PRILOG I.
IZVORI I POMAGALA ZA POVJEST HRVATA
DO KONCA XIII. STOLJECA.
Mnogi pitaju, za što nijesam pišući povjest Hrvata navodio izvora, iz kojih sam crpao znanje o prošlim zgodama? Njima odgovaram, da se je u novije vrijeme prestalo veća znanstvena djela — a napose historička — obterećivati izvodima iz izvora, kako to dokazuju djela Mommsenova, Curtiusova, i čitava Onckenova zbirka, a da ne spominjem stotine francuzkih, englezkih i talijanskih djela.
A nema ni pravoga smisla, kad se suvislo pričanje prekida vječitim navadjanjem citata. To smeta čitateljevu oku i umu. Napokon nema ni praktične vrijednosti. Jer pravo veli Rus Hilferding u uvodu k svojoj istoriji Srba i Bugara, da od navadjanja izvora i citata izpod teksta nije prave hasne, pošto nevježa i onako onih kratica i izvadaka (koji su obično u stranim jezicima pisani) ne razumije niti za njih ne mari; dok onaj, koji se iztraživanjem povjesnice bavi, većinom znade ili bi bar morao znati, odakle je pisac crpao svoje znanje o dogadjajima, što no ih suvislo prikazuje.
S ovih razloga, a i zato, da ustedim što više prostora za samo prikazivanje, nijesam svoje knjige nakaradio citatima iz izvora. Da sam svaku riječ htio ukrijepiti izvorima, izašla bi knjiga dva put veća, te bi bilo više opazaka nego teksta; a da sam navodio samo ponešto, ne bi nikomu koristilo: ni stručnjaku ni izvjedljivu čitatelju. Napokon i citati iz izvora, onako sakati i iztrgnuti iz cjeline, često pobudjuju posve krive pojmove i nazore. Dogadjalo se pače i nekim našim historičarima novijega doba, da su na temelju pojedinih izreka iz izvora koji put došli do posve krivih rezultata.
Da medjutim čitatelja bar donekle uputim, kako bi mogao nadzirati moje pričanje, i ako je voljan, da se mjesto moga suhoparnog i možda subjektivnog pripovijedanja naužije naivna i nepomućena prikazivanja prvih izvora; namjerio sam na koncu svake česti mojega djela sastaviti kratak pregled poglavitih izvora i pomagala, po kojima sam radio, i po kojima se može kontrolisati moj rad.
