne sjeća! Jesenas ćeš se udati? A? Pa tko je taj momčić štono se vrze po tvojoj lijepoj glavici koje nije uzaman milovao pokojni Medonić? - I đak Ivica lagano i tajanstveno pogladi djevojčinu glavicu i obraziće... On je oćutio kako plamte i sijevaju...

- Pustite! - otklanjaše ona mladićeve ruke... - Nitko se meni ne vrze po glavi! Nijedan momčić... i ja vas ne razumijem... Laku noć! - otimaše se ona.

- Pa ćemo zajedno! Ne budi, Anice, plaha poput srne... No, dakle se nećeš jesenas udavati?

- A što vi to mene ispitivate tako? Vi ne smijete ni izgovoriti takve riječi kada učite za sveta čovjeka, za župnika!

- A, a! Gle ti mudrice jedne, gle! Pa tko je takvo šta tebi rekao?

- O tome govori čitavo selo.

- Ej, nitko ne treba učiti baš ono o čemu čitavo selo govori. Čast svakome, a najveća župniku! Ali vidiš, mala, ja ti neću za župnika učiti! - zagrize đak Ivica donju usnicu, jer ga proburaziše uspomene nedavne prošlosti. - Bog zna za što ću se ja još izučiti! - pomisli on u sebi. - No, ne govorimo o tome! - uzmahnu mladić glavom - nego mi reci, Ančice, da ja dođem tebi u snuboke, bi li se ti htjela udati za mene, šta?

Djevojka vrisnu bolno od toga pitanja, malo zatetura kano da će pasti, ali hitro se osvijesti, svom silom izmakne svoje ruke iz mladićevih i poleti šumskim puteljkom nizbrdo prema dolini iz koje se uspinjaše dalje stazica na brijeg maloga "kanonika" i do kuće i gospodarstva njegova.

Ivica se u prvi tren zabezeknu, a onda poleti za djevojkom, sustigne je u dolini, te obujmivši je okolo vrata, privinu joj glavicu na svoje obraze... i sada istom oćuti pravo njezinu grozničavost, plamen njezinih obrazića, te brzi i silni kucaj djevojačkoga srdašca.

- Ah, Ivice, ne bih nikad bila mislila da ste vi takvi... Pustite me, pustite! Jao, da tko vidi! Da nas tko zateče... Pustite!... Ja sam uvijek mislila da ste vi živi svetac... Pustite, ja ne razumijem svega toga! Mene glava boli... Pustite!

I mladić oćuti na svojim obrazima da ga poškropiše i ovlažiše vrele djevojačke suzice.

- Vidiš, Ančice! O, ja sam tako sretan, tako mi je ugodno i lijepo... Vidiš, ja razumijem tvoje suzice štono ti netom provriješe iz tih krasnih crnih očiju. Ja razumijem taj silni kucaj tvog srdašca, taj plamen lišca tvoga! Taj drhat, tu groznicu. Ovo ti je, mala moja, tvoj slatki i tajni odgovor na moje pitanje! Ovo ti je tvoj: da! Od danas znadem da nećeš ni usnuti, ni ustati, ni bogu se pomoliti, ni gledati lica svetaca i anđela u crkvi a da ne misliš na me! O, i ja na tebe vazda mislim, Ančice moja! - I mladić cjelunu u oba obraza uzbunjenu, napola besvjesnu seljačku ljepoticu... Ona nije znala što se to zbiva s njom... Trgnu se iz zagrljaja i poleti uzbrdo k svome domu što su je nožice nosile.

- Ah, šta li to biva sa mnom? Nije li sve to ludo? Čemu li to vodi? A ipak! Ipak! Ipak! Kano da mi se otvara neki novi rajski život! Ančice! Ančice! - šaptaše osamljeni mladić verući se uzbrdo k svome seljačkome domu.

Laura je glumila još nekoliko dana žalost i tugu u one starice gdje se bijaše sklonila za požara i uništenja Mecenova doma. Ali ovdje joj postajaše nekako tijesno i dosadno u te pobožne starice koja dan i noć moljaše za duše pokojnika i svih zločinaca ovoga svijeta koje bi - po mnjenju starice - kada bi god počinjali kakvo zlo djelo, nadvladao pakleni duh satana... Starica predlagaše našoj glumici da će se najprije utješiti ako slijedi njezine stope, pa se sasvim posveti bogu, te da s njom moli za duše pokojnika i svih onih zločinačkih nesretnika koji počiniše koje zlo djelo na svijetu. Ali Lauri to ni izdaleka nije prijalo, već ona napusti staricu, te se preseli na drugi kraj u predgrađe grada i tu bi se zatvarala dan za danom u svome stanu da može nesmetano brojiti i računati sa svim onim imetkom i blagom što ga ugrabi i odvuče iz Mecenova doma.

Jednoga dneva dospije i do posljednje vrećice, pa istresavši iz nje lijepu usebinu, nađe na dnu nekakav smotak pisama. Potegne ga hrlo, a i nekuda plaho iz vrećice i razmota... Bijahu to bilješke, Mecenovom rukom pisane, koju ona spozna u prvi tren.

Stade ih razabirati, čitati i proučavati. Najednom počne blijedjeti, i hvataše je nesvjestica i glavobolja... Nemir, strah i užas - a katkada i suludost obuzimaše čitavo njezino biće. Tada bi ona drhtala po cijelom tijelu, hvatala rukama zrak kao da joj nestaje daha... Često bi nerazumljivo vikala i jecala. Onda opet po čitave sate buljila zamišljeno preda se, zanijemivši i ukočivši se poput mramornoga kipa.

A što otkrivahu ta pisma? Strahovitu tajnu koju je Laura umah shvaćala. Isprva bijaše to shvaćanje samo neka slutnja koja izdaleka dolijetaše prostorima njezine duše uz grmljavinu, šum, zvižduk i blijesak. A što se više približavaše, sve jače bjesnili gromovi, lomot, šum, zvižduk i urljava, kano da se nebesa izvrnuše na zemlju dok se ne surva i ne rastvori pred njezinim bistrim vidom sva istina u svojem užasu i grozoti.

Što, dakle, kazivahu ta pisma?

Prve stranice kratko i suhoparno razmatraju o postanku Mecenovu i prvim danima života njegova, što već znademo. Zatim se crta nekoliko pustolovina dosta živo i bujno. A iza toga osvane pustolovina sa "gizdavom vilom Doricom"... Neka duboka melankolija pronicava taj opis. "Ali toga ne znade nitko do mene i boga!" - počinjala je tajna ovim Mecenovim usklikom. "Kad bijaše svemu kraj i kad se uboga Dorica, nakažena i luda, skitaše po selima od praga do praga, ja sam bdio nad njom kao nad zjenicom svoga oka, brojeći dan za danom vrijeme koje napokon i dođe! Nađoh neku staru žensku prikazu te joj otkrih što želim, i obilato sam je snabdio novcem. Nije trebalo njoj naširoko i daleko razlagati moju tajnu: ona me umah razumje što hoću. Slijedila bi nesretnicu posvuda kano njezin dobar duh, a ja joj prišapnuh kad će nadoći čas. Ona ga je pratila na svome rovašu da je ne prevari pamet. Luđakinja s nekog ostana i nagona buljila spočetka u tu staricu, obučenu na gradsku, ne shvaćajući dakako čemu je ona prati i slijedi. Ali napokon priviknu se i tome valjada uz onaj zaključak pomućenih moždana svih luđaka: tako hoće udes, i to možda treba da tako bude! Moja pomoćnica zakupi nekakvu samotnu, zapuštenu i napola porušenu seljačku kolibicu, u zabiti na granici moga spahiluka, pridesi ovdje stan opskrbivši se svima potrebama, te kada je prilazilo vrijeme, odvuče ona nakaženu i suludu Doricu sa sobom. Nesretnici pozlilo, onesvijesti se, i tako ugleda svijet žensko biće koje luđakinja nije mogla ni vidjeti. I taj stvoreljak moje pustolovine i moga grijeha nije nikada znao tko mu je izvor i tko ga je rodio, kano što i nakazna i luda Dorica ne bijaše svjesna da je ikada ispod njezina srca ugledalo božji svijet živo ljudsko biće. Moja pomoćnica hitro se snađe s djetetom te ga uz veliki moj novac i druge dragocjene darove proda nekakvim gradskim ljudima, koji življahu kukavno i bez djece; no ipak djecu uvijek željahu i uzdisahu za njom, jer da će istom djeca donijeti božji blagoslov i sreću u brak. Ovim ljudima se svidje ponuda starice s tim tajanstvenim djetetom, a silan novac i veliki darovi što ih je sobom donosio taj sitni stvoreljak bijahu prvim blagoslovom i srećom što je iznenada naletjela u njihov ubogi dom..." Tu sada spominjaše i ime poočima i pomajke koji kupiše dijete, pokrstivši ga na svoje ime... "Ja sam i opet za takvu majstoriju obilato nagradio svoju pomagačicu staricu. I od toga doba dalje nijesam više nikada vidio starice, niti doznao za nju, kuda se metnula. Isto tako o svome djetetu, o njegovim paroditeljima nikada ne doznajem ni crne ni bijele: Oh, da mi jošte sudbina udijeli, da ikada u životu ugledam i pod stare dane privinem na očinske grudi onaj stvoreljak, plod moje grube pustolovine i moga teškoga grijeha!"

Tako svršavaše nadugo i široko pisani Mecenov dnevnik o zgodama, o kojima se već govori na drugim mjestima ove pripovijetke.

