U noći/V.

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
IV. U noći V.
autor: Ksaver Šandor Gjalski
VI.


V.[uredi]

Kad se je Kačić rastao s Jelenčićem i onom drugom dvojicom i došao kući, gdje mu je gospodarica majstorica zlovoljno donesla u sobu tek nešto hladna kupusa, »jer se s ostalim jelom nije moglo tako dugo čekati«, nije se na to ljutio, niti je zajelo mario. Oblijetale ga druge misli, druga čuvstva, — ah, tako slatka, tako prelesna!

Kao kad se u tihu šumu, koja tone u tamnim sjenama gustoga lišća i drveća, prošulja svijetli veseli trak mladoga dana i ondje obijesno jogunasto zatitra i zadršće na zelenom lišću i na vlažnoj travi, te se zaboravi sa zlatokrilom mušicom u ludoj igri i skakutanju, — upravo tako je bilo Kačiću u taj par, kad se sumoran bacio na stolac kraj stolića, te mu na poblijedjelim usnicama poskočio veseli sanjarski posmijeh. On ne bi znao kazati, kako mu je i šta mu je, tek je mogao reći, da u duhu nastavlja svoju zabavu s krasnom djevojkom, da ponavlja ono, što je od nje čuo i što joj je govorio. Možda i o tom ne bijaše svijestan?

Tada ujedared skoči kao pomaman sa stolice i ozbiljni i nujni Kačić učini uskom sobicom skok u okrug te zamahne zrakom, kao da poseže za nečim. »Gle, — reče glasno, — kako sam ja to čitav 'divan' vodio, a još nikada mi nije kod drugih išlo. Dakako, ova je toliko mila, kao da mi ju rođena sestra. Nadaje se jedna riječ za drugom — onako samo od sebe! Bokče, kako teško hoda (ne mogaše ni sada da bi rekao, da je hroma), no nije nakažena, pa naposljetku, duša odlučuje o vrijednosti. Ali ona je lijepa, prekrasna! Ono milo, fino lice, kakve samo oči ima, a ja ni za ime ne znam — maloj mojoj! — Moj oj« -!« — ponovi Kačić i zastidi se poput nevina mladića. Oči mu padnu taj čas upravo na naslagani red knjiga, pak, za čudo, taj put ne zaželi novih svojih misli udušiti u učenju! Osjeti potrebu, da čita štogođ iz pjesništva, onakovo nešto, gdje bi se veličajnim izvanrednim slogom slavila ljubav, i pjevale njene slasti. Ali na stolu eto ništa nego znanstvene knjige s hladnim im bešćutnim sadržajem, i taj čas kao da su mu se ti debeli svesci pričinjali zlobni i kukavni stvorovi, koji njegova poleta niti hoće niti mogu da razumiju. Zlovoljno se od njih okrene i nemajući nikakove pjesničke knjige pri ruci, uzme u neodoljivom nutarnjem pregnuću glasno na pamet deklamirati pjesmice, kojih se je još iz gimnazijalnog doba sjećao. »Prvi pogled oka tvoga...!«, zatim: »Miruj, miruj srce moje«, tada: »Ti si rajski cvijet, koga cio svijet«... i: »Na te mislim, kada zora sviće«.

Deklamacija je sve više prelazila u poznate mu napjeve, i mrmljajući s pridušenim glasom melodiju mislio je na nju, gledao je u duhu svu milu i dražesnu, slušao onaj ljupki joj glas, dozivao u pamet sve njezine bezazlene dobre riječi, izrečene mu tako jednostavno i povjerljivo. I dušom mu uza to zatitraju slatki prelesni osjećaji: bilo mu neobično i nešto stane pred njim lebditi u liku svetačkih anđeoskih prikaza. Čas je zamnijevalo kao daleka neka sferična glazba, za koju se sjeti, da ju je kao dijete izjutra u polusnu slušao; čas kao da su se probudili davno, davno prošli sni, mile uspomene, divne slike, ili iz prošlih časova ili iz pogleda u budućnost. Toga on nije znao, tek mu se pričini, kao da je u prvo vrijeme svoga mladenaštva osjećao slično trzanje duše, no onda bijaše to tek kao poljem prostrta, suncem rastrgana proljetna magla bez svake pozitivnosti, dok sada je iz svih tih čudnih dosele neosjećanih duševnih gibanja nastajala uvijek jedna slika: mlada djevojka od danas s prekrasnim svojim licem, lijepim poštenim očima, nježnim tankostrukim tijelom i — nesretnom nogom.

