Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Boginja I. Bilo je to u one dane moga djetinjstva, kad sam najviše živio s bogovima i s junacima. Nekoliko proljetnih kiša bijaše one godine nakvasilo zemlju, nekoliko pljusakâ oživjelo usred ljeta vinograde. Grožđe je zorilo; masline su bubrile. Nešto trave zazelenjelo se u kršu. Šikare se širile guste i pune hlada. Sunce je bilo sjajnije, ali i blaže; nebo kao šator modre svile. I ljudi mi se pričinjaju ljepši, bolji, veseliji. Nova, sunčana, kiša padala u me. Još nenaslućeni zrenici moga neba bijahu se otvorili pred očima moje duše. Nešto je sjajno iz njih silazilo. Trepetalo okolo mene; hakalo u me svoj dah; čekalo me na kućnom pragu; pratilo me u skitanju po zatonima; tepalo mi i šaputalo; primalo katkada — u crtama kakve osamljene klisure, u sjeni kakva stabla, u treperenju uzduha iznad mora — gotovo vidljive oblike. Da, ja sam živio s junacima, s bogovima i s boginjama.
II. Sve je to počelo jednom knjigom, prvom očevom knjigom, što sam je stao sâm čitati. Nađoh je — staru, prašnu, s izgrizlim rubovima i bez prve stranice — na daščicama, gdje je naš otac držao svoje knjige, i što smo ih mi zvali »bibliotekom«. Sjećam se i sada redaka, što ih prve pročitah. — »A kad vidje borbe željni Menelaj, gdje Patroklo pade, ubijen od Trojanaca, — on dođe, sav blistav u svome oružju, i stade braniti mrtvo tijelo paloga junaka, idući okolo njega kao što krava, koja se prvi put otelila, obilazi mučući tele. I plavokosi je Menelaj pružao nad mrtvacem koplje i široki štit; gotov da ubije svakoga, koji bi se usudio doći bliže.« I Atrejev sin, sav blistav u oružju i sa štitom spruženim nad mrtvim Patroklom, uvede me odmah u borbu između Ahejaca i Trojanaca. — Planuh i ja srdžbom, kad se Pantojevac Euforbo usudi navaliti riječima i oružjem na plavokosoga junaka. Zastrepih, kada njegovo koplje odletje i pogodi štit Menelajev. Ali kad Euforbo pade, i stade ga jek, i oružje na njemu zveknu, i dugi mu se uvojci rasuše po prašini, ja osjetih dio ponosa i radosti pobjediteljeve... I iz one čarobne knjige — prijevoda Homerova epa u laku talijansku prozu — izađe preda me čitav jedan puk heroja i bogova.
57