Tužni moj uzdaše, uzdaše tužni moj (2)

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Tužni moj uzdaše, uzdaše tužni moj
autor: Mavro Vetranović


Tužni moj uzdaše, uzdaše tužni moj,
   željno ti uzdaše, a ne vijem što bi toj,
ter odkli ja postah, vaj meni, na svijet saj
   prije toga ne poznah toliko plačan vaj,
ni trude pakljene, ni tužbe ostale,
   neboga vrh mene koje su sad pale,
da budem plakati, u plaču da takoj
   ja budu skončati do groba život moj
i k tomuj me kosti, kad legu ukopan,
   da ćute žalosti i obnoć i obnoć,
dokoli teče svijet od plača i truda
   tužan se mogu rijet božijega do suda;
a ti se odpravljaš, uzdaše, bijesneći,
   a mene ostavljaš velik trud misleći,
tko te sad posila, kud li se odpravljaš,
   ter moj duh od tila i srce rastavljaš?
Još veće, vaj, trudim, govoru ja tebi,
   zač scijenim i sudim sam nebog po sebi,
da će se vidjeti toliko plačna stvar,
   ka prije na svijeti nije s['] vidil' nikadar,
er mnoge pečali plode se na svijeti,
   grijesi su nastali, ke nije moć izrijeti,
i zloba tolika, na ku se rijet more,
   prid Bogom do vika sve kopno i more,
da božija osveta i pravda njegova
   trudan svijet opeta ponovi iznova,
neka se satre jad, ali vaj vrh vaja,
   vas istok i zapad ki crkvu razdvaja,
taj zloba bezredna posil'je da skrati,
   e ke vjera pravedna i crkva trud pati;
ma nu se rijet more, ki se tač vladaju
   da u tmaste ponora strmoglav padaju,
sunčane svjetlosti gdi z[i]mi ni ljeti,
   ni božije milosti ne mogu vidjeti,
gdi tamo nije čuti vesel'je ni rados,
   ner čemer priljuti, dresel'je i žalos.