U noći/VII.

Izvor: Wikizvor
VI. U noći VII.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
VIII.


VII.[uredi]

U svojoj lijepo uređenoj sobi sjedio je pod konac mjeseca veljače Živko Narančić za pisaćim stolom i upravo metnuo iz ruke H. C. Careyjeve: »Principles of political economy«. Još mu na licu sjalo ono duševno zadovoljstvo, koje u čovjeku uvijek pobuđuje duhovito pisana knjiga. Pogledav na sat šapne: »Još je rano!«, pristupi k ormaru za knjige, i izvadi Goetheova »Fausta«. Nije dugo potrajalo, i on se posve s neopisivom nasladom udubao u silni onaj svijet prekrasnih misli i vječne ljepote.

Ako i nije bila soba mladoga čovjeka uređena Bog zna kojom prevejanom elegancijom, ipak je svjedočila, da stanar njezin nalazi užitka i naslade u lijepu smještenju stvari i pače nastoji u pokućstvu svom dati izraza nekoj misli, nekoj harmoniji i iskazati priznanje svojim ljubimcima iz duševnoga svijeta. Uza to je provirivala iz svega ljubav njegova k plemenitoj onoj udobnosti, koja duhove ne umara, nego ih uzdiže, i koja uvijek prati civilizaciju i nije drugo nego izljev civilizacije. Velike fotografije i litografije najboljih Rafaela, Tiziana, Michelangela, Matejka i Čermaka, to su visjele po stijenama u jednostavnim al ukusnim crnim okvirima, davale su sobi nešto plemenito i otmjeno, podižući čovjeka u sfere vječne harmonije i savršene ljepote. Ugao najdalji od prozora ljuljao se u tajnovitoj polutami, a bio je ispunjen lijepim patiskom Rendićeve Crnogorke. Pod njim bile su poredane velikolisnate i bujne cikadeje, nježne paome, krupne agave, a pred svima bio je smješten udoban balzak. Taj ugao kao da je pozivao k sebi, da se u njegovoj sjeni poda uživanju visokih misli, slatkih čuvstava i sanjarenju u dalekom — dalekom carstvu sve krasote. I ono, kako je u drugom uglu do prozora bio poprijeko položen veliki pisaći stol od crne hrastovine, koji je zalijevalo drhtavo plavetno svijetlo zimskoga sunca, imalo je u sebi nešto prijatno, ugodno i udobno. Na samom stolu uz ogromnu tintarnicu od crvenosmeđega bronca stajale još fotografije i akvarelni portreti roditelja Narančićevih, zatim malene žare, prikazujući najslavnije ostanke iz Periklova doba, dražesne malenkosti pompejskih iskopina, a sve je nadvisivalo poprsje olimpijskoga lica Goetheova. Na stijeni pak u uglu vidio si portrete svih velikana iz umnoga svijeta, postavljene u ljubaznom svojevoljnom neredu. Uz Voltaireovo duhovito lice bila tu dobrostiva glava Ivana Turgenjeva, toga najuspješnijega bića Volterijanaca, zatim klasične ljepote lik lorda Byrona, dalje pronicavi umni lik Štrosmajerov, uz njega plemenita glava grofa Sečenja, preporoditelja svoga naroda; dalje ondje Preradović, Alfred de Musset, Lorenz von Stein, Adolf Thiers, Leon Gambetta, slavni Skobeljev, Victor Hugo, Gustav Flaubert, lavlja glava Alfonza Daudeta, uz njega krasni simpatični obraz Ljudevita Gaja, zatim Palacky, Mickjević, Franjo Marković, Shakespeare, Leon grof Thun, Lav grof Tolstoj, Petar Veliki, Petar Zrinjski, Krsto Frankopan, Stanko Vraz, Zmaj Jovanović, ban Jelačić, Nikola knez Crnogorski, Ivan Trnski, Emilio Castelar, Giusseppe Garibaldi, Franjo Deak, a uz njega tek nešto sarkazmom zaoštreni lik Antuna Starčevića, dalje Franjo Rački, Mihovio Pavlinović i drugi odabranici ljudskoga roda. Na suprotnjoj su stijeni visjele Štandlove fotografije hrvatskih okolica, gradova i gradina, pod njima pravi hrvatski lik Ivana Kukuljevića, te marljive pčele, koja je u trag ušla prošlosti svega ovoga kamenja. — Nad posteljom visjela je velika kopija Van Dyckova Hrista.

