Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
I mi pođosmo za njim.
VII. Obala je pred Konšiljerovim dvorištem bila puna, ponajviše žena, pa i ovaca i mazgi, jer je poslije podne na onoj strani luke sjena samo rasla, dok se sunce spuštalo polako prema zapadu. Žene se kupile oko neke mršave blijede djevojke, povaljene na zemlju. Kušale su da je dignu, hvatajući je straga ispod pazuhâ, ali je ona bila ukočena kao klada. — Live! Live! Ne čuješ me? — Sama je kost i koža, ma je teška ka' od gvožđa. A kako je mrzla! A Livija je postajala još kruća. Gledala preda se polusklopljenih očiju; micala usnama kao da nešto tepa. — Pust'te ju. Znam ja nju. Proć će joj odmah. Najedamput. I djevojka, zbilja, sama jedne; udari u čudan smijeh i hohotanje. — Svetica je ona, svetica. Samo vi nju pustite! Livija je gledala oko sebe, držeći mršave ruke prekrižene na prsima, što joj ih bijahu razgalili, da joj bude lakše. Pružala uvis vrat, visok i tanak kao u golušave ptičice; grčila usta i izbacivala iz sebe duboke uzdahe, za koje se nije znalo, jesu li od muke ili od neke lagode. Lice joj postajalo nekako jasnije i ljepše. — Svetica! Čut ćete je sada. A ona se smiješila, gledala u nebo, govorila u nekom zanosu: — Jedan, dva oblaka!... Bili oblak naše sriće; crni oblak naše žalosti. Iz prvoga cviće; iz drugoga suze... Prosut će nam se u njidra; kapat će nam na čelo. — Svetica! Svetica! — Kako je sada lipa! — A ča još vidiš, Live? Ona se htjede dignuti. Pružaše vrat, glavu i usta. Svaki je mišić na njoj drhtao. — Eno ga! Eno! Gre k nami. Gazi do kolina po vodi. Grabi je. Škropi nas. Zaliva nas kako cviće. I sve vonja po kiši... Dignite me! A kad je dignuše, ona kriknu od nenadanog straha. Lice joj se skrivi. — Krv! Krv! Zaklali su dite. Dajte vode! Dones'te vode! I ona poče drhtati. — To je fibra od žege. — Vode! — O jadne smo ti mi i ona! Nigdje ni kapje. U taj trenutak banu Košće pred vrata dvorišta. — Ima vode, — reče on. — A gdi? — U toj kući. U gustirni u kuhinji. Nasta žagor. Kao da se i Svetica na tu vijest rastrijeznila. Ona pruži ruke prema dugonji.
86