Zadivljen ljepotom i ganut milosrđem hvatao je požudno za onom slikom, uvijek iznova dozivljući si u pamet svaku crticu lica, svaki kretaj, pa i ne znajući zašto i kako, pokraj ove slike vazda je i sebe stavljao, gledajući se, kako nastoji onako nježno, da ona ne bi ni opazila, pomoći joj kod hodanja, pa kako joj pripovijeda o sebi i svom životu i povjerava svoje najskrovnije tajne i nade. Oh, čitave razgovore, čitave prizore bujna mu je razigrana mašta u taj čas čarobno stvarala.

Ipak on i ne naslućuje, da bi ljubio, niti sebe što takovo pita. Dakako, osjeća u sebi, da se je sasvim promijenio, pače katkada zadivljeno i blaženo ponavlja: »Tko bi bio jučer u to vrijeme mislio, da ću ja danas upoznati takovu djevojku, pratiti je — tko, tko bi bio mislio!« Blaženo posvemašnje zadovoljstvo zaokupi mu dušu i zaklopiv oči zalijevala ga od svakuda omamna prelest. On je tonuo u taj rajski svijet sanjarenja. Slađana je struja raskošnih čuvstava najprije tiho, a onda sve snažnije i burnije talasala, i čistom mu dušom i neokaljanim tijelom provali vruća žarka strast dvadesetgodišnjega čovjeka, od koje počne sav drhtati, tresti se, kako se trese čvrsto tlo, kad preko njega projuri željeznički vlak.

Na ovo se prene, sam se pred sobom prestraši i bolno zastidi. Tek sada opazi, da je međutim čitavo poslije podne minulo i zimska večer sa svojom tminom prodrla u sobu.

Pogleda na prozor, na koji se uprlo crveno-žuto svijetlo iz kuhinje susjednoga dvorišta, otkud je dopirala vika i igra šegrta i sluškinja, što vodu nose. Bilo mu je kao čovjeku, koji se oda sna prenuo.

— Jao, nisam bio u knjižnici! — glasno usklikne nezadovoljan, sjetiv se svoga redovitoga dnevnoga posla. — Sad će biti već prekasno! Majstorice, gospođo Šmirganz! Koliko je sati? — upita gazdaricu čuvši, kako u kuhinji barata s loncima.

— Sedam je prošlo, — odvrati otresito stariji glas. — Donest ću umah večeru.

— Ne pitam ja za to, — ozove joj se on. Tad mu pade na um, da nije danas ni ručao, i osjeti, da je jako gladan.

Jedva što je bio sa svojom vrlo siromašnom večerom gotov, koju je pokraj svega glada teško gutao, uniđe u sobu Jelenčić sa Žunićem. Nosio je pod pazuhom čitav svežanj knjiga i brošira.

— Evo, ovo vi čitajte! Onda ćete znati, tko po Hrvatsku dobro misli, — reče Jelenčić odmah svojim snažnim glasom i baci čitav svežanj na stol. Ne skinuv šešira, niti se pozdraviv s Kačićem, počne umah po tijesnoj sobici koracati gore dolje teškim korakom i svojim običnim na boj spremnim držanjem. Ne čekajući na Kačićev odgovor baci se u politička razmatranja i za čas mu se oštar jasan glas pretvorio gotovo u viku, a ruke zrakom sjekle. »Izdajice, lopovi, izrodi!« — uskliknuo bi svaki čas strastveno i pretrgavao savez svojih riječi.