Sve ovo pokućstvo bijaše vlasništvo Narančićevo, što ga malo po malo posljednjih godina nabavio svojim prištednjama, upotrebljavajući na to svaki novčić, što bi mu preostao od mjesečne pripomoći očeve, a vjerno se ugibajući svim nepotrebnim izdacima u gostionama, kavanama i trafikama. Tim si je učinio svaku svoju sobu milom i dragom, te mu je stan i u stranom svijetu pružao uvijek nešto usrdno, rekao bih prijateljsko. Svaki komadić krio je u sebi spomen na veselje, kad ga je nabavio; minuli časovi, čovjeku uvijek dragi, ostajali su tako ovdje u životu. Osim toga kao izljev duševnih mu želja i naslada bijahu sve ove stvari također u veoma tijesnoj svezi s cijelim mu umnim životom, pa pogledavajući na njih nije nikada u blizini njihovoj osjetio boli osamljenosti niti duga vremena; uvijek mu se misli dizale u svijet i život onih velikana, kojih ga lica pozdravljahu, kojih ga djela naslađivahu i u njem uvijek podjarivahu čeznuće za svim, što je lijepo, veličajno i savršeno.

Tako i sada čitajući »Fausta« nije čuo, da je netko banuo na vrata. Tek kad je došljak u sobu ušao i pozdravio veoma uljudno, opazi ga Narančić. Bio je to mlad čovjek, veoma fino no pretjerano po modi odjeven. Nije imao na sebi zimskoga kaputa (valjda se danas sunce pokazalo, a krojač mu donio novi žaket), nego samo kratak kaput tijesno stisnut oko struka. I hlače su mu bile točno skrojene, da se potpuno istaknu jaka bedra i pravilni krakovi noge. Rukavica nije nosio, otkad je čuo od grofa R., da to nije više »šik« i da ih princ Waleski nikada ne navlači. Nenaravnom je brižljivošću nastojao, da mu se hod čini nemarnim; zato se cijelim gornjim tijelom bacao na stranu svakoga koraka i stupao na niskim engleskim petama.

Sluga ponizan — čau dobar-r-večer-r! — reče tankim glasom, sileći se, da mu slovo »r« ne zvuči naravno u želji, da u tom naliči barunu L. koji zbog mane u vrati ili u grlu nije mogao toga slova razgovijetno izgovarati. Lijevo je oko stisnuo, jer bi mu inače bio monokl pao. Mjesto ruke pruži samo mali prst.

Narančić pogleda došljaka u blijedo mu bjeloputno lice gotovo posve u čudu. »Koga bijesa hoće taj od mene; mi barem ne drugujemo?« — pomisli u sebi i prilično neodlučno primi pruženi mu prst.

— Vi se ne nadaste mome posjetu? — počne ovaj i ne čekajući na odgovor baci se u prvi fotelj.

— Molim, što mi da je sreću vašega posjeta? — upita uljudno, no ipak ironično Narančić, ne metnuv knjige iz ruke.

— Kakav krasan stan imadete, — uzme onaj dalje ne odgovarajući na pitanje, pa nemarno i bez svakoga zanimanja prođe prostorom svojim modrim očima, kojima su crvene i nabrekle vjeđe i odozdo modri potezi davali sanen izgled. On je uistinu za kratak čas zijevnuo i pružio se, ne propustiv kraj toga s ponosom promatrati svoj vitki stas.

— Da, idete li danas na ples? — upita opet Narančića.

— Idem, obećao sam jednoj obitelji. Idete li vi, gospodine Muraniću?

