Turci i čobanče
| Turci i čobanče autor: nepoznat |
Putovali hodža i kadija iz Travnika u Sarajevo na dobrim konjima jezdeći.
Sunce se već bilo nagnulo k zapadu, da sjedne za gore, a putnici stignu pod neko selo i nađu u polju čobanče, gdje čuva ovce i goveda.
- Pomoz' Bog, čobanče! - reče kadija ustavi također svoga. - Dijete, kaži ti nami tko najbolje stoji u vašem selu?
- E, tko bi bolje i više stajao u našem selu nego naš kovač, koji uvijek stojećke kuje, - odgovori čobanče.
Kadija na to:
- Dijete, ti nas ne razumiješ. Mi smo rada znati tko najbolje jede u vašem selu?
- Ja i moj baća, kad imamo šta, nitko nas ne preteče.
- Derane, još nas ne razmiješ. Mi bi rada znati, tko je u selu najimućniji?
- Naš beg, jerbo mu daje cijelo selo, - odgovori čobanče.
- Valaha, dijete! Dobro odgovaraš, makar ti je svaki odgovor vrijedan degeneka; ali nam kaži samo još jedno: kako ćemo nas dvojica naći dobar konak za sebe i konje u vašem selu?
- Gledajte, age, pred kojom kućom stoji najveća gomila đubreta, ondje pitajte konak, jerbo gdje marve, tu je đubreta, ali i smoka, - reče čobanče.
Turci poslušaju čobanina i najave se za konak u raje, gdje su u selu spazili jako veliku gomilu đubreta. Raja po običaju gostoljubivosti u našeg naroda primi Turke na konak, te s njima u kuću, a konje u staju, gdje dobiju sijeno i zob. Za goste ispeče domaćin mlado jare kano zaoblicu, a domaćica priredi pilav, sir, kajmak i gibanicu. Turci za večerom, a u kuću stupi ono čobanče, s kojim su razgovarali u polju.
Čim ga vide Turci, obraduju mu se, i kadija reče:
- More, čobanine, baš si nas dobro naputio k svojoj kući.
Raja Turke lijepo pogosti. Ovi se za večerom još produgo pošale sa čobančetom i odu spavati, vidjevši da su im i konji nahranjeni i napojeni. Sutra zorom ustanu, očešane i namirene konje uzjahaše i odu svojim putem u Sarajevo.
Poslije desetak dana povrate se Turci iz Sarajeva u Travnik. Opet konakuju kod raje u istoj kući, a raja bio i seoski knez, te im bilo sve po ćefu.
Sutradan ranim jutrom otjera čobanče svoju marvu u polje na ranopašu.
Turci opet nađu čobanče u polju. Sad kadija, sad hodža, ustavivši se kod čobančeta stanu zakerati i zapitivati dječaka ovo i ono, a dijete im mudro odgovaralo, da su se čudili. Kadija napokon zapita:
- A tko te je, dijete, sve to naučio, što nam tako odrešito odgovaraš?
Dijete na to:
- A tko bi nego bog i moji roditelji.
- Jesu li sva djeca u vašem selu tako osjetljiva? - upita kadija.
Dijete odgovri:
- Mnogo pitaš, aga! Znam samo to, da našim dječacima u selu nijesu matere jezik ispredale, a vrane mozak popile.
Kadija se nasmiješi govoreći:
- Idi, dijete, do đavola, premudar si.
- A vi, Turci, idite s bogom, te me se okanite!
Turci krenu dalje i pođu putem. Hodža reče kadiji;
- Čuješ pobro! Pametno je dijete; nisi mu dobro rekao, da ide do đavola, a ono nas šalje na put s bogom. Pametnije od nas.
Kadija okrene konja nazad i poskoči k djetetu te poviče izdaleka:
- Čobanine! Ne bilo, ti, što ti rekao, da odeš đavolu!
Čobanče odgovori iz cijela grla:
- Ne bilo ni vami, što sam ja rekao, pak smo gotovi.
Turčin se pokunjio na to i ode svojim putem.