Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/254

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

menâ vojnika Ivanova« (»Vospominanija rjadovogo Ivanova«), strastvena protivnika svakomu nasilju. Nije možda slučajno, što je Vereščagin podao Garšinu prvu pobudu; medju njima ima mnogo zajedničko; pa ako se Vereščagina — bar donekle — dojmio književnik grof Lav Tolstoj, Vereščagin se opet svojim slikama kosnuo literature, poimence Garšipa i Ščeglova. A nije ni za čudo, što su Vereščaginove slike tako silno potresle Garšinovom dušom. Ta Garšin je sâm doživio slične dogadjaje za Dunavom.

Njegov prvienac »Četyre dnja« izvojštio mu je slavu najpače tim, što opisuje vjerno i vrelo svoje doživljaje. Ranjeni, na bojištu ostavljeni junak ove pripoviesti ne žali toliko za sobom i rodom svojim, koliko za neprijateljem, koga je ubio, jer gnjev i neprijateljstvo, nametnuto spolja, izčezava uporedo sa šumom i bukom same bitke. On nije želio nikomu zla, kad je pošao u boj. Nije mislio ubijati, nego samo sebe žrtvovati! Što mu je protivnik skrivio? Ništa. A ipak ga je ubio.

I »Trusъ« (Kukavica) podaje takovu krasnu, rek bi, individualnu psihologiju vojne, prikazuje ratne dojmove u zrcalu ličnoga osjećanja. Glavno lice već u početku vojne nije takvo, kao što su svi drugi vojnici. Kad stigne telegram, kako je malo Rusâ poginulo u nekom kreševu, ne raduje se on kao drugi, nego se prepada. »Petdeset mrtvih, sto osakaćenih — zar je to malo? A zašto se onda toliko smućujemo, ako jave novine smrt nekolikih ljudi!« Razumljivo je, da ga glas o »trećoj Plevni« dogoni do halucinacije. U njega nema druge misli, nego koliko zla i nevolje nanosi vojna. Za operacije svoga bolestnoga druga Kuzmana razmišlja »Kukavica« o drugim ranama, mnogo užasnijim, — o ranama, kojih ne zadaje sliepi slučaj, nego sviestni ljudi... A kad umre drug, veli ovako: »Smrt ostaje smrt, ili umro medju svojima, ili se valjao u svojoj krvi i prašini čekajući, da te zgaze kao crva.« 

Nije po slučaju, što su svi junaci vojnih pripoviesti Garšinovih — kao i sâm Garšin — pošli u vojnu od dobre volje. Oni nisu mogli zaboraviti, da je »vojna obće zlo, obće stradanje«, kojemu se ne smije uklanjati pojedinac. Čuvstva, koja