U noći/XXXVIII.

Izvor: Wikizvor
XXXVII. U noći XXXVIII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
XXXIX.


XXXVIII.[uredi]

— Vi ste to! O hvala vam, Anatole! Znala sam ja — vi ne možete postati opak! — klikne Nela kod dolaska Živkova i skoči sa niske chaise longue, dražesnim hitrim korakom pojuriv prema njemu, te mu se burno baci oko vrata. Opet je gledao glatku ovu put, tako toplu, tako mirisnu, opet je ćutio ove divne Venerine lakte, taj gipki vrat, oble čvrste grudi, pritisnute mu na prsa, ovu šuštavu svilu, usko priloženu nuz raskošne oblike tijela — oh — svu ovu nježnu a ipak toliko silnu ženu, koja dršćući od strasti, zaplakana od ljubavi i razmiljenosti ljupko mu i nemoćno visi u naručju, mucajući nerazumljive strastvene riječi. — Oj — on bude ganut, — ponosit, krv mu udari na sljepočice, žarki nutarnji oganj provali mu cijelim tijelom i taj čas zaboravi sve; jedino želi — ah, niti to ne, on ništa ne želi, nego mahnito, ludo upija omamljivu slast plamenih joj cjelova.

Da je ona uvrijeđeno, ujedljivo udesila doček, ta kako bi lako njemu bilo! No ovako — ovako — prama tolikoj ljubavi i samozataji bio je potpuno razoružan, slab, te niti je što mislio, niti što želio.

— A što je ono vele znamenito, što mi želiš priopćiti? — upita je nakon dvosatnog boravka u budoaru.

— O dijete moje! Ništa, htjela sam da dođeš ovamo, — veselo mu barunica odvrati i uduši daljna pitanja nebrojenim cjelovima. No Živko ne bi joj bio bez toga ništa spočitnuo: — on bijaše potpuno svladan. — Izišavši iz kuće baruničine bijaše kao slomljen, te si spočitavaše dvoličnost, beznačajnost, slabost i sa strahom u srcu počeo je sam uviđati, da se nikada više neće rastati sa barunicom. A ipak ne bijaše sada kivan s toga na nju. — »Suđeno je tako!« — šaptaše u sebi.

— Zdravo, Narančiću! Poznaješ li me još? — javi se u to kraj njega uzrujan glas. I Živko ugleda pred sobom Krešimira, blijeda i suhonjava baš kao i nekoć, pa i sada još trošno odjevena.

— Jesi li ti to? — Jest, moj Krešimir, zdravo — zdrav mi bio! — klikne Živko i privine ga k sebi, i prijatelji se izljube.

O tomu, da su se u svađi razišli, ne spomenu ni jedan ni drugi ništa. Pače pomnjivo se ugibali, da se ne izusti nikoja o tom. Isto se tako ne usudi ni jedan od njih pitati, čime se drugi bavi, niti kako je sve ovo vrijeme probavio. Napokon ipak upita Živko Krešimira, radi li kod odvjetnika?

— Ne! Nemam jošte ispita. Ti si sretno sve to svršio.

— Položio sam ispite, no ni ja nisam u poslu. Još ne znam pravo, što ću. No kada kaniš ti?

— Nadam se naskoro, oko Uskrsa. Nije baš više daleko, a zavisi to od sto i sto prilika.

Sad ih mine prva smetnja, te se manje tjeskobno počeše susretati. Živko sjeti prijatelja negdašnjih dana, nakana i namjera, te bolno uzdahnuv prizna, da dosele ni jedan od njih ne učini ništa prema tomu.

— Ti si barem doktor. No ja, — oh — pravo si govorio, najprije treba ispuniti najbliže zadaće, — zalutah, a boli takovo priznanje!

