Tonkina jedina ljubav/5
| 4. | Tonkina jedina ljubav — 5. autor: August Cesarec |
6. → |
Te noći je Tonka vrlo slabo spavala. Prevrtala se u krevetu, da se od toga, spavajući inače redovito čvrsto kao medvjed, probudio čak i očuh. Jedva je čekala i dočekala jutro, a onda opet da očuh ode na posao. Na taj je on običavao odlaziti vrlo rano, no danas je otezao, možda i zato jer je bio ponedjeljak.
Konačno je ipak otišao, i Tonka je ostala opet sama. Sama? U mislima ona ni načas nije bila sama, u mislima bio je to stalan trio: ona, Đuka, Dara... Pogotovo ova! Treba ju napasti, obračunati s njome! - to je bio stalan zaključak sviju njenih zaključivanja. I plan joj je bio da to učini kad Dara izađe da pođe na posao - ona je to uvijek činila kasnije od očuha.
U tu svrhu, kolebajući se ipak još uvijek hoće li se njome poslužiti, Tonka danas nije ispraznila noćnu posudu, čuvala ju je u sobi iza vrata.
No koliko god je pazila da joj Dara ne izbjegne, pa se zato većinom zadržavala u kuhinji, ona joj je ipak, kao da se pretvorila u dim, izmaknula, i prekasno ju je Tonka spazila kad je Dara bila već na ulici.
Poskrivećki je otišla, pazila je tren kad će ona biti u sobi, samo tako je mogla otići neopažena - tako je to zaključivala Tonka, i krivnja Darina pokazala joj se još više potvrđenom. A to je značilo da je ona još više imala prava da tu krivnju kazni, s krivcem obračuna neštedimice, s onim najvećim argumentom koji je čuvala u sobi iza vrata; krštenje i pomazanje iz noćne posude po glavi, to baš i ne bi bio prvi slučaj argumentiranja u toj kući... zašto se dakle s njime ne bi poslužila i ona?
No ipak, taj argumenat, taj artikl rituala po kome se u toj kući, bar u najnapetijim situacijama, služilo pravdi i istini - on je nekako odviše zaudarao, i podne, kad se imala opet pojaviti na nj osuđena krštenica i pomazanica, bilo je još predaleko. Tonka je dakle, pospremajući sobe, pretpostavila higijenu pravdi. Zapravo je zaboravila načas na pravdu iz straha pred policijom i sudom, i zato je taj argumenat, nevino zamotan u bijele porculanske obloge, odnijela tamo kuda je jedino i spadao spustivši ga u bezličan mrak podzemnih gradskih kanala.
Potom se, jer danas nije trebala na trg, dala odmah na rad u kuhinji radi ručka, a onda, kad je tu pristavila lonac s grahom, skinula je najveći onaj lonac u kome se već opkuhalo rublje, i dala se na pranje.
Radila je to vani, na hodniku, gdje je bilo više prostora i svjetla, baš ispod krletke s grlicama, a tik samih stepenica. Para se dizala iz korita - na sreću je i gospodična Klotilda otišla na posao, inače bi opet dignula graju da joj Tonka s tom parom guši njene grlice; - para se dakle dizala i zamatala Tonku u oblak, a gdje su oblaci, nisu li tu moguće i munje?
Tonka je uistinu, usprkos nimbusa koji ju je okružavao kao blaženu djevicu Mariju, izgledala vrlo bojovna i žestoka. Žustro i srdito trla je o navoran, valovit lim rublje, tako da su joj malone zakrvarili prsti, a oči, usprkos toga da su joj bile raznobojne, sijevale su istom vatrom kao što je vatra iste boje dolazi li od bukovog drva ili hrastovog.
Već nekoliko puta je ona tu na hodniku, samo koji korak daleko, imala prilike da vidi Darinu mater. Bila je to žena prilično niža od svoje kćeri. No punija, šira od nje, i s velikom krupnom glavom, još krupnijom radi obilate frizure, a s licem tako maljavim da se čak i Tonka, od koje ne možemo tražiti mnogo ukusa, često žacala i pomisliti kakova ona mora istom biti po ostalom tijelu.