Laura je čas bjesnila, bacivši daleko od sebe taj strašni smotak pisama; čas opet pala bi u duboku melankoliju, te se ne micaše sa svoga mjesta po više sati. Pa tada bi opet podigla ta kobna pisma, kano nekakve tajanstvene relikvije i gnjurila u njih, vičući na koncu poput srde: - Nije istina, nije! To je samo obmana! To je samo težak i grozan san! Nijesu se moji roditelji tako zvali! Ali... jesu... jesu! Pa što tada? Ha-ha-ha! Luda li sam ti! Oh, kako me boli glava. Zar nema mnogo i mnogo ljudi koji jednaka imena nose? Zar ih nema mnogo i mnogo što si posvema naliče kano jaje jajetu!? Ta kakav li mi to zloduh prikričuje na dnu savjesti moje: - Da, upravo su to imena paroditelja tvojih! Sve se slaže i sklada na vlas! Ti si, Lauro, nesretni i kobni plod Mecenove pustolovine i teškoga njegova grijeha sa "gizdavom vilom" Doricom! On - Mecena - on ti je... - Uh! Uh! Odurno, strašno, pakleno... Takvo što može gukati u moja uha samo Lucifer!... Pa ja... Ja sam bila... Ja sam mu pospješila put u vječnost!... Svomu ocu... Ne, ne! To je pakleno prišaptavanje i prikričavanje na dnu savjesti moje! To je kleta, strašna, odurna i gnjusna obmana! To je san, grozan san ludosti moje!

Ona se mučila i trnapila u svojoj izbi nekoliko dugih dana, sad ridajući i lelečući, sad opet bjesneći, ili pako sunovrativši se u duboku bol i razmišljanje, buljeći neprekidno u jedno mjesto. Napokon trgnu sobom, pograbi taj kobni svežanj pisama, te ga grozničava i drhtureći cijelim tijelom spali.

- Ne muči me više, kleti zloduše! Nije istina što mi tako grozno baješ! Nije, ne!... Stani, pokazat ću ti da nije istina, izgori ti i ta pisma i svaki njihov redak i svaka njihova riječca i svako slovce za sve vjekove - amen! Izgori! Izgori! Izgori! Kako je izgorio i začetnik njihov i svaki trag njegov i svaka spomen njegova! Izgori! Izgori! Izgori!... A ja ću živjeti!... Da, živjet ću! Sve ovo bijaše ružan, dug i težak san! U svijet! U svijet! Za njim! O, ja ću ga naći. U svijet!...

I djevojka pribra sav svoj nared i svoj imetak. Napusti stan i grad svoje sreće i nesreće svoje. Još samo jedna spasonosna, utješljiva misao gonila je u široki svijet: - Živjet ću, živjeti! A sve ostalo, sve dosad bijaše puki san!...

Protjerani đak Ivica tumaraše dneve i dneve, večeri i večeri da gdjegod sretne Anicu, ali zaman mu trud i iščekivanje: kano da je iznikla u zemlju ili prhnula u oblake poput ptice. Djevojče nastojalo živo da mu samo ne dođe na oko. A kada bi se našla gdje samotnom, potekoše joj vrele suzice i molila se žarko svome anđelu čuvaru da joj izbije iz duše i iz pameti ime đaka Ivice. - Ne, ne! Ja neću, pa neću misliti na tebe! - tiskala djevojka stisnutim pestima grudi. - Neću! Neću! - "Niti ćeš usnuti, niti ćeš ustati, ni bogu se pomoliti, ni svetaca i anđela gledati u crkvi, a da ne misliš na mene!" udaralo i treperilo joj srdašce, dozivajući joj na njezinu odluku ove njegove riječi. - Neću! Neću! Umini, napasti, umini! - pritisnu još jače djevojka obje ruke na svoje srce. - Ah, zaman sve, zaman! On je ipak sveđ i vazda pred mojim očima, u snu i na javi. Oh, bože, bože, smiluj se! - zajecala konačno srvana djevojka, boreći se sa svojim naporima i nastojanjima da istisne tu milu sliku iz pameti, iz duše i iz srca. - Ne da se, ne da! Bože dobri moj!

U domu muzikaša Jožice nastadoše trpki i nesnosni dani. Mati je već davno napustila bolesnički krevet i privila se uz svagdanje ženske kućanske poslove. Nekuda bijaše turobna, a svaki čas bi krotko i blago, ali kradomice pogledala Ivicu i uzdahnula.

- A što li mi uzdišete, majko? - prekinuo bi sin njezine snove i misli.

- Ništa, ništa, Ivice! Jošte sam ti slaba pa se sjetim svoje bolesti i kako je sve to bilo; a onda mi se tako nehotice i iznenada vine uzdah iz grudi. Šta ćeš, ženska sam glava, pa si ne mogu pomoći.

Ali sin je dobro razumio i ćutio uzdah svoje majke, priproste seljakinje.

Muzikaš Jožica najednom se smrknuo, ugibajući se pogledima svoga sina i razgovoru s njime. Uvijek je radio i radio. A gdje bi sam slučaj nametao zgodu da izmijeni koju riječ s Ivicom, evo već on hvata novi posao te osorno viče na ženu i ostalu djecu: - Posla se treba pograbiti, posla, hoćemo li da imamo u kući koricu suha hljeba i zrnce soli! Čovjek nije ptica da živi samo od božjega dara i blagoslova, te od tuđe sjetve i žetve! Uzdaj se u se i u svoje kljuse. A bog veli: Pomozi si sam, pomoći ću ti i ja!... Ne dao bog da se u ikome od nas obnovi krv našega pradjeda, koji se posred zime razvaganio na peći, te ondje uživao što drugi priradiše. Ako nije priteklo, a on bi volio gladovati negoli se latiti posla. U proljeću, ljeti i jeseni razvalio bi se na klupu ili u debeo hlad, pa tamo zijevao i zube trijebio. - "Toliko će već kuća smoći da se i ja još ove godine prehranim: ta ionako će skoro doći vrag po svoje!" - bijaše njegovo geslo. No živio je najdulje u čitavom našem koljenu, te nam pribavio porugljiv nadimak "zgubidana" - nikada ga, bog dao, ne bilo!

Ovako muzikaš Jožica dan na dan prodikuje, a đak Ivica živo osjeća taj nišan, pa bi se uhvatio ovoga i onoga posla; no tu umah priteče otac: - A, pusti, dragane moj, nije to za tvoje fine i bijele ruke! Odvadio si se ti takvim poslovima već davno! Tko se rodi za knjigu i gospodina, neka ne mijenja svaki dan opaklije! Za to može biti manji brat Mato, ali ti ne, dragane moj!

I brat Mato pa i sestre Martica i Dorica ugibahu se Ivici, pogledavajući ga ispod oka kano da je tuđinac i kano da mu ne patri mjesto među njima.

Jednom dapače, kada je prolazio od kuće nizbrdo, čuo je gdje nekakav pastirski deran viče svojim drugovima:

- E, e! Gledajte eno protjeranoga i profućkanoga đaka Ivicu zgubidana! Gospodin bez gospodstva!

To bijaše najmlađi sin maloga "kanonika", a takve riječi o Ivici upamtio je od svoga oca...

- A ima ih više takvih koji ostave svoj seljački tvrdi krušac i kiselu čorbu, pa kad se protepu po svijetu, onda se opet rado vraćaju u domaći prnjavor kano izgubljeni sinovi, kako čita naš gospodin župnik iz evanđelja! - nadoveže drugi pastir koji je također sada na paši prodavao tuđi razgovor i tuđe umovanje.

Ovo se porazno kosnu đaka Ivice, te ga ujede za živo srce poput zmije, i on tvrdo odluči povratiti se opet u grad.

- Oče, hoćete li me sprovesti, ja se u ponedjeljak vraćam natrag u škole!

Muzikaš Jožica malo se smuti i zamisli. Napokon istisne dosta gorko:

- U škole se vraćaš? A u čije škole i kamo? Od čega ćeš živjeti u gradu?

- Naći ću ja mjesto, ne brinite se za to! Samo održite svoju riječ kako mi obećaste, ne rastužite majke i ne recite ništa o onome što se zbilo u Mecenovu dvoru.

- Da ne rečem? - opet se smete Jožica, pogrebavši prstima glavu. - Kako da ja to zatajim svojoj drugarici, a tvojoj majci? Ja sam joj već sve rekao čim je ozdravila.

- Eh, bilo kako mu drago - zažari se Ivica do ušiju - ja polazim natrag i ja ću naći mjesto!

Otac stade nepouzdano kimati glavom na takav Ivičin naum. - Oh, dijete moje, sine moj! Teško li je to s tobom! Zlo, zlo!

- Uvjeravam vas, oče, da ću se protući kano i ostali đaci prosjaci! U nedjelju ću se jošte pomoliti u našoj župnoj crkvi bogu i zagovoriti se blaženoj majci božjoj, a onda polazim, kako rekoh, u ponedjeljak - turobno obori glavu đak Ivica.

- I bolje je tako! - sažme ramenima nakon kratka promišljanja muzikaš Jožica, pljunuvši preda se. - Ne dao ti bog čuti svega onoga što se melje i mijesi u našem selu pa i tamo okolo župne crkve o tebi. Znam ja dobro čije je opet to maslo. Ali što ćemo, on je, čini mi se, uvijek istinu govorio. A sada kano da joj je baš pronašao pravi trag: pa je zato naša šutnja zlo!

I svi opet oživješe u muzikaševu domu s ove odluke đaka Ivice.

