U noći/XL.

U noći XL.
autor: Ksaver Šandor Gjalski

XL.

Jednom dođe kasno kući, a na stolu nađe zdjelicu hladna pečenja. Bio je strašno gladan, — masni miris mesa draži mu i živce i sjetila; te mekanički skoči odmah k zdjeli. No u posljednji čas zastidi se sam pred sobom. Pomisli, da je to neko poniženje, što mu tihomice u sobu stavljaju večeru, za koju ne plaća; pa koliko ga i mučio glad, makar mu je u želucu bilo, kao da će sad na splasnuti, on se okrene i odluči ne dirnuti jela. Da mu bude jača odluka, isprazni gotovo pol vrča vode, jer i to bješe već naučio za ovo vrijeme gladovanja, da voda utažuje glad. No za čas pođe ipak opet k stolu. »Možda je ona donijela, možda je to njeno dobro srce, koje mi hoće da pomogne? — No i tada suviše je poniženja u tome!« — I opet se svlada. No napokon postajaše glad upravo nesnosan. Od podne nije ništa jeo, a i onda malo, jer kako je bio već dva mjeseca dužan, nije se usuđivao da mnogo grabi iz zdjele, a niti se gospođa Šmirganz na nj mnogo obazirala. Najposlije ne mogaše se nikako više svladati. U ustima upravo mu je voda rasla. »Uzet ću samo komadić, da me mine najveći glad; neće opaziti, mislit će, da se nisam taknuo; — no ako pravo mislim, zašto da se stidim? Sad su već opazili, da gladujem, napokon njoj bi se na žao dalo!«

Sada tekar spazi uz zdjelu malu ceduljicu. »Nadali smo se, da ćete ranije doći kući, da vas pozovemo na prvoga purana. No kad vas ne bi, dozvolite barem ovako! Ružica«. — Pročitavši ovo, uza sav glad ne maši se jela, nego uroni u misli i čuvstva. Nježnost, zabrinutost i obzirnost djevojke, još tako mlade, dirne ga u dno srca. On nije sumnjao ni jedan čas više, da je to Ružica učinila po svojoj namisli i da starima nije bilo ni na kraj pameti, da ga pozovu na večeru. »Dobra, dobra djevojčica!«, nekoliko puta ponavljaše kličući u sebi, a u duhu zasja mu krasno djevojče sa svojim milim licem, i on je gledaše zamišljenu, zabrinutu, gdje trpi za njega, i dušu mu obuze nešto pomirno, utješljivo, što učini, da taj čas nije mislio na svoju bijedu. Onaj nedogledni pesimizam kao da je od njega otprhnuo, i na blijedom, izmučenom licu zabliješti tračak radosti, na usnama zokruži časoviti posmijeh svoj veseli val, da se pomiješa s blaženim šaptom: »Ružo draga, moja jedina Ružice!«

Dugo već nije legao u postelju takve volje, kao večeras; dakako da već dugo nije nahranjen završio dan.

Tako se odsad često zbivalo. Uz kakvu god izliku, koju bi udesila tako, da nije moglo biti nikakve zamjere, metala bi Ružica večeru na Kačićev stol. Kako stara Šmirganzica nije nikada ni jednom riječi toga spominjala, bio je Krešimir potpuno uvjeren, da se nije prevario, da to Ružica čini bez znanja roditelja. Tim utiša posve posljednje još trzaje stida. Napokon se tako priuči na tu Ružičinu skrbljivost, da je upravo svaku večer unaprijed računao na obrok, koji ga čeka u sobi. A kako joj bijaše zahvalan! Ne mogaše nasmagati dosta slavnih riječi, kojima bi je u svojoj duši slavio. Jer kazati joj što u lice, zahvaliti se — ipak nije uzmogao, od ponosa ili nespretnosti, od čega li! Ne pričinjaše mu se to ni malo smiješno, — njega je s pravom zanosila ova priprosta, no iskrena, prema sredstvima jedino moguća brižljivost. Odsad imađaše u dalekoj svojoj zapuštenosti i osamljenosti, u nepreglednoj žalosti i bijedi jedan stvor, za koji je znao, da nije pred njim od svoje vrijednosti ništa izgubio, koji ga prati nježnom sućuti. To Ružičino susretanje ga uzdizalo, bilo mu stalnom utjehom, a zacijelo i sigurnim štitom, da nije posve očajao. Još nešto. Iz ovoga javljao mu se neki poseban čar, nešto nejasno, no što je ipak osjećao kao nešto veliko, silno, sveto, i što si ne bi znao u jasnim pojmovima predstaviti, tek bi neopisivim čeznućem i potpuno svladan mogao pred tim nepoznatim i zastrtim šapnuti: »Žena, oh, žena, koliko prave odanosti samo u ženskoj ćudi, koliko blagosti i nježnosti jedino u njenoj ruci!« — I nije znao dalje, tek je ćutio, kako bi bio sretan, da imade za sav svoj vijek uza se ženu, a tu neopredijeljenu žensku prikazu, ma što radio, predstavljao si je uvijek u spodobi i liku Ružičinu.

