U noći/XXXV.

← XXXIV.

U noći XXXV. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXVI. →

XXXV.

Kačić stade uistinu ozbiljno i marljivo učiti. Sve ga na to tjeralo. Na sveučilištu bila je sada druga mladež, i Kačić nije se pravo mogao sjetiti, da je ma koga vidio u svoje vrijeme u prvim razredima gimnazije. Na učenje ga nukalo i to, što je vidio i znao sve svoje kolege već odavna ili u javnim uredima ili u ma kakvom, no uvijek samostalnom zvanju. Tjerala ga i žudnja, da bude jednom nešto u svijetu; a napokon i želja, da se ugne pređašnjemu društvu, koje mu je postalo neizrecivo zazorno. Stojeći postrance sada je tekar stao zagledavati u svoju najmlađu prošlost, pa se je nemalo svega stidio; — pričinjao se samomu sebi toliko smiješnim i, što je još gore, toliko prostim. No zato je ipak još čvrsto stajao uz svoje političke ideale, — ta za Boga — jedine, koji mu preostadoše. Ostale je i onako ovih zadnjih godina izgubio. Osjećao on to osobito kod učenja. Onoga poleta, onoga žara i užitka u naučenom, u spoznanju znanstvenih teorema, nije više imao. Kad bi se koji čas zanio pod neposrednim dojmom znanstvene koje istine, sinulo bi mu u duhu sarkastično lice Bolićevo ili bi zamnijela kakva negda čuvena cinička primjedba Bradačeva, pa ode zanos, a teška sumnja sve bi poparila. Zato nije išlo s naukom, kako se je nadao. A tu ravnodušnost nije mogao da suzbija izvježbanim i učenju naviklim duhom, niti je on bio prosta glava, koja uči, samo da prođe svoju zadaću. Bude mu opet isto onako, kao kod kuće. On je to uviđao, pa je prečesto padao u očaj, te bi mu navrle suze na oči od ljutosti i nestrpljivosti, od bojazni, nije li mu talenat nazadovao.

Tada se opet ne bi mogao otresti misli na Ružicu. Koji put mu se činilo, kao da bi on imao na nju već neko pravo. Pa ipak se ugibao sveudilj prilici, da bude mnogo s njom na samu, a desilo li se to od slučaja — obično prije objeda -, njemu bješe uvijek nekako ne baš neugodno, ali tako, da je želio, neka što prije netko u sobu uđe. Djevojka ne davaše mu nikakva povoda misliti, da se i ona njim bavi, naprotiv svakim danom kao da se sve više od njega sustezala. — Sve rjeđi bivahu razgovori među njima, te u posljednje vrijeme poslije večere, kad su obično svi još koji čas sjedili skupa oko stola, Ružica bi ustala i sjela za svoj stolić, da što radi ili po najnovijoj želji materinoj da čita kakav roman.

Kačića nije to hladno njeno susretanje neopazice minulo, te ga dražilo. On si ne mogaše tajiti, da ga djevojka zanima, ali još je uvijek prispodobljao ovo s ljubavlju prema Tinki i tvrdo je bio uvjeren, da ne ljubi. Nije se dosjetio, da je sada muž, a ne više mladić, pa da se sada ni za Tinku ne bi mogao inače zanimati, nego li evo za Ružicu. »Ne, ja ne ljubim!« — govorio bi u sebi a u isti čas sav plamtio od želje, da je vidi i da bude u njenoj blizini, da je se ma gdje dotakne, pa bi skočio sa stolice i zakrenuo k vratima, da pođe prijeko do nje, gdje se čulo, kako pridušenim ugodnim glaskom pjeva ljubavnu koju pjesmicu. No kod vrata se sustavi — lecne se, pa otrgnuv se želji vrati se zastiđen na mjesto.