Pa je tako nadošla sveta nedjelja. Ivica sam samcat iđaše toga dneva na službu božju iz Jožičina doma. Rano se on otputio do župne crkve, kad se tek mladići, djevojke i djeca počnu priređivati i oblačiti, koji inače prvi podranjuju u crkvu... I kada se već pokaza blizu crkve, stadoše se otvarati prozori na kućama stanara okolo crkve, dapače neki izletješe i na kućni prag, kano krojačica i krčmarica Trepetljika, da vide protjeranoga đaka Ivicu. Vrijedna majstorica još uvijek uzdisaše zašto nijesu gospoda odlučila njezina Eduarda otpremiti u visoke škole. A sada, kad je zagrmio svijet da su đaka Ivicu protjerali iz škola, podbočila se ona objema rukama u svoje visoke i oble butove: - Ha, rekla sam ja! Znala sam ja! Otkuda ga izvadiše, tamo im se i povraća. Neka im sada bude na čast i diku, pomračilo im čelo i pao im mraz na obraz, bog dao! Ej, drugačiji bi delija bio moj Eduard, siromah! Sve bi to drugačije bilo da ne bijaše onoga župnika i onoga zvekana školnika koji napokon zabodoše papcima u ledinu i otprhnuše iz naše župe netragom da im ne znaš ni haka ni glasa! Eh, da mi ih je znati, ala bih im gromko ovaj čas prikričala: Evo vam dobroga vašega đaka Ivice! Gledajte ga dobro sada, toga protjeranoga mužeka iz velikih škola!

Ivica je znao što znače ti pogledi, to podsmjehivanje i zlobno ciktanje. I on se hrlije požuri u božji hram, a noge mu podrhtavahu i činilo mu se kano da hoda po samom trnju i svakim korakom da mu se glogovnjak zabada u živu nogu. A lica mu je oblio žar, kano da oni nesretni pogledi opake svjetine siplju na njega živu žeravicu.

U crkvi još nigdje ne bijaše ni žive duše. On pohrli u klecalo, baci se na koljena, sklopi ruke na molitvu, te se stade toplo, skromno i ćutljivo moliti bogu. Dugo i dugo trajaše ta molitva... Već zazvoniše sva zvona, pozivajući posljednji put narod u crkvu. Već se napunjavaše hram božji i zaokupi njegove praznine onaj svečani i osobiti šum i šuštanje odijela i kretnje ljudi što se može čuti i osjetiti samo na takvim svetim mjestima... Već je crkovnjak upalio stotinu svijeća na velikom žrtveniku i lica kršćana obasjalo ono skladno i bajno svjetlo tih plamenova, da ti se uistinu priviđa da se iz toga svjetla odsijeva i odrazuje blagoslov, dobrota i ljubav božja... Već je i od posvetionice zazvonilo zvonce, javljajući da svećenik stupa pred žrtvenik, i već zamrmoriše prvi glasovi orgulja s kora - ali sve to nije prenulo ni probudilo đaka Ivice s visine i poleta njegovih misli, iz dubljine njegove vruće molitve i svečanoga zavjeta blaženoj majci Mariji i bogorodici.

Zaman je zajedljiva i rastresena svjetina - kojoj je više stalo do te novosti danas u crkvi negoli do molitava i do obračuna sa svojom vlastitom savjesti i dušom - buljila u protjeranoga đaka. Zaman se čestita krojačica Trepetljika u velikom šarenom rupcu i s tri duge krunice šulja upravo pod nos njemu, strijeljajući svaki čas kivnim i porugljivim pogledima mladića te mjereći ga od glave do pete, a onda izvraćajući himbene oči i bijući se farizejski u grešna prsa: sve to nije ganulo ni maknulo đaka Ivice.

I misnik pjevaše glasno i školnik s kora nadvikivaše se uz romor orgulja s jasnim i zvonkim grlom svećenikovim. A Ivica još uvijek kleči nepomično oborene glave, zagnjuren u molitvu i misli svoje. I kada se glasno pjevaše evanđelje i kada sav puk ustajaše na noge, još i tada kleči mladić poput mramorna kipa... Trepetljika počela se gnjeviti na takvu pobožnost. A kada Ivica nije ustao pri pjevanju evanđelja, Trepetljika glasno prokašlja, ogleda se po tri puta naokolo, naškubivši brbljava usta na sažalni smiješak, a onda pljune na stranu prema Ivici, sklopi ruke i promrmlja: - Vidi se da je protjeran đak kad ne ustaje gdje sav kršćanski svijet skače na noge da samo bolje čuje božje slovo svetoga evanđelja - ah, čast i hvala svetomu Luki apoštolu! - uzdahnu konačno Trepetljika, klecnuvši na poklon i udarivši se šakom u prsa... Ej, da nije u crkvi, kako bi sada mlatila i šibala njezina plemenita jezičina!...

I kada je sav puk pao na koljena, i kada je u čas podizanja svetoga tijela ciliknulo zvonce pred žrtvenikom, istom tada prene se đak Ivica te s povišena klecala pogleda božjim hramom - i tu zadrhta kano prut na vodi - i zarumeni se... Njegove oči sukobiše se s čistim, nevinim i nekuda turobnim pogledom djevojke Ančice. Sada je prvi put ugleda nakon onoga susreta u šumici. Djevojčica časkom problijedi, a zatim hitro planu joj lišca živim plamenom: kano da je značilo to bljedilo tjeskoban mir i kratkotrajnu tišinu prije navale oluje. Ona tisnu zažarenu glavicu među ostale djevojke te se nije osmjelila više za cijele mise svratiti očiju na susjeda Ivicu...

Zaman nastojaše Ivica tokom daljnje mise da opet ugleda njezino lišce; zaman napinjaše svoje oči na svršetku mise, kad svjetina izlazi iz crkve; zaman je poletio hrlim korakom napolje: ona je izniknula nevidom i netragom, kano da su je odnijele vile. Snužden i tronut, đak Ivica nakon takve nedaće spješio je oborene glave kano i prije k svome domu. Sada ga ne pekoše tako ljudski pogledi; sada ga ne uzrujavaše više zlobno i porugljivo šaputanje i kojekakvih nepozvanika kojih se njegov udes, pa bio kakav mu drago, nije ni najmanje ticao... On bijaše poslije svoje molitve, zavjeta i službe božje utješen... Dapače nešto lagodno, nešto ugodno i spokojno nadahnjivalo njegovu dušu i savjest. - Nado, slatka moja nado, ja se uzdam u tebe - oh, ta seoska djevojčica... pst... mir... svemu je kraj! A sutra na put! Na put! - šaptaše samome sebi Ivica.

Povrativši se u dom, nađe u prostranoj seljačkoj sobi svoju svojtu na okupu oko velikoga staroga stola... Brat i sestre tajanstveno su šutjeli i držali se tako, kano da im s obraza i očiju proviruje neka čudnovata, iznenadna tajna... Muzikaš Jožica izvlači iz svoje lulice dugačke i tmaste dimove, a oko nosa kano da mu okružuje zagonetan osmijeh... Gospodarica i majka Ivičina botka nasitno iglicom i potajice svraća poglede na mladića koji stupivši u dom uzdahne skromno i ponizno: - Blagoslov vam božji i dio današnje svete mise!

- Bog, sinko, i hvala ti! - reče otac odlažući lulu iz usta. - A ti si nam danas baš podranio, prvi na svetu misu i prvi iz crkve u dom! Ej, pa ovdje te čeka nešto novo... nenadani stranac... Bi li pogodio tko je, hej?

Ivica zaokruži očima po čitavoj kući, ali ne opazi nigdje ništa sumnjivo.

- Stranac? Hm. A kud se skriva? Ja barem nosim zdrave oči, ali ga nigdje ne primjećujem! Ako je ovdje, bio gdje mu drago, udijelio mu bog zdravlje i veselje i dobro nam došao!

Majka se osmjehnu napola žalostivim, napola radosnim podsmijehom, a Jožica opet uvali lulu u usta:

- Ele, ako ti je stalo da skoro vidiš i upoznaš stranca, a ti ga lijepo traži u našemu domu!

- Ivica! Ivica! Ajde sa mnom, ja ću ti ga umah pokazati! - ponudi se najmlađa sestrica, hvatajući đaka za rukave da će ga voditi.

- Pst! Miruj, mala! Šta ti još znaš i razumiješ? Neka on traži... i naći će!

Ivica se opet nagledavaše i amo i tamo, ali njegovo oko ne maze da pogodi toga zagonetnoga stranca... U prvi tren pomisli ne bi li možda bio po njega došao gospodin kumordinar da ga opet natrag odvede u Mecenov dom...

- Tamo! Tamo! - pokaza mu prstom najmlađa sestrica Dorica prema seljačkoj sobici preko hodnika u kojoj noćivaše Ivica.

- Vidiš li ti ovu najmanju cendricu! - nasmjehnu se otac. - Kako se ona brine gdje je nitko ne pita.

Đak Ivica ipak posluša malu, te pohrli preko hodnika u svoju sobicu, hitro je proleti očima i za vratima ugleda...

On se osupnu, zažari i zadrhta.

- Ah, Laura! Laura!... Šta je to?... Što li znači taj iznenadni dolazak u naš seljački prnjavor? U ove samotne brdine?

- Do vidova, Ivice! Do vidova! - kliknuh ti na rastanku. Ti nijesi vjerovao, a evo, ja održah riječ! - ciknu Laura veselo i obijesno, a tamno rumenilo oblilo joj blijede i ponešto upale obraziće.

- Ej, velikih, strašnih i užasnih novosti nosim, mili moj - nastavi ona - ali ne smije sve to tako iznenadno banuti i zateći te. Kasnije, kasnije ćeš doznati! - zažubori strastveno Laura, zakrenu vratima, ovinu hitro svoje ruke u rukavicama oko mladićeva vrata i pritegnu ga strastveno i požudno na svoje grudi... On bijaše sav smeten i nije se mogao nagledati te ljepote i dražesti u crnini, a stidio se pred svojadi i pred roditeljima.

- A što ćeš, zaboga, ti u ovom jadolikom seljačkom domu, mila moja? - izlanu zabrinuto i turobno mladić. - Ovdje ti je u nas sirotinja i golotinja. Ja se upravo spremam da otputujem natrag u grad te da nastavim svoje nauke, bilo kako mu drago... Prebijat ću se i potucati od nemila do nedraga, samo da dovršim nauke.

Laura mu zatisne ručicama usta.