* * *

Jednoga dana napokon dobi pisamce od odvjetnika R-a, koji mu javljaše, da bi ga na Lucićevu preporuku želio uzeti u svoju pisaru. Odvjetnik R. bijaše ne samo glasovit i poznat u pravničkim krugovima, te mu je pisarna slovila kao jedna od prvih u Zagrebu, nego je također bio znamenit čovjek u domaćoj politici. Kačić doduše ne pripadaše njegovoj stranci, a Bolić mu bijaše isto takav protivnik kao i vladajućoj stranci. No Kačiću nije to sada nimalo smetalo. Jer ne samo da se nije više povodio za Bolićem, otkad mu je nestalo entuzijazma, te je u njem stala sve više mah otimati ravnodušnost prema svemu, tako da je gubio vjeru u sve skupa i s ogavnošću mislio na sve, što se zbiva; nego i bijeda njegova bijaše tolika, da mu je bilo kao utopljeniku, koji se hvata svake slamke. Stoga je sada njegova radost bila beskrajna, te ga nije ni jedan čas sjećala grižnja savjesti, da je nekoć navaljivao na istoga odvjetnika R-a u službenim i u Bolićevim novinama.

Svoga veselja ne mogaše pritajiti ni za sebe zadržati, nego još s ceduljicom u ruci potraži nju, Ružicu, i priopći joj ugodnu vijest.

— Hvala budi Bogu! — otme se djevojci radostan klik. Bijaše očito, da je nije ni malo manje od Krešimira uzradovalo. Oči joj se krijesile od radosti, posao, što ga je u ruci držala, pade joj u krilo. Tek za čas prene se i smeteno maknuvši kosu sa čela uzme opet šiti i pokuša, ne bi li se pokazala mirna i obična, kako je uvijek nastojala, da bude u Krešimirovoj blizini.

Krešimirovu oku nije izmakla radost djevojčina, pa je opet u sebi tiho ponovio, kako mu je dobra i odana. Htjede joj i nešto lijepo kazati, ali taj čas mune mu opet glavom ona negdašnja sumnja, kao da bi ga Ružica htjela uloviti u svoje mreže (njega sirotana!), pa ta zlobna ćud ovoga časa učini, da se je udaljio, ne nastavivši razgovora.

Pod večer bješe Kačiću poći k odvjetniku. Od uzrujanosti i veselja bijaše veoma nestrpljiv, te ne mogaše da miran kod kuće dočeka taj čas. Pođe na Jelačićev trg. Pred velikim kavanama bilo je sve puno svijeta. Kačić željaše također da uđe u kavanu, ali nije imao ni pare, da bi mogao što naručiti, a i stidio se svoga odijela. Već htjede zakrenuti u Gajevu ulicu prema pošti. U taj pak čas nastane pred prvom kavanom graja. Kačić stane i znaličan pohiti onamo, otkuda je dopirala vika. U hrpi spazi dva oružnika s nataknutim bajunetima. Protisne se usred gomile ljudi. Kod jednoga stolića sjedilo je više gospode, među njima i odvjetnik R. Svi su bili na očigled raspaljeni i silno uzrujani.

»To je gotovo tiranstvo!« »Ovako se ni u Turskoj ni u Kineskoj ne postupa«. »Neka, neka, ipak neće svoje postići«. »Nije to radi kakova zločina prevare, to su politički razlozi. Oh, silnici, napokon će i narodu nestati strpljivosti, pa će svanuti platni dan!« — Ovakve usklike čuo je Kačić i vidio je, kako oružnik oštrim glasom nešto govori odvjetniku R-u. Iz riječi se njegovih razabiralo: »Nalog državnog odvjetnika, — istražnoga suca, — u ime zakona pozivam vas, — vi ste uhićeni. Upotrebit ću silu -«

Odvjetnik R., sav blijed i dršćući od ljutosti odvraćaše neprestano: »Ja ne idem, pa ne idem. Radite što vas volja, ja ne idem. U uhidbenom nalogu spomenuta sumnja, da sam počinio zločin prevare, infamna je izmišljotina; žele se riješiti svoga protivnika, koji im je nepriličan. To je odgovor na moj posljednji članak. Za to je to! Ja se ne pokoravam, pustite me na miru!«

— Onda moram po zakonu uredovati! — odvrati oružnik i izvuče iz torbaka gvožđe.

— Strašno! Pustite to! — zaviknu gospoda oko stola. To su sudovi, koji tako gaze zakon!

Oružnik pograbi međutim odvjetnika R-a i uz pomoć svoga druga ulovi ga za ruke, koje je ovaj instinktivno turio u džepove, te mu obje ruke sveže lančićem i grubo ga gurne pred sebe.

