U noći/XXIII.

← XXII.

U noći XXIII. autor: Ksaver Šandor Gjalski

XXIV. →

XXIII.

U sobi, u kojoj je prije Hojkić stanovao, a sada je bila bez stanara, spremi gospođa Ninkovićka bolesnu, veoma bolesnu Tinku. Sirota žena ne mogaše si nikako te nesreće protumačiti. Otkada joj dovezoše dijete pa sve dosada, — a treći je već dan, — nalazi se bijedno u nesvijesti. Probudi li se za koji čas, ne govori ništa drugo nego: »Mene je stid — oh stid — sakrijte me, da me nitko ne vidi. Zašto je tako svijetlo u sobi; začepite svaku luknjicu pred svijetlom; — oh — mene je stid!« I bokče malo povuče pokrivač preko lica, zakopa lijepu od vrućine goruću glavicu u jastuke, da onda opet padne u pređašnje bulažnjenje.

Iz nesavezna govora razbira majka ime Hojkićevo, svadbu njegovu, nešto o vođi, tad o pandurima, o tamnici — no kako da si za miloga Boga tu nerazumnu smjesu protumači? Pođe pitati k redarstvu, ali tamo joj kazaše, da je u prijavi stražarske ophode naznačen razlog uhićenju pijanstvo, a to je bilo suviše nezgrapno, da se i jedan čas uzme ozbiljno!

Međutim bojazan za život djetetov nije joj ni puštala, da dugo ispituje, osobito kad joj je liječnik već kod prvoga pohoda rekao, da je bolesnica u velikoj pogibli. Sirota žena nije znala, što bi započela od brige, boli i straha. Kao bez glave trčala je ovamo onamo, iz bolesničine sobe u prednju, odanle u kuhinju, tad u dvorište, u bašču, svagdje lamajući rukama, čupajući si kosu i plačući bez suza. Zatim bi opet stala kraj postelje bolesnice i sa smrtnim strahom, neobuzdanom ljubavi gledala u ovo lijepo anđeosko lice, blijedo i izmučeno, a kad bi ruku stavila na njezino čelo, bijaše joj upravo tako, kao da ju je položila na usijano željezo.

— Umrijet će mi — umrijet će, — ah — majko moja, što si me rodila; bijedno, bijedno dijete, čemu mi te Bog dade, ako te sada uzimlje! Al ne — ne — Bože dragi, — Bože dobri, — ti to nećeš — ti to nećeš! U ime oca i sina i duha svetoga, amen. Oče naš, koji jesi na nebesih...

Prava sreća, da je šesti dan došao Kačić. Saznao je za nesreću Tinkinu od činovnika, koji je one noći službovao. On je odmah pogodio, kako je do svega došlo. Zaljubljeni pogađaju instinktivno. No ne usudi se poći onamo, jer uopće nije ni znao, da je tako zlo. Tek bi po vas dragi dan stajao na ulici u blizini kuće i pazio, neće li što vidjeti ili primijetiti. Pače i noću zalutao bi do pod prozore. Videći, da liječnik svaki dan dolazi, a gospođa Ninkovićka po nekoliko puta trči u ljekarnu, a cijele noći da je u stanu svijetlo, užasno se zabrinu. Napokon upita liječnika, kad je izašao iz Tinkina stana, kako je bolesnici? Ovaj ga najprije sav u čudu pogleda, tad u hitnji, da ne zakasni, nemarno mu odvrati, da je vrlo zlo i opasno, te odjuri dalje.

Sad nije više oklijevao Kačić te zađe unutra. Bilo mu je strašno pri srcu. Uz bol i strah za Tinku oćuti, kako mu sva duša kipi od mržnje na Hojkića, pa proklinjući optuži ga kao krivca čitave nesreće. Blijed i klecajući u hodu stupi u prvu sobu. Sve bijaše još onako kao onda, kad je ovamo dolazio pun sreće, uživanja i nade. »Ah — samo ona — ah — zašto se sve to moralo dogoditi!« — klikne mu u unutrašnjosti sva duša.

Gospođa Ninkovićka mogaše tek nekako odzdraviti na pozdrav i ne rekavši ni riječi, baci mu se oko vrata, da odmah gorko zarida. Kačić nije također više mogao suzdržati suza, te prignuvši glavu do njezine, poče plakati kao malo dijete.