- Ne tako ozbiljno, srdašce moje, ne! Nije sve tako tamno i crno, kako to ti sebi utvaraš i sanjaš! A u ovom vašem seljačkom domu tako je lijepo i prijatno! Ah, vjeruj mi, Ivice, nikada još u životu ne oćutjeh tolikoga milja kao danas kad se uspeh na ovo vaše brdo! No, ajde sada! Krenimo onamo među tvoje. Oj, kako su to dobri i plemeniti ljudi, bože moj! - uzdahnu Laura i povuče smjelo Ivicu za sobom...

Muzikaš Jožica, Ivičin brat i sestre, pa njihova majka ne mogahu se siti nagledati te ženske ljepote. Nikada još u životu ne vidješe njihove oči takva savršenstva ženskoga struka i krasote; pa takva lica, pa takvih očiju!...

Đak Ivica zaboravio na svoj povratak u grad i u škole. Kolibica muzikaša Jožice oživjela i pretvorila se u samu radost, veselje i uživanje.

Ivica je dakako saznao za žalosnu kob i svršetak Mecene, ali samo ono što je znao i pripovijedao gospodin kumordinar, a sve drugo ostalo mu tajnom. I čitav Jožičin dom doznao je to isto. A ta povijest proletjela hitro i u nekoliko dana čitavim selom i okolišnim brdinama.

Samo mali "kanonik" nije dirao u to, nego bi vazda ponavljao: - Protjerani đak ostaje protjerani đak, pa baš da se sve izvrnulo tamo u gospodskome domu u gradu kako oni baju i maljaju... Ali škole se ipak nijesu izvrnule!... A mladi zgubidan kuje brunde i prodaje zijake u našim brdinama! Da, kuje brunde! Ej, ej! - žmiruca lukavo i sitno "kanonik" - bit će tu i drugih zapleta i zamota; no tko će na sve doći? Tko bi znao što radi ovdje u našem prnjavoru taj ženski gospodski stvor koji kano da je doletio s neba ovamo u našu bijedu i prostotu!... - umuje i snuje mali "kanonik", a drugi u selu nadovezuju opet svoje primjedbe. Ali nitko ne bi dirao u Lauru. Njezina još neviđena ljepota, njezino kreposno i skromno držanje sve je očaravalo i iznenađivalo. Pa se nadaleko među pukom pronio glas o ljepoti i milini toga dražesnoga i divnoga ženskoga bića. Obližnja gospoda, gospođe i vlasteoske porodice radoznalo tražiše zgodu da ugledaju tu djevojku o kojoj puk priča kano o kakvoj istočnoj kraljici: udivljeno, sveto te s nabožnim počitanjem i poštovanjem. No rijetko kome radoznalom nadala se zgoda da barem za trenutak ugleda taj čudnovati i vanredni pojav štono obasjava poput dragoga bisera pustu kolibicu muzikaša Jožice. Samo dobri i zamamni glasovi kolahu naokolo o krasotici Lauri, a zastruji doskora i taj čarobni zvuk da je ona najbliža rođakinja pokojnomu ilustrišimušu i da je baštinila silan i nedogledan imetak iza njega! - Oj, sretna li protjeranog đaka Ivice! Oj, blažena i čitavog muzikaškog doma zgubidana Jožice! - stadoše neki uzdisati, a među njima i ista krčmarica i krojačica Trepetljika. Muzikaš Jožica pako zadovoljno i spokojno na svom brdu dimi iz lule. Nekako teško sve to shvaća i razumije, već samo kadšto uzdahne i mahne desnicom: - Tako je suđeno! Tako je valjda htio i odlučio bog!

Nije dugo potrajalo vrijeme, pa je iz siromašnog Jožičina doma stala odsijevati u svijet neka otajstvena zvijezda sreće, koja pokazivaše da je u potleušici zavladalo novo doba i božji blagoslov.

Na Jožičino brdo stali vući teška teretna kola, nakrcana crvenim opekama i tvrdim kamenjem. Na drugima dovlačili drvo, na trećima daske, pijesak i drugo. Težaci i zidari napunili Jožičinu kućicu i dvorište. Pjevalo se tu, vikalo, zapovijedalo, klelo... A iz zemlje niknu zidovi, pa onda čitave stijene, a nije minulo ni mjesec dana, pa je izdrpanu potleušicu muzikaša Jožice natkrilila lijepa zidanica, uređena na gospodsku s visokim dimnjakom i velikim sjajnim prozorima. Sve to bijaše olašteno, fino, skladno i ponosno. Kuda pogledaš: oči ti zabliješte - i svuda ljepota od zgrade, neviđena dotle u tim krajevima.

Šta je prema "novoj kapelici" - kako je nazivlju okolišni seljaci, stežući čudom ramena - župni dvor, stara, ogromna drvenjara, sitnih, nebrojenih i zamrljanih prozorčića na sve četiri strane? Šta je prema "kapelici" onaj vojnički hambar, neskladna već oguljena i izlizana zidanica gavana Medonića, a sada trgovca "kanonikova" Mihe? Na njoj već nijesi mogao razabirati problijedjela napisa, koji se sterao na jednom i drugom kraju krova te je nekada kazivao ljudima koje je godine sagrađen Medonićev dom. A kolibica muzikaša Jožice činila se prema "kapelici" kano stara, otrcana baka uz gizdavu i jogunastu krasoticu!

A kada istom oprezno i polagano stali voziti kojekakvo pokućstvo, štono ga seljaci ni protumačiti ne mogahu... naslonjače velike i male, jedne šarene, druge crne, treće sjajne poput skrleta... stolce i stolčiće... svakakve urijehe... a sve to u obilju nakrcano na kolima, kao što bijaše prije cigla, kamen, drvo itd., kadno počeše graditi "kapelicu"...

- Ta toga će biti više negoli u crkvi majke božje bistričke, oprosti nam bože! - haknu ogromna seljačka ljudeskara, najnoviji općinski prisežnik, te razvali u čudu oči i usta, posuta s nekoliko rijetkih, debelih i oštrih bijelih dlaka. - Šta ti, mali, podvijaš tu ruke oko prsiju, kao kmet kad ga špan bije po leđima? - obazre se ljudeskara na "kanonika".

- E, čudim se i zijam kano i ti! Svega imade na tom širokom svijetu. Svega, svega što mi još ni vidjeli nijesmo! Eto, česa li danas ne dovuku đaci siromaci iz velikog grada! Ovako se sada svršavaju te visoke škole! Nekada ih obuklo u mantije pa od njih postajali fratri i kapelani; drugi odoše u sudnice i fiškalije; treći u škribane i druga mazala hartije! A sada: evo, naš mladi zgubidan dovukao curu, a ona će prnjavor muzikaša Jožice pretvoriti u raj na zemlji! - mudruje mali "kanonik", gutajući zavidan i zloban navrle sline.

- Vidiš ga kako on to suče i namata! - rastvori ljudeskara opet usta na polusmijeh. - Jednako nekako dijeli sudbina na ovim vašim brdinama! Nuto, i tvoja kuća nadula se i omastila otkako je tvoj Miha zasjeo na stolac gavana Medonića. Boga mi, prije se ne ogledavahu iz tvoga dvorišta onakvi rogači... a danas i po dva para! Pa kakvih li istom! Prije bi lako metlom zatukao golu i kukavnu bušicu što je brstila drač i glogovo grmlje naokolo tvoga doma. A sada? Po tri kravetine muzare sa silnim vimenima njišu se i važu tamo u šljivaru, duvajući i pušući od ljute težine da se sve granje lomi...

