Svijet i moje pjesni

Svijet i moje pjesni autor: Mavro Vetranović

Nije toli jaganjac na smrti umiljen,
   ni jelen od lovac strjelicom ustriljen;
ni grlica plačna, kojoj duh od jada
   ranica taj mačna i srce propada,
za drugom cvileći vrh svake granice,
   s duhom se dijeleći od velje tužice;
ni bil kuf kraj rijeke kad poje cvijeleći,
   od smrti od prijeke svoj konac videći;
ni tužna košuta, kada joj u gori
   strjelica priljuta lanece umori,
ali nju kad lovac bez pasa od lova
   u himben tonotac uhvati iz krova,
slobodu želeći a tužna ne more
   na volju uteći u svoj lug od gore;
ni živi sokol taj vrh jele stojeći,
   ki ćuti plačni vaj suzice roneći,
kad mu gorska vila tužnijemi jadovi
   oskube sva krila da veće ne lovi,
ter cvijeli i tuži na jeli vrh gore,
   da prijeku smrt združi a umrijeti ne more:
kako ja umiljen, ki u tužbi i u vaju
   vaj velmi rascvijeljen s boljezni dni traju,
s boljezni dni traju ter toli bolježljiv,
   umrijeti ne haju, ni veće biti živ,
gdi vajmeh intačno svud kudi ja hodim,
   jadovno i plačno moj život provodim,
da ni u čem na svijeti, o višnji bože moj,
   ne mogu ja rijeti: najdoh mir i pokoj;
zač mene svud slijede razlike žalosti,
   i život moj vrijede truđahnu za dosti.
I gdi mnim ja blažen provodit život moj,
   tuj veće poražen nahodim nepokoj.
Zač mi čes prisudi svaki hip i svak čas,
   da život moj trudi do groba po vijek vas;
da se svijet mnom ruga i da me pogrdi
   pun himbe i tuga svoj narav zlosrdi.
A ja se rugam njim svaki hip i svak čas
   jak orahom gnjilim, ranketan kad je vas;
zač vidim svoj narav vaj da nas u tuzi
   u šuplju krca plav, da nas prije ponuzi.
Lje nam da kad godi iman'je za službu,
   koje nas dovodi napokon na tužbu;
i što nam dariva, sve je to za ludu,
   zač se sve priživa u muci i trudu.
Ni milo ni drago, ni rado ni slatko,
   svjetovno zač blago u vrijeme u kratko
izlinja kako sjen i uteče u mao čas,
   ter kako ljuti hrjen učini suzit nas.
Ter što nam sazdaje, kako je svoj zakon,
   sve pusto ostaje za nami napokon,
jak zemlja što dava i zemlja što plodi,
   sve se to skončava i u zemlju pohodi.
Smiljeno lje takoj i javi i speći
   taj trudni nepokoj podnosim vrh pleći,
dočijem se prigodi, da pride vrijeme toj,
   da od truda slobodi rascvijeljen život moj
vladalac višnji taj, ki sada i vazda
   nebesa i svijet saj kraljuje i vlada.
A što me svijet zlijedi i rane sve moje
   ponavlja i vrijedi, naučan kako je:
da mu je mala har, što mi je dosmrdio,
   zač kako gnilu stvar ja ga sam pogrdio.
Zač milos tuj stekoh, kojom me bog plati
   ter ga se odrekoh i stlačih potplati;
sa svom ga krijeposti stlačena pogrdih,
   u božjoj milosti zač se vas potvrdih.
I ako š njim provodim ke tužbe u vaju,
   vesel se nahodim i vesel ostaju;
vesel sam za dosti, zač vrijeme prihodi
   od tmaste mrklosti da me bog slobodi;
ter ću moć tadaj rijet: počiva' život moj,
   dobil sam taman svijet, ki mi da trudan boj,
dobil sam i zmaja, ki svojom gorkosti
   tužice i vaja zada mi za dosti;
dobil sam i lava, zlosrda i nemila,
   pakljena dubrava koga je gojila;
i zmiju priblijedu, punu svijeh otrova,
   ka mnokrat u grijedu peči me iz krova,
ter čemer svoj ljuti, pun gorscijeh otrovi,
   nepokoj minuti mnokrat mi ponovi;
mnokrat mi trud zada i velju tužicu,
   da pojmit od jada ne mogoh dušicu.
Koji ću nepokoj za sada parjati,
   dokli se život moj na svjetlos povrati,
na oni drum, na oni put, gdje ću ja boljezni
   i čemer moj priljut probavit u pjesni.
Tužbu ću zbrojiti, po malo po malo,
   ter ću sve odkriti, što se je tajalo;
lje neću raniti odkrovno nikoga,
   ner ću čas shraniti svakomu rad boga,
da nitko na saj svijet, o višnji moj bože,
   s prikorom meni rijet bezočno ne može:
boden je odveće ter protiv zlotvoru
   crnilo razmeće jak sipa po moru.
O tomuj ne radim, niti ću raditi,
   niti se tijem branim nit se ću braniti;
pripravan ner stoju, pravi drum ter slijedim,
   da shranim čas moju, a druzijeh ne vrijedim.
Tijem ako budu živ, još se će na svijeti,
   tko je prav tko li kriv, napokon vidjeti.
Zač tko trud zadaje ne imavši razloga,
   sam dužan ostaje, gdje duži svakoga.
A pravdu skrio je svijet ter je sud za ludu,
   zašto prav ne smije rijet razloga na sudu;
zač se sud prodava i sud se kupuje,
   i za krivca dava, vaj tko se prav čuje.
I tko je siromah ter ga svijet progoni,
   pase ga svoj uzdah i suze ke roni.
Nu ne vijem, za ki sud razlog se skončava,
   nepravda tolik trud ter pravijem zadava;
ter tko je plemenit taman svijet uživa,
   i ako je pozlobit
Vaj svijete pritužan, što se tač oholiš,
   tko nije kriv ni dužan, da ga tač progoniš?
Pravedna progoniš, a tko je pun zloba,
   njeguješ i gojiš i kriliš do groba!
Ah, je li pravedno, hoće li višnji toj,
   da toli bezredno njeguješ narav tvoj?
Da dobri i sveti tobom su prognani,
   a ki su prokleti, zovu se izbrani!
Ter muči i trudi misleći život moj,
   kad godi posudi, koji je razlog toj,
da je zlobnijem čestit put, svijeh strana kud hode,
   a dobri trud priljut svud putom nahode;
ter dobri svud trude, svud slijede nevolju,
   a zlobni što žude, sve im je na volju.
Tijem bože milos daj, molim te sluga tvoj,
   ter krmi i vladaj truđahan život moj,
dokli bil dan svane ter s tvojom milosti
   život se moj stane sunčanom svjetlosti.
Drugo dim sunce ja, ner onoj, ko sada
   vrhu nas vas dan sja, a večer zapada.
Dim sunce višnje zgar, ko slavni moj bože
   pod zemlju nikadar zapasti ne može.
Tadaj ću poznati, da od mene neboga
   trud se će rastati, o bože svijeh boga.
Kad bude vrijeme doć, da s tvojom milosti
   moja se tmasta noć satvori svjetlosti:
tadaj će svak čuti, tadaj će svak vidjet,
   što srce me ćuti i ke ću pjesni pjet.