No sad ona nije mislila na to, sad su je u tom pogledu jedino još možda u te žene smetali njeni brkovi. No osim toga, još koješta drugo! Šta se to ta babetina, ta dotepenka, Vlahinja, toliko danas vrze po hodniku, i eto, već po drugi put je bila dolje u kuhinji kod kućepaziteljice? Išla ju je možda tužiti radi jučerašnje psovke dobačene njenoj kćeri? No, a zašto se ne usuđuje ništa reći njoj samoj? Nego se samo podmuklo provlači mimo okrećući glavu?
Koliko god puta ju je vidjela, Tonka je stalno osjećala samo jedan poriv: da se razviče barem na tu mater, kad se još nije mogla na kćer, na nju da navali, lupi je po licu i po glavi mokrim vrućim komadom rublja, bilo kojim, samo da ju prisili da se okrene i ovamo, pogleda je, ako se usudi, s poštenjem u lice...
No svladavala se, mati ipak nije bila što i kći, a osim toga, pribojavala se sad malo i kućepaziteljice.
No šta je se tiče i kućepaziteljica, šta cijela kuća, cio svijet? Zar samo ovako, nijemo i bez svakog daljnjeg prosvjeda pusti da joj kojekakve babetine, još tomu druge i krive vjere, otimaju ispred nosa njenog dečka?
U Tonki je opet vrijalo, vrijalo, zavrijelo još jače. Do napadaja i obračuna s materom doduše nije došlo, no može li tako biti i s onom gadurom, kćeri?
Koliko je to već sati, je li daleko podne? Iako nije poznavala pismo, Tonka je poznavala brojke, razaznavala je po položaju kazala i u satu s arapskim brojkama. A sad je imala, osim sobnoga na zidu, koji je već dulje vremena stajao, još i onaj općenit, na tornju katedrale. Na nj je mogla lijepo i s lakoćom vidjeti s prozora u sobi, pošla je dakle tamo. Bilo je još dosta vremena do podneva, dakle i za razgovor, pogotovo kad se taj toliko ticao nje...
U sobu je naime, upravo kad je ona htjela izaći, ušla žena kantinijerova. Vraćala se s trga, i prvo joj je bilo da zaviri, navrati se ovamo. Zatvorila je iza sebe vrata, pokušala najprije govoriti tiho. No tako to nije moglo ići s Tonkom, dignula je dakle glas do naravne i nadnaravne visine, tako da ju je Tonka čula i razumjela.
I eto: ona je pravo pogodila da ju je Darina mati tužila kućepaziteljici. Idući na trg i prolazeći baš mimo kuhinje, kantinijerka je čula kako se Jovanovićka - nazovimo tako Daru i njenu mater - tuži da je ona, Tonka, njenoj kćeri sa prozora, pred svijetom na ulici, dobacila tu i tu riječ! A zašto? To mora biti neka luđakinja, luđakinja; ta zamislite samo, gospođo, da je mojoj kćerci prvi put došao u kuću vjerenik, a ova ga luda zove rukom k sebi u sobu! Kao kakva bludnica! To je skandal, i samo na sreću, moja kćerka je previše vaspitana da, da... - tu više gospođa kantinijerka, čvrsta također i robustna žena, s jakim širokim nosnicama, s velikim seljačkim usnama, a sigurno i s dobrim sluhom u krupnim ušesima, koja su joj, na kraju sa sitnim rinčicama, virila kroz plave čuperke kose - tu, dakle, ona više nije znala da nastavi svoj referat i da kaže šta je rečeno bilo dalje. Jedino još to: bravarica se i sama uzrujavala, uzdisala i lomila ruke pa rekla da je za psovku čula već od svoga sina, pa da će i sama sve reći kućevlasnici.
- A što je to zapravo bilo? - zanimala se kantinijerka prižmirivši još više sa svojim duguljastim, malo kosim i uvijek nekako prižmirenim očima. Ona je, kako znamo, znala za Tonkinu tajnu o obećanom dolasku njenog kanonira, i zanimalo ju je uistinu kroz sve te dane, pogotovo u nedjeljne, hoće li taj kavalir doista doći. No došao on jučer ili ne - to nije mogla znati jer se sa svojom obitelji vratila kući jako kasno - zagonetka kako je Tonka mogla k sebi zvati drugoga, ostala je ista. Sama ona, kantinijerka, nije živjela u svađi s Jovanovićkama, nije dakle imala mnogo razloga, da se protiv njih baš naročito zalaže za Tonku. No bila je ona, kao i sve druge, tipično malograđanski znatiželjna, a i na horizontu kućnih odnosa se moglo već osjećati da se cio taj novi zaplet neće rješavati bez učešća kućepaziteljice. Zato je dakle ipak došla ovamo, ispričala svoje i sad se zanimala za odgonetku zagonetke pa pitala, još sigurno nikako ne naslućujući da je dirnula u ključ cijele tajne: - Je li vam došao jučer vaš kanonir?