— O, ovaj dobri gospodin Krešimir — nije nas dakle zaboravio! Eto, dijete drago, uzmite, što se s Tinkom dogodilo, — tako najedamput — ah, ah! — goleme li nesreće! Što ću ja bez nje!

— Ne očajavajte, milostiva! Ta ne mora — ah — Bog će pomoći!

— Bože daj — Bože daj! Liječnik mi ništa pravo ne kaže. Da nisam takova sirota, sazvala bih konsilium, al ovako jedva imam za ovoga jednoga i za apoteku!

— Pa zar joj nije ni malo bolje? Uzimlje li što?

— A — molim vas — bokče — nije ni pri sebi. Tek onako kradom ulijem što u nju. Oh, kako se siroče u ovo nekoliko dana posušilo, uvijek fantazira, — a vrućina — oh, pa strašan znoj, po dva tri puta na dan moram je preobući, isto tako postelju — toliko se znoji, — uvijek u gotovoj vodi.

— Bih li je mogao vidjeti? — plaho upita Kačić.

— Zašto ne? Ah — siroče malo — ne zna za se. Ako se i probudi, ne razumije me, — samo viče, da ju je stid, te si sakriva lice i nije joj nikad dosta tamno u sobi.

— Sirotica! — šapne Krešimir, a u prsima mu se od boli i jada stezalo i sukalo.

Na pragu je stao. Nešto ga držalo, da nije mogao dalje. U prvi čas nije u tmini ništa raspoznao. Malo po malo oko mu se priuči, i on zamijeti najprije golu do ramena ruku, kako onemogla visi izvan postelje. U prvi se čas okrene, zastidi se i ukori, što vrijeđa djevičansku čistoću bolesnice, pa da čini nešto krivo, slično krađi, i pomisli, kako bi Tinka bila u svojoj stidljivosti povrijeđena, da je kod svijesti, kad bi znala, da je tko vidi ovako u postelji. Htjede se vratiti u prvu sobu, no gospođa Ninkovićka upita ga tiho, da li mu se čini jako promijenjena. Sad je morade točnije promotriti. Bože — sad se tekar prestraši. Sjeti se, kako je djevojče prije uza svu nježnost bilo divno zaobljenih punanih forma, a sada gle — ovu ruku — pa i lice — makar je još uvijek porazno krasno, — kako je strašno upalo i blijedo, kako se svaka najsitnija žilica raspoznaje. Kačić, i ne znajući kako, sjeti se jednoga svoga druga, koga je vidio na smrtnoj postelji; — i on je tako izgledao — umro je od sušice. — Samo što mu nije srce puklo od žalosti. Čudio se materi, da može ostati živa, te je plemenitu ženu krivio s bešćutnosti. Ah, da je znao, kako se muči, i da je pomislio, kako oni, koje sudba za muke odabra, doduše trpe strašne muke, al im također od nekuda željeznih živaca, da sve podnesu. Ta za Boga miloga, da nije toga, ne bi bila prijeka sreća sigurna svoga plijena, svoga užitka. Čemu žrtve odabirati, ako ne bi mogle dugo trpjeti i sve muke proći!

Krešimir ne ode više odavle. Donese naslonjač i smjesti ga na prag bolesničine sobe tako, da je mogao uvijek u njezino lice gledati. Ustao bi samo, kad bi trebalo dati lijek ili vode. Nije li bilo matere u sobi, — jer je morala za kućnim poslom, — onda je on mjesto nje Tinku dvorio. Dršćući od uzrujanosti, ljubavi i bojazni, svakiput joj se približio, u jednu ruku bojeći se, da bi se osvijestila i njega prepoznala, a u drugu željan, da ga vidi i da se uvjeri, kako je on njezin vjerni čuvar.

Riječi, što ih bolesnica govorila u bulažnjenju, sve je razumio i pogodio im smisao. Najprije bile mu ove rastrgane izreke strašne, kao da sluša nešto sablasno, grobno ili ludo, pa nastojaše, da ne čuje ništa. No zamijetivši, da bolesnica govori nešto o Hojkiću, počne slušati. Kod toga sjalo joj lice od radosti i blaženstva, usta joj se smiješila, pače kao da bi cjelivala; no opet zaplače gorko izustivši ovo ime, — spomene Savu, Potok, okove, tamnicu, majku svoju i očajno stane vikati, da je izbave iz pandža tigrova i medvjeda.