— Nemoj se osuđivati, prijatelju! Meni je bilo teško, videći te, no šta da o tom, — htjedoh tek kazati: velik dio krivnje, da si se upustio prije reda u strančarenje, mora da se baci na trh domaćih prilika. Znam ja, koliko me je muke stalo, da i ja nisam u nj pao. Da nisam imao takvoga oca, znam, da me ne bi bilo minulo. Ma šta ćeš — ljubiti domovinu, a vidjeti je na sve strane u najbjednijem stanju! Uostalom, ja sam se ovdje tome oteo, no zato me drugdje uhvatilo. Imam doduše ispite — al ja — ja sam ti za sve naše osnove izgubljen.

— Što misliš -? Zar poradi one gospođe, — oprosti, — al čuo sam.

Živko mu ne odvrati odmah, nego se zadube u bolne misli, a tada mu sve povjeri. Krešimir ga uzme tješiti i podizati u njem nade. I prijatelji uzeli opet po starom običaju govoriti o domaćim stvarima, proklinjati sadašnje stanje, praviti zajedničke osnove. Taj dan više se ne raziđoše, te su zacijelo obojica bili okrijepljeni, uzdignuti i zaneseni, kad si rekoše: S Bogom! Obadva bijahu uvjereni, da će jednom zadovoljiti svojoj zadaći.

Drugi dan ipak pođe Živko najprije k barunici. Premda bijaše još dosta rano, ona ga ipak odmah primi. Dočeka ga u budoaru. Na sebi imađaše bijelu jutarnju haljinu od atlasa i čipaka sa dugom povlakom od ružičaste svile. Struk odjeće nije tijesno prilegao tijelu, a tim se gipkost tanka joj pasa i raskošni čar udova jače isticaše. Živko je na pogledu tolike krasote opet pao u svoju posvemašnju odvisnost od nje.

— Dakle kažite mi, što ste kod kuće radili — tako dugo i tako najednom — zar bijaše uistinu tako silno? — upita Nela nakon običnih pozdrava, posadivši ga kraj sebe na uski mali kanape.

— Al istinu recite! — zagrozi mu se jogunasto malim prstom i ljupko lukavo se nasmiješi.

Živko joj odgovori u kratko, da je morao bezodvlačno kući ići, ispričao se, što nije došao kazati »zbogom«, no ne reče joj ništa, da kani u inozemstvo.

— A propos — my dear! Nisam vam baš bez svake svrhe pisala. Moj ujak Laci, poznate ga, grof Karay, pisao mi, da bi vam sada mogao pomoći, da dođete k poslaništvu u Berlin. Dakako, prvo vrijeme kao vježbenik, — dalje će već slijediti. On je govorio s ministrom u Beču i s poslanikom. Priredite se dakle, jer i mi ćemo do iduće zime gore.

— Ali, barunice Nelo, dopustite mi, — ja sam već kazao, da ne bih želio — u diplomaciju.

— Vi mislite, što niste od visokog plemstva? O mon cher, uz prijateljstvo moga ujaka neće vam to biti nikakva zapreka. Napokon gledat ćemo vašega oca učiniti najprije plemićem.

— Ne, nije ovo razlog, al vi znadete, da ja želim kod kuće — u zemlji ostati!

— Des enfantillages! — nestrpljivo mu prekine riječ i mane prezirno rukom.

Živko zašuti. Bojao se, da bi je razljutio, a nije htio, da pokvari krasan i ugodan dojam cijeloga ovoga jutra u tihom malom budoaru, tek napola svijetlom, a prodahnutom mirisom i ukrašenom prisutnošću ove mile ženice.

U to najavi sluga Miščevića.

— Neka uniđe! — zapovjedi barunica i skoči k ogledalu, gdje si rukom na brzo popravi malko kosu i pogladi dva tri puta lice.

— Zar ćeš ga primiti? — zadivljeno i nezadovoljno je upita Živko, koji se do sada toliko radovao, da je može baš on vidjeti u jutarnjoj toaleti.

— Dakako! On je dobar znanac kuće, — a valjda je nešto osobito, što sada dolazi.

