jaše mu dobro, živio je u krugu Vielgorskih i u grofa A. N. Tolstoga, svaki dan polazio bi rusku crkvu, izučavao liturgiju i pisao »Razmišljanja o božanskoj liturgiji«. No navale bolesti prisiliše ga opet, da se vrati u Frankfurt, pa da se ukloni vrevi i buci parizke ulice. Opet ga oblada strah od smrti, on je osjećao, da život izlazi iz njega, da umire, a nije još ništa velika ni koristna uradio! Svoja književna djela on sve manje cieni, dapače piše Smirnovki, da bi htio sve svoje primjerke sažeći, osobito zato, da uništi gluposti u prvom dielu »Mrtvih duša«. Pred njim je bio za malo dogotovljen u rukopisu drugi dio »Mrtvih duša«, pa premda je ovaj dio bio u svakom redku izmoljen u Boga, ipak nije bio njime zadovoljan autor, koji se spremao na istinu, da Bogu dade račun o porabi talenta svoga. S tugom i boli spali rukopis, prinese ga za žrtvu Bogu, i odmah, kako je rukopis izgorio, prikaže se njegovu umu novi sadržaj u očištenu, svietlu obliku kao fenič-ptica iz pepela. Činilo mu se, da sad istom znade, kako valja pisati, da upraviš cielo družtvo k ljepoti. A medjutim je bolest sve jače navaljivala, cielo tielo klonulo, grozna bol odbijala od radnje...
U to negdje doba dodje mu na um, da je osim djelâ napisao mnogo pisama, koja su se dobro dojmila adresatâ. Zato smisli izdati ih za obću korist čovječanstva, te zamoli sve prijatelje, da mu povrate njegova pisma. »Izabrana mjesta iz dopisivanja s druzima« bio bi nadpis djelu, koje je povjerio štampati Pletnevu, ali tako da nitko ne sazna imena piščeva. Pletnev se je silno začudio, kad je mjesto nastavka »Mrtvih duša« dobio pismo Gogoljevo sa svezkom »Izabranih mjesta«. Premda se je Pletnev starao, da to ostane tajnom, ipak su za knjigu saznali prije, nego je izišla, — sve se je samo čudilo, sumnjalo, srdilo.
Isto tako su se dojmile i tri sitnije radnje Gogoljeve, koje je odpravio u Rusiju skoro iza »Izabranih mjesta«, na ime »Predgovor k II. izdanju Mrtvih duša«, u kojem veli, da je mnogo napisao neistinito, te moli čitatelje, da mu pošalju izpravke; nadalje: »Odgonetka Revizora«, u kojoj svojemu djelu podaje čudnu alegoriju, i napokon »Predobaviest«, u kojoj