No osim misli na Ružicu tratio bi vrijeme još uvijek politikom. Ta kako bi inače moglo biti. Stanje, koje ga je nekad nagnalo u agitaciju, nije se ni u čem promijenilo, pače po njegovu sudu jako se pogoršalo. Još uvijek nalazio je svaki dan sto i sto povoda nezadovoljstvu, te mu se rodoljubivo srce od muke svijalo. Sve, što je vidio, sve, što je čuo, nije bilo onako, kako je želio za svoju dragu svetu Hrvatsku. Kadgod morao je uskliknuti: »Ta, Bože dragi, sami Hotentoti imadu pravo, da ovo ili ono tako urede, da na svoj opstanak misle, da ljube ono, što je njihovo, a nama Hrvatima krati se sve ovo. Mi ne bismo smjeli biti i misliti na drugo, nego da smo tuđe prikrpine!« Pa kad je gledao, kako se po njegovu mnijenju ni od koje strane ne čini ništa protiv svega toga, nego se s jedne strane sve odobrava, na sve se šuti, na ništa se ne usuđuju otvorenu i snažnu riječ kazati za Hrvatsku; — a s druge se strane frivolnom frazom: »Ne tiče se nas!« uklanjaju svakomu političkom radu: on je očajavao, mučio se i nigdje — nigdje nije nalazio uporišta, da svoju dušu ohrabri, svoje nade osokoli. Bolić mu je ubio vjeru u sav drugi svijet, a sada, kad se morao također od njega okrenuti više čuvstvom nego li razumom, — bijaše on bez svega!

»Narančić — Narančić!« — često bi mu se otkinuo uzdisaji sa čeznućem bi mislio na svoga prijatelja, uvjeren, da bi ga ovaj pridigao. No Narančića ne bijaše ovdje, pa kako je čuo, on je sada drugi, promijenio se. Tako Krešimir u pustoj svojoj boli, mjesto da nađe okrepe u knjizi, morade i nju odbaciti: ta — Bože moj — i njoj ne vjerovaše. Mnogo je puta proklinjao, što je ikada pao u vrtlog političkih agitacija, te bi plakao za izgubljenim danima; a onda bi se opet neobuzdanom snagom i željom podigle stare navade, te je već nekoliko puta počeo pisati političke sastavke protiv članaka, što ih je čitao u vladinim glasilima. No svaki put bi ih poderao i ne dovršiv započete radnje, te bi ga opet opklopila nepregledna ogavnost protiv svega — i protiv samoga sebe.

Kako je dakle zahvalno uživao i naslađivao se časovima, sprovedenim u blizini Ružice, gdje je mogao zaboraviti svu tu bijedu svoju i tek opajati mladu vruću dušu motrenjem velike divne krasote! Kod nje se nije barem ta izmučena duša lamala ni u kakvim sumnjama.

Tako je Kačiću opet prolazilo vrijeme, letjelo i odmicalo strjelovitom brzinom bez tragova, a u naucima svojim nije još tako daleko dospio, da bi po prilici bio mogao kazati vrijeme, kad će k ispitu pristupiti.

Gospođa Šmirganzica više je puta jur natuknula štogod o ispitu, no on joj ne bi sada više ni odgovarao, u sebi pak najposlije morao se zadivljeno pitati, zašto se ona toliko za to zanima. Napokon pomisli, da je pogodio razlog. »Oho — eto ga na. Dakako, — da sam ispitan, — eto za Ružicu muža!« — Ta ga pomisao razljuti, pače poče i o djevojci sumnjati. Naskoro odbaci od sebe ovo sumnjičenje. Ta djevojka ga ni zere ne voli. »No — nije li baš ovo sustezanje proračunana komedija? Da me tako što više pritegne. Koketerijom zna, da neće. On — tko bi ženama vjerovao!« — klikne u sebi, on, koji ni malo ne poznavaše tih od njega odsuđenih žena! No on se više nikako ne mogaše ove sumnje otresti, kad se jednom njegove duše prilijepila, te se stao još više od djevojke plašiti, sustezati i kao da je nešto ogorčeno protiv nje sijevalo iz svakoga mu pogleda na nju. Ako bi s njom zapodjenuo riječ, bilo je to uvijek s nekim izazovnim ironičnim načinom. Ružica pak postajala svaki dan šutljivijom, bljeđom, samo se u krupnim tamnim očima krijesilo i žarilo, no iz njih, podvučenih crnim potezima, također je plovila sjeta i odavala se zamišljenost. A to ju činjaše još ljepšom, još zamamnijom; poezija nesreće kao da ju je posvećivala, pa Kačiću bude često i prečesto, da je svu sumnju zaboravio i samo što se nije bacio pred nju na koljena, da isprosi njenu ljubav.