— E — nego! Što bi bez mene bilo? Doista ne naumih, hm — ta znadete — zabave »Kola« nisu obično-no da, ne dolazi onamo creme društva; al danas ne znam, što je mojim gospođama palo na um, sve se dogovoriše, da idu. Generalica Stručićka ide, i kazala mi, da svakako moram doći; barunica Ludvigsburg i krasna barunica Leporte, generalica Posch, gospođa Majaševićka, sve će biti ondje. Doći će valjda i ban s banicom. Ne znam, što im je na um palo, no moram ići. Najviše se ljutim, što ću po svoj prilici morati otvoriti ples i kadrile ravnati. Već znadem, da će me još u garderobi uloviti. Ti ljudi nemaju dakako nikoga. Ja najvolim naše kućne zabave. Ondje je barem čovjek sasvim među svojima. Kod barunice Mislajke izvrstan šampanjac, kod Majaševićke također; kod generalkomandanta zlo, ona je skupa Švabica, a kod bana a la bonheur! To su zabave, da i ono, što naš »jungherren-comité« da je, al »Kolo« — nek' idu spavati.

— Meni doduše nije sve poznato, tek sam od jesenas ovdje. No ja baš čujem hvaliti zabave kolaške.

— Oh, trice i kučine! Ja to razumijem; te zabave mogu biti dobre za gospe majstorice X ili Y, ali za ljude od svijeta, molim vas! No danas, za danas neću kazati. Nego, gospodine Narančiću, ako izvolite, ja ću vas drage volje uvesti u naše krugove. Barunica Mislaj da je slijedeće srijede thé dansante. Učinit ćemo u ponedjeljak vizitu, još poslije podne dobit ćete poziv. A lijepa je, ugodna gospođa, imade vatrene, krasne oči. — Narančić je slučajno po vidu poznavao tu barunicu Mislajku, gospođu od preko pedeset godina; po njegovu barem ukusu činila mu se sve prije nego lijepa, a za Muranića krasne njene oči pričinjale mu se, da škilje. — Dakle ako izvolite?

— Hvala vam, ja sam đak, moram mnogo učiti, nemam kada.

— A — ta — ma nemojte! I drugi su đaci, eno Vladimir Koška, Ivo Jakovljević, Branko Krenajs, grof Rikati, pa su svaki put s nama.

— Oni će najbolje znati, da li mogu. Ja ne mogu.

— Ne možete! Znam ja, otkud vjetar duva. Onaj stari medo Mirković buni vas; ima tako lijepu kćerku, pa je nikuda ne vodi. On će i vas...

— Prestanite, Muraniću! — prekine ga naglo Živko ponešto drhtavim glasom. Kako mu je u glavu krv udarila, vidjelo se, da se je silno razljutio. — Mirković je moj prijatelj!

— Dobro, dobro! Oprostite, nisam ja zlo mislio. Ja gospodina Mirkovića visoko cijenim. Čujem, da će i on danas doći; dakako, on je kod svih tih narodnih stvari.

Neko vrijeme vladala je šutnja, koju prvi prekine Muranić ustavši sa stolice i pristupiv k pisaćemu stolu.

— Proklete ove poklade, grdno mi financije poremetiše. A propos, Narančiću, ne bi li tako dobri bili, pa mi do prvoga uzajmili deset forinti. Ovaj današnji ples tako mi neprilično dolazi, a moram onamo. Molit ću vas dakle.

Narančić u prvi mah ne mogaše od čuda ni riječi izustiti. On Muranića nije pravo ni poznavao. Dva, tri puta sastao se s njim u društvu. Znao je, da je u nekakvoj sasvim podređenoj službi pisar, oficijal, što li, kod vlade ili financije. Sjećao se, da su nekoć zajedno bili na istoj gimnaziji, iz koje je tada Muranić u petom ili šestom razredu radi loša reda istupio i pošao u urede pisati, gdje ga za volju ocu, koji je zauzimao visoko mjesto u činovničkoj hierarhiji, brzo namjestiše. Čuo je također, da u zagrebačkom društvu kao izvrstan plesač i redatelj kadrila i kotiljona ima pristup u najodličnije krugove. Dakako, govorilo se također, da to imade najviše zahvaliti barunici Mislajki, koju je on svakom prilikom slavio kao ljepoticu, pa ga je i ona mogla za kavalira držati.

Narančić ne mogaše se nikako od čuda sabrati. I kad je Muranić po drugi put zamolio, segne makinalno u džep, no ipak rekne: — Gledat ću, budem li vam mogao pomoći, ali, da vam iskreno kažem, malko mi je neprilično; ovaj mjesec imao sam mnogo troškova.

— Ah, Narančić, pa da ne bi mogao! Sin najbogatijega vlastelina; što je to za vas?