Miščević uniđe. Svojim više slatkim nego finim načinom pristupi k Neli, koja ga primi »en bon camarade«, te joj poljubi dva puta ruku.

Živko se stao nemirno u svom fotelju gibati. Muškarci se tek mimogredce izrukovali. Savjetnik uistinu nije uzalud došao. Priopćio je barunici, da je upravo taj čas ban potpisao izvještaj, u kojem se gospodin barun preporučuje za red sv. Stjepana.

— A ja htjedoh prvi biti — ha, ha, ha — koji će vam to javiti i odmah unaprijed svoje najsmjernije čestitke izjaviti, — jednako se slatko smijući reče Miščević njemački.

— O, zahvaljujem! Moj suprug, on će se radovati. No, pa što je inače novo, Miščeviću? — odvrati barunica njemštinom, u kojoj se je nešto osjećao mađarski naglasak.

— Ništa i mnogo. Poklade su prestale, — hvala Bogu, bar ćemo sada mirovati, — ha, ha, ha — jer bijaše uistinu već odviše toga. Jučer sam već radi toga imao pravde s kontesom Sandom, — ona hoće silom, da su prebrzo minule. E, sada opet posao! Oh, barunice, da znate, kako su mi ruke pune posla. Baš sada, — danas — veoma neugodna stvar. Ja zbilja žalim njegovu preuzvišenost, da se mora tako natezati. Uistinu je čudo, otkle taj gospodin smaže tu volju! Da sam ja tako bogat, mnogo bih mario! Jer, barunice, ne možete pomisliti, što sve ne rade ovi opozicionalci. No — al danas smo jednome, — taj će ga znati. Viče ovakav bezobraznik na svaku madžarsku dopisnicu, a svaki čas moći ga je ukebati. I mi nađosmo nešto, — ah — dao se taj čovjek u poslove; no sad će se gospodin državni odvjetnik malko za nj pobrinuti. Sad neka se tuži na mađarski jezik — u luknji. Kasnije neka ga slobodno riješe, kako ih volja; no baš sada je on jedan od najnepriličnijih, — er ist kalt gemacht. O bit će toga još više, ha, ha, ha! Pobrinuo sam seja. Wir müssen uns auch Verdienste erwerben! O, opisao sam danas toga čovjeka njegovoj preuzvišenosti, da je grozota — aber treffend — ni Varga ne bi mogao vjernije. Znate, preuzvišenost je kavalir od glave do pete, a kad mu se solche schmutzige Wäsche pokažu, — e onda — ausser Rand und Band! Pa smo brzo onda mi — die Herren der Situation. Ne pita se tu mnogo, — e — tu treba da čovjek bude takav, — s nikim, tko nije s nama, a ma nikakva smilovanja. Sve treba utući. Molim vas, zadnji put i na mene udarili, — spomenuli, da sam lani u Lipiku dao madžarske čardaše svirati, kao da to na koga spada, pa se onda takva ništica — takav cajtungšmirer — ruga mojim kravatama! Al zato sam ja danas toga glavnoga im vođu — eh — -!« — i elegantni gospodin u duševnom poletu baci svučene rukavice na stol i zasuka si brk.

— A što je učinio? — upita Živko, komu se upravo koža ježila.

— Sastavio ugovor, gdje je muž sve na ženu prepisao, kako je to kod nas sada u modi.

— Pa je li koga oštetio?

— Šta to mene briga, — meni je dosta, da se može predmnijevati, da je prenos poduzet u fraudoloznoj namjeri, ta radi se, da se čovjek barem za neko vrijeme učini nemogućim.

— Užasno! Oprostite vi meni -! Dakle nepriličnih političkih protivnika lišava se kod nas s pomoću državnoga odvjetnika! — razjareno vikne Narančić te stane oštro napadati na taj postupak i na čitavo stanje.

Uzalud ga barunica pogledima htjela ukrotiti, uzalud je pristajala uz Miščevića, Živko se ne mogaše umiriti.

Miščević se sjeti, da kao lojalan činovnik ne smije ostati ovdje, pa se za čas udalji.