Tako je čitave dane i noći bivalo. Umirila bi se tek na trenutke. Ni Krešimir ni Ninkovićka ne mogahu spavati. Kačić je još više proklinjao Hojkića, čuvši, kako bolesnica uvijek o njem bulazni, a tek da je znao, da je Hojkić riječ svoju zadao Tinki, da joj se zavjerio vječnom ljubavi! Boljelo ga i to, što Tinka o njemu samom ništa ne spominje. Sva je imena jur čuo, samo svoga nije, kao da ga nikad nije poznavala. Čekao je, čekao, napeto prisluškivao, neće li o njem štogod reći, ali ništa — nikada ništa. Tako prođe osmi dan. Kasno je već u noći. Gospođa Ninkovićka promijeni bolesnici gorušične obloge i sjedne na svoje pređašnje mjesto, gdje od duga napora za čas zadrijema. Bolesnica nije više bulaznila — smireno, blago je snivala. Kačić nije mogao spavati; na svom mjestu u naslonjaču nepomično je ukočeno gledao u Tinku. Opazi, da je nestalo bolna izmučena izraza u licu, i uzradova se u nadi, da će krenuti na bolje. Uto se bolesnica makne i otvori oči. Čudnovato se krijesile i bliještile te oči! Kačić se maknu malko natrag, da ga Tinka ne spazi. U sobi je drhtalo slabo nejasno svijetlo noćne luči i crvenoga plamena iz ugarka, što je tinjao u peći. Sve je tonulo u polutmini i gibalo se zajedno s nemirnim svijetlom.

— Majko, majčice! — oglasi se slabim glasom Tinka. Oh, kako se Kačić trgnuo, čuvši ovaj mukli iznemogli glas.

— Majko — za Boga, gdje si? Zar sam, Bože moj, sama? Ah — mene je strah! — klikne bolno djevojka.

— Evo — evo! Malko sam zadrijemala. Oprosti — evo me, drago moje dijete! — javi se hitro mati i priskoči postelji.

Poljubiv dijete u čelo, upita je puna nade: — Dakle ti je bolje? Ah, hvala budi Bogu, — nakon osam dana da pitaš za mene.

— Majko, ja umirem!

— Tinka, za Boga, što misliš! Kako ti dolaze takove misli. Ta eto, bolje ti je, — sad si izvan pogibli.

— Ah — ne — ne! Znam, da umirem. Taj čas sam sanjala, da sam u nekakvoj divnoj bašči sretna i blažena i zdrava. Ista moja noga nje bila pokvarena. Oj, da si čula, kako je krasna glazba ondje od nekuda — kano iz zraka — dolazila, pjevala se — očeva pjesma »Pod paomom« — znaš, ona moja najmilija. Tada pođe i otac, kao da je još živ, i bio je tako veseo, što me vidi, da nisam hroma, toliko se radovao. Reče mi, da smo sada za uvijek skupa. Na to se probudim. I ja osjećam, da ću umrijeti!

— Dijete, ti si uzrujana, još si slaba, — al Bog se smilovao, — i ti ćeš za koji dan ustati, pa ćemo kuda na ladanje.

— Na ladanje — joj — kako bih željela! K Vilmi, zar ne? Ali ja — kako mogu osramoćena, ah, za me je najbolje da umrem.

— Ne — ne, sinko moj!

— Jest! — nestrpljivo odsiječe Tinka. Znam, da idem k ocu. O, nije istina, da nerado umirem; ja umirem rado. K ocu idem. Oprosti mi, — al i ti ćeš k nama doći. Ne, ne — ja ne smijem živjeti.

Tad povuče sasvim k sebi majku i uzme joj u uho šaptati brzo, grozničavo, da ona nije baš ništa mogla razumjeti. Pa i kako bi — grudi samo da joj se ne rastaviše u dvije pole! Sve glasnije bivale besjede Tinkine.

— Da, da majčice, — ti si dobra — ne krivi nikoga — moralo je tako biti. Mala tvoja Tinka bila je luda i zaboravila je, da je sirota, — neznatna, — da je lazar. Ja se na njega ne ljutim, ja ga pače blagoslivljam. Njemu imam zahvaliti, što ne polazim s ovoga svijeta ne znajući, što je ljubav. Ipak bijah sretna. Što ću dakle? Njega ljubiti ne smijem za života, — Bog se smilovao, — i ja umirem.