— Ne, ne, od srca rado, ako bih vam tim koristio. Uostalom moj otac nema s tim ništa posla, no kad već rekoste, moram vam kazati, da ste u velikoj bludnji. Ako moj otac štogod imade, to si on u teškoj dnevnoj borbi i u neprekidnom radu danomice uzdržaje i pribavlja. A ja zacijelo nemam veće mjesečne pripomoći nego mnogi drugi. Međutim — evo izvolite!

— Bravo! Tako valja! Merci, prvoga zacijelo! A sada moram otići, još nisam pribavio za barunicu bouquet, lijepo bi me pogledala! Čau! — i fićukajući ariju iz »Rigoletta« okrenu se vješto na petama i odjuri iz sobe.

Narančiću se silomice protisne, da rekne u sebi za njim: — Bezobraznik!

Uvjeriv se, da je još dosta vremena do plesa sjedne opet k stolu i stane čitati dalje. No za malo opet se vrata otvore i u sobu stupi Kačić. Bio je još bljeđi nego obično.

— Uzmi ovu blunu! — zavikne odmah na ulazu. — Taj kukavac, neznalica Muranić. Sastadoh se s njim dolje pred kućom, pa, jer se još iz gimnazije poznajemo, pozdravim ga srdačno, i da istinu kažem, bilo mi je milo sresti druga iz onog doba, a i rod smo nekakav. A sad me on najprije postrance pogleda, omjeri, tada kroz nos rekavši »guten Abend!« ode dalje.

— Ali, moj Krešimire! I ti se na to ljutiš? Od ljudi a la Muranić možeš sve očekivati. Dakle tako! Nevaljanac. No manimo se toga; reci mi radije, gdje si za miloga Boga tako dugo, k meni te nema nikada, poslije predavanja uvijek mi izmakneš. Čini mi se gotovo, da mi se ugiblješ. Kod kuće sam te također tražio. Što ti je? Ne vjerujem, da si me zaboravio!

— Ta vidiš, da sam kod tebe. Ne znam, kako se je to dogodilo, da — zbunjeno odvrati Kačić, no tada stideći se svoje neiskrenosti prama prijatelju, nastavi: — Da ti pravo kažem, u posljednje doba dolazi često k meni Jelenčić, pa obično idemo kamo šetati. On je veoma čestit i darovit mladić, upoznao me je s glasovitim rodoljubom Bolićem, i baš sam mu zahvalan. Ti ljudi barem otvore čovjeku oči. Ja sam došao danas po te, jer želim, da i tebe s njima upoznam.

— Tako? — odgovori Narančić načinom, da mu je Kačić opazio na licu nezadovoljan, pače zabrinut izražaj.

— Zar nećeš?

— Hvala ti, ne mogu, — odvrati Živko jednostavno, a za čas dometne: — Pa da ti pravo kažem, i neću.

Kačić se u posljednje vrijeme tako sprijateljio s Bolićem i Jelenčićem i podlegao mnogomu njihovu nazoru i načinu shvaćanja, makar nije za to znao, da mu se sada odgovor Narančićev ne samo nije sviđao, nego se pače sjeti Puškarićeve sumnje, te se za čas poboja, ne mora li toj sumnji povjerovati. No još u isti tren silno požali i pokaja se s toga.

— A zašto ne? Zar ti Bolića osuđuješ? Zar si poput onih — onih prodanih mješina, koji ga nazivlju svakom prilikom »norcem« i pretjerancem, jer mu poštenja ne mogu pojmiti!

— Krešimire, otkada ti ovako! Što se je s tobom zbilo? Dakle predobio te Jelenčić u svoje kolo?

— Predobio — predobio! Što hoćeš time? Ne moram se ja zato u njegovu stranku ubrajati, niti se ubrajam, ali poštujem njegov čisti značaj i u mnogom prihvaćam načela. Ali ti znaš, da se u strančarenje ne pačam. Zato se čudim tebi, da osuđuješ Bolića.

