Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
A mlađa plavojka udari opet u smijeh. — Da. Ali i jahanje na magarčiću. Po ovakim putovima. A u ovaj sat. Ha! Ha! — Što se bojiš svoga glasa! Nema tu ni žive duše. Pustinja... Napokon jedno pravo, slobodno kupanje! Bez mame ili tetke! — U! Tu! Gu!... gukala je Ema zabavljajući se s jekom. Ja sam gledao i slušao. Ali više sam gledao no slušao. Osjećao sam, da nije u redu, što tako gledam. Ali se ukloniti ne mogu. Pokazati se: nikako! Bilo bi me još više stid. A zatvoriti oči i ne gledati, opet ne mogu. Odijela skliznu niz tijelo. Pokazaše se košulje bez rukava, s čipkama, okolo vrata. Sve čisto, bijelo. A onda lakti, ramena i vratovi, blistavi, kao pozlaćeni od sunca. Crnka mi stajaše najbliže. U kratkim platnenim gaćicama s čipkama okolo koljena. Nešto bijelo kao snijeg, okruglo kao dvije jabuke virilo joj iz košulje i sitno podrhtavalo, kad bi se prignula. Nije mogla da odveže neki trak na leđima, pa se vrtjela previjajući mlado jedro tijelo. — Roza! Pomozi. I Roza joj priđe u samoj košulji, cičeći, kad bi stala bosom nogom na kamenčić. Ona se prigne, da odveže. Čvor je držao. Pomognu se zubima. Ali, kad trgnu glavom, košulja joj poskliznu niz ramena. Osta gola na suncu. — Ne boj se! Ribe ne vide. Daj: hitro! A plavojka se mučila tresući glavom i kosama, dok joj je put sjala. Kad se uspravi, bila je nalik na kip od bjelokosti oblit zlatnim sjajem. Ali se ona ogrnu košuljom, pohita na svoje mjesto. Meni se činilo, da sanjam, iako nisam ni micao trepavicama. Pa to je kao u pričama. Samo kad bi rasplele vlasi i imale krila! A tako lijepe, čiste! Bojao sam se maknuti. Bilo me strah i disati. Borio sam se s nečim, što je — nalik na blažen uzdah — htjelo svakako iz mene, iz neke nutrinje, koja kao da se po prvi put otvaraše. Djevojke bijahu već obukle odijela za kupanje, i Crnka uđe prva u more. — Divno! — reče ona. I stade klicanje i lupanje vode. Njihovi se glasovi pomiješaše s jekom; razabirao sam samo srebrni smijeh Emin. Iako su bile došle još bliže vinogradu, nisam ih mogao vidjeti preko zidića. — Amo na šljunak! — klicala je Crnka. Ali najedamput viknu: — Jao! što je to? — Pa tu je nekakva gondola. Čovjek! Sve umuknu. Mene spopa strah. Pritajih se još više. — Govorila sam vam ja. Bježimo — ču se Rozin glas. — Čekaj! Gondola je tako malena. Možda kakav dječak. — Pa gle štapića na onom ulazu. Dakako, dječak je. Koja će sa mnom? I ona izađe na šljunak. Doskora su Crnka i Ema gledale preko zidića.
68