Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Sjedio je još uvijek onako nepomično, samo mi se činilo, da se više zgurio, spustio glavu naniže. Svijeća na stolu rasvjetljavala mu lice, a ono mi se pričini drukčije no prije. To više nije bilo lice čovjeka, koji je jutros stajao na pragu svoje kuće, vedar i siguran, pred onom čeljadi, bodrio ih, da se nadaju i da ne klonu, da vjeruju i da se uzdaju i u najtežem času, a sokolio ih više svojim mirom no riječima. Sada je ono lice postalo drukčije, budilo u meni nešto, što me svega uzbuđivalo. U kući sve tiho. Sestre su već spavale. Majka se nije javljala. Nije se čulo no polagano kapanje vode, što je kroz daske na tavanu padala nedaleko od oca. On nije ništa čuo. Kao da je neprestano mislio na jedno isto. Iste su mu bore stajale uvijek na čelu, ali sve dublje. Isti mu je trzaj grčio usta, ali uvijek jače. A tih bora i tog trzaja ja nisam još nikad vidio na njegovu licu. Svake nas je godine nešto mučilo; neprestano smo strahovali; on nas uvijek od nečega ili od nekoga branio; doživljavao i grdnijih časova — ali ga žalost nije nikad svladavala, ili bar nikad ne pusti, da ga vidimo s licem klonula čovjeka. Uvijek je on za nas bio onakav, kakav je bio i danas na pragu svoje kuće, pred dvorištem Konšiljerovim, na rubu obale, dok je svjetina vikala na kapetana. Otac dignu glavu; pogleda prema meni. On ne vidje, kako ga motrim iz mraka, i prignu opet čelo; al' onaj mi trenutak bi i previše, da upoznam i odgonetam svu tugu u njegovim očima. Da, on je sada imao onakovo lice zbog mene, samo zbog mene. Sve se u meni uskomeša. Nešto me tjeralo odanle, vuklo k njemu. Al' me stid i bojazan još sustezahu. Kako da mu priđem? Što da mu rečem?... Gledao sam ga i dalje, sileći se, da ugušim plač, što mi se penjao uz grlo. Najednom se trgnuh. Vidjeh, kako suze niču u očima moga starog oca, klize mu polako niz obraze. I ja skočih k njemu, kleknuh i obuhvatih mu rukama koljena. — Oče! Oče moj! Briznuh u plač, držeći glavu na njegovim koljenima. Plakao sam neko vrijeme. Umirih se, kad osjetih, kako se njegova ruka povlači kroz moju kosu. Pogledah ga u oči; rekoh: — Oče! Što se toliko mučiš? Ja ne marim za grad. Mogu i ne ići k tetki. Ostat ću s tobom. Pomagat ću ti. Lice mu je opet bilo ono njegovo, ono prvašnje. Pričini mi se pače vedrijim. Oči mu se smiješile. — Ne, sinko! Ti ćeš ipak poći. Ne ću ni ja da postaneš Košćin drug.
97