Jednoga jutra dođe k majstorici pristara suha ženica. Kačić protiv volje i više slučajno razabere nekoliko riječi potiše vođena razgovora. »Ona mu se veoma sviđa, — a moj sin — nije baš bogat, — a trgovina mu u Ilici uspijeva, — nije mi dao mira, dok mu ne obećah, da ću poći, — recite dakle Ružici.«

Krešimir problijedi. Smrkne mu se pred očima, i ne mogaše za stolom ostati, nego uzme nemirno i žurno koracati po sobi gore dolje. »To ne može biti! Ona — da se uda, za — za — Bog zna za koga. — Oh, — al šta je mene briga!«

Kod objeda primijeti na svoje čudo, da su svi ukućani zlovoljni. On to nije mogao protumačiti; napokon, — snuboci u kući dovoljan su razlog veselju. No videći, da majstorica kada god bijesnim pogledom progoni Ružicu i grubo se radi ničega na nju otresa, pomisli, da je Ružica zacijelo odbila ponudu. I smislivši to bude mu neizrecivo slatko i sretno u unutrašnjosti, pa nakon duga vremena uzme svojim opet dobrim načinom govoriti prema djevojci.

Ružica ga najprije sva u čudu pogleda i tek mu od nevolje i usiljeno odgovori, no uvjeriv se, da Kačić od srca govori, makar bile riječi bez ikakva znamenovanja, pusti se u dalji razgovor. Kačić je pri tom dobro opažao, da se lice djevojke rumeni, da joj se oči blaženo sjaju, a osobito mu se sviđaše taj put na njoj, kako svojom izvanredno lijepom rukom (dosada nije ovih ljepota ni opazio na Ružici) kod razgovora kada god bujnu vranu kosu sa čela ravna, ili obadvije ruke polaže na koljena, pa jednu drugom gladi, tištući uz to dugoljaste pod noktima ružičase prste.

Majstorica je međutim nešto glasno u kuhinji mrmljala, te se razabiralo, da psuje na ludost djevojačku, da joj je milije danas jaje, nego sutra kokoš.

A dvoje mladih sveudilj se zabavljalo. Led, koji je gotovo od neko doba Ružičinu dušu opklopio, kao da se sada rastopio, te ona sada postajaše sve to življa, sve više raskrivajući svoju dušu. Kačić pak morao je u sebi sve to više priznavati, da djevojče nije ludo ni prosto, nego da tu imade i misli i čuvstva.

— Nešto bih vas htjela pitati? Ali ne sudite me krivo, — uzme ona, a vidjelo se, da joj ne ide lako od srca. — Ja sam onda još posve djetinjasta bila, — nepromišljena — u navali — no da — vi me nećete možda ipak zato, da — znate — onaj medaljon, što vam ga dadoh, — imate li ga jošte?

— Kako ne -?

— No vam će biti sve jedno, — a mene je strah, dok se kod vas nalazi, — vi o meni Bog zna kako sudite, — hoćete li mi ga vratiti.

— Vratiti? — Mora li to biti? — Zašto? Nemojte — taj medaljon bio mi ju uvijek drag, — ah — da znadete, koliko sam ga put ogledao, — i sada ga čuvam uza se. Pa što da ja o vama sudim, — vi ste mi — ta — ne trebam kazati, — kako vas — štujem. No ako mora biti — eto — ja ne smijem -, i Kačić joj nevoljko pruži medaljon; u licu očito mu bilo, kako mu je teško.

— No ne, kad vam nije sve jedno, — al morate mi obećati, da o meni nećete zlo misliti.

— Ružice — pardon — gospođice -!

