U noći/XXXI.

← XXX.

U noći XXXI. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXXII. →

XXXI.

Nekoliko dana kasnije išao je Krešimir, kako je odlučio, u Orahovicu. Prvi zanos za Krnjetićem doduše ga minuo, pače činio mu se čitavi dragi Krnjetić donekle smiješnim; no ipak se otputio onamo da se pravo kaže, jer ga stala ponešto mučiti dosada, pa je želio kakvegod promjene u svagdašnjoj jednoličnosti.

Učenje mu nije pomoglo protiv dosade, jer u ovo dugo vrijeme, što je zanemario knjigu, priučio se suviše lijenosti, pa su mu teško išli u glavu ti »prokleti« austrijanski paragrafi.

Pozove oca, da pođe s njim, jer mu bijaše dosta teško i neugodno, da prvi put uđe sam u nepoznatu kuću, osobito znajući, da je ondje i gospodična, pa da se Krnjetić kao plemić drži za nekakva aristokrata. No otac se otrese, da k onome »norcu« ne ide naskoro.

— Ni tebi ne bi trebalo k njemu ići, — da ti još više ne pomuti glave! — reče starac zlovoljan.

— Nije me strah, — odvrati hladno Krešimir i slegnuv ramenima ravnodušno se popne na široku starodavnu nadičanku, zapovjediv kočijašu, da potjera.

Ne prođe ni potpun sat, i eto ga u dosta prostranu jarku, u kojem je iza nekoliko seljačkih selišta postrance usred ogromna voćnjaka stajao stari gospodski dvor na jedan kat s otvorenim visećim hodnikom i krovom, pokritim daskom. Dva jablana visoko se u zrak uspinjala kraj ulaza u dvorište. Pred kućom bijaše zasađen cvijetnjak. Čitav niz oleandra u drvenim posudama protezao se do kućnih vrata. Tri stabla naranča i limuna bijahu smještena uz zid, uz koji su se dizale smokve.

Krešimir ne sađe jošte s kola, kad se oglasi iza jedne šljive poznati mu glas:

— Servus humillimus, domine amice! Joreget agjor Išten! — To je lepo, da nisu na me pozabili! A gde je otec? Ha — neće mu se! Taj ilirski tvrdoglavec! Ili znamder misli, kaj je penzionerec, da sme i stare prijatele zapustiti. Izvolte — izvolte! Tešik baratom — drago mi je.

Krešimir se izrukova i izljubi sa starcem, koji ga potegne u naručaj. Zapovjedi kočijašu, kamo da priveze kola, i povede gosta u dvor, uhvativ mu se ispod ruke.

U sobi dočeka ih domaćica, pokrivena madžarskom kapom, s koje su padale niz leđa nebrojene zelene vrpce. Debela ženska pruži Kačiću ruku na poljubac, a on joj se tek nakloni i ne poljubi ruke. Gospođa se namršti.

Kačić to primijeti i ne bijaše ravnodušan. Pomisli — Bog zna zašto — na svoju majstoricu Šmirganzicu, pa raznježen rekne u sebi: »Kod nje barem ne treba tih ludih gospodskih komplimenata!« Pade mu na um također Ružica i u taj mah više mekanično nego svijesno pograbi za džep i potraži medaljon. »Ah, da sam sada radije ondje!« — uzdahne. Bijaše mu uistinu tjeskobno i nesigurno.

— Hoćemo li čašicu šljivovice? — reče Krnjetić, dok su se oko stolića gostinjske sobe ponamjestili. — Prije obeda — to im je zdravo, — ni Huffeland ne bu mogel kaj bolšega preporučiti. Mojih šestdeset pet let najbolje svedoči. Daj, mamice, nek Šarlota donese! Gde je ona?

— Umah će doći. Strpi se malko.

— Dobro — dobro. Dakle, mladi prijatel, kak im se dopada ovde na ladanju?

Kačić odvrati bilo štogod i starac ga nije više slušao, jer na vratima prve sobe pokaže se mlada stasita djevojka, noseći butilju šljivovice i čašice.

— Evo moja kći Šarlota, moje zlato! Ovo ti je naš sused gospodin Kačić, — jurišta, kaj ne?

Krešimir se dosta nespretno nakloni, jer je osjetio, kako mu je u lice udarila krv. Djevojka ga prilično oholo pozdravi i sjedne na mjestance kraj prozora, gdje je stajao mali stolić, a na njem ručni posao. Nije se dalje brinula za skupnu zabavu. Krešimiru ne bijaše to neugodno. Ponositi izgled djevojke učini, da je još više nego obično bio plah. No morade priznati, da djevojka nije ružna, baš obratno! Crna gusta kosa, lice bijelo i nježno-crveno, sive krupne oči, pak tanki struk visoka uzrasta činili je zanimljivom.