— Oh! — bolno se i ogorčeno trgne iz stotine grla. No zapanjena svjetina ostade samo zapanjena. Oružnici odvedoše lako i bez daljnjih neprilika odvjetnika prema sudbenoj palači.

Iz razgovora okolnih hrpa u kavani saznade Kačić, da državni odvjetnik progoni i tuži R-a, što je sastavio nekome čovjeku ugovor, kojim je ovaj sav svoj nepokretni imutak prenio na svoju ženu. Tim da je jedan vjerovnik oštećen. Neki su uza to pripovijedali, da je taj vjerovnik i prijavitelj tek iza prenosa cesijom prvobitnoga vjerovnika došao do tražbine a prvobitni vjerovnik da se prenosu nije protivio. Taj naknadni vjerovnik da je bogati trgovac iz Srijema, tast bratu savjetnika Miščevića. Čuvši to Kačić sjeti se, da je prije tri ili četiri mjeseca, čuo od Narančića da se nešto takovo sprema. Sad se je tekar snebivao. U općinstvu kao da također nije bilo nikakve sumnje, jer su bečki i peštanski listovi, koji su u kavani na stolovima ležali, te su dakle još jučer bili tiskani i otpremljeni, donijeli brzojavnu vijest, »da je zloglasni agitator odvjetnik R., glavni pokretač svih smutnja u Hrvatskoj, zatečen u sudioničtvovanju zločina prevare, pa da je s toga uhićen i u zatvor bačen«. Tomu su nadovezali primjedbu, da će »vladajuća stranka nastaviti mučni taj posao, da očisti Augijinu staju i da će svima skinuti krinke s lica, da zavedeni narod spozna, kako mu prvaci nisu nego zločinci«. A štampalo se to, dok još R. nije bio uhićen.

— Evo najboljega dokaza, da je čitava stvar lopovski izmišljena intriga i spletka, samo da moralno ubiju protivnika, koji im je pogibeljan, kraj kojega ne mogu svojih crnih svrha tako lako postići! — vikalo se na sva usta. Kačić trpio je strašno. Najprije ranio ga u dno duše sam događaj, a zatim trpio je još više videći sada opet svoju nevolju pred očima, za koju je mislio još prije nekoliko trenutaka, da će joj se ipak oteti.

Spopane ga sada neizreciva malodušnost. Sa strahom sjećaše se svojih nakana u budućnosti, o kojima je posljednji put govorio s Narančićem, a poslije nije ni pravo na njih mislio. Kojim se pogiblima izlaže čovjek, — a ipak samo što mu srce ne puca od boli nad »skučenom domovinom«, u kojoj »smije sila takve orgije slaviti!«

Ogavnost ga također obuze, sjećajući se, kako je svjetina tek ogorčeno »oh« izlanula, a nije ni prstom makla, da obrani nesretnoga odvjetnika.

— Pa taj narod da zaslužuje, da se tko za nj žrtvuje! — ogorčeno i ljutito klikne Kačić, a pomisao, da su mu se opet izjalovile i u ništa rasplinule sve nade, da će poboljšati svoje stanje, upravo ga paklenski mučila. Zašto mu se sreća ruga? Kad ga je već ostavila, neka ga barem ne čini luđakom! Opet dakle nema nade, da će ta njegova užasna golema oskudica prestati! Dakle neka se još dalje u tom kolu, u toj sramoti, u tim bolovima trapi i kini!

»Dakle uvijek tako kukavan da ostanem! Bože, Bože, spasi me!« — kukao je svejednako i trčao kao bez glave po ulicama. »Što da sada počnem!« I pred dušom sve mu se mračilo, u prsima ga dušila strava, kad se nije mogao domisliti odgovoru na to pitanje.

Tek kasno u večer umiri se — ili ne — iznemogne toliko, da je pošao domu svomu. U kuhinji je još svijetlo gorjelo, ali on nije na to pazio. Isto tako se nimalo ne iznenadi niti zadivi, spazivši Ružicu, gdje sjedi za kuhinjskim stolom.

— Dakle, je li istina? — upita ga uzrujanim i nemirnim glasom, ustavši sa stolice.

— Što -? — odgovori joj on gotovo tupo novim pitanjem.

— Da su zatvorili odvjetnika R-a?

— Jest!

— A vi nemate sada — -?

— Nemam -.

— Jao -! — i djevojka sva blijeda padne opet na drveni stolac.

— Oh, Krešimire, gospodine, ne, to više ne smije tako ostati, nemojte se dalje mučiti, o, znam ja sve, vi ćete još oboljeti! Jao, jao, bar vi ste dobri! Al da, ne ljutite se na me, budite opet sasvim kod nas, roditelji moji su dobri — ah -.