Jedva što je za sobom vrata zatvorio, ljutito napadne barunica Živka:

— Ta pred ovim čovjekom, koji je desna ruka banova, što će on misliti, da se u mojoj kući smije i može ovako govoriti! Pak, dragi moj, onda nećete moći dobiti mjesta kod poslaništva!

— Hvala Bogu — ja ga i neću!

— Ako li ja kažem, da morate, — da je samo ovako moguće, da se ne rastanemo? — izjavi barunica ljutim i zapovjednim glasom.

— Ne shvaćam vas! Ja nisam za službu, to je dandanas za Miščeviće, al za mene ne! Držim, da sam ipak na drugo brdo tkan.

— O — ha, ha, ha — vi ćete biti drugi Gambetta. Hrvatska će bez vas propasti. Molim vas, ne budite smiješni!

— Barunice! Nelo, što ti je za Boga? Zar je vrijedno! — prekine je Živko sav blijed.

— Ne prekidajte me! Istina je, — zar ćete i vi u tu ludu, zanesenu četu vječnih nezadovoljnika, — vrlo lijepo. Dobra ste ukusa. Danas ste im bili i onako posve nalik. Ja toga ne trpim, mogu vam kazati. Ce n'est pas de bons sens! Kako rekoh, ja sada upravo zahtijevam da se diplomaciji posvetite. Tako ćete barem u veliki svijet doći.

— Hvala vam na tom! Prestanimo o tom.

— Anatole, pazite, mi ćemo se rastati, ako se usprotivite!

— Molim vas, ne zahtijevajte ono, što je nemoguće.

Videći barunica, da grožnjama ne može odluke njegove promijeniti, uzme slatkim umiljatim riječima:

— Pomislite na moju ljubav, — vam — vam za volju zaboravila sam sve. Pomisli, što si mi uzeo, ja radosno žrtvovah, zar da ja onda ne mogu tražiti od tebe takve malenkosti? Anatole, zar me ne ljubiš više? — i ona mu se ovije oko vrata, obasu ga cjelovima, a oči joj se zališe suzama.

No taj put on ne podlegne. Ljutilo ga još sada ono, što je od Miščevića čuo, a nije ni poslije baruničinih psovaka mogao vjerovati u iskrenost časovite ove ljubežljivosti. Pomisli, da bi se ljuto ogriješio o domoljublje, kad bi sada popustio. Na nesreću svoju spomene uto barunica nešto o Miščeviću i baci tako iskru u prah. On se odlučno otme zagrljaju baruničinu, ustade i reče sarkastično: — Da vam ne škodim u pogledu ordena vašega supruga, i da ne morate u kući svojoj primati smiješnih ljudi, ja sam odlučio, da vam za uvijek rečem »zbogom!« Ja idem! Ljubim ruke!

I ni pravo se ne naklonivši, pokroči k vratima.

— Anatole — Anatole — c'est la rupture! — krikne Nela, grčevito se hvatajući za prvi stolac. No on ne slušaše više toga i kao da se boji samoga sebe i svoje slaboće, uzme u pravom smislu riječi bježati niz stube. Našav se na ulici, duboko usrkne u se svježi proljetni zrak, razmahne cijelim gornjim tijelom, pa podignuvši visoko glavu bude mu, kao da je sa sebe stresao teške verige.

— Svršeno je — svršeno je! Ja sam slobodan! — klicaše mu sva duša, sve srce.

Živahna uzbuđenost zahvati ga čitava, zadovoljstvo sa samim sobom i samosvijest napunjahu mu dušu, te sada nije više sumnjao, da će »ipak još od njega štogod biti!« U tom razigranom stanju nalazio se je gotovo cio ostali dan. Pođe, da traži Kačića, ća u stan njegov, no ne nađe ga kod kuće.