U slabom svijetlu male petrolejske lampe moglo se opaziti, da su mu žile na čelu nabrekle i da mu čitavo lice od razjarenosti sasvim gori i plamti. Kačić se nije svemu tomu osobito radovao, pače neugodno ga se dojmilo, što Jelenčić, prezire sve forme uglađenosti, njegove surove riječi, napokon i to, što je sveudilj imao šešir na glavi. Ljutio se također, što ne može sad više misliti na svoju djevojku, a najviše, sjetiv se Narančića, poboja se, nije li se tim iznevjerio svomu načelu, a to je — ne baviti se politikom, dok se sada samo o politici govori. Žunić mu bijaše također nesnosan sa svojom namaštenom i pomnjivo počešljanom kosom, a u zamrljanoj košulji i trošnu kaputu.

Da nije svoje zlovolje očito pokazao, bijaše uzrokom samo to, što je uistinu zavolio i poštivao Jelenčića radi današnjega njegova govora u skupštini protiv Srba. Kad je pak Jelenčić stao sada pravim plemenitim zanosom slaviti prošlost domovine i smjelim poletom dokazivati pravo hrvatskoga naroda na sjajnu budućnost, kad je u dalekim granicama povukao u duhu međe hrvatskih aspiracija, osjeti Kačić, da su ga krasne ove riječi svladale, te kao da su najednom uskrsle sve one mnoge večeri, za kojih je nekoć slušao oca, gdje tako zbori, slušao uznesenom potresenom dušom. Ljubav domovine, privrženost narodu, ponos na slavnu prošlost, spomen na nikad izgubljena prava hrvatska, sve se to gorostasno uzdiglo u njemu i uznjihalo mu unutrašnjost, te ne potraja dugo, i on stane još uznositijom, još ljepšom, još toplijom riječi od Jelenčića davati oduška domoljubnim osjećajima.

Jelenčić i Žunić zanijemivši slušahu ga otvorenim ustima. Izbuljiv oči slijedili su svaki mu kretaj i bijaše očito, da su sasvim podlegli dojmu ovoga vatrenoga zbora. Kačić, videći to, osjeti užitak i čar slave, ponosa, a riječ mu bude još silnija, misli još smjelije!

— Ajte s nama! — klikne napokon Jelenčić.

— Kamo? — upita Kačić u čudu.

— Ne brinite se; na dobro mjesto! Među same otačbenike, prave Hrvate. Vi spadate k nama, a ne k Hojkiću, niti k onoj nacifranoj frajli Narančiću!

— Nemojte tako, gospodine! Narančić je moj najbolji prijatelj, samo da ga poznate.

— Dakle dobro, ja ga ne poznam. Nećemo sada o tom; mi Hrvati imamo bome druge dužnosti. Spremite se dakle!

— Ali kamo? — nestrpljivo će Kačić.

— Ta u nikakav salon. Ima jedno zabitno mjestance, gdje se čelik-muževi sastaju, rad bih vas pokazao njima, jer mi se uistinu činite vrijednim čovjekom.

Kačić dade se nagovoriti. Odvraćalo ga i suzdržavalo nešto u unutrašnjosti, no današnja skupština pa i ovaj večernji razmahaj ne ostadoše bez upliva, — pače zaželi nastavak svega toga.

Sva trojica hitro se spreme i provuku po traljavim nerasvijetljenim stubama do uličnih vrata.

— Na koju stranu sada? — upita Kačić grozničavo nestrpljiv, premda je osjetio, da ga je plahost obladala.

— Ta dolje, nije baš predaleko. Naposljetku mladi smo, pa što za to, ako nam je koji komadić prevaliti. Jer, znajte, mi ne polazimo one gospodske hotele, gdje se samo švapčari; raja voli onako u zakutku! — svrši smijući se Jelenčić.

