bugarsko sužanjstvo. Srećom da je već za prijašnjih smutnja mnogo puka pobjeglo u susjedne hrvatske zemlje, naročito u Crvenu Hrvatsku. Zemlja srbska ljuto bi poharana te je priličila gotovoj pustoši, u kojoj je, kako se priča, ostalo jedva nešto preko pet deset ljudi (924.)
Srbija bijaše uništena. Ali kraj pogažene Srbije stajaše još moćna i svježa Hrvatska, jaka na kopnu i na moru kao nikad prije ni poslije. Hrvatski knez Tomislav primao je i zakriljivao srbske bjegunce, kao da je htio Simeonu pokazati, da ga se ne boji, pače da se želi s njime i ogledati. I Simeon se uvjeri, da mu se je pobiti s Hrvatskom, jer da inače ne će nikada postići svoga cilja. U to ime počne kupiti vojsku na Hrvate. Ako pobijedi Hrvate, pasti će i Carigrad, te će njegova vlast sezati od Jadranskoga mora sve do onih mora, koja dijele Evropu od Azije.
Godine 925. polazila je bugarska vojska pod vojvodom Alogoboturom na Hrvate. Bile joj je prevaliti kršne gore hrvatske, da se prikuči moru, gdje je bilo srce hrvatske države. Ali bas u tim neprohodnim gorama stiže bugarske čete zla kob. Tomislav dočeka Bugare u nepristupnim klancima, te ih razbije tako, da se je malo koji vratio domu svojemu. Još u kasnija stoljeća spominjahu grčki ljetopisci slavnu pobjedu hrvatsku, pače i ruski ljetopisac Nestor zabilježi taj znameniti dogadjaj ovim riječima: »Simeon podje na Hrvate, i pobijedjen bi od Hrvata«.
Poraz u hrvatskim gorama bija§e za Simeona najveci udarac, jer se tim jedinim dogadjajem razbiše sve velike osnove njegove. Bugarska zvijezda poče tamniti, a k tome umrije 27. svibnja 927. i sam car Simeon. Poslije smrti njegove, za njegova sina Petra propadaše Bugarska dnevice, dok nije napokon postala byzanstkom pokrajinom.