- No, ako i jest tako, kume moj, ali su opet ono drugi računi! Nije to baš onako iznenada i na laku ruku palo iz oblaka kako u zgubidana Jožice... He, he! Moj dragi, kako se moj Miha teško i mučno tukao po svijetu, i u Talijanskoj i u Furlandiji, i po Tirolu i po Madžarskoj! Mogao je i propasti; moglo ga i netragom nestati. Ali dječak pamet preda se i dušu u se. Sabiri on mudro, šutljivo i obzirno pa skoro dostiže i gavana Medonića, dao mu bog duši lako i dobro na onome svijetu! I samo stoga zavoli Justa Mihu, a Medonić pametna glava, poznavajući dobro moga Mihu i njegove vrline, smjesta blagoslovi mladence, računajući da će najbolje biti da se njegov i Mihin imetak združe pod jednom kapom i da nema brige kako će sve to valjanomu majstoru doći u ruke... Da ne bijaše moj Miha takav momak od oka, nikada lje ne zasjede u Medonićev dom! A bilo je i kod toga, duše mi, borbe i okršaja! Margarita silom i milom htjela slugana Stipu priženiti k Justi u Medonićev dom, a slugana pravo i zdravo udati za sebe i za svoju bradu... No, mi joj pokvarismo račune. A ovdje, na! Došao študent, pokoran i pobožan kano duvna. Prevraća on oči i sklapa ruke na molitvu, čim se pročuje zvono sa daleka crkvena tornja. A kada ti polazi mimo raspela, to puza po golim koljenima i bije se u grudi da sve odjekuje... Mi šaputamo i mrmorimo: E, bori se u njemu i bog i satana, i pakao i nebo! Valja mu poći u sedmu školu, a oni ga raspinju i vuku, jedni nadesno, drugi nalijevo! Tko li će nadjačati? Tko li će pobijediti? Smiluj mu se, bože! Oj, nadvladalo nebo i bog! Lucifer neka se strmoglavi onamo kuda ga već jednom surva arhanđeo Gabrijel!... Dao bog da ga zapope i odvuku u sedmu crnu školu!... Tako ti uzdiše i moli se višnjemu naše selo. A u zgubidana Jožice svi se natmuriše i poozbiljiše. Muzikaš se drži kano da si mu razlupao bajs, ukrao lulu s kamišem i odvukao jedinu kravicu iz kuće... Njegova žena cmizdri se kano kasno jesensko jutro, pa se uzdišući vuče oko plotova poput mutne proljetne magle. Isti oni manji muzikašići objesili nosove kano da im pure oteše tuste zalogaje. Ta valjada ne promišljaju i oni: hoće li, neće li u sedmu, crnu školu? Zašumio i zazviždio sada odnekuda vjetar da je mladog zgubidana istjeralo i pognalo iz škola. Da nije više ni mužek, ni gospodin, nego da će biti poput svih protjeranih đaka fakin i potepuh ili kakvo spletkarsko mazalo na selu. Nagađamo mi i ovamo i onamo, ali ne pogađamo baš ništa! Kad najednom zasjala cura u našem prnjavoru kano da je u crnoj tmuši iznenada planuo krijes. A u muzikaša oživio i rasvijetlio se čitav dom... Cura da je dovukla pune bisage blaga te zlata i srebra! Ne uzdišu ti oni više! Ne promišljaju, ne tuguju, ne cendraju i ne pile nosovima u zemlju! Zgubidanu đaku zarumenjeli se blijedi i boležljivi obrazi kano da si u svaku ličnu jagodicu zabo po jabuku crveniku. Fuć crna i sedma škola... i grabancijaške tajne i vragolije! Muzikaš Jožica sve puši i puši na debelo, izvlačeći dimove i na nozdrve i na usta, dapače puši mu se i iz očiju... Pa se osmjehuje i veselo namiguje kano da mu stari, potrti bajs sam od sebe igra u trbuhu. Nos je visoko digao kano da broji zvijezde, pa obukao nove čizme korduvanske i prisukao čisto poroljane gaće do koljena, kano da polazi na proštenje ili da je svaki dan svetak! A njegova baba capka i poskakuje žustro po dvorištu i po svom brdu, kano da si čuturu podnožio racinim opnicama. A oni manji zgubidančići sve ti drsko i ludo gleđu u oči, te kano da izazivlju: - Dede, kume; dede, susjede, pokaži i ti sada svoju kabanicu! - Tako je danas ovdje! A onda se napinji i trnapi da pravo dokučiš i shvatiš sve to u našem prnjavoru!... Moj Miha je opet negdje u dalekom svijetu, vele ća u Rumunjskoj ili Vlaškoj... kako li? Eh, nikada se ni on neće zasititi konjske trgovine i Cigana te prestati natjeravati bedevije po širokom svijetu! Oh, kad on dođe doma, kako li će negdje zinuti na ovaj iznenadni preobražaj u našem susjedstvu! Tako ti je, moj gorostase.

- E-e! Pa blago si ga njima, što ću im ja? Mi ih ne možemo prisiliti da svoju sreću podijele s nama udvoje. Napokon, do vraga i crna i sedma škola, i grabancijaške coprije i vragolije, kada ti se ovakva cura objesi oko vrata s punim bisagama i blaga i zlata i srebra!... Neka, neka samo takve zlatokrile ptice sa srebrnim kljunovima dolutaju u naše krajeve: neće lje ni nama krivo biti, padne li koje zlatno perce iz njihovih krila ili srebrno zrnce iz njezina kljunića! Pa što će se i čuditi tvoj previjani Miha! Neće ni on valjda čitav svijet zgrnuti u svoju torbu i u svoju željeznu škrinju? Na, kakav li ti je gavan, a on još ipak vazda kumuje, plete i prede s ciganskom svojtom po širokom svijetu! - zijevaše gorostas prisežnik tako silno da se čitava vulkanička propuklina ukazala iz njegova grla i takav dah sunuo iz te uvale u "kanonikov" nos da je stao kihati u sav glas: - Ele, ti si, međede, danas izjeo valjada puna kola luka i koš sira!

- Neka sam! Kako sam, da sam! - otpravljaše se prisežnik dalje. A mali "kanonik" žmirnu za njim i doviknu: - Pa kuda se već odnjihavaš, a da ni "zdravo" ne nazoveš?

- Isplatilo bi se baš s tobom još dalje ćeretati i nadmudrivati se! A kuda će onda moja služba? Sabiri, sabiri! Mijesi i zavezuj, dok se opet sastanemo! - I prisežnik odvalja se nizbrdo.

I kada poredaše u "novoj kapelici" blistave ormare od orahovine, baršunaste naslonjače i kojekakve stolčiće, divne postelje; a na prozore, koji bijahu za Jožičino oko ogromni kano oni u crkvi ili vrata na njegovoj kolibici, kada natakoše svilene zastore; po podovima prostriješe sag do saga, a ormariće i stoliće načičkaše kojekakvim posuđem i drugim stvarima kojima muzikaš ne dokučuje ni podrijetla ni imena - tada bi zgubidan Jožica smjerno povukao lulu iz usta te je utaknuo u saru od čizme na desnoj nozi, raskrio se, te pobožno i bojažljivo stupio u novu kapelicu.

- Ah, bože dragi, svega imade tu, samo nema blagoslovljene i svete vodice da se čovjek prekrsti i orosi čelo. Pa kako mogu živi stvorovi stanovati u tom raju? To je prava grehota. Ni pljuniti ne smiješ ovdje, ni zamazanom nogom koračiti unutra. Aj, aj! - kimaše on nepouzdano, češljajući se prstima iza šije. - Da je na moju, drugačije bih ja odredio, kad je već takva crkvica na mojem brijegu podignuta, kano da je anđeli preko noći doniješe ovamo.

- Pa kako bi vi to, stari, odredili da je na vaše? - upita ga s osmijehom Laura s naslonjača od modra baršuna, urešena naokolo zlatnim resicama.

- Kako bih ja odredio? Hm... Pop neka blagoslovi, a biskup neka dopusti da se ovdje svake nedjelje i blagdana služi sveta misa, pa ništa drugo! Da, ipak još nešto! Poslije svake svete mise neka bi ljudi ogledavali sve te stvari, da vide kako će im nekada biti u raju. Ne bih im ja dao ni gledati badava... Hoće li se oni diviti i zjati u taj sjaj i čar, neka svaki donese za to štogod na oltar: povjesmo, dva-tri jaja, kakav butić, vaganicu kukuruze, mjericu pšenice, zdjelu ječmena brašna, leće, proje i što mu već smaže dom. Ej, kako bi to lijepo i unosno bilo! Donosilo bi se to, moji ljudi, kao na žrtvenik svetoga Antuna Paduanskoga! Znamo mi kakve su samo u tome naše radoznale žene i djevojke. Kad ti dođe na sajam kakav tuđi lončar, a ona će za šarenu zemljanu zdjelu ili lonac nasuti pšenice, kukuruzna brašna, žuta ko pražetina, graha, raži, ta što namiče kuća zrnata i meljnata! Pa crijep dotura u kuću i za koji dan ti se oklizne gdje sa stola ili škrinje, tresne i raspe se na sitne komadiće. Eto ti ga onda na! A kada kramari donesu crvenih, zelenih i modrih vrpca, pa onda dopasnica i marama, privezača i ogrlica: pobrat će one gdje god mogu i sve što dođe pod ruku, a canjkar spravljaj i zamataj, vesela ti majka! Svaku sitnicu iz svoga krljavoga koša prodao za stostruko veću vrijednost negoli je prava cijena tvojim vrpcama, privezačima i ogrlicama! Takav je već naš svijet! Pa čemu onda da ovo ovdje badava sijeva i lašti se, pa da svatko može badava zjati i diviti se, gvireći na ove velike prozore unutra - završi muzikaš Jožica, samo mu je jošte manjkao susjed mali "kanonik" da koju zgodnu nadoveže i produlji na njegovo mudrovanje.

- Ha! Čuj, Ivice, čujde! Pretvorimo naš stan u crkvicu da se u njoj služi svake nedjelje i blagdana sveta misa! A onda otvorimo sve, a ljudi neka siplju pšenicu, brašno, jaja, ječam, proju... hoće li se nagledati božjega raja na zemlji... Ele, i crkva i panorama!.. Živio naš stari tajko, živio! Ni isti kumordinar Žorž nije vam dorastao u domišljatosti! - udarila djevojka u jogunasti i obijesni smijeh.

- A tko da služi misu! Imamo ga, imamo! Ivica će služiti misu. Ta on će se ionako iškolati za kapelana... pa eto - nadoveže još Laura na svoj smijeh.

- Da ste mi zdravo, gospodine kapelane Ivice! Podajte ovamo svoju bijelu kapelansku ruku te osjećam kako vam još miriši po crnoškolskom sapunu; podajte je ovamo da je izljubim pokorna grešnica! - ciktaše Laura namigivajući Ivici koji stajaše iza zastora piljeći očima nekuda u daljinu prema domu maloga "kanonika".

- O, djeco, djeco! Kako vam je lijepo dao bog, pa zato ste i obijesni tako! - uzdahnu Jožica, potegnuvši svoju lulu iz sare. - Tko će se s vama! A Ivičine škole i kapelanstvo - stade mrmljati muzikaš Jožica, izilazeći iz "kapelice." - Tko će znati kako će se još sve to svršiti? Vidiš, vidiš! A čemu to, djeco? - potegnu muzikaš za svilenu vrpcu, a zvonce odnekuda zaciliknu tankovito i glasno.

- Čemu to? - začudi se tobože Laura, uzdignuvši zamišljeno svoje tanke crne obrvice - i vi, stari, još pitate? To je zvonce da se dade znak kad će kapelan Ivica početi služiti misu - skoči Laura s naslonjača i poleti k prozoru do Ivice.

