Kad stigne k ponoru, sveza konop oko pasa i reče ljudima:
- Spustite me dolje!
Oni ga pogledaše.
Kako to? Spustiti se u ponor! Pa u takav ponor! Zar ne zna, da se ovdje zbilo već davno grdno umorstvo. Ubiše razbojnici neznana trgovca. Sigurno ga orobiše. Našla se krv. A plijena, ubojice i ubijenoga nestade netragom. U ponor? Nikome nije palo takovo šta na pamet. A on... zbog nekog dugmeta!
- Hoću! - reče čovjek, koji je tražio dugme.
- Manite.
- Hoću! Ili skačem u nj.
Ljudi se zamisliše.
- Pa neka mu bude, - reče najstariji. Ovako će biti manje zla.
Čovjek uze fenjer i poče silaziti.
S početka je išlo teško. Ali što niže i što tamnije, to i lakše. Kad se hvatao za klisure, osjećao je, kako mu nešto lagano i sitno mîlî po rukama.
- O zemljo! I tu je u tebi život.
Doskora užge fenjer.
Silazio je po hridinama prema dnu.
Ono je bilo ravno, tijesno, pokrito kamenjem bačenim odozgo. Ne vidje nikakva kostura. Tišina i muk kao u grobu; samo se tanak mlaz vode cijedi negdje u pukotini. Al se on nije plašio toga tajanstvenoga glasa.
Poče tražiti dugme.
Najedamput skoči, usklikne.
