Sveta Rožalija/Dio prvi/3

← II. Rožalija daje knjigi nauk od držanja, ako joj navlastito tko prigovarat počne.

Sveta Rožalija —  Dio prvi 3 autor: Antun Kanižlić

IV. Rožalija od vrata dvornih svraća se na spasonosni nauk.→

III. Rožalija govori knjigi da iđe u rodni dvor paleramski, i ispisuje lipotu vrata dvora svoga.

Putuj u grad bili Paleram kod mora,

od koga me dili šesto lito gora.

Dvor stoji u njemu od mramornog zida,

kao da kralj svemu gradu zapovida.

Od strana primornih ohola od zlata

i deset mramornih stupova su vrata.

Na obedvi strane tri jesu prilipa,

ruke mudroznane dilo čudno, kipa.

Z desne stoji diva u kipu visoka,

lica kano živa i viteška oka.

Mnio bi tko da je ona vitez pravi:

zlatna joj se sjaje kaciga na glavi,

oklop ju odiva, koja i u noći

misecu odsiva zablištujuć oči.

Kripost njoj jest ime, snagom će sve probit,

svako dignut brime i silu pridobit.

Štit i kopje ima: štit, da rod zaštiti;

kopje, da se svima zlobnim rodu priti,

kao da rodom mojim vlada Kripost ista

i s oružjem svojim rodna straži mista.

Pod njom Crna zgoda ili s crnim krili

Udes, našeg roda neprijatelj, cvili,

jer se zgodit neće, da njezina sila

bi se na rod veće ikad dignut smila.

Ona strile, ali prikršene, ima,

da ne more rodu nahuditi š njima.

A uz nju je vila Srića, vila lipa,

da ti ne bi bila na dva oka slipa,

neznabošcem znana i u staro vrime

božicom nazvana vrtećom sasvime.

Da se pako znade, kakva je i što je,

uza se imade bilig, kolo svoje:

kolo, bilig ćudi, kojim vazda vije,

to jest, vele ljudi, nikad stalna nije,

u svako se doba vrteć prominjiva,

kralja robom, roba kraljem izminjiva,

sad jednoga digne, da ga vas svit fali,

sad ga opet prigne i u dol uvali;

on, koji se sada pored suncem sviti,

š njime danas pada i u zapad hiti.

Zašto, želiš znati? Ne more bit drugo,

jer na kolu stati nije moći dugo.

Ovamo i tamo leteći nestalna

u svojoj jest samo nestalnosti stalna.

Sad će ti doletit, i carom ćeš postat,

sad će ti odletit, i prosjak ćeš ostat.

Zato, da ta vila bude stalna, veže

Kripost nju za krila i bižeću steže;

verigom ju veže zlatnom, da od roda

nikad ne odveže nju nesrićna zgoda.

S live (jerbo neće desne Kripost dati

ni od sebe veće koje vile znati) -

s live strane siva od prošastih vika

rodu slavna diva, po imenu Dika.

Sja se od zlatna ruha tilo odiveno,

kao da je od suha zlata saliveno.

Čudo je od gizde: i krunu i svite

biserne joj zvizde iskreći se kite.

Uz nju stoji Vrime, side starac brade,

ali sa svim time snage jošter mlade:

Vrime Velikoga od Karla cvatuće

kolina svitloga svitle naše kuće.

Kod njeg vrimeniti okrug od nebesa

daje oku štiti različna čudesa:

gdi rano i kada sunašce prosiva,

gdi li trudno pada i ob noć počiva;

gdi je privisoko od podneva bilo,

otkud svita oko vidi svako dilo;

kojim putem hodi, gdi dan, gdi noć skraća,

kud godište vodi, kad se k nami vraća;

kako vrime dili čineći jednaku

noć crnu i bili dan godinu svaku;

otkud studen zime i proliće cvitno,

otkud jesen, vrime otkud vodi litno;

otkud svitlost prima, kakve li je moći,

kuda trk svoj ima misec, kralj od noći,

i zašto on ima dvanaest vrimena,

tko li nadi njima toliko imena;

kada koje vrime od vrimena ovih

mini svoje ime, što je misec novi,

kako se on mladi, kada uštap slidi;

kad tko, što li radi, sve se ondi vidi.

Navlastito pako svaka se tu vide,

u sivernih kako stranah misec ide.

Tu prvi u skutu Mlado lito i s njime

Sičanj nosi ljutu studen sridozime,

s kojom on usteže sve rike i gleda,

da trk njihov sveže okovom od leda.

Tu sada led stište Veljača, sad topi,

sad maglom pritište zrak, sad snigom škropi.