— I morate ga čuvati, da ne zaboravite na me! — silom će Ružica u šali, da prikrije svoju uzrujanost, te mu medaljon stisne u ruku. Osjećajući on ovu lijepu bijelu ruku u svojoj, bude mu raskošno u unutrašnjosti, pa, inače, tako nespretan i bojažljiv, prigne se i poljubi ovu mekanu ručicu.

— A, Ružice, sad da ja vas nešto pitam, no ne ljutite se. Smijem li?

— Izvolite, ja ću vam sve kazati; — odvrati mu djevojka, namjestiv se tako, da ga je ravno u lice gledala.

— Meni se čini, — slučajno sam na to nadošao, — kao da netko za vašu ruku moli?

— Da — trgovac Iler — onaj u Ilici, — ali ja ga neću. Majka se ljuti, no što ću — ja ne mogu!

— Vi ne možete! — klikne veselo Krešimir, no tada uozbiljiv se nastavi: — No kaže se, da je to mlad trgovac, koji će daleko dotjerati, — jeste li pomislili na ovo?

— Oh, dakle i vi ovako! Zašto mi baš vi ovo rekoste? Materi se ne čudim, — no vi! — i djevojci zasjaše suze u očima.

— Ne, Bože me obrani, ja ne savjetujem ništa — ne sudite me krivo. Meni je zacijelo milije-(Krešimir je odmah požalio posljednje riječi,) — no mislio sam ipak, — uostalom — ne ljutite se, — oprostite mi, al — ja vas tako dugo već poznam. Sjećate li se još, — i Kačić uzme spominjati negdašnje dane.

— Ah, lijepog li doba! Bijaše mi onda puno bolje — ne znam — ah -, smete se i ne dovrši.

On je nastavljao i dođe i na onaj čudnovati prizor, kad ga je Narančić nagovarao, da ide k njemu stanovati. Sjeti se svega, neizbrisivo mu bijaše u pameti, — sjeti se i onoga, kako je onda prvi puta opazio, da Ružica nije više dijete. Ovo ga smuti, te — zape.

Mlada čeljad sada šuteći jedno naprama drugomu, ne usuđujući se zapravo jedno drugomu gledati u oči. On bi bio i htio i ne htio prisiliti djevojku na ma kakovo priznanje, isto tako i sa svoje strane kazati joj, — »ali — ma za Boga — što? Pa da je i ljubavi traga, moraš se svladati, — jer u borbi za domovinu treba slobodne ruke!«

»Ne!«— odluči krepko u sebi, ustane i iziđe. U svojoj sobi sjedne k stolu u namjeri, da uči. No uzalud se silio, nikako mu se nije dalo. Oblijetale ga sveudilj svakojake zamamne slike, žarila ga želja i požuda, sjetio se krasnoga obiteljskoga života u Lucićevih. »I ja bih onda tako imao!« — i na usnama mu se zalije blažen posmijeh, a duša mu sve dublje i dublje ronila u slično snatrenje. Oh, sad je osjećao, da svaka zadaća ima svoje doba, da je za nj minulo vrijeme učenja, a nadošlo ono, kad je unutarnja neotkloniva potreba, da ispuni zahtjeve i zakone tihe prirode. Nešto raskošno i bujno zastruji mu cijelim tijelom, a znao je blizu nju, uzrok ovomu trzanju, pa odbaciv knjigu spremi se na šetnju, jer više nikako ne mogaše nemira svoga svladati.

Uto začuje prijeko iz velike sobe majstoricu ljutitim glasom: »Dakle zbilja ne! A kome za volju, — ovo bih ipak rada znala.«

-»Nikomu!«, odvrati djevojka. Kačiću u jednu ruku bilo drago čuti ovo, u drugu nemilo ga dirnulo. On kao da se nadao, da će čuti svoje ime.

»Nikomu — nikomu! Pa što hoćeš? Pitam se, što ćeš, nek mi stari danas pomremo, — imutka nemaš — ta tvoja karta također neće biti do svršetka vijeka lijepa, — pitam te, što ćeš?

