Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/261

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Djela ruskih pripovjedača I. Turgenjeva, Dostojevskoga i Tolstoga u najtješnjoj su svezi sa vlastitim duševnim životom i ujedno sa životom svega družtva, s religioznim, družtvenim i moralnim interesima i idealima narodnim, pa to upravo i podaje golemu družtvenu i filozofijsku cienu njihovim radnjama, takovu cienu, kakova je osamljena u svoj svjetskoj književnosti. Poimence Dostojevski i Tolstoj mogu se nazvati predstavnicima modernoga naprezanja, oni u sebi i u djelima s neobičnom silom izražavaju duševne slabosti i moralne patnje današnjega čovjeka i njegove savjesti. Dostojevski je bio čovjek borilačke naravi, politik i tribun, koji je činio propagandu i perom, kao mačem, mahao oko sebe. Zato njegova djela nemaju one umjetničke savršenosti i ljepote, kojima se odlikuju djela Tolstoga. Tolstoj je naravi mirnije. Kao čovjek kontemplativne naravi, kao mislitelj nije Tolstoj htio da stupi na bučnu arenu teoretičnoga nacionalizma, kako to uradi Dostojevski, on je i onako bio od početka demokrat po svojoj duši, premda je po rodu grof, te odavna na praktičan način posvećuje svoje vrieme poglavito brizi oko pučkoga uzgoja i napredka. Tolstomu je uviek djelo vriedilo više od rieči, pak se toga drži i danas. Tolstoj je s pravom mogao u jednoj od svojih sebastopoljskih pripoviesti napisati: »Junak moje pripoviesti, koga ljubim sa svim silama duše, koga sam nastojao u svoj njegovoj ljepoti prikazati, i koji je uviek krasan u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti, jest — istina.« Ogledajmo, u kakovim se oblicima u njegovim pripoviestima javlja ovaj junak, najplemenitiji od sviju.

Sva književna djelatnost Lava Tolstoga podaje možda jedini primjer najveće umjetničke harmonije, najstrože dosljednosti, najveće duševne zrelosti. Počevši od prvih novela sve do najnovijih vjerskih i etičkih traktata Tolstoj uviek jednako traži istinu i Boga. Ovaj proces neprestano napreduje, počinje se s očišćavanjem sebe samoga, prelazi u provalu očaja i skepse, a za vršu je se s pobjedom »čistoga kršćanstva«. Pjesnički zadahnute duševne slike u prvim novelama (u početku petdesetih godina): »Djetinjstvo« (Dêtstvo), »Dječačtvo« (Otro-