— Čuj me. Ne osuđujem ja Bolića, njegovih nazora barem ne, koliko se tiču domovine, jer i ja joj želim sve dobro, al ja se ne držim zvanim, da o Boliću sudim, kao što ne sudim ni Bolićevih političkih protivnika. Ja nemam suda ni za jednu ni za drugu politiku, a što god koja za narod korisno učini, bit ću joj zahvalan. No ja baš s toga ne osuđujem poput Bolića njegovih političkih protivnika, pače ja se mnogima od njih klanjam poradi njihova domoljublja, kao što se zbog toga i Boliću klanjam. Morao bih biti politik po zvanju, da se mogu izjaviti za jedan ili drugi program. Ali dok sam đak, ne može mi biti to zadaćom, jer mi je zadaća učiti, a nema ni prava smisla ni lica, jer hoću li, da sudim ljudima od politike, moram biti hladnokrvan, pravedan, treba da poznajem sve prilike; politika naime nije stvar čuvstva, nego razuma.

— Eh, istina je. Ti znaš, da ti ja pravo dajem, no da bi to u našim prilikama moguće bilo! A na sve šutiti, — zar to misliš?

— Bože sačuvaj! Ti najbolje znadeš, da ja tako ne mislim niti činim. Sve neka zanima mladež hrvatsku, ništa se ne smije u javnom narodnom životu domovine dogoditi, što bi smjelo izmaknuti pozornosti njenoj. Svakoj povredi prava domovine neka iskažu mladići hrvatski i zborom i tvorom svoj prezir, neka zajamče, da će danas sutra i znati i htjeti žrtvovati sve za domovinu; svakom prilikom neka svijetu pokažu, da ljube svoj narod, svoj dom.

— E pa kako ćeš ti to izvesti, ako se ne baviš politikom i — da reknem novinarskom kekavštinom — ako ne stupiš u arenu dnevne političke borbe?

— Ne, ne moram se zato upisati pod ovaj ili onaj stijeg. Imade narodnih ciljeva, koji su apsolutni, te ih svaka stranka, hoće li da ima životne snage, mora uvijek slijediti. Ljubiti domovinu, željeti joj napredak, zahtijevati za nju samosvojnost i samoodluku, poštivati želje naroda oko narodnosti i kulture, sve to nema nikakva posla s pojedinim strankama. Ove su stvari i činjenice uzvišene nad svaku kritiku dnevne politike. Pojedine stranke mogu se tek razlikovati u putovima i sredstvima. Nađe li se ljudi, koji ih napuste, to nisu više političari niti sačinjavaju stranke, nego su narodni neprijatelji. Mladež dakle neka se samo na gornje ograniči, jer tim služi i domovini i narodu i sebi, čuvajući svetost vječnih onih ciljeva, a tim čuvanjem samo po sebi odbija navale onih, koji smetaju postignuću tih ciljeva. Tako joj je moguće sačuvati sav zanos, sve plemenite osjećaje, svu čistoću načela i uvjerenja — a što je glavno, tako se ne otuđuje prvoj svojoj zadaći — neprekidnomu učenju. Čim se pak počne u stranke dijeliti, čim svojom mladenačkom nepravednosti uzme ove uzvisivati, a one u blato bacati, nije više moguće, da ne padne u stranačke pogrješke i da najsvetija načela vječnih istina ne podredi stranačkim obzirima. Idealâ nestaje. Često se događa, da najslobodoumnije stranke, koje imadu najljepši program, za volju stranačke taktike rabe najgadnija sredstva, pače na stranu porinu temeljna načela slobodoumlja i svega krasnoga, što je s tim u savezu. Osumnjičivanje protivnika, širenje laži, grđenje svega i najboljega iz protivnoga logora, hvaljenje svake nepravednosti, počinjene na protivniku, sve to danomice donosi dnevna stranačka politička borba. Žalosno je, al ljudi su ljudi. Ako se dakle mladež upušta u strančarenje, neće li morati i ona tako činiti? A kako se to slaže s onim, što mora barem u srcu i duši mlada čovjeka stajati čvrsto kao pećina u planini? Preziri laž a obožavaj istinu, mrzi na krivicu, poštuj pravicu, to mora da bude temeljni kamen mišljenja i čuvstvovanja mladićeva, a eno, kad je jednom u stranačkoj borbi, ne može više takav da bude. On će odobravati svaku nepodopštinu praktičnoga svijeta, »jer tako zahtijeva taktika stranke«.

