Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Čeljad je kleknula, prionula ustima uz cijev, pa im tanki mlazovi udaraju u nepce, razlijevaju im se na jezik. Ali žena i djece mnogo, a platno se sve više kvasi i rupice suzuju; sva voda teče sada prema bunaru. Kao da se žeđa prenula istom sada u svim grlima. Ono par kapi vode pade u ponor, koji zjapi i htio bi progutati čitavo jedno more. Istom sada zabljesnu nešto oporo i odvažno u svim očima. Ipak se ne bi bilo ništa dogodilo, da Košće nešto ne uradi. On izvadi iz džepa nožić; provrta u platnu rupu. Deblji mlaz šiknu uvis. — A, nesrićo! Ti samo na se misliš, — navale na nj žene. — Makni se! A on je sisao cijev, gutao pohlepno ne ma reći ni za što. Puštao je, da ga guraju nogama, potežu i biju šakama. Stenjao je, a da nisi znao, da li od boli ili od lagode, što napokon pije. Zaviđali mu svaki gutljaj, cikali od mržnje. Neka žena ote Košći iz ruke nožić i učini kao i on. Britvicama, iglama za pletenje i vretenima bušila su žene rupe po cijevima. Voda je sad brizgala na sve strane gubeći se najviše u zemlju. Nasta borba o one mlazove, iako ih je sve više bivalo, jer su neki čak i tukli kamenjem o platno, samo da ga odmah otvore. Snaga u cijevima omlitavi. Voda nije više brizgala onih rupa, no je tromo ključala i prolijevala se na tlo, tekući niz put. Doskora su cijevi ležale opet nalik na dvije mrtve zmijurine, samo što su sada bile crnije, i sve istučene. Sva voda, što je tekla iz lađe, gubila se na donjim krajevima. Mornar se pokaza na Glavi; viknu: — Javite kapetanu, da voda ne teče! Ali odmah i vidje, što se to dogodilo. Pohita k lađi. Kapetan dotrča s mojim ocem i plane kao vatra. Odmah će otputovati. Javiti vlastima. Tužiti selo, da plati štetu. I nikad više nikakve pomoći tim divljacima: ma ni za što i ni od koga. Moj ga otac mirio, ali uzalud. Bio bi kapetan i udario, da gomila ne ostane mirna, bez jedne riječi, a gotovo i bez kretnje. Kao da je ovaj put osjećala i priznavala, da je kriva. A doskora je također šutke gledala, kako mornari vuku cijevi opet na lađu, driješe užeta, i brod odmiče s obale, da se polako okrene i da, bez pozdrava, sve hitrije zaplovi prema vratima uvale, gubeći se u sjeni prvog sutona. Gledali su svi onamo, i kad je sasvim nestane, jer se pokaza čamac, kojim se Golijat i Sibe vraćahu s kamenoloma. Oni su nečim mahali, nešto vikali. Vozili su hitro. Doskora ih se moglo i čuti: — U selo! U selo! Ljudi se zagledaše. — Da se ni dogodila u selu kakva nesreća? Možda vatra? S »petrare« se vidi selo. — O Bože! O Bogorodice! — uzvrpoljiše se žene. — Golijate, ča je? Čamac je već prilazio. — Hitro u selo. Gre nevera. — Kakva nevera, huncute!
92