Sve to izgovori Ružica grozničavom brzinom, kojom je očito odavala pravu nehinjenu zabrinutost a opet i bojazan, da bi mogla uvrijediti Kačića. Dok je ovako govorila, sjajilo joj lice tolikom dobrotom i nježnosti, da je Krešimir bio sasvim poražen. Njega dirnu ova brižljivost. Bješe mu utješljivo, što je eto našao dušu, koja s njim trpi i za nj si brige zadaje. O, sad je spoznao svu svetu blagost, kojom odiše sućut iskrnjega. A tu sućut našao je u mlade prekrasne djevojke! Njega obuze neki neopisivi entuzijazam, u kome gledaše Ružicu kao s neba poslana anđela, kao ruku, koja će ga podići iz bijede. I njemu bješe u tom zanosu lako, dobro, blaženo, te zaboravi svu svoju nepriliku, a duša mu, meka s dugotrajne žalosti i muke, tim brže utonu u raznježeno talasanje čuvstva i osjećaja. I on do suza dirnut, plamteći u licu od nadahnuća, uhvati Ružicu za obje ruke i stane ih zahvalno, burno cjelivati, mucajući ne prekidno: — O hvala vam, hvala, Ružice, koliko ste vi dobri!

A ona blijeda i tresući se časomice, kao da joj je hladno, ne mogaše više suzdržati suza, koje su krupnim kapljama potekle niz krasno, uzrujano lice. A oči njezine, sjajne i velike, vjerno su gledale na nj i gorjele silnim žarom. To ga sasvim svlada. Pridigavši djevicu izlane blažen i rasplamćen: »Ta, za Boga dragoga, jedinoga, ja vas ljubim, Ružo!«

— Ja vas ljubim! — klikne još jednom slavodobitno i veselo, te joj se prikuči bliže.

Ona na te riječi ostade tiha, nijema. Spusti se u krilo njegovo, usko k sebi stisnuvši ramena i spuštene lakte, te bez snage složivši ruke nad pasom, — tek glavu, krasnu svoju glavu podigne u vis k njemu, i sumornim plamenim očima pogledavajući ga, ne mogaše ništa kazati, ništa reći; u posvemašnjem blaženstvu tek joj se djevičanske sočne usne bez glasa micale i podrhtavale, kao da nešto traže.

— Čujete li, Ružice, ja vas ljubim! I ja slijepac ne znadijah toga do sada, ja nesretnik! Takva sreća toliko blizu — a ja ne posegoh za njom! Ali, Ružo, Ružice, vi šutite?

— Krešimire! — dahne ona podajnim, zamirućim od čuvstva glaskom, i ulovivši ga s obiju strana ramena, prisloni se sasvim uza nj i baci mu se strasno na grudi. On u gotovoj omami uzme joj cjelivati kosu, ramena, ruke, pridigne joj suzama orošeno lice i usne im se sastaviše u dugom, nevinom, prvom cjelovu!

U toj sreći nije nijedno od njih na ništa dalje mislio, ništa čulo ni slušalo. Pa i bijaše svuda naokolo tolika tišina, tolika uspokojenost, kao da bi se samo disanje noći razabiralo, — samo njihova mlada srca burno su kucala!

U jedan tren smrkne se Krešimir i rekne bolno:

— Ali što, što ću ja, što ćete vi sa mnom! Ja bogac, ja vam nemam -

— Ne, ne, Krešimire! — i ona mu dražesno stavi svoje meke prstiće na usta: Što da o tom? Ja ne tražim ništa, eto, ti me ljubiš, pa što da joj više želim! — te se jače stisne k njemu, da je on još toplije, još prelesnije osjećao mlado joj i divno tijelo u svome krilu.

— Ružo, draga moja! Ti si svetica! — mogaše joj tek odvratiti, a na to si opet u tijesnom nevinom, slatkom zagrljaju šaptahu o svojoj vječnoj ljubavi. O kako milo i dražesno povjerila mu ona, da se ne može ni sjetiti, otkad ga već ljubi, da je još bila mala — a ipak kao da je već ljubila. Uvijek se je bojala, da on druge velike djevojke ljubi; radovala se pak, kad su je njene drugarice dražile s njime i kad je u djetinjskim igrama ona bila gospođa Kačićka. Priznala mu, da je radi njega odbila Ilera; — ah — ta ona ga ljubi, kako se samo ljubiti može!

Ovo očitovanje krasne djevojke, a i svijest, da je ljubljen, učini njega, koji dosele nije toga doživio, u isti tren ponosnim i blaženim. Sjeti se Tinke; ali ga ta uspomena ovaj čas ne zaboli. Ta ona ga nije ljubila! A gledajući sada Ružicu dražesnu i toliko lijepu, gdje ga ljubi, samo da ga ljubi, oćuti se presretan. Tko da opiše njegovu sreću?

Sve je u njoj utonulo. Njegova dobra duša ne imađaše sada druge želje, nego da to vjerno, odano mu srce djevojačko učini zadovoljnim i sretnim. Ta ništa nije više imao na tom dalekom svijetu, nego ovo jedno srce, pa kako da inače misli i smisli?

Kroz siva zamrljana stakla prozora upadala je već svjetlost dana, kad se raziđoše.

