su pripoviesti u ono doba pripadale medju najbolje radnje na polju hrvatske novelistike. Poslije toga hrvatska je pripoviest znatno napredovala, javio se je neprežaljeni Šenoa, da nam u sjajnim slikama prikaže slavne stranice naše prošlosti. No Bogovićeve pripoviesti vriede, da se i danas čitaju pored svega toga, što im odielo nije onakovo, kakovo bismo željeli danas poslije Šenoe. Bogovićeve su pripoviesti zamakle u zaborav negdje u sedamdesetim godinama, pa se može reći, da su već četvrt vieka golemoj većini hrvatskoga čitateljstva posve nepoznate. Danas je, hvala Bogu, broj naših čitatelja znatno porastao; za cielo ne ćemo pretjerati, ako rečemo, da je bar deset puta veći, nego je bio pod absolutizmom. Već sam sadržaj Bogovićevih pripoviesti u obće pokazuje, da su u ono doba čitali hrvatsku knjigu ponajpače ljudi iz provincijalne Hrvatske. Danas se je hrvatska knjiga odomaćila mnogo dalje, osvojila je Slavoniju, doprla do Boke, zavirila u Bosnu, zašla u Istru, i prešla Sutlu.
Napokon mi je kazati, da sam ponešto izpravio jezik u Bogovićevim pripoviestima prema dosadašnjemu napredku hrvatske knjige. Postupao sam u tom poslu što opreznije, pazeći ponajviše samo na to, da izpravim poredak riečî, koji se je u ilirsko doba i za absolutizma upravljao više prema načinu latinskomu i donekle njemačkomu. Ine su promjene dosta neznatne, pa mislim, da nisu naudile osobitosti piščeva sloga.
Razgovarao sam se više puta o jeziku sa samim piscem, dok je bio u životu, pa je i on sâm priznavao,
