Tragedija

Tragedija
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1906. godine.

Na kafanskoj terasi, u golemom gradu, ostavljen i izgubljen, sam i strašno nesrećan. Oko mene ženetine tako sumnjivih lica i pokreta, da to možda i nisu žene. Gospoda mahinalnih riječi i misli, kao da i nisu ljudi. Na ulici preda mnom gužva, jurnjava. Automobili pametni kao ljudi, ljudi nesvjesni, bez duše kao strojevi. Prozori sjajni i noć svijetla, kao da je sunce došlo da incognito proćeftoiše, a umjesto zvijezda tek po koj patvoren dragulj na nebu kao uvenule dekoltirane grudi i uzajmljen crni frak. I učini mi se e je sve uokolo, boje i oblici, panoramska obmana, i sav život i ovaj naš svijet mi budne grdan, gvozden automat, svirep, glup i leden kumir.

I opazim biće, jedinu pojavu sa vidljivom dušom. Bijaše vam to konj, upregnut pod vulgarnost praznoga fijakera. Ispali, uglasti kukovi, koljena se savila, a mlitava glava mu među čirovitim, ranjavim nogama. I on mene, jadnik, promatraše i posmatraše očima punim krvi i vlage, nemoćne boli, a jezik mu visi kao sa vješala.

I razumjeh da samo nas dvojica živimo životom u mehanizmu toga glumišta.

— Da, ti i ja smo upregnuti pod vječnu torturu vučenja i biča — kao da mi, bijednik, govoraše. — I tebe je, čini mi se, tvoj kočijaš napustio, da te docnije, pijan i mamuran, još više trapi i muči.

Tu mučenik prkosno osovi glavu, zabaci uši, naježi se, zadrhta, kao Pegaz prije poleta, i hura! juriš! niz strmu ulicu! Smrt, najbolji džokej, bacio mu se večeras na kostur od grbače.

Pošto kljuse prosu jedan uvaženi mozak, pomiješavši ga s krvlju zatečenog i unakaženog policiste, zavije na trotoar kroz bijeg i šarenilo jauka i skoči, tresnu sa smrvljenim kolima kroz debelo, kao led veliko staklo u prebogat draguljarski izlog na užas zapanjenog svijeta.

Kad se proklatih do samoubioca, moj čupavi znanac već izdiše poput Werthera. Kao terorista, pogođen od vlastitog djela, ležaše pod ruševinom najokrutnijeg luksusa. Dugo posmatrah, duboko tronut i potresen, tu vulgarnu smrt, posutu dijamantima i biserjem Ofelijinog jezera i krvavim zlatom aureole Faetona, sina Apolonova.

Povratak na vrh stranice.