venskom (σκλαβινιστί) i u ruskom (ρωσιστί). U tijem imenima nije do duše sve posve jasno, kako bismo željeli, ali toliko je ipak trudom njekijeh naučnjaka preko svake sumnje rasvijetljeno, da su slavenski i ruski jezik u Porfirogenitovo vrijeme bila dva različna jezika, i imena u ovom drugom jeziku mogu se razumjeti samo uz pomoć staroga nordičkog jezika. Pisci dakle desetoga vijeka Liudprand i Porfirogenit javljaju nam, da se u Rusiji nalazilo normansko pleme Rusi. Sada neka svatko pomisli, ima li u tom ikakve natege, ako se reče, da je stari Nestor istinu napisao veleći, da su iz Švedske došli u IX. vijeku Rusi i osnovali u današnjoj Rusiji Slavenima i Finima državu ? Ovi su tudjinci bili prema slavenskomu mnoštvu u posve neznatnu broju, i s toga nije čudo, što su se s vremenom posve pretočili u Slavene, ali u X. vijeku, kada su pisali Luidprand i Porfirogenit, još se nijesu bili poslavenili. Vrlo znatan dokaz nalaze s potpunijem pravom Normanisti u samoga Nestora; u njegovoj se na ime kronici nalazi veliki broj normanskijeh ljudskijeh imena. Takva su n. pr. odmah imena: Rjurik, Sineus, Truvor, za tijem Igor (sin Rjurikov), Oleg (rodjak Rjurikov), Olga (žena Igorova) itd. Sva se ova imena lijepo razumiju samo uz pomoć staroga nordičkog jezika, kojim su govorili oni Rusi, koji su s Rjurikom došli ispreko mora. Kada je Nestor na početku XII. vijeka pisao svoju kroniku, onda su već normanski Rusi u Rusiji bili posve ili gotovo posve poslavenjeni, dakle ljetopisac nije imao otkle uzeti normanska imena, jer se onda već nije u Rusiji govorilo ruski t. j. normanski. A kad se mnogi ljudi starijega vremena u njegovoj kronici zovu normanskijem imenima, ljetopisac ih je jamačno našao u starijim izvorima, koji su za nas izgubljeni. V a r j a z i (Вагязп) su Nestoru općeno ime za švedske (112.) Normane, a R u s i su mu jedno pleme medju Varjazima. Ime Varjazi nije bilo narodno ime, nego su se tako zvali oni Normani, koji su išli u Carigrad i tamo služili carevima za