Stegnuvši usne i samo pokojiput plamenito upavši u kantinijeričin referat, Tonka je, u onaj isti tren kad se najviše razbjesnila - a bilo je to na spomen o nekom Darinom zaručniku - u taj isti tren ona je onako isto kao sinoć, samo sad pod još jačim i dužim blijeskom razuma, ostala poražena od mogućnosti da to jučer uopće nije bio tu Đuka nego, kako je doznala sad, jedan drugi, baš Darin zaručnik. No nije li to ipak samo Darina varka? Jest, jest, i zato se sad, preskočivši svaki greben razuma kao samo prijevarnu zamku, raspalila pa izasula pred kantinijerku sve što ju je tištalo, dignula sa svoje strane optužbu, optužbu vapijuću do sama neba!
Sad se kantinijerka čudila i lomila rukama. - Nemojte, nemojte, tako je to! - malo da se i nije krstila, takovo je pravila lice... No ipak, nešto ili i mnogo toga je ostalo za nju još neuvjerljivo od strane Tonkine, a pokazalo se to naročito, kad je Tonka izustila prijetnju kako će o podne mladu Jovanovićku napasti s metlom. Tada kao da je ona Tonku kanila odgovarati od toga, pa joj je i izričito rekla da to ne čini. No kako je Tonka nije čula, prestala je o tom, našla brzo izliku da mora skuhati ručak, pa se izgubila, obazirući se na hodniku da li ju je tko vidio da je bila kod Tonke.
No sve žene bile su u kuhinjama, stara Jovanovićka čak u sobi; uzmak, zasada još uzmak, bio je lagan.
Ona se izgubila u svojoj kuhinji, koja je bila u sličnom kutu kao i Tonkina, pa i ne tako daleko: na kraju uskog hodnika, koji se, kao jedan ogranak ostalog labirinta, vraćao unatrag i završavao nad početkom samih stepenica.
A Tonka, neko vrijeme i sama se zabavivši u kuhinji, vratila se na hodnik, svome koritu. Imala je još malo rublja, no trljala je to o lim mašine još žustrije, čvršće, srditije.
Đuka da je Darin zaručnik? Laž, laž, laž! To je Dara i njena mati izmislila, samo da se lakše izvuku iz sramote, a nju, Tonku, pokušaju obmanuti, možda umiriti. Ali neće, neće! Pa neka je uz njih kućepaziteljica i neka se ova prijeti da će sve javiti kućevlasnici... Već su joj obadvije, i kućevlasnica i kućepaziteljica, otele njene kokoši, prisilile ju da ih zakolje, tako da ima samo još dvije koje će također morati zaklati, tako to hoće i očuh! A kućepaziteljica smije da ima ne samo kokoši nego, eto, i purana! Prije, kad se Tonka nagnula niz prozor na dvorište da vidi kud ide stara Jovanovićka, vidjela je, a već i nekoliko dana imala je prilike da vidi kako se po dvorištu kočoperi baš puran, kućepaziteljičin puran! Tako je to, što jedna smije, druga ne smije. Jedna smije čak i krasti, krasti drugoj jaja, i još gore, pomagati da toj drugoj bude ukraden dečko, a ta druga, ona, Tonka, morala bi šutjeti! Ne, ne, ne! Neka je kućepaziteljica tuži kućevlasnici, i neka ta opet dođe da se prijeti s otkazom! Neka joj i otkaže! Ima i drugih stanova, i s time će se morati da smiri očuh, to je ionako prokleta kuća, i najbolje je iz nje što prije van!
A onda, neka dođe makar i do suda! Neka je Dara, ako se usudi, tuži; právo je samo na njenoj, Tonkinoj strani, i sramota Darina bit će samo još veća!
