Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
s radoznalošću, a i s nekim strahom. Otkuda prilaze gonjene olujom, i kamo idu, dok je na pučini more još uvijek uzburkano? Što kriju u sebi, kad leže u tami nasred vode, bijene kišom? Čemu su sklopile ona dva oka — jedno crveno, drugo zeleno — što su onako zloslutno sjala, kad su se pokazale na ušću drage u prvoj večernjoj tami? Zašto ne pristaju uz obalu i ne puštaju nikoga k sebi? Ja sam već onda dosta znao o galeotima, o gusarima i o ukletim lađama, pa sam koješta maštao, gledajući ih onako velike, crne i nepomične, dok je postajalo sve tamnije u luci, a izdaleka se čuo glas; oluje na pučini morskoj.
Najviše me, jedne večeri, dražila i uznemirivala jedrenjača s tri jarbola i s oštrim pramcem, koja se usidri ne baš daleko od kraja, a imala je na palubi tako jake fenjere, da se dobro vidjelo, što ljudi po njoj rade. Još prije no se spustilo i posljednje jedro, pričini mi se, da vidim, kako tri čovjeka nose iz nutrinje na palubu naslonjač, u kojemu netko leži. Što sam više gledao, to mi se više pričinjalo, da je onaj, koji leži, starac s bijelom bradom. Čovuljci vrzu se oko njega, duboko se pred njim klanjaju, ali, kad on hoće da ustane, navaljuju svi na nj i sile ga da opet sjedne. On pruža ruke prema ušću luke i nešto viče, a oni mu stavljaju dlan na usta, pa se njegovo prigušeno klicanje gubi u zavijanju vjetra. Fenjeri idu amo tamo po palubi, sjene dršću, likovi ljudi primaju čudne oblike; ali to, što ja vidim, teško da je varka kasne jesenje večeri, jer mi se čini, da razabiram i njihove glasove, samo što su im riječi nalik na one, što ih često čujem od svog oca, kada naglas čita iz svoga Homera. — Grci! — šapćem — Grci! A o gusarima iz Levanta još pričaju naši stari mornari. Sigurno je taj starac vozio nekamo zlato sakriveno u buretima punim suha grožđa sa Hiosa ili smokava s Eubeje. Momčad se na brodu tome dosjetila, pobunila se, svladala gospodara i vezala ga za naslonjač. Zagušit će ga, utopiti u našoj luci. — Oče! — viknuh, gotov potrčati kući i javiti, što sam vidio. Ali se rasvjetljenje na palubi promijeni. Sve se sjene pomakoše. Likovi predmeta i ljudi prikazaše mi se sasvim drugi. Naslonjač se prometnuo u stô pokrit stolnjakom bijelim kao snijeg. Starčeva brada pocrni poput čađe; u njegovoj ruci zablista pehar. On sada sjedi, ponosan i silan kao kakav vladar, na čelu stola, dok drugi gledaju u nj držeći viljuške, što im u rukama rastu, postajući sve više nalik na ostve, kojima se riba hvata. Uklet brod! Spopadne me zebnja. Htjedoh pobjeći, no me nešto držalo kao prikovana na žalu, dok je noć već padala, i na obali luke nije bilo nikoga do mene. — Ukleta lađa! Tko zna, kakvi grijesi tište ljude, koji ne mogu nikada više umrijeti? Avet-lađa luta u tami i oluji po svima morima; a sad je jedna od onih noći, kad je tim prokletnicima dano, da se odmore i da se na svoj način vesele. Što oni sad piju? Što jedu? I što govore? Što će još uraditi? Htio sam pobjeći, jer sam osjećao, da me mravci podilaze. Nisam mogao ni maknuti udima. Silio sam se ustati, al' mi se pričini, da propadam... Znao sam, da nema veće nesreće, no vidjeti takve lađe. Ipak je u mome strahu bilo još uvijek mnogo od prvašnje
46