Suradnik:Nemesis418

  Ulalume

Nebesa siva, tiha su bila, Lišće bje stiho i svele boje - Lišće bje svelo i blijede boje : Bje listopad, pust, noć je sve krila Te davne jedne godine moje; Magla bje predjel uz Weir što je - Bje to uz Auber, tu gdje se svila Sablasna šuma uz Weir što je. Kroz čempre lutah već prije, Titanske, ja i duša gola - Titanske, Psiha, duša mi gola. Srce tad bje mi vulkan što vrije Ko rijeka vruće troske što kola - Ko lava što bez prestanka kola I sumporna se niz Yaanek lije Sve do posljednjih granica pola - Uzdišuć gorom Yaanek se lije U tom kraljevstvu sjevernog pola. Riječ nam je tiha, ozbiljna bila, Al misli stare i blijede boje - Sjećanja slaba i blijede boje; Neznasmo da je listopad, krila Nam se noć svih noći što postoje - (Ah, noć svih noći što postoje!) Ne vidjesmo da Auber je svila Magla, (a tu već bjesmo nas dvoje), Ne sjetismo se da se tu svila Sablasna šuma uz Weir što je. Al, gle, kad poče noć starit, kada Zvjezdani sat dan pokaza stoga - Zvjezdani sat dan najavi stoga - Na kraju staze topljiv nam tada I mutan sjaj se rodi, iz koga Čudesna luna izroni mlada I diže se s dva svoja roga - Ta Astartina luna mlada, Dijamantska, s dva svoja roga. Žarća je nego Dijana prava, Rekoh roz eter uzdaha plije- Uzdišuć kroz kraj uzdaha plije. Vidje već ona da zauvijek spava Suza na licu koje crv rije, I prođe sva kroz sazviježđe Lava Da pokaže nam put što se vije K nebu, što k miru Lete se vije - Dođe unatoć sazviježđu Lava Da blistanjem svog oka nas grije - Dođe nam tu kroz jazbinu Lava Da ljubavlju svog oka nas grije.

Al Psiha uvis prst svoj diže, Reče : Te tužne zvijezde me strah - Njene bljedoće čudne me strah - Ne oklijevajmo! – Žeri! Čas stiže! Moramo bježat u isti mah. U strahu ovo reče, sve niže Spuštajuć krila dolje u prah - U hropcu stenjuć perje sve niže Spuštajuć dok ne leže u prah - Dok tužno joj ne leže u prah. Odvratih : To je sve poput sna. Nek vodi taj nas drhtavi sjaj! Nek kupa taj nas drhtavi sjaj! Proročki njegov bljesak sad sja S Nadom, lijep noćas, na sav kraj - Gle! – Sja do svoda na sav kraj! Ah, vjerujmo mu stog ti i ja Jer sja do Neba on na sav kraj. Poljubih Psihu, smirih je tako I sjetni razvedrih joj um - Kolebljivi svladah joj um; Dok oko seže stigosmo lako, Al tad uz grobni zastasmo hum, Uz ispisani zastasmo hum; Kazah joj : Sestro, pročitaj, ako Znaš, natpis što ga nosi taj hum! Reče mi : Ulalume – Ulalume! - To grob je tvoje mrtve Ulalume! Grud mi tad siva, tiha je bila Ko lišće, suha i blijede boje - Ko lišće, svela i blijede boje - U listopadu, kriknuh ja, zbila Ta noć se, prošle godine moje, Tad dođoh – dođoh ovamo – to je - U ovu noć nad noćima. Tko je Taj demon što me dovukao? To je Taj mutni Auber, kraj gdje se svila Magla, taj predjel uz Weir što je : - Jezerce ovo, znam, gdje se svila Sablasna šuma uz Weir što je. Rekosmo tad – nas dvoje : Zar kleta Bića iz šume što se tu gruša - Dobra, iz šume što se tu gruša, Da zapriječe nam put koji sreta Tajnu što leži sred ovih tmuša - To što se krije sred ovih tmuša - Izvukle duh su tog planeta Iz Pakla planetarnih duša?