- A šta ste se vi, gospodine kapelane, tako zamislili i uvukli nekuda u sebe? Zar vi da ne prozborite ni riječi kad mi evo vijećamo o vašoj kapelici? - uhvati Laura za ramena đaka Ivicu, a muzikaš Jožica izmakne na vrata, zatisnuvši ih oprezno za sobom. Neka turobnost, postidnost, neka neopisiva tjeskoba i klonulost srvala bi ga svaki put, kadno je ugledao svoga sina zajedno s tom djevojkom koja mu se pričinjavaše čas vilom, čas čarobnicom, čas đavolovom kćeri. Mutne, teške poput more i neodređene slutnje obuzeše mu srce i dušu. On bi samo uzdahnuo te upalio i zadimio svoju lulu.

- No, gospodine kapelane! Ne budite mi tako tmurni kao da vam se oblaci odvijaju sa čela! Podajte mi svoju kapelansku ruku, podajte da je smjerno i pokorno poljubim! Valja mi već unaprijed pripraviti vašu svetost da oprostite grijehe meni pokajnici kad ću k vama na ispovijed.

Ona ga povuče do prozora, onda mu cjelune obje ruke.

- E, tako je! Zar vas, gospodine kapelane, ni najmanje ne zanima naša kapelica i njezino uređenje? A vašemu eto roditelju jest ona raj na zemlji koji bi on dao bližnjemu svome gledati i diviti mu se za zdjelu pšenice, za mjericu kukuruzna brašna, za lonac prosena i ječmena žitka! Pa kako da onda ne bi gladni Ezav prodao svoga prvenstva za zdjelicu leće - što ćete iz Svetoga pisma znati bolje od mene - vi, mladi gospodine kapelane!... Ha, ha, ha!...

Lauri i đaku Ivici valjalo je napokon prekinuti taj čarobni i slatki život. Poslije nekog vremena udari puk u posve druge žice o njima i o njihovu životu, negoli to bijaše do jučer...

- Šta je ipak s tima mladim ljudima? Istina, djevojka je krasna da joj premice ne nađeš ni u gospode, ni u seljaka! Metni je na oltar, pa eto ti svetice, hoćeš li... i anđela! - poče se tužiti muzikaš Jožica svojoj gospodarici.

- No i momak je kaplja od mladosti! - odvraća muzikaševa supruga.

- U nje silno bogatstvo; tko bi ga znao gdje se toliko rađa i otkale se siplje? Ona gospodskoga roda, a on iz prnjavora, sin siromaka muzikaša... ali šta sam rekao? Đavo je siromak, a ne živa i radina krštena duša! - mudruje Jožica u neprilici od kojega kraja da pravo uhvati stvar i da izlije što mu pritiskuje dušu.

Nastade muk među ocem i majkom. Muzikaš nekako smeten češlja nogu baš na koljenu, dok se žena vrti po kući, hvatajući sad ovo, sad ono u ruke. A napokon se dosjeti da je u ogromnu seljačku peć naslagala pet-šest hljebova kukuruzna tijesta, te uhvati lopar i zabode njim u zjalo peći.

- Njega istjeralo, što li, iz škola, a i ona je tome mnogo kriva... No bilo kako mu drago, on ih je napustio. A kada se već spremaše natrag da ih nastavi, eto: - Ona dobježala ovamo za njim, prosti bože, kano da je pala iz oblaka. Tu rastače silno blago. Podigne na našem kukavnom brdeljku hram, dvor, gospodski dom - ili kako bih tu kulu nazvao: ta svijet je zjao u nju kano da je vilinski grad preko noći izrastao iz zemlje. Nudi nas novcima i svim ugodnim o čemu i ne sanjasmo nikada... Ali... ali - pljunu kroz otvoreno okno muzikaš i ustima posegnu za zrakom kano da je želio dohvatiti novu misao, drugačiju riječ...

- Ali... - oglasi se žena - ... ali takva života mi ne poznajemo u čitavoj našoj urednoj župi, a ni u nijednom našem skromnom selu... Evo, šta ljudi kažu: takav divlji brak, nekakva Antikrstova ljubav, prijateljstvo, šta li, ne bi smio ni puk, ni naš gospodin župnik gledati dobrim okom između dvoje mladih bića muškoga i ženskoga spola u našem kršćanskom kraju!

- Da, da! Diže se galama odasvuda! A pravi zloduh koji to piri jest naš susjed, mali "kanonik". Mi smo mu uvijek na srcu i duši. Nikada pako toliko kako sada gdje besposliči i lagodno lovi muhe. Ta šta njega briga danas kad je u Mihe više novaca negoli u "kanonikovu" gospodarstvu pljeve! Onomadne neke babe i neki stariji muškarci sve meni uz nos zadrobuljili posve smjelo i odrješito.

- Nema, hvala bogu, u čitavoj našoj okolici nikakva poganina! Ako se ovdje ili ondje natrusi šmegljavo i prnjavo Židovče, to bi bilo sve... No župnik naš vazda govori iz evanđelja da Židovi isto tako kao i kršćani izlaze i vjeruju u jednoga jedincatoga boga! A sam dragi Spasitelj potječe od njihova koljena. Pa tako valja da ih trpimo i kano ljudi koji smo pred bogom svi ravni i braća, i kano kršćani kojima se vazda valja spomenuti one: ne znadu jadni što rade, zato i propeše spasitelja neba i zemlje - uzdisaše prekidice, govoreći tako a ciljajući na mene, stara i pobožna Barka, kojoj je vazda omotana krunica oko ruku, a Sveto pismo zna napamet iz samih župničkih prodika, a da ne umije ni čitati ni pisati.

- Jest, jest! Nema pogana u nas! - zacvrkuta klopotavi Jure koji zna čitati molitvenu knjižicu, a svakoga sveca i nedjelje na golim koljenima propuza do devet puta oko velikog žrtvenika, da mu sve krv procuri iz koljena, a tako se tom zgodom lupa po prsima da odzvanja i odjekuje kano da udara po praznom buretu. - Nema ih, ne. Ali ima gorih ljudi negoli su isti pogani. A to vam je Antikrstovo sjeme, pred kojim dršće i sam sveti otac papa u Rimu! To su kojekakvi protepeni školski bećari, kako je eno muzikašev sin. Mjesto da je došao u naše selo sa svetom knjigom i crnom mantijom, on uteče najprije sam iz škola, a za njime doprha nekakva cura, bolje grešnica Mandaljena, namazana gradskim mastima da su joj obrazi sama krv i mlijeko... pa ti sada provode u zgubidana život i izgubljenoga sina, i bogatoga gavana rasipnika, i grešnice Mandaljene, a vrijedni tajko muzikaš Jožica igra sa svojim potrtim bajsom ubogog Lazara i pobire mrvice ispod raskošna stola svoga sina i njegove ljubovce... Ah, tako je danas, tako! Pa da smo još dostojni... da putujemo kano romari na pobožnosti k majci božjoj bistričkoj!

- Ne brinemo se mi šta je s Ivičinim školama - umiješa se netko treći u razgovor - ili kako i gdje se upoznaše mladenci. Ne brinemo se mi za to, ne daj bog! Svaki meti pred svojim pragom! Ali nam je stalo da vlada u našim selima i u našoj župi mir, red, zakon te strah božji i nebeski blagoslov! Opet će nas kazniti bog i naslati tuču i druge nevolje na naše glave. Naš gospodin župnik inače je sama strogost i pravednost. Čudim se da sada ništa ne vidi i ništa ne čuje. Kada je ono došao prvi put u našu župu i kada je ugledao da se ljudi zabavljaju na koru, na propovjedaonici i u sakristiji pod svetom misom, planu poput Spasitelja na židovske mešetare i Farizejce, koji cincariše i trgovaše u predvorju hrama jeruzolimskoga. Potjera sve gizdeline i druge zijače koji pod svetom misom brunde kuju, ćeretaju i smiju se na koru, na propovjedaonici i u sakristiji. - U crkvi, u crkvi je vaše pravo mjesto! - I oni se tuže biskupu i putuju u njegov dvor: ali sve uzalud! Župnik bijaše u pravu, te ga pred svim njima još i pohvali biskup. Zijače i gizdelini ipak ostadoše nepokorni i neposlušni, pa se suprotnuše župniku. Ali kako će on popustiti sada gdje i biskup odobri njegovu zapovijed? I konac svemu bijaše da su oblasti nepokornike i neposlušnike čestito izmazale i isprašile ljeskovom masti, a druge lijepo pritvorilo i odsudilo na crni post!

- Dakako! Dakako! Našemu gospodinu župniku valjalo bi da se prodrami i protare oba zdrava oka te upita mlade ljude kao i muzikaša Jožicu za kršćanski račun pred bogom i svijetom! Ta on je duhovni pastir za bogate i siromake, za gospodu i seljake! - nadoveže opet Barka, podigne k nebu svoju krunicu i do tri puta cjelune na njoj maleni, žuti križić.

- Ali oni se jošte ne iskokodakaše i ne izborbotaše dosta - otire nos pripovijedajući muzikaš. - Nego će grbava Janica Kolačeva, inače vrag u babljem tijelu, ovako napeti:

- Stoga treba da smo pravi i vrijedni župljani budni i oprezni, pa da sve dojavimo našemu duhovnom pastiru!

- Vidiš Janice, stare grešnice! Ovo joj valja groš! - opet će nesreća Jure, useknuvši nos u garavu šaku i otrvši je o zakrpane i zamazane bokove. - Pa zašto da mi sami ne pođemo do gospodina župnika, baš ovako kako smo ovdje? Neka znade kako se za sve što je vrijedno, pošteno i kršćanski brinu njegove vjerne duše! Još će nas lijepo upisati u svoju zlatnu knjigu, jer uistinu radimo bogu ugodno djelo.

- Pa ajde, Jure, idi ti sam. Održiš li riječ, a to ćemo već u nedjelju znati, evo ti desnice, kupit ću ti pred crkvom rakije klipare za čitavu dvogrošku, da si sagriješ poštenu kršćansku dušu - podbode ga stara Barka.

