No sreća mu nije dugo vremena sjala. Samo jednu godinu poslije bolesti proživje mirno, no već god. 1884. s nova ga počne snalaziti predjašnja melankolija, koja se javi u proljeće i potraja sve do jeseni, a provale su bile svaki put duže i silnije. Uz takve prilike mogao je pisati samo zimi. U posljednje četiri godine svoga života dospio je napisati samo novelu »Nadeždu Nikolajevnu« i dvie crtice »Signalъ« i »Gordyj Aggej«. Godine 1887. javi se bolest dosta pozno, istom sred ljeta, ali ga više ne ostavi; u proljeće god. 1888. pojavili se neki znakovi povraćene suludosti, pa u navali duboke melankolije, Garšin se sunovrati preko stubâ kuće, u kojoj je živio, i 24. marta nije ga više bilo medju živima!
Garšinova je neočekivana smrt prenerazila sve, kojima je do sudbine ruske književnosti. Garšin je bio od sviju pripovjedača ruskih novijega doba ponajbliži majstoru Turgenjevu.
Garšina je od mladih nogu progonila duševna bolest. Prije nego je počeo pisati, već ga je mučila ova nemila bolest, ali nije naudila njegovu talentu. Upravo se bio razcvao, što kažu, njegov književnički talenat, kad ga kruta smrt ote ne samo Rusiji, nego u obće poeziji.
Zgodno je rekao govornik na njegovu grobu: »Mi sahranjujemo danas svoje nade, nade ruske književnosti!« Pa doista, od Garšina si mogao s pravom očekivati mnogo. No ne žalimo ga samo s toga, što je podavao nade. Njegova su djela samo po sebi vriedna, te će ih zapasti u povjesti ruske knjige častno mjesto. Ta nije uzalud već pokojni Turgenjev zamietio u mladoga pisca neobičan talenat. U prvoj zbirci pisama Turgenjevljevih čitamo na dva mjesta, da je Turgenjev Garšina smatrao nesumnjivim i izvornim talentom.
Garšin nije nikada mario, da svojim pripoviestima podade karakter mramora i tuča. Nije želio, da bude ili da se prikaže mirnim i hladnokrvnim; nije krio svojih ideala, svojih sim-