Čim mu se je ponešto duša smirila, osjeti neko smilovanje za barunicu. Njezin krik, njene suze, njeno grčevito ridanje, sve mu to sine pred oči. Bude mu veoma teško. Sa strahom pomišljaše, kako bijednica taj čas trpi, a uz to se zamamno dizala pred dušom njegovom sva porazno krasna pojava njezina. Čitavo njegovo slavlje otprije kao da se prometnulo u jad i čemer. Da je bila sada Nela blizu, on bi se gotovo bio pred nju bacio na koljena. Očajno trčao je ulicom, ne mareći ni za što i ne znajući, kuda hoda. Uto začuje u neposrednoj blizini orgulje. Podigavši glavu opazi, da je pred crkvom sv. Kralja. Ujedared spopane ga silna želja, da uđe u Božji hram. Sva crkva tonula je u tajanstvenim tamnim sjenama, koje su bile tek nešto zalivene drhtavim, nesigurnim svijetlom voštanicâ. U kutovima je gotovo sve iščezavalo u crnoj gustoj tmini. Ako bi još koji slabi tračak svijetla od kuda dopro, lebdio je u zraku sam za se poput komada zlatne kovi ili bludećega svijetla, ili je dosegao samo glavu ili ruku ili nogu kojega sveca, pa je tada ta glava, ruka, noga fantastički stršila kao nešto čudnovato, sablasno — svakako kao dijelak drugoga kojega svijeta. A tamo od oltara zuji pobožni glas sluge Božjega, iz klupa čuju se uzdasi i šapat pobožnih vjernika, a gore sa visoka kora šumi divni koral, zamnijevajući kerubinskom pjesmom. Tada mlada grla budućih svećenika zapjevaju sveti i zanosni psalam. Crveni, krvavo sjajni trak vječne luči pao upravo na drveni križ, pa ljubi bolno lice raspetog sina Božjega, — — a Narančić svladan poniknu i poslije duga vremena prošaptaše mu usne vječnu molitvu: Oče naš... I ničice padne na koljena, da se pokloni veličanstvu Božjemu.

Kad je izišao iz crkve, ostavile ga sve sumnje, i pun ogavna osjećanja protiv svoga grijeha vjerovao je u čvrstu svoju volju, da će promijeniti dojakošnji život. Osjećao se sada toliko jak i čvrst, da bi bio mogao na leđima svojim ponijeti sav svijet. Potpuno smiren pošao je kući. Riješi se, da će spremiti svoje stvari i još sutra ostaviti Zagreb. Ni traga ne bješe više pređašnjoj uzbuđenosti niti žaobi, već je mirno promišljavao, što da čini.

Pred vratima stana njegova pričini mu se, da neko u sjeni stoji. Posluti, nije li to barunica, ali ga zato ne ostavi njegova spokojnost. Čim je stupio preko praga, iziđe iz sjene preda nj ženska, sasvim zavita u dugu mantiju i s rupcem na glavi.

— Anatole! — šapne slatkim bolnim glasom.

— Zar vi to, barunice? Za Boga miloga, što vam pada na um!

— Anatole -! Zar zbilja — mora li tako biti?

— Mora! Molim vas, promislite, eto — na — ta mi smo na ulici, — odvrati joj mirno no zabrinuto. A kad je ona sveudilj ostala nepomična među vratima, iziđe on na ulici i dozove fijakera, što je prijeko na uglu stajao. Kad je ovaj stao pred vratima i otvorio vratašca landauera, Živko uljudno, al čvrsto povede barunicu do kočije, podigne je, poljubi joj hladnu ruku bez rukavice i zapovjedi kočijašu, da milostivu gospođu odveze u gornji grad.

Na to pođe gore u stan te uzme stvari spremati u putne kovčege. Nije prestao, dok ne bješe gotov. Premda je međutim bilo već kasno, odluči ipak potražiti Krešimira, da mu kaže, što se je zbilo. Pođe ravno u stan njegov, ali ga ni sada ne nađe.

Sutradan ostavi Zagreb i odveze se na fijakeru u Jasenik.


Sljedeća stranica