U pohvalu grada Dubrovnika

Izvor: Wikizvor
U pohvalu grada Dubrovnika
autor: Hanibal Lucić


Li pokli jur pravu neizmirnu tvoju,
   Dubrovniče, slavu stavih se da poju,
Visokim rad bih ja glasom zazvoniti
   I tvoje hvale tja do neba poniti,
Dubrovniče, časti našega jezika,
   Ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika:
Da 'vo je mlohav duh od garla mojega,
   Li nemoj zato sluh otklonit od njega,
Garlo ako liha i glas ne prostira,
   Volja je zaliha kâ ga nadomira.
Ti on temeljiti, Dubrovniče, si dub
   Koji, jer ophiti u gori kamen zub
I pusti pak žile tja doli gdi živa
   Izviruć iz gnjile voda jih zaliva,
Kripko, stanovito na siveru sidi
   I sušom čriz lito ni vene ni blidi
Neg raste oholo u višin' i meće
   Grane svud okolo to jače to veće
Tako da ostalo ako je prem čemu
   Tuj dubje, li malo vidi se pri njemu,
Jer piću tuj doli u žilah ne ćuti,
   Ni mu tvardo toli temelj se ukruti.
Pravda je temelj tvoj, razum je tva pića,
   Tve stan'je u pokoj počiva njih cića.
Slobodan i vičan njima si, dobro znaj,
   I od svih različan koji su tebe kraj.
Blago tvoje mnozi i slobod kî vide,
   Podložni, ubozi tebe nenavide.
Nemoćno jer oko tarpiti nima moć
   Prosvitljen'je tôko, ter želi da bi noć.
I mnozi mogući vladavci svi rabe
   Oholijom vrući da tebe porabe,
Da ti se ogledaš pomnjivo odsvude,
   Prigodu ter ne daš po koj ti naude.
Vidi se, moj Bože, u gradu ovemu
   Što razum, što može dobrota u svemu.
Zlu volju na nj kriju pod plašćem kako mač,
   A da mu zadiju ne mogu najti zać.
Pravdom stan'je tvardi, posobu i ljubav,
   Na nj da se rasardi nitkore nima prav.
Sili se ozubi, čuva se zle volje,
   A milošću ljubi ke ništor nî bolje.
S njom ti se ozira na onih kih godi
   Razliko potira nesrića kâ godi.
Dobrote svoje dil ljubi jih i mili
   I blaga dobar dil mnogokrat udili.
Carkve tač naredno sagradil je Bogu
   Da zvati pravedno božji se stan mogu.
Tuj nije, tko sardit u besidah kletih
   Smio bi pogardit ni Boga ni svetih.
Štuj svetih i Boga i Božju starmi rič,
   Ali se ovoga, človiče, grada lič';
Gdino i sud daju plemeniti i čast
   I na sag sidaju i svu imaju vlast.
Ostaloga puka kako se pristoji
   Svaka varst i ruka u posluh sva stoji.
Niti se tko boji ni sumnji od koga
   Da samo posvoji vlasa mu tankoga.
Samo toga cića, samo, dim, po tomu
   Muka i dobića slatka je svakomu.
Toj su stanovite obzide brez barže,
   Čim tvarde, čim šćite gradi se i darže.
Tim jarma nikadar na njemu još ne bi,
   Tim vazda gospodar bio je sam sebi.
Sam sebi jest stavil zakone po kojih
   Lipo t' je upravil sam sebe i svojih.
Njim se je htil dati, a veće nikomu
   Vodit i vladati u dilu svakomu.
Suca je kî sida na sud i zakona
   Jednaka besida, pače ista ona.
A zakon jest dosta prav i pun razloga,
   Ne manje za gosta negoli za svoga.