Inače pak, šuti li sama i popusti, sramota će ostati samo na njezinoj strani! Jest, s time će priznati samo to da je zbilja pokvarena žena koja je tako besramna da vabi k sebi tuđe dečke... Aj, aj, aj, to ona zbilja ne bi učinila nikad! Nego, nego - potkralo se Tonki da i to može biti još veća sramota, ako s napadajem na Daru objesi pred cijelom kućom i okolicom na veliko zvono kako ju je, tako lako, čim je ugledao drugu, ostavio dečko koji je najprije htio doći k njoj! No ta opomena nije bila opet u skladu sa sistemom njene temperamentne bune za pravicu; zaboravila ju je brzo pa zaključivala - više, razumije se, srcem negoli mozgom - samo ovako: jednu je jedinu ljubav doživjela, i tu joj ne daju! Rugali su joj se, psovali je da ne može sebi naći dečka, nitko da je neće, a onda kad je tog našla, i taj došao, onda, ah, onda, preoteli su joj ga, opanjkali je kod njega, tako da ju taj nije htio ni poznavati, nije ju ni pozdravio... No sve će to ona s njime još da uredi, glavno je da mu pokaže kako je njoj do njega stalo, kako ga ona voli, ah, voli, tako da se to ne žaca pokazati ni pred cijelom kućom! Odustane li od toga, pokazat će da njoj nije do njega stalo, i cijela će kuća misliti da on uopće nije bio njen dečko, ostati kod uvjerenja da ona zbilja ne može imati dečka, osim očuha, pa i sama kantinijerka smijuckat će se možda u sebi kako joj je dečko obećao doći a našalio se samo i ne dolazi...
Ne, ne, ne! Gdje je metla? Ah, da, ostavila ju je u sobi! Tonka je pustila rublje, vratila se u sobu i iznijela metlu. Ova je bila oštra i, što je još važnije, dolje prljava; kako je sinoć s njome pometala poliven pod, a pod bio od opeke, tako je vršak ostao od opeke crven, zamočen kao u krv, koja se, onda, usirila.
Do krvi će i nju, onu gaduru! - zakipjelo je u Tonki, i s pažnjom kao da tamo odlaže kakvu relikviju, prislonila je metlu po strani uz korito.
A zatim, prošlo je još najviše pola sata, pa je predstava, opet jedna predstava u kući, no sad možda iz najoriginalnijeg razloga, započela...
Odzvonjelo je na katedrali podne; da je odzvonjelo, Tonka je znala po tome što su se kući sa posla stali vraćati stanari. Odmah čim je ugledala prvoga, bio je to kantinijer, Tonka je poletila u sobu na prozor da vreba na dolazak Darin.
I to se dogodilo. Dara se upravo uspela stubama, a Tonka je već stajala pred njom, pljunula pred nju i zamahnula metlom kao topuzinom. I razdrečala se potresnim glasom, kao da joj se u grlu razdirala svaka čestica:
- Prasica, to imaš za tvoju bezobraštinu! Moga dečka odmamila si k sebi! On je moj, e-e-ej, on je moj!
I udri, udri - metlom!
Dara, kako god je bila visoka i stasita pa se činila i za kakvi veći napor sposobnom, a ne samo za mahanje iglom, bila je silno nespretna. Mjesto da je pokušala uhvatiti metlu, što bi joj sigurno uspjelo, samo je mahala rukama, nastojala izmaći, pa vikala:
- Pustite me, šta je vama? Vi ste luđakinja! Mama, mama!
Mama je već bila tu, izletila je iz sobe. No mjesto da i ona, s prednošću da to čini s boka ili i odostrag, navali na Tonku, prilijepila se samo na prozor pa vikala, zapomagala dolje spram kućepaziteljice:
- Gospođo, gospođo...!
Gospođu kućepaziteljicu, međutim, nije trebalo zvati. Ona je trebala čuti samo prvi povik Tonkin, pa da i u njoj odmah, premda je baš pekla slatku bazlamaču, zaigra bojovno srce... Tako se ona i sama već javljala tu na megdanu, i tomu još, ne sama nego odmah sa cijelom mobilizacijom svojih šegrta i sinova.
- Ti mrcina, ti prostača! - pustivši preda se bržu od sebe djecu, lagano se sama, uslijed teških nogu, uspinjala stepenicama pa cvilila, siktala, da su joj štrcale sline. - Na Fihplacu se kao flundra potežeš s kanonirima, a tu ne daš mira poštenim ženama! Uzmite joj metlu, što gledate? Udri po njoj, začepi joj gubicu!