Dok je stari Krnjetić Krešimiru pripovijedao, da mu je sin Arpad namješten u Pešti kao ministerijalni perovođa, a sin Atila kao honvedski konjanički časnik u Debrecinu, promatrao je Krešimir zidove sobe, jer su mu zapinjale oči o slike. Bijahu to sami portreti mađarskih znamenitih muževa: Košut, Batthyany, Bem, Damjanić, Deak; nešto dalje bitka kod Bijele crkve, zauzeće Budima, zatim slike Andrašijeva ministarstva, bana Raucha, kardinala Mihalovića, krunidba g. 1867., — a nigdje ni traga kakvoj sličici hrvatskoj. Krešimiru bude to mrsko, te u duši dade pravo ocu, kad je Krnjetića proglasio »norcem«. Zato više od zlobe i zloradosti upita najedared domaćina: — Govorite li vi mađarski?

— Ah, ne govorim, zabil sem. Nema človek ovde prilike; moja deca govore. Da čujete Šarlotu, — govori kak prava Madžarica. Mora sad i njezin zaručnik da vuči, — ona ga drugač neće.

— Papa! — javi se djevojka izgovarajući tu riječ, da je više glasila kao »popo«.

— Moram gospodinu kazati. Da, vi ne znate valjda, — moja golubica zaručena je s gospodinom doktorom Keršinovićem; možda ga poznajete?

Krešimiru bude kao da bi bio što gorko ispio, čuvši ovo ime. Nepogoda na ispitu pade mu na um, uza to osjeti nešto kao zavist, te ne mogaše shvatiti, da takova djevojka ljubi Keršinovića. Od sada je gledao na Šarlotu pogledom zadivljenim, a zavukla se u nj i nekakva protivnost protiv nje. Gotovo ne bijaše više dobre volje.

Kod objeda nestane mu ponešto zlovolje. Domaćin i domaćica, sama Šarlota, bili su preljubazni. Krnjetić opet zabavljao Krešimira pripovijedanjem iz prošlosti, a najvećma ga predobio iskrenim svojim prianjanjem uz ime »horvacko«. Dakako, ta se ljubav prikazivala gotovo uvijek u dvoglavoj prikazi, — jedna glava bila hrvatskoga lica, a druga glava madžarskoga obraza.

Poslije ručka vratiše se u gostinjsku sobu. Gospođa Krnjetićka nije trpila, da se dugo po dovršenom jelu sjedi za stolom; činilo joj se to protiv finoga ukusa. Šarlota donese onamo bocu sa čašama, što je starac rastumačio sa »ante cafam poculum caritatis!« Dok su muškarci pili, sjedne djevojka za glasovir i odigra nekakav burni, požudni čardaš. Krnjetiću zaliju se oči suzama i starac raznjihan i raspaljen uzme se po načinu plesača hvatati objema rukama za glavu, tući se po bedrima, mahati po zraku i čitavim gornjim tijelom podavati se ritmu strasne, razbludne glazbe.

— Eljen a haza! — zaneseno uzvikne i poljubi glasnim cjelovom kćer, skočiv kao mladić do nje. Tad je zamoli, da zaigra »Sozat«.

Kačiću bijaše starac smiješan, te se i nije mogao ljutiti na nj; no zato ga to više dražila Šarlota, koju je susretao zlobnim i neprijateljskim pogledom. On također ustane i približi se glasoviru, izazovno upiljiv ljute oči na Šarlotu. Tad spazi na broširi zbirke mađarskih napjeva rukom pisanu posvetu Šarloti s potpisom: »Kerssinovics Lajos«.

— Oho! — gotovo glasno klikne Krešimir od čuda te za sebe nastavi: »Eto takav madžarofob još do nedavna — a gle sada! Al kod nas u Hrvatskoj kakovih sve nema značajeva?«

Kačića obuze ogavnost i prezir, pa i ogorčenost te u sebi odluči, da je skrajnje vrijeme »otvarat ljudima oči«. Taj čas mu mune svakako originalna i smjela zamisao, da pokuša s Krnjetićem.

Istina, još u taj mah morao se sam sebi smijati, pomišljajući na slijepu odanost i skrajnju ljubav starčevu za sve, što je madžarsko. »Al on je pošten, morat će dakle uvidjeti!« — i namisao ne pričini mu se više smiješnom.

Naskoro zapodjene Kačić politički razgovor. Najprije uzme napadati na narodnjake, i starac se povede odmah za njim; no kad je Kačić prešao na samu politiku, Krnjetić ga je tek od nevolje slijedio. Očito bijaše, da se hotimice ugiblje prosuđivanju sadašnjega stanja.