Zanos i raznjihanost osjećaja nisu jenjali u Krešimiru ni drugoga jutra. Gdjekoju sumnju raspršila bi umah posvemašnja sreća ljubavna, kako no se rasplinjuju jutarnje magle pred silom sunčanoga svijetla. Ne pitaše on, da li ga ta ljubav ne veže novim verigama, neće li joj morati doprinijeti žrtava i neće li se morati da odreče osnova za budućnost; ta ova ljubav pružala mu slasti dosad nedoživljenih. Oj, koliko slatko, raskošno, prelesno drhtalo je njeno tijelo u njegovu naručju, kako vrući i plemeniti bijahu cjelovi, kako mu se i srce i duša i sve tijelo od silnih lastovnih osjećaja treslo — ne — tolike sreće nikad još nije uživao! Ta za ovakovo blaženstvo žrtvovat će on drage volje sve. Svojih osnova nije se doduše odrekao, ali je dosad doživio već tolike omraze, tolike odurnosti, toliko je toga u prvom poletu borbe naučio ne štovati i ne ljubiti, pače i ono, što je od prve mladosti malo ne obožavao; — uzeli mu vjeru u toliko toga, da je sada gledao na sve te osnove nekako sa sumornom ravnodušnošću, a svakako sa silnom sumnjom. Zašto dakle da se tim osnovama za volju okani toga raja, te prave jedine sreće, kojom ga ljubav nuđa? Zaokupio ga sasvim entuzijazam sreće, sa nasladom se topio u raskošnom osjećanju i veselo se ponosio svojom krasnom djevojkom. Zahvatila ga plemenito osjećajna strast, da Ružici dokaže, kako se neće s njom igrati, i da joj pruži jasan dokaz, kako će odsad sav svoj život samo njoj posvetiti. U tom zanosu odluči još danas roditeljima otkriti sve i zamoliti ih za ruku djevojčinu. Nije mu se činilo nimalo smiješno, da moli ruku — on, koji nema ni da sebe čim prehrani. Samo nije znao kako bi to udesio. Stidio se o tom govoriti s ovim ljudima. Pomisli, ne bi li prije s Ružicom govorio. Ali ne, on će je iznenaditi. Napokon odluči, da će s majkom najprvo govoriti, odmah, čim se vrati s trga. S kucajem u srcu iščekivaše čas povratka njezina, stojeći gotovo cijelo vrijeme kod prozora. Ne mogaše ni trenutak da bude miran. Čuvši pak na hodniku teške korake debele ženske, samo da mu nije nestalo daha od uzrujanosti i nespretnosti. Nije znao, kamo bi se djeo, niti kako da započne. To ga je malo ne već ljutilo. Eto, sad je u kuhinji. Po žestokom je štropotu amo tamo bacanih limenih lonaca sudio, da gospođa Šmirganz neće biti danas dobre volje. To ga je prvi čas još više smućivalo. Ali onda se ohrabri: »Šta za to, bit će barem tim veća moja zasluga!« I on se radovao toj neugodnosti, kako su se mučenici kršćanski veselili većim mukama. Tako se svlada. Otvorivši napola vrata, zamoli majstoricu za nekoliko riječi. Majstorica se od dulje vremena kostrušila na Kačića, što nije platio stanarine, pa ga i sada nimalo umiljato pogledala.

— Već sam vam htjela kazati; no sad je došlo i bolje je! — uze starica misleći, da joj želi platiti. I stupi tek do praga.

— Molim vas bliže, stvar je znamenita.

— Što izvolite? — upita ga ona udivljeno i razvali od čuda male svoje krvave očice.

— Moram vam nešto kazati, jer — ja neću, no da, ja ljubim vašu Ružicu. Molim za njezinu ruku!

— Šta-a? Šta? — zavikne starica i za čas opet nastavi: — Ali, gospodine, na što da se ženite?

Kačić osjeti, da je pitanje opravdano, no lecne se ipak s njega uvrijeđenim samoljubljem. Ta mislio je, da će mu starica od zahvalnosti pasti oko vrata.

— I ona mene ljubi! — mogaše tek kazati.

— Dobro, dobro, ja nemam ništa protiv toga; a gledajte, gospodine moj, da što prije stečete svoj kruh. Ružice, he, Ružice!

— O ja ću učiti sada dan i noć!

— Šta, od toga samoga nećete živjeti. Da, ja mislim, vi možete i bez toga dobiti službu.

— U službu ne bih rado!

— Ne bih rado, ne bih rado! To nije tako, kao kakav grof! Moj gospodine, sad morate, kad ste djevojku — Jest, sad nema više: hoću ili neću! Pa zar mislite? — Znam ja, to je vaša politika kriva; zar će vam to u dobro upisati, ako se žrtvujete? Nitko, vjerujte meni, staroj ženi!

