Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
njima na kopno, vješaju ih o prozore kućâ, o grane obližnjih stabala i sade u zemlju motke, da im o njih pričvrste krajeve. Sunce se katkad pomoli iza oblaka, pa sve sine. Palube se i pramci lađeni blistaju; galebovima se srebrne krila; ljuske se od riba svjetlucaju u razapetim mrežama. Mi gledamo sada u Ćozote. Zgodni li su ti ribari! Maleni i mršavi, i svi nalik jedan na drugoga. Lica suha, navorana; očiju crvenih, upaljenih od vjetra i soli; bez brkova, a s kratkom kozjom bradicom. Lulica im je u jednom uglu usta. Donja im usna malko visi, pa se vide zubi, što se čine još bjelji, jer im je lice garavo od sunca. Vrat im je gô. Hlače široke i na dnu nešto prekratke, a na bose noge navukli sandale s jednim ciglim komadićem kože na kraju prstiju i s debelim potplatima od drva. Kod svakog im se koraka vidi gola peta, što se diže uvis, dok drvena teška potpetica lupa o dasku palube ili o tlo obale, pa se čuje neprestano lupkaranje. — Tup! Tup! Tup! A kako se ti ljudi kreću i kako hodaju! Okretni kao majmunčići u svome brodu, na kopnu kao da i ne znadu koračati. Njišu se bokovima uz čudnu kretnju ramenâ, držeći noge preširoko. Rekao bih, da su pjani, ili im se i sad čini, da su na moru, pa prate njihanjem tijela zibanje lađe. Kad govore, viču, kao da i sada dovikuju nešto jedan drugome u buci mora i vijanju vjetra. Mi se djeca smijemo. Kličemo im uz pozdrav: — Chioggia! Chioggia! Oni ne odgovaraju. Istom kad su opet u lađi, mrmlju nešto, ne vadeći ni tada lulice iz usta.
Čitavo smo se popodne uzalud vrzli oko oba kraja onog mosta od lađâ. Ćozoti su sjedjeli na palubama, gledali, kako im se mreže suše, i galebovi lete oko lađâ. Na nas se nisu ni obazirali. Kao da im nešto nije bilo pravo. Mi smo pratili svaku njihovu kretnju. Dvaput poslaše lađu na ušće drage, da vidi, kakvo je more u kanalu. Neki od njih pođoše u oba sela noseći ribu, no se s njom vratiše. Na lađi, što je bila prva uz obalu, svi se skupiše oko njih. Stade ih spočetka razgovor, a doskora i vika. Njihove su kretnje bile sada hitre, jezik brz, glasovi kreštavi. Kao da će se posvaditi i potući, pobiti šakama i noževima. Nismo mogli valjano razumjeti njihov govor, ali smo ipak shvatili, da u lađama imadu mnogo ribe, da se skorom odlasku nisu nadali, da u selima nema za njih kupaca, a da su u obližnje varoši ušli prije njih drugi Ćozoti s još više ribe. U našim selima nije bilo u dućanima dosta soli, da bi mogli bar nešto ribe posoliti. Pa što uraditi?... Netko je od njih morao kliknuti: »Darovati!«, jer svi skočiše na nj i gotovo ga izlemaše. Da im se riba manje kvari, izvukoše je na uzduh. Sve su palube bile njome pokrivene. Galebovi se pomamiše, ugledavši je napokon. Htjeli su da je otmu i raznesu, pa su Ćozoti vikali i tjerali ptice. I to kričanje galebovâ i vika Ćozotâ trajalo sve do večeri. Već u prvi mrak svijeće se na palubama utrnuše. Tama ovi čudni most preko luke.
49