U „srpskom arkivu“

U „srpskom arkivu“ autor: Ante Kovačić

Članak objavljen u sušačkom časopisu Sloboda 15. kolovoza 1879.

Zagreb, 9. kolovoza

Prebirem ćirulski list „Zastavu“. Kako ne? Kada me jugoslavjanske, našinske, trojedničke i srbohrvatske knjige naučiše na „popuštanje, bratinstvo, ljubav i slogu“ — jednom rieči na sve, što je „našinsko“.

„Zastava“ br. 109. što donosi? Nekakova „srpska omladina u Vukovaru“ telegrafira dr. Ivaniću (talijano—naško—srpskom zastupniku u Dalmaciji) kao voljom naroda izabranom zastupniku — Zadar. Čujte taj „srpski telegram“: „Poštenih načela čovjeku, koji pravdu i nepobitnu istinu ljubi, šalje iz daljine kitnjasta Sriema „srpski pozdrav“ (valjda neka vrst novih pozdravâ, kakovih se je vidjevalo medju azijatskimi rasami na Parižkoj izložbi) kličući: — živio dr. Ivanić s njegovim dičnim kristjanskim i obrovačkim biračima. Poštom sliedi povrenica.“ — —

Nanese me sudbina — kamo? U družtvo „velike pravoslavne srpkinje“ kako uči karlovački prota. „Die grosse Serbianerin“, s kojom se nekada kano diete igrah i skakah zagrebskimi ulicami, odvede me u svoj „srpski arkiv“, da vidim njezino „srpsko svedočanstvo“, kao izpitane učiteljke na Srpskoj preparandiji u gornjem Karlovcu. — Gdje je taj gornji Karlovac? Je li u Knjaževini Srpskoj, je li na granici za sada neznanoga Dušanovoga carstva? — A mȁ nije pobratime dragi. To je naški Karlovac na Kupi! — A jer nitko, pa niti „Rad“ poštovane Jugoslavenske akademije, dapače niti Kuhačeve Južno-slavjanske popievke ne poznaju niti gornjega niti dolnjega Karlovca u Karlovcu, to je dakle „srpsko iznašašće“, ili s dopušćenjem govoreć, „srpska izmišljotina“.

To „srpsko svedočanstvo“ glasi ovako: „Gospođica I. A. pravoslavna Srpkinja (ovo je natiskano) rođena u Zagrebu (!), učila je na Srpskoj pravoslavnoj preparandiji u gornjem Karlovcu“ i t. d. Od trinajst predmeta nalazi se tuj „srpski jezik“ i „srpska historija“. Hrv. jezika i hrvatske historije dakako ne ima. A na koncu toga „srpskoga svedočanstva“ veli se, da je zadovoljila propisom §§. x. srpske nastave u Beogradu! Upitam ju: — Kuda kompetirate? Po svoj prilici u Knjaževinu Srbiju? — U Granicu — odvrati. — Pa kako budete u Granici učiteljevati, kada ne učiste ni hrvatskoga jezika, ni hrvatske historije? — Ma toga niti nema na belome svetu. — Tako? To vas učiše srpski profesori u gornjemu Karlovcu! — Zatim mi pokaže učevne knjige. Same srpske, štono se rabe u Knjaževini Srbiji. Naiđoh među zabavnimi knjigami na životopis „pop-Karana“. Preliepa lektira za nježnu Srbinku! A na koncu plemenita grožnja na Hrvate, da će nastojati ti Serbovi nadahnuti djeli „pop-Karana“, da će i u Hrvatskoj do „eglena doći“... Zauzvrat, što gostoljubivo primismo do trideset tisuća odrpane raje! — Ne bojite li se vi i vaši profesori za obstanak toga nakaznoga zavoda u Hrvatskoj? — Ne bojimo — odvrati ona — tako nam reče veliki prota u školi: „Dok je nama Jove Živkovića na zagrebačkoj vladi, te Nike Krestića na zagrebačkom saboru, ne bojimo se za serbinstvo od Hrvatâ!“.

Tuj tumača ne treba.