o dogadjajima iz vremena narodne dinastije: došli su drugi dogadjaji, koji su narodu zadali mnogo brige i borbe, pa je tako zaboravljeno ono, što se prije zbivalo. Ako sa Šafaříkom rečemo, da je Nestor na početku XII. vijeka zabilježio narodnu tradiciju, koja je govorila, da su se slavenski narodi raselili iz Podunavlja, onda treba misliti, da je prosti ruski narod pamtio stvar, koja se dogodila prije 1.000 ili više godina. Nama je vrlo teško to dopustiti, kad znamo, kako narodi ovako stare dogadjaje ili čisto zaboravljaju ili ih bar tako iskrivljuju, da više u njima ništa nema istoričkoga.
Po našem mnijenju Nestor je zabilježio ne narodnu tradiciju, već nječiju izmišljotinu, možda kaludjersku, kada je napisao, da su Slaveni u staro doba življeli u Podunavlju. Nije nemoguće, da je rečena bilješka upravo njegova misao ili kombinacija, koja je mogla ovako nastati. Nestor je dobro znao, da je u vrijeme sv. Ćirila i Metodija živio u Podunavlju narod, koji se zvao Sloveni (Словѣни). Ovo isto ime Sloveni dobilo je u Nestorovo vrijeme široko značenje za sve slavenske narode kao jednu cjelinu, i Nestor je prvi pisac, koji u tom širokom značenju upotrebljava rečeno ime. Dakle je mogao Nestor ili drugi pomisliti, da je pradomovina slavenskijeh naroda ondje, gdje su u Ćirilovo doba sjedili Sloveni.
Moramo priznati, da je ovo pitanje iz Nestorove kronike veoma teško, i da bi trebalo mnogo muke, dok bi se posve sigurno dokazalo, da je Nestorova vijest bez ikakvoga temelja, — ali s druge strane i oni dokazi, kojima se brani istinitost te vijesti, jesu slabi i ne mogu uvjeriti. Za to dok se jakijem dokazima ne utvrdi ili ne obori Nestorovo svjedočanstvo o slavenskoj pradomovini u Podunavlju, bit će najbolje ostaviti to pitanje u miru i držati se onoga, što sigurno razabiramo iz Herodota, Plinija, Tacita, Ptolemeja i Jornanda, na ime, da je rečena pradomovina bila u srednjoj evropskoj Rusiji.
