njegova umjetnička snaga dar, koji mu je Bog dao radi dobre svrhe, a njegov književnički rad da je dug, koji mu je nametnula Providnost.
Rusija ga zanima kao i prije najvećma. Ruse, koji dolaze u Rim, propitkuje, što biva u domovini. »On uzima sve punom rukom, što mu treba, a sâm ne daje ništa«, izrazi se o njemu Jordan.
Osim Rusije i Rima ne zanima ga ništa. U doba naporne rabote obično ne čita ništa. »Jedna je dobra knjiga iz stalne epohe dostatna, da napuni vas život čovjeka«, — govorio bi on i ograničavao se na to, da je pročitao Dantea, Ilijadu u Gnjedićevu prievodu i Puškinove pjesme. Za politički život Evrope i ne mari, o Francuzkoj je govorio zlo, jer je kao roditeljica sviju novotarija razorila »poeziju prošlosti«. Tadašnji Rim, Rim papinske vlade i austrijskoga utjecaja, bješe mu po srcu. Nemirna struja evropskoga napredka razbijala se o zidinama Rima, bar na površini talijanskoga života bilo je sve mirno, gladko, dapače veselo. Na trgovima Rima zamnievale su glazbe, po ulicama se kretahu svečane procesije, a biblioteke, muzeji i galerije gostoljubivo otvarahu vrata svakomu, tko je htio da ih pohodi. Umjetnici i učenjaci imali su ovdje sva sredstva za svoj rad i tihan kutić, zaštićen od onih bura, koje su hujale preko ostale Evrope.
Nastanivši se u Via Felice u skromno uredjenoj, no prostranoj i svietloj sobi Gogolj je živio pravilno i jednolično. Ustajao bi obično rano i odmah pristupao k radnji, pijući uza to hladnu vodu, za koju je scienio, da mu koristi. Poslije objeda opet bi radio, ako nije s kojim Rusom otišao u okolicu šetati, a večer bi provodio u krugu prijateljâ umjetnikâ.
God. 1841, prvi dio »Mrtvih duša« bio je gotov za tisak. Gogolj je htio sam rukovoditi izdanje i poradi toga otići u Rusiju. On je sve više uvidjao, da će njegovo djelo biti znamenito. Gogolj doista ode najprije u Petrograd na kratko vrieme, pa onda u Moskvu, gdje ga dočekaju prijatelji sa starim usrdjem. Aksakov nadje veliku promjenu u njega, Gogolj je omršavio, pobliedio, tiha pokornost pred voljom