— Da, ja bih ti dao potpuno pravo za mladež svakoga drugoga naroda, samo ne hrvatskoga. Ovdje kod nas! Za Boga, čim rekneš, da ljubiš Hrvatsku, da joj želiš napredak i slobodu, već si u protimbi s toliko toga, te moraš neprekidan boj biti protiv opstojnosti, koje te okružuju.

— Jest, dopuštam, da je kod nas teško, da se danomice izvrgavaju pogibli najprimitivniji uvjeti slobode, pače ja ponajprije ove prilike činim odgovornima za pogibao, u koju nam mladež srće; no zato još se ne treba bacati u krilo jedne ili druge stranke i boriti se u redovima njezinim. Jer prvo, mladić imade premalo iskustva, ta ni u politici nije dovoljan diletantizam, pa tako nema od njega nikakove koristi, a štete velike. Nemojmo se u tome varati. Kad si jednom u političkoj borbi, zbogom knjige! Borba sama čini nas rastresenima i razdražljivima, a, što je glavno, otima nam vremena, osobito pak kod nas, kod kojih užasnom brzinom preotimlje mah ona naša draga lijenost, koju smo morali naslijediti od Tračana, Tribala, Ilira i Kelta. Napokon lakše je čitati novine i brošure nego učiti znanstvene knjige, i tako prođe godina, dođu ispiti, gradivo se tek nekako svlada, samo da su mogući makar kakvi odgovori, pa mladić nema snage, da si svojim znanjem osigura život, nego se utječe pod okrilje službe, pa od vatrena političara akademičkoga eto ti strašljiva šutljiva činovnika, najboljeg oruđa svačije volje. Manimo se dakle, moj Krešimire, jalova posla, doći će naše vrijeme, pa budemo li se sada za nj pripravljali opsežnim znanjem, eto — pobjeda je naša.

Kačić ne odvrati mu ništa, već uhvati knjigu, što ju je Narančić čitao.

— Ti dakle »Fausta« — još čitaš?

— Ah ta znadeš, koliko ga ljubim!

— Mene više ne zanima, — reče Krešimir i baci knjigu na stranu.

— Ta, Bože moj, to mora da je od najnovijega vremena! Nisu li i za tim grmom Jelenčić i Bolić? — nehotice usklikne Živko iznenađen i zabrinut.

— Kakav Jelenčić? Valjda imam svoj rođeni sud. No ne mili mi se taj naduveni Nijemac Goethe, koji ima toliko prezira za sirotinju, a bio je rob svoga gospodara. — Nijemac — šta ćeš!

— Krešimire, oh kako krivo govoriš! Al ti nisi do nedavna takav bio! — bolno zavapi Živko. — Eto ti prve posljedice. Nije ovo nego vaša glupa vika na Nijemce, — nastavi Narančić. — Priznajem, da je oprostiva ili barem rastumačiva. Napokon odviše nas njemština pograbila i donesli je tlačitelji naši. Možda je pače u dnevnoj borbi od neke koristi, — ja se je doista ne bih laćao, — ali da tako daleko idemo, da se taj božanski genij Goetheov zameće, odviše bi bilo krupno, da nije tako neizrecivo smiješno! Još je smješnije, da kraj sve ove vike na Goethea i druge njemačke velikane ipak ne mogu istisnuti iz hrvatskih kuća švapskih funtromana; dakako još manje će ih istisnuti, ako uz ponizivanje Goethea nisu ništa pravedniji i bolji prema našim umnicima, našoj književnosti. Uz tvrdnju, da je sve gnusoba, što se u Hrvatskoj piše, neće, poštenja mi, nikoga navratiti hrvatskoj knjizi, a otuđiti njemačkoj, već će divljaštvu, prostoti i barbarstvu — demoralizaciji širom otvoriti vrata. No što hasni vikati na Nijemce i lagati narodu, da su Nijemci smušenjaci, kad se ne zna nikakova savjeta dati protiv naseljivanja Nijemaca u zemlju, kad najljepša vlastelinstva dolaze u ruke Nijemcima, kad njemačke kolonije u Slavoniji brojem danomice rastu! Možda bi po narod bilo korisnije, da se ta stvar proučava i ozbiljno misli, da se tome nađe lijek; jer ne gube se zemlje i kraljevine samo ratom i ugovorima »bilateralnim«, nego također polaganim useljivanjem tuđinacâ. Al daj, ostavimo to radije, mogla bi i meni žuč prekipiti, kad na sve pomislim! Gle, upravo sam ovaj čas, kad si došao, neizrecivo uživao. Pročitat ću ti, da se uvjeriš sam, kako si krivo imao.