— Molim te, majko, pusti me! Nagovorit me nećeš — odlučila sam, da ne, — i ne mogu inače. A što se bojiš za moju budućnost -, e — učit ću preparandiju, ili telegraf ili poštu, te ću se moći uvijek pošteno svijetom protući.

Kačić ne slušaše dalje, no bude duboko ganut. Neki mu tajni glas prišaptavao, da Ružica zbog njega tako čini. »Bokče malo -, kako je dobra, — a ja, — no što ću! — Al odakle znam, da me ljubi?«

Prošetav se nekoliko puta Jelačićevim trgom uđe napokon u kavanu. Tu stane čitati i za čas bio je posve uduben u novine. Bilo je opet govora o nekakvoj povredi državnopravnoga stanja Hrvatske. Predsjednik ministarstva je mimoišao bana i učinio neposredno sam odredbe u jednoj autonomnoj stvari. Opozicioni listovi silno udarali s toga na vladu, a vladini organi dokazivali, da nije istina, da bi bio zakon povrijeđen, ministar — predsjednik da je tom odredbom vršio samo svoju vlast, jer da se napokon ne može zanijekati, da je on u svemu vrhovna glava, a opozicija, koja to poriče, nema druge namjere nego da huška taj bijedni narod, koji bi najbolje učinio, da se ne brine nego za svoj kukuruz. Članak je nosio poznatu Hojkićevu šifru.

Kačić bijesno baci novine iz ruku. Sve rodoljubno mu čuvstvo opet je silno bilo uvrijeđeno, mržnja na Hojkića opet potpirena, pa ako ikada, to je taj čas bio uvjeren, da se treba odreći svake lične sreće i živjeti samo za domovinu, a kod toga pomišljaše na Ružicu i na one prelesne sne od danas poslije podne. »Od svega toga ne smije biti ništa!«

Taj čas prođe mimo njega nekoliko husarskih oficira, praveći silnu buku hohotanjem, glasnim razgovorom te štropotom sabalja po zemlji. Kačić ih je omjerio ljutito i ništa manje zlovoljno od najstrožijega malograđanina. Sad spazi u njihovu društvu i jednoga civilno odjevena gospodina. Visoka i skladna stasa prolazio je nemarnim ljenivim korakom, ne ogledavajući se ni na jednu stranu. Licem izvanredno lijepim no nešto upalim i blijedim pronosio se neki izraz prezira i zasićenosti. Odijelo mu bilo elegantno, kroja engleskoga, i svjedočilo o finom onom ukusu, koji čovjek pribavlja jedino u općenju s najvišim krugovima društva. Ta aristokratička otmjenost pršila je također iz čitave ostale njegove pojave, iz svake kretnje, iz svakoga miga.

— Anatole, ideš li ti danas k barunici? Dakako, — a onda valjda na ples? No, daj mi prije — jednu londres, — đavo ga znao, — tvoje su najbolje, — čuo je Kačić, kako odebeli ritmajstor govori elegantnomu civilistu.

— Na! — rekne ovaj i pruži elegantnu smotkovnjaču od krokodilske kože, na kojoj se iz daleka bliještio kneževski grb s vlastoručnim potpisom »Žiga«:

Čuvši Krešimir ovaj glas lecne se, — bio mu tako poznat, ta gotovo kao da bi bio čuo Živka. Al kako Anatol? Pogleda bolje za njima, al već iziđoše. Skoči i on napolje, i videći još straga civilista, nije više mogao sumnjati, da je to Narančić. Sada se sjeti, da je Živko po materinu ocu dobio na krstu kao druge ime — Anatol.

Htjede za njim, no predomisli se u posljednji čas.

— Mi nismo dobri, — pak još u tom društvu — možda bi mi bio najposlije impertinentan, — ne! — no ipak stane, da gleda za njim.

Sad je vidio u polumraku večeri, da je na mig Narančićev dojurio elegantan kupe s livriranim kočijašem, komu se zlatna porta na cilindru iz daleka bliještila.

Sljedeća stranica→