Ruse, Poljane, Slovene, Krivice i Tiverce, najmi i Pečeneze uzevši od njih taoce pa krenu na Grke u ladjama i s konjima hoteći se osvetiti. Čuvši to Hersonci poslaše glas Romanu govoreći: "eto idu Rusi u bezbrojnijem ladjama i njima su prekrilili more". Tako i Bugari poslaše glas govoreći: "idu Rusi i najmili su sebi Pečeneze". Čuvši to car posla k Igoru najveću gospodu moleći i govoreći: "ne idi, nego uzmi danak, što ga je imao Oleg, i još ćemo ti dodati k tomu danku". Pečenezima posla takodjer brokata (паволокн) i mnogo zlata. A Igor došavši do Dunava sazva družinu i stade vijećati s njima javivši im carevu riječ. Družina reče Igoru: "ako tako govori car, što ćemo onda više od toga, kada bez boja možemo imati zlata i srebra i brokata? Zar se može znati, tko će pobijediti, da li mi, da li Grci? Ili tko može biti dogovoran s morem? Ta ne hodimo po zemlji, već po pučini morskoj, i smrt je svima gotova". Igor posluša družinu i zapovjedi Pečenezima, da pustoše bugarsku zemlju, a sam uzevši od Grka zlata i brokata na svu vojsku vrati se natrag i dodje doma u Kijevo. Kako su Grci s Olegom načinili pismeni mir, tako su ga načinili i s Igorom, a prvonačelni je ljetopisac i ovaj dokumenat unio u svoju kroniku. Da je i ugovor s Igorom autentičan, o tom su danas uvjereni svi, koji se bave starom ruskom istorijom. Godine 945. kada je pisan Igorov ugovor s Grcima, (118.) bilo je u ruskoj državi prilično mnoštvo hrišćana, premda se pretežni dio naroda držao dakako još neznaboštva. Dokaz nam tomu daje sam ugovor, jer u njemu pri koncu stoje znatne riječi: "jer su mnogi Varjazi bili hrišćani". Ali da i nema tijeh riječi, opet bi posve sigurno bilo, da se onda nalazilo hrišćana u Igorovoj državi. Ugovor na ime oštro razlikuje krštene Varjage od nekrštenijeh. Tako se na jednom mjestu u ugovoru veli: "tko od ruske strane pomisli razbiti ljubav s Grcima, onda oni, koji su kršteni, primili kazan od Boga svedržitelja, osudu na propast u ovom vijeku i u budućem; a