U pravi čas dođe Ružica, jer je Kačiću već stala kipjeti žuč. Djevojka zastiđeno prizna pred materom, da ljubi Kačića, i prekine naglo svaku dalju primjedbu majčinu očitovavši strastveno, da joj je sve jednako, što će Kačić; ona samo znade, da hoće njega ili nikoga.

— E, pa dobro, no pustite vi to meni, djeco, napokon morate i sami gledati, da budete što prije svoji. Zašto se onda ljubite, ako toga nećete? Duge zaruke ne vode ničemu! — I starica ostavi mladence same.

Starac Šmirganz iskreno se radovao, te se kod ručka slavile zaruke. Mjesto po litre novoga vina morao je šegrt donijeti dvije litre stare graševine.

Gospođa majstorica također kao da se udobrovoljila, pače kod objeda priznala, da je to bila njena davna želja. Dakako, da mora žaliti, što se ne može odmah misliti na svatove, no kad nije drukčije, da je zadovoljna i ovako. O, Šmirganz morat će Ružici sašiti za vjenčanje krasnu odjeću s dugom, dugom povlakom; jedino šteta, što to ne može biti odmah. Al i ona ima jednu misao, neće je odati; ako joj to pođe za rukom, e onda bi se skoro mogli veseliti. Kačiću bijaše u dnu duše čitav objed i sve to slavljenje, osobito naklapanje materino, preko mjere dosadno i nesnosljivo. Ružica, sjedeći kraj njega, opažala je to i usrdnim dobrim pogledima molila ga, da se strpi. I njoj bijahu ovi praktični razgovori, koje je starica sveudilj i neumolno započinjala, upravo užasni, te su vrijeđali plemeniti joj zanos, koji se je zadovoljavao ljubavlju i nije ni za što drugo mario. Uza to ju je mučila dražesna mila stidljivost; bilo joj teško, što se ova njena čista ljubav otkriva danu, i što je otac, majka, pa i sam šegrt prokšenim lukavim očima pogledavaju.

Krešimir je teško iščekivao konac ručka. Ta šta mu treba u njegovoj radosti drugih ljudi, — on bi volio biti sam s njom. Tolike misli, toliki osjećaji niču redom iz njegove unutarnjosti, a sve živo želi, da njoj rekne, da joj se posve otkrije, da joj kaže, kako sada tek uviđa, da je dugo već ljubi. Da, da, sad mu neprestance dolaze u pamet pređašnji časovi, koji bjelodano svjedoče, kako ta njegova ljubav nije tek od danas, nego već Bog zna otkada! A uza to je pogledavaše pogledom ushićenim, sve se više diveći ljepoti djevojčinoj, svaki čas otkrivajući na njoj što novo, čega dosele nije opazio, a ipak je tako dražesno, tako krasno!

Poslije ručka sjeo starac Šmirganz odmah k poslu. Gospođa Hojkićka odlazila je u kupke, pa starac nije znao više, kamo bi se djeo, toliko je imao putnih i jutarnjih i dvoranskih toaleta prirediti, preraditi i popraviti. Još danas morao je najviše toga zgotoviti. Osam dana jur nije ni za koga drugoga radio.

»Ej, velik gospodin!« — pomisli u sebi Krešimir, a srce ga zaboli, što on svojoj Ružici neće moći ovako sjajan život podati.

Gospođa Šmirganz neprestance gonila muža svoga, da se požuri, te izjavi, da će sama odnijeti stvari k Hojkićevima. Tako i bude.

Tek pod večer se vrati.

Nije imala dosta riječi, da se nahvali, kako je divno i bogato snabdjevena kuća Hojkićeva. Ni kralj ne može ljepše imati. Gospođa, doduše, malko visoko nos digla, al za to on, tako ugledan gospodin, pa kako ljubazan! Nije se ustručavao reći joj dva puta »milostivna«.

Kod večere onako slučajno napomene, da joj se je Hojkić tužio, da bi trebao u svojoj odvjetničkoj pisarni mlada čovjeka, a ne može nigdje pravoga naći.

— Eto, gospodine Kačiću — ili sad vam već smijem reći, Krešimire, — tu biste mogli dobiti mjesto. Ipak će vam biti laglje, dok ispite svršite, pa da idete k njemu. On mi je kazao, da bi vas dobro plaćao.

— K Hojkiću-? mogaše tek izustiti Krešimir. Od čuda nije se ni razljutio.

— Ma da! Njegova je pisarna sad već jedna od prvih. A on je mogućan, njegova riječ mnogo vrijedi kod gospode.

— Al vi ne znate, ja k Hojkiću ne mogu. — I Kačić se stidio sam pred sobom, da dalje na to misli.

— Vi ne možete k njemu? Mislite radi onih đačkih komedija; ah, to je davno zaboravio. Pa mogu vam kazati, da mi ju rekao, kako bi vas odmah primio i već prvi mjesec da bi vam dao šezdeset forinti, a poslije više!

