Vladimir Nazor: Priče s ostrva, iz grada i sa planine
Al' je svakako htio, da navdar Ivan obilazi vinograde i vreba na lupeža ne praštajući sâm nikome. Govorio mu, da mora biti najvještiji i najtvrđi u »lovu na konope«, jer smo zimi i mi u kući trpjeli od studeni na onom otoku bez šuma, i jer su kradljivke više puta kidale i zdrave grane maslinove. I baš zbog toga ne bješe ocu jednog studenog decembra pravo, kad vidje, da se navdar vraća sa svojih obilaženja gotovo uvijek praznoruk. Jednog mi dana reče: — Doznao sam, da žene sijeku i kidaju u vinogradima prema Milni. Sutra ćeš i ti tamo s Ivanom. Ja sam već znao, zašto me šalje. I mi smo se djeca srdili na navdara, što su nam uši i ruke otekle od studeni, a zima sve ljuća, Božić pred vratima. Kradljivci se griju našim drvima, dok Ivan haje i ne haje. Vidjet ću sâm, kako on straži. Možda ćemo i donijeti štogod u tu mrzlu kuću.
III. Sjutradan bijah ranije na nogama. Ljutio sam se, što smo jedva poslije objeda krenuli. Al' sam zato hodao brže od Ivana. Neko vrijeme uz more, pa uzbrdo, pa preko klanca, dalje i sve naviše od neke visoravni. Oko nas sve pusto, mrtvo. Nebo naoblačeno, tlo tvrdo, loze gole, maslinovo lišće zgrčeno od zime. Puše oštar vjetrić. Nos mi je hladan. Upaljeni rubovi ušiju bole. Kišem, da se oziva u onoj pustoši. — Vi ćete se prehladiti. A ni za što. — Kako, ni za što? Ne ćemo pustiti, da nam sve otmu. — Pa vidite, da nema nigdje nikoga. Tko bi po toj zimi u vinograde? Nisu ljudi blago. Te su me navdarove riječi još većma dražile. Zar on misli, da će sve glatko proći, i kad sam ja s njime? Zar me otac badava šalje? — Žene sijeku i kidaju grane, — ponovih mu očeve riječi. — Te jadne žene! — Jadne?... Kradljivke! Lupežice! Ja bih pozvao rondare *. Dao ih zatvoriti! Hvatao me zanos, dok govorim, što bih ja sve učinio, da sam moj otac, glavar seoski ili bar kakav navdar. Oh, ja bih znao ne pustiti drugima ono, što je moje, što mi treba; pogotovu pak drva, zimi, uoči Božića, kad koža puca na prstima. — Pokupio bih po kućama sva njihova užeta. Spalio bih ih. — To da. Već su mi davno dodijala — smijao se navdar. — A zašto ih više ne nosiš? — S mnogima sam se zbog njih posvadio. Ja i moja žena nemamo više mira od prokletih baba. Molim ih, žedan, čašu vode, a one mi viču: Vrati prije konop! Ne mogu ni ja živjeti u svađi s čitavim selom. — Ivane, ti se tih žena bojiš!
- mjesne stražare
39