djahu svoje sinove i kćeri i žrtvovahu djavolima i skvrnjahu zemlju svojim žrtvama, i oskvrni se krvlju ruska zemlja i onaj brežuljak. Ali preblagi bog ne će smrti grješnika, za to na onom brežuljku stoji danas crkva svetoga Vasilija. Vladimir posadi u Novgorodu svojega ujaka Dobrinju. Došavši Dobrinja u Novgorod postavi kumira Peruna više rijeke Volhova, a ljudi mu žrtvovahu kao bogu.« Iz Nestorova pripovijedanja pod god. 983. moglo bi se zaključivati, da su Rusi u vrijeme svoga neznaboštva prikazivali ljudske žrtve. Ljetopisac piše pod navedenom godinom, kako su neznabožački Rusi bacili ždrijeb, koga treba žrtvovati bogovima. Ždrijeb pade na mladoga jednog hrišćanina. Po nj odu poslanici, da ga dovedu, ali ga otac njegov, koji je takodjer bio hrišćanin, ne htjede predati, pače još počne grditi ruske bogove. Na to se skupi silan narod, i kad nikako otac nije hotio sina predati, ubiju ih obojicu, pa se onda razidju. — Mi ne mislimo, da je ovo bila žrtva: narod je samo hotio, da se jedan hrišćanin ubije, jer se možda mislilo, da se bogovi srde na narod poradi hrišćana. Da se ne može govoriti o pravoj žrtvi, to se vidi otud, što nijesu onoga, na koga je ždrijeb pao, odveli pred bogove i tamo ga zaklali, već su ga ubili u njegovoj kući, a što su mu i oca ubili, to je bilo za to, jer se rugao narodnijem bogovima. Ako danas gdjegod ubiju Turci kojega hrišćanina, koji se ruga njihovoj vjeri, to se ne može reći, da je žrtva, nego osveta ili kazna. Kada su pravovjerni kršćani u staro doba palili jeretike, ni to nijesu bile žrtve, već nečovječnost i fanatizam. Karakteristične su riječi Nestorove o roli, koju je imao djavo u navedenom poslu: djavo je učinio te je ždrijeb pao na pobožnoga hrišćanskog mladića, a kad ga je narod s njegovijem ocem ubio, onda se djavo tomu radovao »ne znajući, da mu je pogibao blizu bila; žuraše se pogubiti hrišćanski rod; časni ga je krst progonio u drugijem zemljama, i za to ovdje mišljaše prokletnik: ovdje mi je stan, ovdje nijesu apostoli učili ni proroci proricali.« Vidi se dakle, da je pobožni ljetopisac tvrdost ruskoga neznaboštva pripisivao sili djavolskoj.