Kačić se ne upusti u daljnju prepirku. Njega je upravo boljelo, da se može o tom govoriti, da bi on išao k jednomu Hojkiću! I tužio se na tu zlu sreću, što mu se baš odanle nuđa pomoć, gdje ga čeka sramota. Ostavi Šmirganzove i ode u svoju sobu. Za čas eto Ružice. Bila je zaplakana, ali je nastojala, da mu se prikaže mirna.

— Krešimire, što ti je? — bojažljivo ga upita i tiho stane kraj njega. — Nemoj se ljutiti na majčicu, ona je za to ipak dobra, ona samo misli, kako da ti bude laglje.

— Ali k Hojkiću! — krikne bolno i nestrpljivo Krešimir.

— Ne — ne! Nemoj misliti, da ja to od tebe zahtijevam! Ja se u te uzdajem; kako ćeš ti, onako neka bude.

— O, Ružice, kako si ti dobra! — i on joj zahvalno poljubi obje ruke. — Pa toj dobroti da ne prinesem ma koju žrtvu? Žrtvu-! Zar je žrtva riješiti se svoje bijede? Zar je žrtva započeti prvim korakom, da se domogneš svoga kruha? A godine su ovdje, pa to mora čestit čovjek imati. No Hojkić, baš od njega! — Ove cijele noći nije Kačić oka stisnuo.

Ponos, mržnja, sramota s jedne strane, a s druge mila, ljubljena, prekrasna djevojka i konac dosadašnje gadne bijede i tolikih oskudica...

»Napokon, živjeti se mora, pa te nudio ma tko tom potrebnom koricom hljeba!« — usklikne žestoko i podiže se u postelji prvim osvitkom još polusiva dana. Negdje daleko, daleko, ili dolje razizemlje ili prijeko u drugoj ulici javljao se kokot hrapavim, nedovršenim »kukuriku«, i Kačić pomisli na apostola Petra! Lecne se i padne natrag nauznak. Sada usnu, a snivao je strašno mnogo. Među ostalim, da mu netko hoće Ružicu oteti, — ona da plače, a on da ni ruke ne može podići, da je obrani.

U toj se boli i strahu probudi. Još nije pravo ni oči otvorio, kad mu kroz vrata listonoša pruži list.

Pisao mu Narančić. Javljao mu, da će naskoro na put, gotovo za koji dan, no teška srca. Ljubljena njegova Vilma za nj je nedobitna. »Jednom sam imao prilike, da se s njom sastanem, — pisao on — to jest u nekom društvu. Moj šurjak Lucić naime priredio je izlet na Cesargrad. Bila kod toga i ona, bio sam i ja. Ah, da ti je znati, kako mi ju srce udaralo! No što ću ti o tom! Ja joj se ne usudih približiti, oh sram, sram me je bilo. A nekad — nekad slušah iz onih divnih usta: »Ja te ljubim!« Prijatelju! Strašno ti je to. Sada ta usta nemaju za me nego prezirno micanje. Ja sam potpuno nesretan, unaprijed sam znao, da će tako biti, al ipak pomisli, kod rastanka odvratila je moj poklon onako ravnodušno, kao i najstranijemu čovjeku. Da je bar traga bilo kakoj uzrujanosti, ljutosti ili čemu, — al ne, — upravo kao da nikad nisam bio za nju ništa. Boli to, moj Krešimire! No i ja sam grješnik! Ne smij se, al ja sada često pripijevam onu slavonsku koju si me baš ti prvi naučio. Sjećaš li se? Onu: »Grihota je divojku ljubiti, obljubiti, pa je ostaviti!« Pamti to, pa ćeš biti sretniji od svoga nesretnoga Živka!«

— Eto, a ja sam sretan! Da mu je ovaj čas tko rekao, da ide k Hojkiću, ne bi ni jedan tren oklijevao, već bi ga poslušao. Sad mu tekar sine pred očima sva strahota, kad bi Ružicu izgubio. A ne pođe li k mrskomu tomu čovjeku. Zar se ne izvrgava pogibli, da mu je otmu ili da barem odgodi zajednički život na tako daleko nesigurno vrijeme, koje je skoro ravno gubitku?

»Al, Hojkić, Hojkić!« I on osjećaše, da bi sebe čitava zatajio i svu dosadašnjost zanijekao, kad bi pošao k njemu.

Uto pođe, da traži među svojim knjigama i pismima snopić Narančićevih listova, pa da metne netom pročitano pismo k drugima. Tom prigodom nađe i onaj broj Bolićevih novina, u kojem su njega oštro napali. Sad mu se opet duša napuni ljutošću na Bolića i drugove. Dakle ovim ljudima, koji su svoj nesreći krivi — njima za volju da dalje trpim! — Pa kako navališe na me samo radi toga, što sam bio prepošten, pa im nisam pomagao bacati kamenje na čestita čovjeka! Oh — ovi divljaci, ovi kanibali, kojima nije najgadnije sredstvo suviše gadno, da ga prihvate u svojoj strasti. Zar njim za volju? -« prezirnim hladnim smijehom, gotovo glasno izgovori ove riječi.