Viknula je to naročito svojim šegrtima, a ovi to sebi, ionako kivni na Tonku, ne dadoše reći dvaput!
Gužva je nastala, kako sigurno ne bi bila veća kad bi se tu mjesto batina i psovaka dijelilo zlato. Dara se već izvukla iz nje; uleknutog šešira i raščupane kose stajala je s materom u prikrajku, pa se tu uzrujano, zajapurena lica, još crvenija od metle, uz pomoć matere objašnjavala sa susjedama koje su se strčale i zanimale se zašto to sve. No sve njih, i mater i kćer, i susjede, pa i samu kućepaziteljicu s njenom mobiliziranom četom, nadglasavala je Tonka. Videći da joj hoće oteti metlu, ona se raspomamila. Pustila je načas metlu, opet ju pograbila; s drugom rukom ili i obadvjema na udarce i ćuške vraćala isto slijepo dijeljenim udarcima i ćuškama, a pomagala se i zubima... I sveudilj, kao navinut gramofon, ona je s potresnim svojim, već i hrapavim glasom ponavljala u različitoj permutaciji riječi i rečenica:
- Razbojnici, tati! Jaja kradete! Dečka mi je ukrala! Laže da joj je zaručnik! On je moj, on je moj! E-e-ej! E-e-ej! Mo-o-oj Đuka!
Mobiliziranoj četi je međutim uspjelo da joj polomi metlu, pritisne je uza zid, stegne joj ruke, postane sama gospodar udaraca. Nije do tog došlo bez daljnje komplikacije: u gužvi i natezanju netko je, možda baš opet sama Tonka, prevrnuo korito s prljavom, sapunastom vodom, a stalo se tu iz lavora pod nogama potezati i isprano već rublje... Osim toga, vratila se upravo kući i gospodična Klotilda, pa videći svoje zaplašene grlice, a pogotovo to da je Tonka opet baš ispod njih prala svoje prljavo rublje, razvikala se sad tu i sama:
- So ein freches Luder! Meine armen Turteltauben![1] - malena i sitna, dizala se na prste da sa zida skine krletku pa je odnese u sobu.
No nije to dospjela, prerano je još uvijek bilo za tu sentimentalnost spram ptica...
Lom i krika, nesentimentalna nimalo između ljudi, dobila je novu prinovu - u nju se umiješala i kantinijerka. Kroz prve časove, ona je stajala u prikrajku, slušala, objašnjavala se, sasvim prijateljski, s Darom i njezinom majkom. No naskoro, naskoro, usprkos mirenja i pokušaja njenog muža da je odavde odvuče, prekipilo je i u njoj. Kućepaziteljica, njena protivnica, sve vičući tamo nad Tonkom, stalno je spram nje ovamo šibala očima, najzad i viknula, što joj je jedino u tom ispovijedanju pomoću batina falilo: da će Tonka, kao i ona beštija - pokazala je baš na nju, kantinijerku, letjeti iz kuće van!
- Ja, die sind immer zusammen, und heute war sie bei Ihr[2], moj šegrt ju je vidio! - zacičala je to spram gospodične Kotilde koja joj je stajala najbliže, ispod krletke. I šta je htjela s time reći? Da je ona, kantinijerka, možda nahuckala Tonku na današnju njenu ludoriju?
Kantinijerka nije trebala ništa da razmišlja, i nije bilo u nje potrebno nikakovo naročito prijateljstvo i sućut za Tonku - što je, uostalom, treba priznati, ipak kroz cijelo to vrijeme u sebi osjećala u gušila. Njoj je bio dovoljan i najmanji izazov od strane njene protivnice - da nije bilo njenog muža uz nju, možda bi sličan kakav izazov pao baš s njene strane! - dovoljna je i prekodovoljna bila riječ »beštija« i prijetnja sa letenjem iz stana, pa se istrgnula mužu, zaletila se ovamo, s podignutim rukama, s razvaljenim ustima:
- Tko je beštija? Ti si još gora od beštije! - I za tren, pa je još čas prije gušeno prijateljstvo i sućut za Tonku probilo iz nje tim više što je napad koji je na Tonku izvela i još uvijek vodila kućepaziteljica sa svojim sinovima i šegrtima, postao novim jakim argumentom protiv nje pred sudom - i razvikala se zato: - Na sirotu, jadnu ženu, došla si s tolikim muškarcima! I onda još veliš da nisi dala istući moga muža! Tako ste i njega tukli, fakini, bagaža, sram vas bilo! Po rublju joj gazite, kao da ste joj ga vi prali! - zaletila se i među šegrte i sinove, pa sama, nastojeći da Tonku oslobodi iz njihovih ruku, gazila po rublju. - Pustite ju, ona će se umiriti sama! Tonka, budite pametna!
