Ugledah ono mršavo dugo lice s tamnim udubenim očima kao kroz neku crvenkastu maglu. Žila mi je lupala na sljepočnicu: brada mi zadrhta. Nešto se trpko dizaše u meni.
— Prokleti! Prokleti!... Krvniče!
Pružih se preko klupe. Digoh prema njemu pesti, lupnuh od bijesa nogama o pod. Iscerih zube kao vučić.
— Krvniče!
On ustuknu, u veliku čudu. Lice mu se promijeni, postade drugačije; rekao bih, tužno i zaprepašćeno.
Ali ja nisam više na to gledao. Pisnuh još nešto naglo, srdito, pa skočih preko klupe napolje, gologlav i bez svojih knjiga.
Netko me je zvao, trčao za mnom, ali ja se i ne okrenuh. Pohitah ravno prema Luci.
V.
Mjesec dana zatim župnik umrije, i seljaci ga sahraniše što su svečanije mogli. Na njegov grob doniješe čak i nešto zemlje, da sade cvijeće.
Poslije onog dana ja ne vidjeh više Velog sela, a u našoj se kući izbjegavao svaki govor o župniku. O njemu sam sanjao, vikao u snu, plašio se, bio zločest i neposlušan. Otac je na me pazio. Kad župnikova Perpetua dođe u Luku, da govori s njime, on me pusti; da mi se žena približi.
Nateklina na dlanu i modrica na mom obrazu nisu dugo mogle iščeznuti, a ja sam se osjećao osramoćenim, kao da je na meni neki gadni žig; bježao sam od svakoga i bio gotov na zloću.
Škola se u Malom selu iznenada otvori. Stupih u nju, nepovjerljiv i šutljiv; ali se doskora i malko razvedrih.
Učitelj je bio mlad i nosio lijepu široku bradu. Bijaše pravi učitelj, koji nije ni psovao ni tukao, i znao je svoj zanat. Maloselski je pak »kurat« bio te godine živahan i govorljiv svećenik, stari prijatelj naše obitelji. Nikad veselijeg događaja u Luci, no kad bi nas Don Rocchetto pohodio. Takmio se s mojim ocem u citiranju latinskih i grčkih stihova; sjećao moju majku nekih veselih davnih zgoda iz njenog rodnog mjesta, u kojem je negda i on živio, i zvao je familijarno »Mariettina«, kao da je ona još uvijek djevojčica. Nas je djecu cjelivao stružući navlaš o našu meku kožu tvrde dlake svoga punanog i još svježeg lica, koje nas bolo i kad je bilo najbrižljivije obrijano.
Nov je život počinjao za me. Omilje mi škola, a kojoj je mladi učitelj poučavao; omilje mi i maloselska stara crkvica, u kojoj je don Rocchetto misio. Nosio sam prvo cvijeće na Gospin oltarić. Sjedio sam u velikim klupama uz glavni oltar i slušao, kako »kurat« propovijeda, ili sam čitao neke goleme knjige, pjevao i ja pjesme o muci Isusovoj.
Ali pravog mira nisam imao.
Osjećao sam se još uvijek uvrijeđenim i osramoćenim. Nije mi se dalo dati kome svoju ošibanu ruku, pokazati sasvim lice, jer mi se činilo, da je na njemu i sada trag šibe. I što sam više morao pred svojima o tome šutjeti, to mi je teže bilo. Gotovo me boljelo, što su oni tu moju sramotu već zaboravili, smatrajući je nečim, o čemu nije vrijedno više misliti.
A ja sam na to mislio svaki dan.