- Hoće li uistinu tako biti, poštena bogomoljko? - rastegne usta plentavi Jure.

- Što rekoh, ne porekoh! Barka još nikada ne okrenu vjerom, tako mi ove svete krunice! - podignu baka ruke da se bolje vidi čislo obavito oko njih, i pokaže svoje krezube čeljusti, izvrativši oba oka u nebo.

- Pa ti ovaj razgovor nije ostao besplodan - udari muzikaš ljuto desnicom o stol, a supruga se ustoboči da čuje što bijaše dalje.

- Župnik me je po crkvenjaku baš jučer pozvao, a nijesam ti htio umah kazati što je bilo u njega, dok i sam ne razmislim što bih i kako bih sada. Kada sam stupio poslije mise u župni ured, bijaše tu više župljana, što muškaraca, što žena. On sjedi kraj stola, nešto piše ili računa, dimeći iz lule nasađene na dugačkom gospodskom kamišu, a sve miriše naokolo kano da mjesto duhana tamjan i klinčaci gore u luli. A ja pokorno: - Hvaljen Isus! - i cjelunem mu ruku. On pogleda mrko preko naočala i nešto nerazumljivo zaskomuče sam sebi, a zatim stade obavljati poslove s onim ostalima, dok se svi ne izredaše redom te ostaviše mene sama u župnom uredu. Sada župnik ustane sa sjedala, odloži na stol lulu i naočale, prošeće dva-tri puta od vrata do prozora i opet natrag, tarući ruku o ruku. Onda najednom stane preda me:

- A! Muzikaš Jožica! Ti si se pogospodio, kako čujem! Pa šta mi ga radi tvoj đak Ivica? Ne znam pravo koliko je već tomu vremena što sam ga vidio kod mise. Tada mi je naglo rekao "zbogom", jer da se već drugoga dana vraća natrag u grad na nauke... Ali reći bi da mu nauci mirišu kano vraga posvećeni tamjan!! Šta je to s vama? Ti da si ga u gradu oženio i on ti je dovukao u tvoju siromašnu kolibicu gospoštinu, cifrariju, gizdu i oholost... i još koješta!... Deder pričaj mi što je u svemu tome.

Ja sažeh ramenima. Nijesam, duše mi, znao što da mu odgovorim. Pogrebem se iza uha, zinem da ću nešto istisnuti, ali mi umah i zape riječ.

- No, ja vidim da si se ti pomeo u računima i da te nekako guši u grlu - nastavi župnik... - Ja bih tvoje mladence pozvao ovamo, pa i vlastan sam uraditi tako, bili oni što im drago... Ali odlučih najprije s tobom progovoriti koju. Što ipak ti ljudi namjeravaju kano kršćani katolici u mojemu stadu? Zar se u moju župu smije tkogođ doklatiti poput Cigana, poput ptice selice i ovdje živjeti u divljemu braku i skrivati se po samotnim bregovima, pa nikomu ništa! Jedno da potječe od gospodske rozgve te soja i plemena, a drugo je, bog i duša, moj župljanin, ali se školalo i izučavalo za viši život i veće stvari... No, da mi se oni naprosto ovako u župi usidre, pa ne dati nikome ni od sebe kračuna, ni bogu računa - - e - takva nereda ne bih ja trpio ni od svoga oca ni od sama sebe!

Ja se uhvatim za glavu, jer mi stalo nešto kipjeti i okretati se u mozgu, kano da je neka tajna sila potjerala u njem mlinski kotač, te zapentesam:

- Gospodine župniče, ja vazda bijah vjerna vaša ovca, i nikada me nije korila ni crkva, ni škola, ni oblasti, ni ljudski, ni božji zakon. Ja, ja vas uvjeravam, gospodine župniče, da sam sebe ne razumijem, niti onih o kojima mi netom spočitnuste, i ne dokučujem kuda sve to vodi, niti se znadem snaći što da uradim i od kojega kraja da počnem... Baš kad mi se sin spremaše da otputuje natrag u grad i da nastavi nauke, dođe ta djevojka u naš ubogi dom, a on vam se iznenada podiže i procvate kano da su gorske ili oblačne vile doletjele i preko noći sve to preokrenule. Zavladalo najednom u mojoj kući bogatstvo i ugodno življenje, o čemu ja nijesam mogao nikada ni snivati. Eto, gdje jučer vladaše uboštvo, nevolja, seljački crni kruh i kisela čorba, tu vam je danas na pregršti obilja u svakome kutu. Hoćeš bijeloga kruha poput snijega; hoćeš li rumena pečenja da se sve vodom zalijevaju usta od požude; hoćeš li novaca? Koliko te volja. Svega imaš! Ta vi valjda sami sve dobro znate, gospodine župniče. Šta ću dakle ja sada? Ja... ja na to niti umijem odgovoriti, niti se na išto odlučiti!... Radite, gospodine župniče, sami kano naš duhovni pastir i brižni otac kršćanskih duša... Pozovite ih preda se, ispitajte ih o svemu, savjetujte i zapovijedajte!

Župnik se ushoda po sobi, a onda stane, položivši mi obje ruke na ramena:

- Dobro, Jožice! Razmisli sam najprije dobro... Tada progovori ozbiljno sa sinom i reci mu sve što si danas ovdje čuo. Ne okrene li se stvar drugačije, tada ću njega pozvati ovamo i počet ću ja raditi... A sada zbogom! Dogodi li se štogođ iznenada da se ne možeš snaći, pojuri što hitrije k meni... Zbogom!

Dovrši Jožica, ustavši sa svoga mjesta. Zatim uzdahne, protrvši si obraze i oči, pa će svojoj drugarici:

- A šta da sada radimo, ženo? Deder, pamet preda se! Ti si vazda tiha i mirna, a u takvim ljudima osobito zna katkada sinuti razborita i umjesna. Deder!

Žena uhvati opet lopar i počne vaditi iz peći žarke hljebove, iz kojih se rasprostre po kući ugodan miris i neka dragotna toplina.

- Najbolje će biti - prokašlja se žena, još vazda ne napuštajući otpočeta posla - najbolje će biti da pozoveš Ivicu nasamo te da s njime progovoriš u četiri oka. Najprije mu sve saopći, a onda zatraži ozbiljno od njega: ili se neka vjenča sa djevojkom, pa se odreče daljnjih nauka, ili da se vrati u škole.

- Tako, tako, mamo! Znao sam ja da ti valja pamet! - potrepta Jožica po ramenima svoju drugaricu, te hitro pojuri napolje...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Lauro, srce moje i dušo moja! - trgnu se još istoga dana uvečer đak Ivica iz svojih teških i mutnih misli, uzdahnuvši duboko. - Valja nam za neko vrijeme prekinuti taj slatki, blagoslovljeni i čarobni život! - nastavi mladić.

- A! A! A! - skoči djevojka, uzdignuvši zadivljeno obrve.

- Sve oko nas sijeva, grmi i mrači se. Oluja već nam raskida krov iznad glave; samo mi ništa ne vidimo, ništa ne čujemo, ništa ne pojmimo! Puk udara danas u posve druge žice o nama i o našem živovanju negoli to bijaše do jučer - stade se hvatati za glavu đak Ivica.

- Pa šta nas briga za puk i njegove glupe predsude i bajke? - trpko će Laura, okresavši svijeću. - Mi se ljubimo i volimo kao sunce i svjetlo, opskrbljeni smo i svega je u obilju... Zar nam je puk i njegovo zanovijetanje više negoli smo mi sami sebi?

Sada joj Ivica ispripovijeda sve nasitno i tanko kako o njima grmi svijet i kako mu je oca pozvao župnik na račun i što je duhovni pastir govorio. - I takva ti je svjetina, takvi su ljudi, Lauro moja! Najprije ti šapuću i namiguju, onda sliježu ramenima i pokimavaju glavama, zatim šušte i šume, pa tada glasno i bijesno udare u bubnjeve i talambase. Konačno zagrme i zazvižde grozno poput oluje i prospu kruti rad na naše glave. Evo, tako ti je s nama, dok nam je živjeti i biti među ljudima koji se hvastaju imenom "pravih i dobrih kršćana". Ti me, Lauro, shvaćaš i razumiješ. Da ne pomućujemo vedrih i mladih dana ljubavi, da ne ogorčimo taj krasni i rajski život, valja nam što prije odlučiti: ili se umah vjenčajmo i stupimo u brak, te tako udovoljimo i bogu i ljudima - ili se ja vraćam u škole, a ti me ovdje u roditelja pričekaj dok svršim svoje nauke!

- O, Ivice moj! Kolika li hladnoća, kakav li razbor odiše iz tvojih mudrih riječi! Sam kruti led - sama beskrajna pustoš i ravnica pred nama! Vidiš, vidiš, takav mi se miliš po sto puta više! Pravo ima župnik, pravo ima svijet, pravo ima tvoj otac, ponajjače pako pravo imaš ti!... Ha-ha-ha! - vikaše sve strastvenije djevojka, a oči joj se žariše kano da bukte dvije zublje, lice se pako nekuda otegnulo i problijedjelo kano smrt.

- Dosadilo vam sve to, dosadilo i dozlogrdilo!... Pa ja ću se maknuti otale da vam svima odlane i da se svi opet povratite u svoj prijašnji život! Da, ja ću se maknuti... pribrat ću još danas svoje stvari i poletjeti tužna i jadna, slomljena srca, uništene duše, ogorčene savjesti i očajna života u taj veliki i široki svijet! Zbogom, Ivice, zbogom!... Sve to ostavljam i namirem tebi! Ovu našu dragu kapelicu, neka na njezinu žrtveniku izgara ljubav moja, žarka, silna i jedina, dokle je ne utrne sama smrt i hladni dah iz groba moga! Budi sretan! Uravnaj račune sa župnikom... sa svojim duhovnim pastirom! Uravnaj račune s ludom svjetinom i njezinim bajkama i predsudama! Do svih ti je više stalo, svi oni su ti prvi i jače prirasli na srce i silnije privezani o dušu, negoli ja sirota! Neka budu samo ti računi čisti! Čisti! Budi sretan! Budi sretan! A ja se opet vraćam u svoj široki, veliki svijet, da tumaram od nemila do nedraga! Ta sudbina mi je već takva od porođaja moga! Ista mrska nakaza Ferkonja plemenitiji je i značajniji... - vriskaše krasota i zagrize u svoje bijele prstiće, klone na baršunasti naslonjač te stade glasno i gorko jecati.