No pameti je, i kod nje i drugih, a kamoli kod Tonke, bilo toliko da bi je se prije našlo na mjesecu. Kućepaziteljica je uzvratila psovkama, njena četa stala kao i spram Tonke dosad argumentirati rukama, oslobođena Tonka vratila se, sad uz pomoć kantinijerkinu, u borbu, u tu se, ričući kao lav, bacio i kantinijerkin muž, a zamiješali se, barem kao posredovači, i drugi susjedi i susjede: - klupko se tu uopće zamotalo strašno i takvo, da jedan više nije raspoznavao drugoga, udarci i psovke da su letjele nasumce, kako je već koji bio bliže, prosto bilo tako kao da su se to u ludnici međusobno pograbili luđaci.
Rasplet? Zar su možda ovamo trebali dojuriti krotitelji, ili, kako jedan od posredovača viknu, da treba dozvati policiju? Ili će možda deus ex machina biti uvijek od svoje žene miroljubiviji kućepaziteljičin muž, prosjed već, od nje za trećinu niži čovječuljak, koji se pojavio na dnu stepenica, pa tu ženi vikao da joj se u kuhinji prižgala bazlamača? Ili će taj deus ex machina još više biti Tonkin očuh koji se već uspeo na sam hodnik, pa tu zapanjeno zurio u taj vrtlog stavši najposlije na sve vikati da se poberu ispred njegova stana?
Ne, deus ex machina imao je biti mnogo više u stilu, imao je doći odozgo, u sličnoj inkarnaciji Duha Svetoga - a odatle je i došao.
Kako su se u zraku opet pojavili barem ostaci Tonkine metle, ako već ne cijela, to se gospodična Klotilda, živahna dotad samo u prikrajku, opet zabrinula za svoje grlice, pa joj je i uspjelo da jednim akrobatskim pokretom svoga vitkoga tijela skine krletku sa zida. Ali skinuti je sa zida bilo je još uvijek mnogo lakše nego je odnijeti u kraj, netko ju je gurnuo, krletka se nagnula, vratašca su se otvorila...
- Um Gottes willen, meine Turteltauben...![3] - vrisnula je gospodična Klotilda kao da joj je tko propiknuo drobac, a imao je njen vrisak barem taj opravdani razlog što je u ruci držala samo još praznu krletku... Najprije je od grlica izletjela jedna, a onda, dok se Klotilda rukom bacila za njom, poletjela je za drugaricom u slobodu i druga - i sad su obadvije, preplašeno i ne znajući kud bi, zalepršale ovdje nad glavama.
- Halten Sie sie, um Gottes willen,[4] uhvatite ih! - brzo zatvarajući prozor vikala je, ne znajući ni sama kome, gospodična Klotilda.
No više od nje i njenog vriskanja koje je moglo biti, kao što je većim dijelom i bilo, zaglušeno ostalom krikom - dovele su ovdje, taj poludjeo svijet, do obrata same grlice. Njihov let nad glavom ipak nije mogao biti nezapažen... Jedna se od njih, u svom zaplašenom traženju mirnoga mještanca, zabušila jednom kućepaziteljičinom šegrtu ravno u lice, i taj je, posegnuvši za njom, dreknuo, gotovo usred gomile:
- Grlice, grlice!
I istina, kroz nekoliko trenova kao da još nitko od boraca, pa i posredovača, nije bio raspoložen da svoje ljudske obračune i tako plemenitu borbu prekine radi grlica...