Tim ga svak počita, tim su Dubrovčani
   Po sve strane svita ljubljeni, štovani;
I tamo gdi vira ob desnu stran njega
   Naša se prostira priko svita svega,
Do tamo gdi véle poznije dojde dan,
   Drugi svit što vele, ovoga svita van;
I tamo sa liva njega, gdino vira
   Malo manj' saspiva naša i umira,
Do tamo štono sad zovu more veće
   Kô mimo Carigrad svej vodu van meće;
Carigrad kî priti da rimska kâ biše,
   Silu će naditi i vele pojt više.
Njegov je vaš okol istočnoga svita,
   Za drugu jure pol zapada pohita.
Bože, ti pokrati njemu silu i moć,
   Ali ga obrati i k tebi čini doć.
Inako karstjane ja ne znam svi bi li
   Od jedne stav strane njemu odolili.
A kako će moći, jedan jih ne dajuć
   Drugomu pomoći negli ga izdajuć?
Toga cić svak pravi, a pravo, na viru,
   Da mudro boravi Dubrovnik u miru.
Njega ti svaka varst ljudi i kâ ima
   I koja nima karst, ljubi i prijima.
Ne samo do ždrila, doklino vira rih
   Malo manj' saspila naša je za naš grih,
Da dalje još tamo gdino se ne hvali
   Razmi zakon samo poganski prizali;
Do tamo gdi more Aležandar nasu
   I čudno primore Tiro grad i rasu.
Aležandar kî bî od Sarblji kralj i ki
   Zatim vas svit dobi i zvâ se veliki.
Tuj krimiž iz vode vadi se čarljeni,
   Kimno se gospode odića čarljeni.
I tamo gdi Nila rike zjaju usta,
   Kôj išćući vrila čovička moć susta,
Gdi malim vrimenom isti kralj sazida
   Grad kî se imenom njegovim povida,
I tamo gdi grada plemenita dosti
   Samo leže sada rastarkane kosti,
S kimno se Rim bori od svita o stan'je,
   Tere ga razori i dâ mu skončan'je,
Budi da zaplaka i on toga prija
   I zatim još paka kasno se nasmija.
Moj pisni zbrojiti nikakor ni moći
   Sve kraje, čestiti Dubrovnik gdi opći.
Kroz gore, kroz luge po svitu svej miče
   Targovce brez druge zabave ni priče,
Po stranah ke gleda sunce nadaleče
   I koje prik reda i s redom ke peče,
Svi targe primaju, mirno kâ donosi,
   I ke oni daju, on mirno odnosi,
Pače još tko hodi po svitu, nastoji
   Svak da kakogodi ime mu posvoji
I da se povidi njegov, premda nije,
   Za neka svak vidi dobro ga svudije.
Dostojan je svudi ovi grad da slove
   Da ga Bog i ljudi vazda blagoslove.
I moja blagoslov pisan, kako može,
   Daje mu sada ov, potvardi ti, Bože!
Srićan i u svemu tebi bil ugodan
   I narod u njemu od ljudi bud' plodan
Mudrih, razboritih, obilnih dobrotom,
   Hrabrih, uzoritih i zdravih životom!
Kuće mu ne tresi trus da ni oganj žež',
   Ni blago odnesi gusarin ni lupež.
Goste da bi štoval i ljubvom opojil,
   A svoje nigoval i mirno pokojil.
Mirno i brestrudno po svitu putoval,
   Korisno i prudno sve posle posloval.
Zdravo se odili, zdravo se zavarni
   Otle gdi su bili ljudi i gdi čarni.
Bože, ti uzdarži, napriduj, veseli,
   Što vlada, što tarži, što misli, što želi.
Jošće mu daj sriću, u pisnih, moj Bože,
   Da slavu još veću k slavi mu prilože.
A ne kako ova koj bi već pristalo
   Ne reći ni slova negoli reć malo.
Lakomo zaisto njega je hvalila,
   Lagala da ništo nije, ni vuhlila.
Jeda li budeš pak i meni otvorit
   Glas koji bude jak peti i govorit,
Evo se obiru virom brez nevolje
   Da teg ne pohiću drugi s bolje volje.