Hotimirov nasljednik Vladuh počne se nakon njekoga vremena takodjer starati oko krštenja slovenskoga naroda. Njemu je u tom poslu pomagao bavarski vojvoda Tasilo II. i salcburški arcibiskup Virgilije. Kršćanski su sveštenici u vrijeme kneza Vladuha bili do duše nješto bolje sreće nego li za kneza Hotimira, ali pravo se stalo hvatati kršćanstvo u slovenskom narodu istom onda, kada su Slovenci potpali pod franačku vladu (zadnjih godina VIII. vijeka). Karlo se Veliki uz pomoć svojih namjesnika trudio, da Slovence konačno pokrsti. Nastojanje ovoga vladaoca kao i salcburškoga arcibiskupa Arna, koji je bio Virgilijev nasljednik, urodilo je za kratko vrijeme vrlo lijepijem plodom, jer je već prvijeh godina IX. vijeka kršćanska vjera toliko osilila medju Slovencima, da su koruški i kranjski Slovenci dobili svoga biskupa, koji se zvao Teodorik. U zemlji je tada bilo mnoštvo kršćanskijeh crkava i sveštenika.
Koliko je god kršćanstvo bilo za Slovence kao i za drage evropske narode velika blagodat, ali je s njim došlo i nješto zla medju Slovence: ono je pomagalo, da narod sve to više gubi slavensko svoje obilježje i slavenske svoje osobine i da potpada sve više pod fizičko i moralno gospostvo njemačko. Kršćanstvo nije nigda u Slovenaca bilo branič narodnosti. Reći će tko, da kršćanstvu i nije zadaća čuvati narodnost, — ali ne dirajmo u ovoj knjižici u takva pitanja!
Kada je Karlo Veliki počeo širiti i utvrdjivati franačku državu, onda su Slovenci življeli po ovijem zemljama: po istočnoj Furlaniji, Istriji, Koruškoj, Kranjskoj, Štajerskoj, sporadički po istočnom Tirolu i po južnijem krajevima Gornje Austrije. Sve je ove zemlje Karlo Veliki obratio po malo pod svoju vlast, i tako su Slovenci svi i svuda postali franački podanici.
Godine 774. osvoji Karlo Veliki langobardsko kraljevstvo, a zadnjega langobardskoga kralja Desiderija zatvori u namastir. Tijem su načinom furlanski Slovenci prvi od svoje braće došli pod franačku vlast, jer je Furlanija bila, kako nam je već poznato, dio langobardske kraljevine.
