znatno za istoriju ujedinjenja češke zemlje. Otac sv. Vojtjeha praškoga biskupa i poslije mučenika (zaglavio medju neznabožačkijem Prusima) zvao se S l a v n i k . To je bio gospodar velikoga dijela češke zemlje, jer je pod njegovom vlasti stajala čitava istočna i južna polovina Češke počevši od Slezije do austrijskijeh i bavarskijeh granica. Tako je Slavnik imajući pod sobom 2/5 Češke bio gotovo isto tako silan kao i praški knez. Slavnikova je prijestolnica bila u gradu Ljubici (Libici), koja je valjada ležala pri današnjem selu L i b i c e (Libitz), koje se nalazi uz Labu od prilike baš po sredini medju Pragom i Koeniggraetzom. Svakako je Boljeslavu I. i II. bila nepoćudna tako velika moć Slavnikova, jer oni nijesu mogli misliti na ujedinjenje češke zemlje, dok ima u njoj knez, koji je svojom silom gotovo njima ravan. Ali ipak se ništa ne čita ni u Kuzmana ni u drugijeh pisaca, da bi Slavnik živio u neprijateljstvu s Boljeslavom I. i II., koji su mu bili suvremenici. On je priznavao njihovu vrhovnu vlast, ali je inače bio samostalan. Da je Slavnik znao življeti u miru s Boljeslavom II., tomu je dokaz, što je njegov sin Vojtjeh bio biskup u Pragu, dakle u prijestolnici kneza Boljeslava. Istom poslije smrti Slavnikove potpadne njegova kneževina posve pod vlast Boljeslava II., jer Slavnikovi sinovi nijesu znali biti složni. To se dogodilo zadnjih godina X. vijeka. Tako se može reći, da je češka zemlja konačno ujedinjena oko godine 1000. Poslije toga vremena ima istorija posla samo s češkijem narodom, a ne s češkijem plemenima.