Mladići zakrenuše niz Dugu ulicu prema Ilici.

Večer bijaše gadna. Studen je nešto popustila, a digla se vlažna magla. Trotoari se crnili od vlage, plinski plamenovi bili okruženi gustim sivim parama, što su se žarile u trakovima svijetla. Po staklima dućanskih izloga i ulaznih vrata visjele su u dugim potezima krupne kaplje suledice i kroz njih strujalo svijetlo dućanskih svjetiljaka u slaboj blijedoj boji, u kojoj se unutrašnjost dućana pokazivala nejasno i neizrecivo dosadno, a modno počešljane glave nafickanih šegrta i pomoćnika iza pultova besposleno zurile u zrak.

Dugom ulicom prolazi mnogo ljudi. Obitelji, vraćajući se kući, ljenjivo stupaju prema brdu. Roditelji mramorkome šute, djeca jure naprijed i djevojke se brbljavo zabavljaju. Zakašnjeli koji prolaznik kazališta sa svijetlim remenom preko ramena, na kojem visi ogromna zurma, bijesno se žuri, fićukajući na svoj način koju ariju iz Bog zna koje opere. Ovdje opet šeću dva po dva gospodina, glasno pripovijedajući svoje pustolovine čas njemački čas u onoj smjesi zagrebačke kajkavštine, za koju zacijelo drže, da ih uzvisuje nad obične smrtnike, a uspoređuje grofu X ili barunu Y, od kojih su je naučili s tim posebnim humorom. Mimo njih tiska se naprijed hrpa gimnazijalaca u neopisivoj ozbiljnosti i glasno se zabavljajući staroslavenskim »jor« i »jer«. Za njima idu gospođe i gospodične razgovarajući o toaletama i šeširima ili šapćući o najnovijem škandalu ove ili one poznate dame, služeći se kod toga jedino njemačkim jezikom, dakako takovim, koji bi rođeni Nijemci najteže razumjeli. Sredinom ulice žure se služnici, sluškinje i vojnici, glasno si šale dovikujući i psujući za fijakerom, koji se naglo provezao, a oni mu se jedva ugnuše. Jedini gradski stražari s mjedenim brojem na prsima, koji se u tmini caklio, kreću se naprijed zamišljeno i pozorno odmjerenim laganim korakom. Zakrenuvši mladići u Ilicu, ugledaju još mnogobrojniju i dulju povorku ljudi. Većina ih lagano šeće pločnikom gore dolje, te se Kačić i drugovi svaki čas moraju ugibati sad lijevo sad desno. To napokon razljuti Jelenčića, te kivno zavikne:

— Odnio ih đavo! Per Dio, ovi dangubi, bangalozi, kako se to ovdje šire! Misle, jer im se cilindri sa šupljih glava sjaju, da su polubogovi! Do vraga ova gospodska navada, razmetati se pločnikom. Siromah radnik, koji jedva čeka, da što prije kući dođe, — uzmimo to — mora im se ugibati. Ajdmo na drugu stranu!

Kačić ga nije slušao, jer je mislio na svoju jutrošnju znanicu i sveudilj pazio, neće li je u vrevi opaziti.

Upravo kad je Jelenčić zakrenuo, da pođe preko ulice na drugu stranu, dođe pred njega stariji gospodin otmjena izgleda s gospođom i trima djevojkama. Razgovarali su glasno i to njemački. Jelenčiću, ljutitu od prije, sad se mlada krv pogotovu raspali. Prepoznade u gospodinu visoka činovnika i slavljena u narodu kao vrla i zaslužna rodoljuba.