Tu Ožujak jugu veli tirat s gore

snig i zimu dugu u Siverno more

i prolitno vrime budi da se diže,

kažuć mu da zime veće svrha stiže.

Tu Travanj odiva travom polje i goru

i ptice poziva da pozdrave zoru.

Tu Svibanj prilipi - Svibanj, zemlje radost,

s vitarci ju kripi i njoj vraća mladost,

koji pušuć zovu listje, cvitje, travu,

da napolje novu svi pomole glavu.

Tu Lipanj u ladu gleda kako liću

pčele i med kradu po lipovom cviću.

Tu Srpanj, kad lito žari, srpom trudi

žanjuć novo žito, trud i hranu ljudi.

Tu Kolovoz vozi žito, slamu, sijeno,

i Rujan svoj k lozi sud za rujno vino.

Tu Listopad ljuti iđe, dršću grane

od straha, požuti listje, pada, sane.

Tu Studeni slidi čačkovitom stazom,

misec kosa sidi', sidim posut mrazom,

i pušuć zrak ladi, vodu zalediva,

vlažnom maglom kadi, vedrinom smrziva.

Tu Prosinac kašlje i teško se vuče,

i da se iskašlje, stara prsa tuče.

Uz njega se diže siver oštro vijuć,

koji ljuto riže lica zimom brijuć.

Kad se starac ljuti, ljutim vitrom vije,

a kada ušuti vitar, snigom sije:

il sije, il vije, svi se njega boje,

u kožu se kriju i za pećom stoje.

Još ta okrug kaže, kako nikad trudne

ob noć misec straže zvizde uvik budne,

kako kojoj ime, ili društvo vodi

za njim ili š njime ili sama hodi:

što je put on bili, koji se po sridi,

kao da nebo dili, uzduž pružen vidi,

po komu zvizdice Božja ruka prosu

kao bile iskrice i od mlika rosu;

gdi su morskim znane Medvidnice brodom,

da gdi ne zastrane slipim ob noć hodom;

gdi Križ Jelin, gdi li Svrdao prosiva,

gdi se, kad ga sili dan bižat, sakriva;

u ko doba noći Palice izađu;

kad će Kola doći Rodina, gdi zađu;

gdi, prije neg svane, Zakosnjak problidi

i svitit se stane; kud on Kosce slidi;

kad se prid njim jasne Kose gore dižu

i Vlašići, krasne zvizde, otkud stižu,

koji (kako vele) trepte na nebesih,

jer se zastat žele s Rodini Kolesi;

kad budit otiđe Prihodnica zoru,

da istočnu iđe rumeniti goru;

u ko sviće vrime zlatna zvizda rana,

jasno noseć ime Danica od dana.

Tu se i ostale, koje mudri znaju,

velike i male zvizde redom sjaju.

Vrime to, od koga ja riči produži',

uzvišenoj moga roda Dici služi,

kojoj, kad se stade s njom nigdi odavna,

sido Vrime dade svoja krila slavna,

da viteško leti uzlazeć na svrhu,

dok slavno doleti i stane na vrhu.

Pod nogam je Dike Nenavidost ljuta,

od zlobe velike i od jida žuta,

lica suha i gruba, oka ništo tužna,

crnih od hrđe zuba, sva nakazan ružna:

usta su joj blida, srce grizuć svoje

sama sebe izjida i svidoči što je;

okom svraća doli, ne more podniti

od čemerne boli, da se Dika sviti.

U sridi jest vila bilija od sniga,

od mramora bila Parunskoga briga,

vridna da se mati lipoga prolića

i još ima zvati božica od cvića;

zato u njem stoji, jerbo vlada š njime

i s pomnjom ga goji u prošasno vrime:

Cvitnicom naziva nju svatko u gradu,

mlogi, je li živa, sumnjeći ne znadu,

tako drži živo ruke, noge, oči,

reći ćeš, na livo k Dici da sad skoči.

Znam da jedan reče: "Pošla bi ozgora,

neg ju pustit neće dragost lipa dvora."

Drugi reče: "Ko da hoće progovorit!

Eto, slušaj, sada usta će otvorit."

A u ruci svojoj drži plemenitu

slavnu kući mojoj od ružica kitu,

kitu slavnocvitne kuće bilig prvi

još od starolitne i kraljevske krvi,

kao da naš neće rod venut ni pasti,

nego da će veće i lipše on cvasti.

Tu je, knjigo draga, na čast i poštenje

plemena i blaga izvansko zlamenje.

S tim se rodi diče; koji to uživa:

"Blago njemu!" viče svit, srićna naziva.