Narančić uzme čitati. Divni verzovi, uzvišene misli, dražesni prizori tekli u veličajnom romonu. Narančiću bijaše upravo onako, kao kad bi s visoka brda gledao ishod sunca, kako se iza ruba visoke planine najprije javlja grimiznim sjajem, a onda, podigavši se kraljevskim dostojanstvenim kretom nad obzorje, sve poplavljuje svojim mladim žarkim svijetlom i poput plamene ogromne kruglje stoji u pozlaćenom lazuru, sjajući s božanskoga veličanstva, kojemu se sva tiha jutarnja priroda do neizmjernosti klanja. Ovako mu se sada činjaše ovaj umni duševni sjaj, koji se iz te male knjige sipao u tako bogatom raskošnom neprestanom toku. On se sve više uznosio, glas mu je upravo drhtao, lijepo lice usplamtilo, sav je svjedočio, koliko ga se je silno doimalo, što je čitao. Još nikada nije Goethe djelovao na nj toliko snažno kao sada, kad mu se najbolji prijatelj usudio napasti na najmilijega mu pisca. Kačić slušaše tiho no rastreseno. Prije, kad bi ovako zajedno čitali, on je također podlegavao sličnomu čaru, no sada, ni sam nije znao, kako je to, da mu se ne može duša uznijeti. Neprestance navaljivale mu Bolićeve riječi u pamet i njegovo posprdno izgovaranje Goetheova imena. Pomisli također, da Hrvati imaju drugoga posla nego rasplamćivati svoja srca verzovima njemačkoga pjesnika, te mu se pače Narančić taj mah pričini, kao da nije patriotičan.

Narančić je međutim sveudilj čitao; nije se mogao rastati s knjigom niti je pazio, da li Kačića zanima ili ne. No dođe ljubavni prizor. Sad se ni Kačić ne mogaše više otimati uplivu pjesnikovu. Podiđe ga blaženo i slatko uzbuđenje. Pomišljaše na Tinku. Gledao je u duhu, kako kraj prozora sjedi i marljivo šije ili veze. Ovaku je viđevao gotovo svaki dan, kad je šetao mimo njezina stana. »Tako je morala Grethen kod prediva sjediti!« I sve je ono, što je dalje slušao, ispoređivao s Tinkom, kao da ona sva ta čuvstva čuvstvuje, sve te riječ govori, pa pomišljajući je, gdje ovako ljubi, podaje se, gine u gorostasnom osjećaju, videći je u duhu ovakovu zaogrnutu divnim pjesničkim plaštem Grethena, oćuti skrajnje blaženstvo, sva mu je duša bila raznježena, neopisiva ga čežnja pograbi, da je imade kraj sebe, i da joj se baci na grudi. Upravo mu bude žao, kad je Narančić prestao, te ga umoli, neka nastavi.

— Eto ga! Dakle vidiš, kako si imao krivo, — radosno povikne Živko, ne znajući dakako, što u Kačićevoj unutrašnjosti biva.

— Ovo mjesto baš mi se sviđa! — smeteno odvrati Kačić. — Al — napokon — ne treba.

— Rado bih — al ne mogu. Moram danas na ples. Dogovorio sam se s Mirkovićevima.

— Ti ideš na ples! Gle — i ovdje Bolić drukčije misli. Pa i jest! Čudni ste vi ljudi. Narod trpi, strada, sa svih strana bije ga bijeda, nema tako rekavši ni kruha, a vi plešete! Al dakako gospodske navade, — smrknuto rekne Kačić te uzme i ne znajući za što šaptati poznatu Hugoovu: Dans vos tetes d'hiver — riches — heureux du monde...« i padne mu na um bijedna Tinka, kojoj siromaštvo i nesretna noga ne dopuštaju ovakove zabave, — pa mu bude gorko, — oh, tako gorko u duši od smilovanja i žalosti.

