Hersona; što se moglo ukratiti običnu proscu, to je teže bilo učiniti proscu pobjeditelju. Uspjeh Vladimirove prosidbe dokazao je, da se on nije prevario u računu. Kada je pošla za nj princesa Ana, onda je istom mogao Vladimir sigurno raditi oko krštenja ruskoga naroda, jer je znao, da će poradi Ane dolaziti u njegovu državu grčki sveštenici i prosvjetitelji, koji bi se inače teško dali dozvati. Nestor je zabilježio, kako se dogodilo čudo pri Vladimirovu krstu, veli na ime, da je Vladimir oslijepio, ali čim ga je episkop krstio, odmah je lijepo progledao. Ova se legenda može posve dobro protumačiti naravnijem putem i to ovako: za Vladimira se znalo i govorilo, da je prije krsta bio veliki grješnik t. j. da je u duševnom obziru bio slijepac, koji nije vidio svjetla vjere Isusove, ali čim se krstio, ostavila ga je duševna sljepoća i on je vidio istinu vjeru. Legenda je ovu duševnu sljepoću i duševno pregledanje okrenula u tjelesnu sljepoću, i tako je tobože nastalo čudo. Ovijem su načinom nastale i druge gdjekoje pobožne legende. Pošto se Vladimir god. 988. krstio i vjenčao u Hersonu (128.), onda se vrati u Kijevo, a što je tamo radio, o tom pripovijeda ljetopisac: »Carice radi Ane vrati Vladimir Herson Grcima za vjenčani dar i dodje u Kijevo. Čim dodje, odmah dade porušiti kumire, jedne isjeći, a drage baciti u vatru, Peruna dade privezati konju za rep i vući po Borićevu putu k potoku. Metnu 12 ljudi, koji će Peruna šibama biti; ne bješe to s toga, kao da bi drvo osjećalo, nego na porugu djavolu, koji je tijem kipom varao ljude, neka primi osvetu od ljudi. Velik si, Gospode, i čudna su djela tvoja, jučer su ga ljudi štovali, a danas ga grde! Dok su Peruna vukli niz potok k Dnjepru, plakahu za njim nevjerni ljudi, jer još nijesu bili primili sv. krsta. Kada ga dovukoše, baciše ga u Dnjepar. Vladimir odredi ljude, kojima reče: "ako se Perun gdje zaustavi, a vi ga odrinite od obale, dok ne prodje preko brzica, a onda ga se mahnite". Ljudi učiniše, kako im je rečeno. Pošto ga pustiše, on prodje preko
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/258
Izgled