— Gle — gle — to je dobar znak! — pomisli Krešimir, — dakle i ti si razočaran, no boli te priznati, da si se prevario. O — sad smo na konju! — pa Kačić ne obazirući se na starčevo ugibanje, sveudilj je raspredao o posljedicama unije.

Napokon starac popusti, te u jedan slabi čas prizna, da nije mnogo toga onako, kako su se on i drugi nadali.

— Ne tužim se ja i ne korim Madžara, što je porez veći, što se tako strogo utjeruje — uzme taj put njemački. — To napokon nije ničija krivnja nego vremena samoga. Ali jedno je, što otvoreno moram priznati, da vrijeđa i boli. Ja sam barem njihov privrženik i uvjeren sam, da je nama Hrvatima budućnost sigurna samo u slozi s Madžarima. Pa i ja moram više puta sumnjati o tom.

— I ne sumnjate krivo. Sve, što se obvezaše drže tek od nevolje, dok im se hoće. Svaku priliku upotrebljavaju, da nam što od samostalnosti ukinu, da svoj jezik urinu, da iz stare kraljevine — regna socia — učine tek skup jednostavnih županija.

— E, da je samo to! — uzdahne Krnjetić, — dakako i u tom je grijeha — pače pogibli ne za nas, nego za njih, jer ovako silom tjeraju Hrvate, da gledaju preko granice — i ja sam nekoliko puta pomislio, — Bože moj — da bi mađarski državnici morali dobivati ordena i križića od Milana i Nikole — ne — al — što ćemo o tom! No, kako rekoh, sve bi se dalo pregorjeti, jer ako nas nisu u stara vremena kroz osam stotina godina mogli pomadžariti i oteti nam naša municipalna prava, još manje će moći sada. Al drugo je! Gledajte, ovaj naš kraj mora propasti, ne dobije li željeznice. Što li nismo sve poduzeli, namoljakali se! Al željeznice nema, pa nema!

— Tako je! A zašto je nema? Jer to ne leži u interesu Budimpešte; — što je dakle njih briga, da mora ovdje jedna čitava zemlja propasti. Napokon to im je i milo. Sa siromasima dade se laglje vladati! Uzmite pak u Ugarskoj, — tamo se gradi, — svako selo dobiva svoje željeznice. Kod nas nije država, otkada se sjedinismo, sagradila ni jedne željeznice, do ove jadne žakanjske, koja nije Hrvatskoj ni od kakve koristi. Ono drugo — ove prolazne linije — upravo je nama na štetu, a građeno je samo na korist glavnoga im grada; — a čujte to! — za to uzeše naših novaca iz krajiških fondova!

— Strašno! — uzdahne opet starac i kad je međutim kod glasovira Šarlota zaigrala opet nešto madžarsko, mahne joj zlovoljno rukom, neka prestane.

Razabrav Krešimir, da s ove strane djeluje najprije na starca, nastavljaše u tome smjeru. Navađao je čitave legije brojeva iz budgeta, koji zalaze u milijune i milijune, a koji su potrošeni u Madžarskoj, a u Hrvatskoj baš ništa.

— Kažem ništa — ni cigli novčić. A ipak od naše svake porezne forinte ide pedeset pet novčića onamo k njima. Koja korist nama, — a kako se narod tišti i muči, da se od njega što istisne!

— Ma — to je užasno! — zaviče Krnjetić.

Kod drugoga svoga posjeta opet zaprede Krešimir riječ o politici i tako svaki put. Čas upozori starca na neuređenu Dravu i Savu, čas na zapuštene državne ceste, čas na »maćehinski« postupak sa Zagrebom, komu se svako selo u Madžarskoj pretpostavlja, a najviše i najčešće upozorivao Krnjetića, ekonoma, na tarife, po kojima je najdaljim krajevima Ugarske prevoz do mora jeftiniji, nego najbližim hrvatskim predjelima, što se prostiru gotovo uza žal Adrije. »To ti je bratimstvo«, posprdno i ujedljivo prekidao bi Krešimir svoje razglabanje, a starac svom dušom svojom »brat« Madžarâ tek bi bolno i iznenađeno mogao kimati glavom. Upravo se stidio pred mladim ovim čovjekom i odsele se malo ne čuvao pred njim isticati svoju golemu ljubav za osamstogodišnjega saveznika i brata.

— A uzmite vi to! — nastavi jednom Krešimir isti razgovor, — ni najmanje se ne taji, da se naši interesi moraju zapostavljati, pače ubijati. Sklapa se ugovor sa Srbijom, pa da se mađarskim vinorodnim krajevima osigura premoć nad našima, što tik do Srbije leže, učine se takove carinske pristojbe, da naše vino ne može s mađarskim podnijeti utakmice, makar je mnogo bolje. Nije li to očito, da se postupa s nama gore nego li s neprijateljima, s kojima si u ratu!