— Oj, Krešimire, kakav si ti danas! Još te ovakova ne vidjeh. Da znam, da tim polaskom škodim narodu, zacijelo bih kod kuće ostao. Ali naprotiv hasnim! Ples priređuje naše vrijedno društvo »Kolo«, koje širenjem hrvatske pjesme više čini nego stotina naših političara. Uostalom, tko da se još o tom prepire? No znaš šta! Ja bih ti savjetovao, da sa mnom ideš. Barem ćete proći crne misli. Gledaj, i ples imade u sebi jedan dio one sile, koju zovemo ljepotom, pa stoga sam mu prijatelj. Dakle ajde! Bit će akademik profesor Mirković, kći mu Vilma; upoznat ću te s njima.

Prije nego se je s Bolićem upoznao, veselila bi ga bila ovakva prigoda. Aj, kako je uvijek želio upoznati se sa slavnim muževima, i kad se je s kojim od njih sastao, kako mu je srce raslo! No sada — ostavi ga Narančićevo obećanje posve hladnim.

— Ah, šta! — rekne tek.

— Da, — nastavi Živko, prečuvši posljednji odgovor, s Vilmom ide i njezina prijateljica Tinka Ninkovićeva. To ti je ona sirotica, koju smo prije više tjedana sreli na šetalištu, — sjećaš li se, — pala je? Ma kako ne bi. Da, ona... -

— Šta veliš, i ona ide?! — klikne Kačić i skoči sa stolice, kao da ga je što ubolo.

— Pa šta se tome čudiš? Sirota imade doduše pogrješnu nogu, no ona neće plesati, — samo da bokče vidi štogod. O, to ti je dobro dijete. Vilma je poznaje tek ovo posljednje vrijeme, no već su ti najbolje prijateljice.

— Kako dođe k Mirkovićevima?

— Ona šije za strane, pa je preporučili. Kad je pak onamo došla i starac saznao, da je kći pokojnoga mu prijatelja i pjesnika Ninkovića, — tad — no da — zavoljeli je svi. Tako ju je i za danas molila Vilma, da ide s njom. Tinka jedno vrijeme oklijevala, a vidjelo se iz lijepih joj očiju, kako bi željela ići. Čemu da ti duljim — dade se skloniti. Ugledaj se dakle u nju, pa idi.

— Nemam crna odijela, pa ni novaca.

— Pa što zato; jednake smo veličine, uzet ćeš moj jedan kaput i sve, što treba. Uzmi onaj, što si ga ljetos u Beču imao, kad si državni ispit polagao.

Kačić se još jedno vrijeme ustručavao. Želio je doduše silno poći na ples, otkada je saznao, da će i Tinka biti ondje. Od onda, što se je s njom upoznao, nije se nigdje s njom sastao. Išao je doduše svaki dan šetati prema Sv. Duhu u nadi, da će je sastati ili barem vidjeti, ali samo jedamput našao je na ulici, no ne samu, nego s nekom gospođom. Kod prozora vidio bi je ipak često. Mislio je pače, da je zamijetio, kako djevojka pogađa uzrok njegovih šetnja i da poradi njega koji put dulje gleda kroz prozor na ulicu, no drugo nije doživio, makar je svaki dan sve više za djevojkom čeznuo. Zato sada takva Bogom dana prilika! I on se razveseli. No jedno mu mutilo veselje. Sjeti se svojih novih prijatelja, Bolića, Jelenčića i Puškarića. Društvo »Kolo« nije im bilo poćudno, jer je pjevalo pjesme, koje su oni osuđivali, — no glavno — ples i slične zabave zacijelo da ne odobravaju. Ne dopušta im to njihova ozbiljnost, s kojom sve misli i čuvstva usredotočuju u što skorijem oživotvorenju svoga programa političkoga i u bezobzirnom progonu svih neprijatelja. Držat će ga oni kukavcem — sibaritom. On pa sibarit! Sam se morao nasmijati na to, sjetivši se svoga današnjega ručka.

Naposljetku dade se nagovoriti, i mladi se ljudi stanu oblačiti uz šalu, pjevanje i porugljivo oponašanje kicoških navada. Tik pred ulazom u zgradu zabave bude Kačiću nekako tijesno i nesigurno, tijelom mu prolete srsi. Bojao se, neće li se protiv pravila uljudnosti ponijeti, — nametao sebi pitanja, neće li možda Tinka ipak izostati? Tek se u dvorani opet sabere.


Sljedeća stranica