Ali su grlice, možda u to većem strahu što se nikako nisu mogle naći zajedno, lepršale nad svima njima tako istrajno; i groš koji je gospodična Klotilda obećala najednom joj silno simpatičnim šegrtima morao se ne samo pred ovima nego i pred ostalom djecom, koje je bila puna kuća, a koja su se sad također nagurala ovamo - taj groš se pred njima morao zasvijetliti tako jako, da je radi toga tu na malenom prostoru hodnika moglo biti još samo jedno moguće: da stariji, odrasli borci i lovci na ljudske glave i obraze odstupe, a prepuste mjesto djeci i šegrtima u njihovom lovu na grlice...
Tako je to i bilo...
- Prokleta babetina! - Svoje si dobila! - videći i čuvši konačno ipak svog muža i njegovu viku o prižganoj bazlamači, odstupila je najprije kućepaziteljica, a rekla je to kantinijerki.
- I ti, i ti! Pogledaj si lice! - vučena u kraj od svoga muža, sijevala je spram nje kantinijerka.
- Sram vas sve budi! Tonka, u sobu! Poberi to rublje! - progurao se kroz prorijeđenu gomilu očuh, razdirao Tonku pogledom, sam se sagibao za rubljem.
Raščupana, zajapurena, zadahtana, izvučenih pa i poderanih haljina, što uostalom nije bilo samo kod nje nego, više-manje, kod sviju, Tonka još uvijek nije izgubila glasa, još je uvijek vikala ne mareći sad nimalo da je čuje i očuh:
- Razbojnici, tati! On je moj, moj, nećete vi meni ukrasti moga dečka! E-e-ej! Moooj!
No očuh ju je gurnuo u sobu, zatvorio vrata. Jovanovićke su se već odavno povukle u svoj stan, kućepaziteljica i njena starija djeca, te kantinijerka i njen muž, razišli se, kao i ostali stanari, svaki svojim pravcem i svađajući se još samo iz daljine... Ovdje je ostao samo još očuh pobirući rublje, ostala gospođa Klotilda i djeca hvatajući grlice.
I uhvatili su ih, uhvatio ih baš onaj šegrt koji je prvi povikao radi njih. Grlice su opet bile u krleci, krletka opet, valjda radi minule opasnosti na svom mjestu, deus ex machina vratio se u svoje visine... Biblijsku ulogu da bilo kome, gospodični Klotildi ili Tonki, a možda i Dari, proslave prvo materinstvo, doduše te dvije grlice nisu odigrale, ali su zato odigrale ulogu evanđeosku da tom malom, ispod njih poludjelom svijetu, zavađenom sad radi dviju zaljubljenih žena i, recimo, samo jednoga dečka, donesu barem komadić palmove grančice mira...
- Kuku-rruk! - valjda od veselja da su opet u miru zajedno, klanjala se i gukala jedna grlica drugoj, valjda mužjak ženki.
A dolje, na dvorištu, tik ispred stuba, nakostrušen kao paun i objesivši svoj dugačak crven nos kao slon rilo, blebetao je kućepaziteljičin puran. Nečujan tad od vike ljudske, kočoperio se i (b)lebetao je on, zapravo već i prije, za cijelog tog darmara ovdje na hodniku. No sad ga je dražio naročito jedan detalj.
Kućepaziteljica i kantinijerka, jedna odozdo sa dvorišta, druga odozgo, sa hodnika, još su se uvijek obračunavale. Zoologija, naročito ona domaća, posluživala je jednoj i drugoj obilno da se međusobno počaste. A da bude stil potpun, nije bilo ni bez toga da su obadvije jedna drugoj slale poslanicu, ne možda koju Pavlovu nego onu, recimo hrvatski-apostolsku, čiji se svršetak kratko i britko, kao udarac sablje, rimuje sa, na primjer, riječju »sit«.
A znamo da je kućepaziteljica, kad se u svađi uzrujala, zapadala u tanak, piskutljiv cikut... Tako je kod nje, recimo, riječ »sit« ispadala još kraća, prodirnija, oštrija i britkija. I koliko god puta je ona pala, puran ju je, kao kakav fićuk, poprimao sa sebi svojstvenom srdžbom i negodovanjem.
- »Sit!«
- Blblblblb...!
Ni jedna ni druga od apostolki mržnje i kućnoga rata nije to zapažala. Puran je, sigurno s nepravom držao da to draže njega, no bio je puran, pa nije mogao drugo... A ono su bili ljudski stvorovi - o, kućo, kućo, smiješna i žalosna kućo moga djetinjstva!