KLESAR ANGELO. L
U ljetne dane, kad sam se poslije podne vraćao iz škole, idući klancem, što vodi iz Malog sela u luku, meni se katkada htjelo i previše vremena, dok bih stignuo kući. Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine, obilazio smreke, da okusim dozrele bobuije, uhađao kosove i guštere, cvrčke imravc, promatrao hrastiće, što su jadno životarili na žednome kršu. Nalazio sam u onoj pustoši čitav jedan svijet, što se meni činio i prebujan. Ne idući putem, koji je vodio nizdo, gotovo po samom dnu klanca, nego lomeći noge po gornjim rubovima njegovih strana, viđao sam izdaleka komadičak mora i sutonske požare u oblacima iznad pučine. Veselilo me ići prema onoj vatri, iz koje se širili uvis poput crvenih lepeza 'dugi pramenovi zrftk~, i čudio se kasnije, štq" je u luci sve onako mirno, posuto pepelom prvoga mraka. Al me nešto drugo još većma čudilo. Sve dok sam išao klancem, čuo se neki glas ili nekil zvuk, što' je dolazio odanle, gdje su obla<:i buktjeli, pa izgarali i tamnjeli. Bio je taj glas 'zvučan, mek i topao, uvijek jednak. Rijetko ie ka-156 -