— Što vi to meni kazujete! Nisam za sve to ni znao! — A, moj amice, sad vidim, da se to gadno radi. Sramota — sramota! Onda se neka ne čude, da im privrženika nestaje.

Čuvši Krešimirovo, poveseli se. »Sad je moj!«— rekne u sebi zadovoljno, jer je uistinu poštenoga starinu veoma volio.

Odsad je počeo Krešimir pred Krnjetićem razvijati također političke svoje nazore. Isprva se starac opirao, pravdao s njime, priznajući ipak poštenje prvacima stranke.

— Sve bi bilo lijepo, — ta i ja sam dušom i tijelom Hrvat, ali recite mi po duši, kako sve to postići? — Ludorije! Tu treba pol milijuna bajuneta, a tko pametan i pošten da na takovo što misli! Prestanite!

No Kačić se ne dade prestrašiti. On ne propusti starca prekretati, skloni ga pače, da čita spise stanke prava. Svim je žarom slavio sve, što je hrvatsko, nehinjenom mržnjom psovao i vikao na ilirce, našince, serbohrvate i jugoslave; — a Krnjetiću topilo se srce od miline, da sluša ove pogrde na davne protivnike, te se kod čašice vina dade zavesti, da je zapjevao: »Udri, udri...«

No sve to ipak ne učini, da se Krnjetić iznevjeri svojoj staroj zastavi. Al -! Došli mu na ovrhu radi zadnje četvrti poreza. To ga već silno usplahirilo, bijaše bo tek nekoliko dana, što je minuo platežni rok. No poreznik ne poznavaše šale. Jedva se jedvice namolio Krnjetić, da ga pričekaju još kojih osam dana, da dotle proda svoje tovljene volove. Cijene su dobro stajale, bila je jaka prođa u Ugarsku. No eto ti nesreće. U Lici, tamo daleko dolje kod Gračaca ili Udbine, buknula baš uto marvinska pošast. Barem je proglasili. Cijene marvi padoše, ni za što ne mogaše se prodati ni najbolje živinče, a Krnjetić, da izbjegne ovrhi, morade bud za što protepsti svoje krasne volove. A u izvještajima tržnim je čitao, kako su u Ugarskoj cijene marvi poskočile, jer se nije ni od kuda, osobito iz Hrvatske i Slavonije, toga jedinoga takmaca, ništa dogonilo, kupaca pak navrvilo sa svih strana radi zgodnoga doba, kad veliki gradovi trebaju najviše mesa.

Bijesno je sada Krnjetić vikao i psovao te Krešimiru davao pravo. Zla volja protegla se na cijelu kuću, a iste još večeri bilo je i uzroka žalosti. Dođe brzojav, da se je sin sestre Krnjetićeve, mlad željeznički mjernik, ubio iz očajanja, jer ga je državna uprava, preuzev jednu željezničku prugu u Hrvatskoj, otpustila zbog neznanja madžarskoga jezika iz službe, a drugo mjesto baš nigdje nije mogao dobiti, te se tako već dugo vremena borio gotovo s bijedom.

Starac padne u pravu groznicu, te ga Kačić još drugi dan poslije podne nađe bolesna, i Bog zna zašto — prizničkim oblozima povezana u postelji, a uistinu sasvim uzrujana i razbješnjela.

— Vaš sem! Prav su imali, — dovikne Krešimiru, dok ovaj još nije ni stupio preko praga. — Neću više niš da znam za tu dragu braću, i — nastavi štokavski: — Ubiše mi nećaka, — oteše mi volove. Predbrojite me odmah na list vaše stranke. Oh, sad će vidjeti, što je stari Krnjetić! Dakako — dakako, dugo sam ja već vidio, da ne misle pravo po Hrvate; no nadao sam se i nadao, — al sada — gospodine moj — glete evo — dovle mi je! — i starac pokaže rukom preko glave.

Pošto je momak donesao u sobu vina, prva zdravica Krnjetićeva bijaše: »Živili stekliši!« S protivne stijene gledaše na nj slika Košuta Lajoša. »Živila velika Hrvatska!« — klikne tada Krnjetić istrusiv punu čašu za stekliše. Usklik zaorio je sobom, pa i minuo portret Košuta, onoga istoga, koji nije nekoć mogao ni male hrvatske naći, a taj isti Krnjetić, koji sada ovako kliče, nije mu to podnipošto u grijeh upisivao. A sada kliče i kliče: »Živila velika — slobodna Hrvatska!«

Još iste večeri bio je taj lik skinut, i Krešimir morade tvrdo obećati, da će mu još sutra donijeti sliku Kvaternikovu.

Sljedeća stranica→