— Jeste li čuli? — viknu Jelenčić — kolika li sramota i pokvarenost! Hrani se taj kukavac hrvatskim kruhom, dobiva silnu plaću, pa zašto? Za ništa, za to, što ljenčari i što je narod prodao, i što svakim svojim poslom pomaže neprijateljima naroda. Pa eto, ne služi se u obitelji ni hrvatskim jezikom, a to vam je negdašnji »domorodac«, literat. Njega slave i kade mu tamjanom. Skrajnje, skrajnje je vrijeme, da se što učini. — Jelenčić je to izgovorio strasnim no i bolnim glasom, a Kačić slušajući te riječi, što su odisale čistim uvjerenjem i žarkim rodoljubljem, iskreno se zadivi novome znancu. Kako je sam bio također proniknut ljubavlju za sve, što je domaće, osobito pak za narodni jezik, osjeti taj čas — možda kao još nikada — bol nad gospodstvom tuđe riječi u domovini, pa si gotovo spočitne nemarnost, obijedi se s mlitavosti, da nije dosele nikada tako uskipio zbog toga, kako je sada čuo i vidio Jelenčića. Da to popravi, htjede se i on tako potužiti, no taj čas prođu kraj njih dvije ženske, razgovarajući lijepo pravilnom hrvaštinom. Mladići to odmah opaze i sva trojica pogledaju u njih. Manja se uhvatila većoj ispod ramena i iđahu veoma polagano, pomnjivo se ugibajući prolaznicima. Kačić prepozna po glasu i hodu svoju novu znanku. Oćuti silno kucanje srca. Htio bi bio pozdraviti i javiti im se, ali se ne usudi, nešto ga suzdržalo, pa se sam na se razljuti radi ove neodlučnosti, koreći se s nespretnosti.

— Hvala Bogu, ipak čujemo hrvatsku riječ, — primijeti Jelenčić zadovoljan, i žučljivim licem zalije mu se blažen posmijeh.

— A tko su? — upita Kačić naglo, teško se sileći, da prikrije svoju uzrujanost.

— Ove žene? — i Jelenčić tekar se sada pomnjivije obazre na njih. — Čekajte, čini mi se, da ih poznajem. Da, da, to je mala sirotica Tinka, dakako, eno hramlje — vidim je svaki dan, ona stanuje u Ilici. Ma stante — ta danas, ona djevojka na promenadi, zar ne ostadoste kod nje? To je ona.

— Tako? — pričini se Kačić nevještim, no u isti se čas zasrami s toga hinjenja i nastavi: — A dakako, sad je prepoznajem; a kako joj je ime i tko je?

— Zove se Tinka Ninkovićeva. Otac joj je bio valjan čovjek, pravio je doista ilirske pjesme i pisao po ilirskim i »jugoslavenskim« časopisima, vatren Ilirac; — ali inače hvalili ga kao čestitu dušu. Umro je siromah u sušici već prije nekoliko godina, ostaviv za sobom udovicu i ovu jedinu djevojku. Saznao sam za njih od moje gazdarice. Ta babetina, koja inače na sav svijet laje, ne može ipak nasmagati dosta riječi u hvalu majke i kćeri.

— A kako živu?

— E, sirotinjski. Zato su i dobre, a vrle Hrvatice. Da, majka dobiva malu penziju, jer je pokojni Ninković bio niži činovnik kod vlade, gdje li. Al šta vam ja toliko pripovijedam, kao da vas to zanima, a nije sada ni vrijeme, da mislimo na ženske. Naposljetku gore nego li domovini — nije nikome.

Kačić bio bi ipak volio nastaviti razgovor o Tinki, ali se nije usudio, bojeći se, da ga ne bi Jelenčić držao za dosta ozbiljna. Peklo ga doista ovo pretvaranje, jer se uvijek držao one: »Što na srcu, to i na jeziku«. No taj put se nadvlada. Ni za što ne bi trpio, da Jelenčić posumnja o tom, da i njemu nije ništa drugo na pameti, nego domovina i njezina sreća.

U sebi je dakako sveudilj mislio na Tinku. Oh, kako ju je uzvisivao, što je nju jedinu čuo hrvatski govoriti! »Dokazuje, da je etično izobražena!« — ponosno šapne u sebi.


Sljedeća stranica