- J est. Tri puta preko ljeta. I onda se idi, je li ukleta kraljeva kćerka ili samo guja. I sve dok mi je ovijala čvrsto ruku, zadavajući mi opet bol, ona mi je tako pričala. A kad mi pusti ruku i prestane govoriti, ja osjetih, da bih rado još malko trpio, samo da nešto više i čujem. - Kako vi to znate s djecom! reče joj majka. - Nije sa svakim jednako. S njim valja ovako. Vidi mu se na licu, kakav je. Pa ono sa gujom. Guja! I ja se za nj bojim. - Manite! sjedne ona opet uza me i stade mi motriti dlan. Pogledajte samo, ove dvije brazdice udub'inom na njihovu raskršću ... Udubina mi se ne sviđa. ali su brazde kao u nikoga. Slute samo na dobro. A koga vole guje, zavoljet će i žen . I ikraljevna bi mogla jednom banuti. Je li, mali?.. A znate gospođo: zmija! to vam je... sreća. I ona pođe korakom, koji se jedva čuo. Majka o~tade uza me. Kad me vidje mirna i u nekom ,p olusnu, ona zovne Uru. Reče joj da me i obnoć čuva, a da ostane sada sa mnom, jer da je ona u brizi zbog manjeg sina, 'koji, gore još leži. Ura ostade, ali namrgođena. Mračilo se. Već se čulo, kako procesija ide selom, primiče se našoj kući. Ja sklopih navlaš oči, da me Ure pusti na miru. Ona to jedva dočeka. Izađe polako iz sobe. SAm u velikoj postelji, u sve gušćem mraku i s onim bolom u svezanoj TUci, ja sam prisluškivao štropotu koraka duge povorke ljudi i tužnim, teškim pjesmama Velikog Petka. -
27-
