Samotan sam ko oblak luto,
Što lebdeć' i brijeg i dol hvata,
Odjednom spazih mnoštvo žuto,
Obilje zlatnih sunovrata,
Uz jezero pod stabla skriše
Oni se s vjetrom što ih njiše.
Redom, ko zvijezde pune sjaja
U mliječnoj stazi što se broje,
U nizu kojem nema kraja
Uz obalu se oni roje:
Tisuće vidjeh kako tresu
Glavama u tom vedrom plesu.
I vali plešu, al' to cvijeće
Nadmašuje ih plešuć' slađe:
Pjesniku nema veće sreće
Nego kad takvu družbu nađe!
Gledah - i gledah - tad mi javi
Prizora tog se smiso pravi:
Jer često znaju oni meni,
Dok ležim sjetan, na um doći,
U nutarnjoj mi bljesnu zjeni
Ozarujuć' me u samoći;
I srce tad mi radost hvata
Pa pleše usred sunovrata.