Momak se okameni i zadrhta od užasa. U grlu ga pritislo kano da mu je kamen sjeo tamo, i počelo ga gušiti.

- Laurice, zaboga, djevojko mila i divna! Što li te najednom snašlo! Ili si podjetinjila? Tko tebe napušta? Tko tebe goni? Što te tako opsjenilo... ta ne razumiješ me, tako ti vječnoga spasa!

Poleti Ivica k djevojci privinuvši njezine zaplakane obraze na svoje grudi.

U taj tren uniđe tiho i neopazice na vrata Anica, kći maloga "kanonika"... Djevojče se osupnu i ponikne žalostivim i žarkim očicama. Srdašce što je tako hrlo kucalo kad je unilazila na vrata, stane - i kano da je obamrlo. Lišca joj problijedješe i omramoriše se... Samo joj ruke drhtahu, a noge klecahu... Na obamrlim obrazićima micale se dvije mišice, te se vidjelo kano da nagla dva blijeska prolijetaju onuda...

Momak se prene i prvi poleti k djevojci.

- A! Ančice, susjedo naša! Što dobra donosiš? Gdje li si mi ti? Već te dugo i dugo ne vidjeh.

- Nosim vam, evo listić i pozdrav od brata Mihe. On se vratio iz svijeta. Laku noć!

I djevojče izleti na vrata, stisnu obje ruke na grudi, malo da se nije srušila na zemlju. Trgnu sobom i umine poput sjene u mraku.

- Od Mihe... Mihe!... Čudno! - promrmlja đak Ivica otvori pismo i hitro ga preleti očima.

Ivice - glasio listić - veseli me tvoj udes. Čim se vratih kući, sve sam čuo, sve znam! Hvala Isusu i Mariji! Od boga ti zdravlje, od mene pozdravljenje! Ja te sutra očekujem, dođi zajedno s krasnom drugaricom, kojoj se divi sav naš kraj! Dođi! Ja te nestrpljivo izgledam u starom Medonićevu - sada mojem domu!... Dođi, dođi, dođi! Ivica moj!...

- Lauro, sve moje! - tisnu Ivica Mihin list u džep i opet će do djevojke. - Lauro, nijesi me razumjela! Nijesi me shvatila, zaboga! - i on poklekne pred njom i obujmi je rukama.

- Ne, Ivice, ne! - otiskivaše ga ona nježno rukama. - Ne ponovimo ni riječi dalje o tome! Ja odilazim u nepovrat, u nevidovo! Mogla bih se još vraćati k tebi da te još jednom vidim; ali vratiti se više nikada neću! Nikada!

- Dušo moja, što li je evo iznenada sinulo i zabliještilo u tvojoj glavici? Zar da se mi nikada ozbiljnije ne porazgovorimo o samima sebi? Zar svaka spomen na buduće dane već raskida savez naš? Već ugasuje plamen ljubavi i radosti naše? Već te nagoni na suze i jecanje? Pa kako da mi danas-sutra snosimo trpke i gorke časove života svoga, kad već u razmišljanju, u razgovoru klonemo duhom, smalakšemo i očajavamo?

- Ja ne zdvajam! Ja ne malakšem! - osovi se djevojka na noge, trgnuvši se oporo i prezirno iz mladićeva zagrljaja. - Ali ti malakšeš, ti zdvajaš i bježiš!

- Ta ja sam ti rekao da se vjenčamo! Ovakav "divlji brak"... ne trpi crkva... to je župnikova dužnost... I nigdje nas ne bi snosili. Dakle vjenčajmo se!

- Nikada! Nikada! Nikada! - kriknu Laura... - Ja ću živjeti slobodno, slobodno ću te ljubiti i obožavati. Ali u nikakvim, ni crkvenim, ni svjetovnim okovima, pa ovaj tren umrla naša ljubav! Nikada! Pamti! Nikada!

I to bijaše prva večer i prva noć što se navukoše crni oblaci, duboka tuga, sumnja i teške misli u živovanje ovih ljubovnika.

Drugoga dana ipak se odvezlo oboje u goste konjskome trgovcu Mihi, u bogati dom pokojnoga gavana Medonića.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kakav li se iznenada opet dogodio prevrat u biću glumice Laure da se odlučila na to da đak Ivica što prije otputuje u daleki grad u škole i da nastavi nauke... Ona ga je dapače sasvim snabdjela novcima i troškovima, da se ne treba nikuda probijati, te očekivati i živjeti od čije milosti. A tako da će ostati dokle god ne svrši svojih nauka, obreče mu ona kad se rastajalo i dijelilo jedno od drugoga.

Poput more teške i tajne slutnje posvema oboriše đaka Ivicu na rastanku. Laura bijaše nekuda hladna. Na njezinim usnama pomaljao se onaj zločinski poluprezir, a iz očiju lizaše onaj zmijski blijesak kakva već poznajemo u te glumice kada gođ se u njezinoj glavi roje nove osnove i u duši stvaraju nove odluke...

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jurila kola s đakom Ivicom kao za okladu i odmakla već daleko od prnjavora muzikaša Jožice i brijega maloga "kanonika" te već ušla u drugu župu.

Iznenada ugleda tu Ivica gdje mu žensko biće domahuje maramom iza visoka grma.

On ustavi kola, skoči hrlo na zemlju i naloži voziću neka polagano krene naprijed kolima, da će ga on već stići.

- Ančice, djevojko, zaboga! Što je tebe donijelo amo? - osupnu se momak.

Djevojče obori glavicu te je čas blijedjela, čas se žarila u obrazima. - Pitate? - zajeca ona. - Ah, da nikada ne bijaše onoga predvečerja u šumici... "Niti ćeš usnuti, niti ćeš ustati, ni bogu se pomoliti, ni svetaca i anđela gledati u crkvi, a da ne misliš na mene!"... Oh, da vas nijesam nikada slušala, ja, sirotica jadna!... Trgam se i čupam, plačem i molim se bogu; kajem se i zagovaram djevici majci božjoj! Ali sve uzalud. Tako, kako prorekoste, i vazda jednako... Ne, ništa! Šuti... šuti!... Neću! Neću! Umini, napasti! - uhvati se djevojka za grudi. - Zbogom, Ivice! Zbogom, Ivice! Sretni budite, sretni! To mi je valjalo kazati prije nego odete... I zato me evo ovdje da vam nasamu reknem... da me nitko ne vidi... ne zna... Ili, ako me vidi i čuje... da me barem ne pozna... A sada zdravstvujte! Svršila sam svoje... i nikada vas više neću vidjeti!

Djevojka da će u bijeg.

- Stani, Ančice, stani! - klikne đak Ivica. - Ah, kako je meni, ti božanstvo moje, ti tanka vilo iz gorice zelene. Stani, stani! Da se snađem, da se osvijestim.

I momak je uhvati za obje ruke. Držaše je dugo i dugo tako, i oboje mučahu mukom... Zatim je pusti mladić, hitro skine zlatan prsten, primi opet djevojčinu desnicu i natače joj ga na prst.

- Ti si moja, Ančice! Ti si moja! I s ovom uspomenom potraži me u svijetu i po ovoj uspomeni ćemo se poznati: našli se među živima ili mrtvima, na zemlji ili na nebu, u studenome grobu ili u toplome roditeljskom domu!

- Ah, vi nijeste ipak zao... no vi ne mislite... zaboravljate se! Seljanka sam i sirota jadna! Ali ja znadem, pa kako luda bila, komu patri pravo s ovim prstenom! Oh, kako je ona divna, mila i bogata! Šta sam ja, bijednica, prema njoj? Prah i nevolja... Ne, ne!... Umini, napasti, umini!

Momak je privine na svoje grudi: - Ančice! Ančice moja! Slatko dijete moje!

- Pustite, pustite! Zbogom!... Sretni bili i zdravstvujte!... Ja ću pobjeći iz roditeljskog doma daleko, daleko u nepoznati svijet!

- I mene ćeš naći! - kliknu mladić. - S ovim prstenom ćeš me naći, i ti jedina imaš pravo s njime, jedina! Do vidova! - zagrli opet đak Ivica djevojčicu i on je oćutio vrele njezine suze i... prvi put... stidan cjelov nevinog seoskog anđelka... tako tiho... tako tajanstveno... kano dašak, kano kapljicu tople jutarnje rose što je sagrijaše trakovi blagoga sunašca.

- Umini! Umini! Umini! - istisnu se iz zagrljaja djevojka.

- Ah, Ančice, Ančice! Ti si moja, moja!

- Oh! - vrisnu djevojka i stade bježati. On gledaše dugo, dugo za njom.

- Ah, Ivica ipak neće lagati! Ivica moj! - ogleda se djevojka, šapćući tiho i slatko sama sebi i lahorom zefira, štono lagodno struji za njom u njezinom žustrom trku...

A iz topla sunčana uzdaha kano da joj nešto odgovaralo anđeoskim, zamamnim zvukom:

- Neće!... Neće!... Neće! - I djevojčina lišca još žarče planuše, i njezino čisto srdašce još jače, još silnije zatreperi poput jasikova lista i zakuca, kano da obuhvaća nekoga... da ga privine, da ga zagrli, da ga priveže uza se zavazda! Zavazda! A to bijaše lik đaka Ivice.