— Sinko! Ti si samo nešto sanjao.
— Da. Ali ipak... On mi dolazi u san... on, oče. Sve je od njega. A strašan je, zločest.
Otac me stade miriti i govoriti mi, da župnik nije nikada bio loš čovjek i da je umro kao pravi kršćanin, pomirivši se sa svakim, praštajući svima.
— Ali ja sam za njega poganin. On me mrzi. Ne može da se smiri, dok mi ne dade do kraja svih šest udaraca šibom po dlanu. I eto, ustaje, dolazi.
Otac me držao za ruku, gladio po glavi govoreći mi još o župniku, o praštanju, o drugom životu i o Bogu. Govorio je nešto, što je bilo lijepo, što je tješilo i mirilo, ali ga nisam mogao pratiti i nisam mogao sve razumjeti, jer me strah još držao i umor me sve više hvatao.
Slušao sam u polutami samo romon njegova šaputanja; zaspah prije no on dovrši.
VI.
Otac zamoli Don Rocchetta, da me nekoliko dana zadrži kod sebe u Malom selu, ne bi li me on rastresao i izliječio od te fiksne ideje.
Ali se moj otac bijaše prevario, jer nije pomislio, da me tako šalje u blizinu veloselskog groblja. Don Rocchetta sam pak volio i štovao, ali mi on poče prerano govoriti ciljajući na mrtvog župnika, i meni se odmah pričini, da mi kazuje samo ono, o čemu se bijaše dogovorio s mojim ocem. Da je između mene i mrtvog župnika sve svršeno, i da se sada može jednostavno sve zaboraviti, kao da nije nikada ništa bilo, ja nisam nikako mogao vjerovati. Osjećao sam, da se mora nešto drugo dogoditi.
Mnogo više no Don Rocchettove prodike, djelovahu na me riječi nekoga drugoga.
Bio je to poljar Kljako.
Poznavao sam ga već otprije, a sad sam ga svaki dan viđao na strmini prema veloselskom groblju, kamo je on dolazio, da odanle lakše pazi na neke vrtove i smrekove šumice.
Dobra srca, ali naprasit, nagao i otvoren, svađao se negda sa svakim, bježao u svijet, pa se opet vraćao, da uzbuni sve seoske momke, da ih uči veselju i da se s njima prepire, dok jednog dana ne izgubi tri prsta na ruci kod pucanja iz mužara. Sad nije mogao više kopati, pa mu nataknuše pločicu na lakat i dadoše mu staru pušku, da bude poljarom i da čuva vinograde i rijetke šumice. A taj je posao valjano obavljao ne praštajući nikad nikome. Sretao sam ga često u svome lutanju okolo luke i sela, pratio ga i slušao njegove priče o dalekim krajevima. Volio sam ga, jer me čak i nauči pucati iz puške, a nikada da od mene što izmami; odbijao je i što sam mu sâm nudio. Taj surovi i naprasiti čovjek nije nikada lagao, pa sam svakoj njegovoj vjerovao.
Sad smo često sjedili jedan uz drugoga. Jednoga dana, pošto mi on ispriča neke svoje nevolje, ja mu rekoh, što se to desilo i još i sad dešava između mene i mrtvog župnika.
Spočetka me zamišljen gledao; zatim poče kimati glavom kličući sve češće: »He! He! Eto vidiš!« — a kad mu kazah, što sve sanjam i kako se mučim, poljar se namrgodi kao da se ljuti na župnika:
— Pa ti to pušćaš? Ne znaš ga naučiti pameti?
— Naučiti ga pameti? — začudih se.