idite u grad, a ja ću sjutra odstupiti i vratit ću se u svoj grad". Drevljani veselo unidjoše u grad i pripovjediše ljudima, i obradovaše se ljudi u gradu. Olga razdijeli golubove i vrapce, svakomu momku po jednoga i dade na svakoga goluba i vrapca privezati sumpora i omotati malijem krpicama i sve koncem obaviti. Kada se smrče, zapovjedi Olga vojnicima, da puste golube i vrapce. Golubi i vrapci poletješe u svoja gnijezda, oni u golubinjake, a ovi pod krovove, i tako počeše gorjeti ovdje golubinjaci, ondje klijeti, ovdje kućerci, ondje komore, i ne bješe dvora, gdje nije gorjelo, ne bješe moguće gasiti, jer su se zapalili svi dvorovi. Ljudi nagnuše bježati iz grada, a Olga zapovjedi svojim vojnicima, da ih hvataju, pošto osvoji grad i spali ga. Gradske starješine izuze izmedju drugijeh i jedne od njih poubija, druge predade svojim ljudima na robiju, a ostatak ostavi da plaćaju danak.« Kako se iz svega vidi, narodna je kijevska tradicija, koje se držao Nestor, hotjela prikazati Drevljane kao ljude, kojima u gluposti niti ima niti može biti ravnijeh. Iz svijeh navedenijeh tradicija o Olginoj osveti (ili bolje: osvetama) izlazi kao istorička istina ovo dvoje: 1) Drevljani su krvavo platili umorstvo kneza Igora, 2) oni su morali biti ljudi do duše priprosti, ali dobra srca, svakako boljega nego su bili njihovi kijevski tlačitelji — kako je dobro opazio jedan ruski pisac našega vremena (N. Kostomarov). Kada je Olga već dosta kaznila Drevljane, onda je po (120.) svojoj državi uredila, kako se imaju danci plaćati, odijelila je državna dobra od privatnijeh i općinskijeh. Ljetopisac izrijekom veli, da je god. 947. boravila i u Novgorodu uredjujući poslove. Dakle je Novgorod pripadao pod kijevsku kneževinu, pošto je Oleg prenio u Kijevo kneževsko prijestolje. Poslije rečenijeh poslova prolazi njekoliko godina, iz kojih ljetopisac ništa ne zna javiti o kijevskoj kneginji. Istom pod god. 955. bilježi Nestor dosta obilno najznatniji Olgin čin, na ime, kako se krstila. On o tom govori ovako: »Godine 955. podje Olga u Grčku i dodje u Carigrad. Tada
Stranica:Slaveni u davnini (1889).djvu/238
Izgled