»Ne njima nego Hrvatskoj za volju«, — šapće neki tajni glas duše u njemu.

— Zar da moram gladovati, — odreći se ljubavi svoje, baš ja, Hrvatska toga ne zahtijeva! Ta ja mogu Hrvatskoj koristiti na svakom polju. Pa napokon, Hojkić mi neka bude prva ljestva. I jest! Dođem li k njemu, moći ću učiti, načinit ću ispite, bit ću odvjetnik, pa onda! — mirio je onaj tajni svoj glas i šetao uzbuđeno gore dolje sobicom.

»Al Hojkić je beznačajnik, sebičnjak, on je izdajica, ti si ga sam javno takvim proglasio!« — javljala se opet ona skrovita strana duše.

— Napokon Hojkić misli, da je onako po zemlju dobro, kako on radi. Izdajnik, Bože moj! Da li je Bolić bolji, koji viče i buči na sva usta, da su svi tati, a ono prodaje seljaku za prljavih dvadeset forinti kući i kućište! Da, i odvjetnik R., i za njega sam pisao, da je izdajica, pa sam išao! — govoraše glasno, upravo bijesno hodajući od jednoga ugla do drugoga.

»Odvjetnik R. je prokušan rodoljub, makar da nije nikad bio od tvoje stranke, ali on je uvijek ustajao na obranu prava domovine, ničega se nije bojao. On je književnik, podupire sve narodne zavode, gorljiv je branitelj jezika, k njemu si mogao ići, jer napokon teži za istim, za čim i ti. Ali Hojkić, tomu nije nego do moći i novaca!«

— Što će sve te ludorije, ta književnost, taj iskvareni jezik, što da do toga držim! Svi ti zavodi postoje samo na nesreću naroda. Da ih samo nikada nije bilo! Zar ta njihova jugoslavska akademija, ili jugoslavski muzej, ili jugoslavska univerza, koja manje vrijedi od zadnje francuske ili ruske gimnazije, zar za to da više držim do R-a., nego li do Hojkića? Jer onaj sve to potpomaže, a Hojkić je pametan, te mu nije ništa do toga stalo, već prianja uz one, koji također ne ljube svu tu slavu!

»No s kakovim obrazom mogao bi ti pred Hojkića?«

— A što sam nekad bio protivnik njegov, — ej, to u politici nije drukčije! Zato nam ne treba, da budemo »vo vijeki« neprijatelji, pa čemu uvlačiti u privatni život političku kavgu? Radi Tinke? Ej, nije on prvi. Eto Živka -. Pa što to na mene spada, promislim li pravo? S kakovim obrazom, s kakovim obrazom? Ala sam lud. A s kojim sam obrazom lagao i potpisao laži pred rektorom, uvrijedio starca čovjeka, pobirao sve laži u kotaru i šiljao ih mirne duše u novine? A neka se uzme i to: pisao sam i u službenom listu, pa jesam li s toga ma jedan čas bio nevjeran svojim načelima? Bolić je pače tvrdio, da radim patriotički. Da, da, eto ti ga, tako sada; ako se materijalno pridignem, bit će štogod od mene, i ja ću domovini hasniti, Boga mi, ja idem!

»Ne, ne, ne! Kad si tako dugo čekao, čekaj, strpi se jošte. Bit će kod drugoga kojega odvjetnika. Ne, nemoj k Hojkiću!« — silno ga odvraćalo nešto u unutarnjosti njegovoj.

Još na ulici nije bio odlučan, bi li pošao k Hojkiću ili ne. Zamišljen krene prema Jelačićevu trgu. Bijaše tek oko devet sati. Ne sastajaše nikoga, nego silnu povorku i starih i mladih činovnika, koji su svi išli prema gornjemu gradu u razne urede, strogo, pravilno, odmjereno, kao naravnane kazaljke u dućanu kojega urara. Drugda je uvijek ili s rugom ili sažaljenjem pratio ove velike mučenike; ovaj put pak zaviđao je njima. »Imadu svoj kruh!« — mislio je u sebi.

Uto ga netko postrance dirne. Ogleda se, eto krojača, kome već pet mjeseci duguje nekoliko forinti.

— Gospodine, što je? — upita ga mali žuteljivi majstor, koji je samo na podbratku imao nekoliko dlačica, i stane tik preda nj, da ne bi Krešimir mogao poći dalje, da je sve i htio.

— Dakle, molim vas? — nastavi krojač nestrpljivim glasom, pogledavajući ga drzovito u lice.

— Strpite se, bit će sve! — odvrati Kačić i htjede dalje. No krojač uzme vikati i bučiti, da se je čitavo mnoštvo ljudi sjatilo oko njih. Kačić samo da nije ponikao pod crnu zemlju. A krojač je dugo, dugo još vikao, i tek kad je već sve psovke iscrpao, udalji se.

— Idem! — odlučno reče Kačić.

Sljedeća stranica→