— Dijete, drago dijete! Ako ljubiš majku, nemoj tako.

No Tinka nije više slušala. Izmučena od mnogoga govora pane sasvim obnemogla nauznak, pa da joj oči nisu postajale sve veće i krupnije, mislio bi, da spava. Ujedared lecne se i pridigne.

— Majko, mi nismo sami. Ovdje je još netko. Jest — jest — majko — tko je tu — gdje je?

Mati se uzbuni. Nije znala u prvi mah, što da rekne.

— Ne taji, — ovdje je još netko! — nestrpljivo poče Tinka, a tad najedamput blaženim posmijehom nastavi: — Zar je možda on? — O, reci — reci mi, je li zbilja on?

— Gospodin Kačić tako je dobar, pa mi pomaže, al u prvoj je sobi, — on te ne vidi.

— Dakle nije on! — Ah — kako mogoh i misliti, — a ipak -, al -. No što traži gospodin Kačić kod mene? Nisam li mu rekla? Dakle da mi sad još dosađuje!

— Tinko — on je tako dobar.

— Dobar — dobar. Jest — on je dobar, — pravo imaš. Nepravedna sam bila. On je dakle ovdje — ah — a onaj drugi — njega nema. Gdje je? Neka dođe k meni, da mu reknem »zbogom«.

Kačić, koji je dosele miran no u srcu suviše bijedan čekao na svom mjestu, dođe bliže na znak materin.

— Vi ubogoj majčici pomažete? Hvala vam! Krešimire, ja umirem, s Bogom!

— Ne, gospodično Tinko! Zašto ovako? Vama je sada već bolje.

— Bolje ili ne bolje! Svejedno je. No vi ste dobri, — dajte — poljubite me na rastanku, — kao svoju sestru, — i uhvati ga za ruku, slabo ga k sebi povukavši. On je poljubi u ruku, no ona primakne glavu svoju k njegovoj i rekne: — Poljubite me u lice — ovako — ovako! S Bogom! Sad vam smijem cjelov dati. — On joj se tek dirne čela, a tada mu potekoše curkom suze.

— Ne plačite, nije mi teško, — meni je sada tako voljko! Zar ne, vi se ne ljutite na me?

— Tinko, što mislite!

— Eto — vidite — kad nije srce — htjede nastaviti djevojka, no u taj čas joj se zahlikne, na usta navali curkom krv, a glava joj pade na jastuk.

— Joj, ona umire, tako je baš s pokojnim bilo! — zajauče majka i skoči u prednju sobu po sol, da zaustavi krv.

Siroče malo nije se više osvijestilo. Jedan čas zamahne silno rukom i odvali sa sebe gornji dio pokrivala, šapćući »vruće!« Uistinu bijaše u sobi veoma toplo, a i vani se javljao južni vjetar, a topeći se led i snijeg kapao bujicom s krovova po pločniku.

Tad joj bude za kratak čas zima, da se je sasvim tresla. Slabo tijelo počne se trzati, a ona u pravom ludilu počne jecati i vikati: »Samo još njega — oh ja ga ljubim — gdje je dakle? — Nekoliko časova — samo još nekoliko časova dajte, pustite me, neću vam pobjeći, — oh dajte mi živjeti, ta ja sam tako mlada! Jao, kod vas je hladno — vi ste ledeni svi, — to boli! Vi me ubijate, — jao, mene je stid, — sve me gleda — i on — i on -! Vilmo, ti me izbavi. Oni će me ugušiti. Jao -« i hvatajući dah napokon ušuti. Disanje bude sve teže, oči se u zjenicama silno razmakle i gledale ukočeno naokolo, iz grudi kidali se uzdasi, mrmorilo hroptanje, na ustima zalije se opet krv. Tad upiljiv pogled u jednu točku, umiri se od posvemašnje slabine; u licu se opažalo, kako silno trpi. Vidjeti je bilo, da mladi život teško popušta.

Izvana začuje se jutarnje pozdravljenje; od Sv. Duha, opatičke crkve, otkuda li, dopirali su srebroglasni zvuci u tužnu ovu sobu, na valovima svojim noseći nešto sveto — nešto anđeosko.

— Bože, ti si dobar! — slabim glasom javi se bolesnica, a na licu joj zasja smiren blažen posmijeh.

Izdahnula je.

Sljedeća stranica→